REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PAZINU

Franjevačke stube 2

52000 Pazin

Poslovni broj: 1 P-244/2023-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Pazinu, po sucu Luki Zeniću, u pravnoj stvari tužitelja JL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Dejanu Jakcu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Dejan Jakac i Marina Mraković, sa sjedištem u [adresa], protiv 1. tuženika VL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], 2. tuženika NL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa]. tuženika RL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupani po punomoćniku Goranu Okmaci, odvjetniku u Pazinu, 25. rujna 4 radi prestanka uznemiravanja, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 11. rujna 2025., u prisutnosti tužitelja s punomoćnikom i tuženika s punomoćnikom, 23. listopada 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku 1. FL, 2. tuženiku DL i 3. tuženiku TL da prestane uznemiravati tužitelja JL u jugoistočnom dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na površini koja je označena na skici lica mjesta vještaka GL slovima A-B-C-D, a koja je sastavni dio presude, na način da se suzdrži bilo kakvih radnji ravnanja terena, prolaska traktorom ili drugim radnim strojem, vađenja metalnih profila/ogradnih stupova, po tom istočnom dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

II Zabranjuje se tuženiku 1. FL, 2. tuženiku DL i 3. tuženiku TL da ravnanjem terena, prolaskom bagerom ili drugim radnim strojem, vađenjem ograde, ili bilo kojom drugom radnjom, uznemiravaju tužitelja JL u vlasništvu nekretnine označene kao kč. br. [katastarska čestica] upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

III Nalaže se 1. FL, 2. tuženiku DL i 3. tuženiku TL da tužitelju JL solidarno naknadi parnični trošak u iznosu od 2.379,63 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. listopada 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine u roku od 15 dana.

IV U preostalom dijelu zahtjev tužitelja JL za naknadom parničnog troška odbija se kao neosnovan.

V Odbija se kao neosnovan zahtjev 1. VL, 2. tuženika NL i 3. tuženika RL za naknadom parničnog troška.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovom sudu 21. ožujka 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi zaštite prava vlasništva i prestanka uznemiravanja u kojoj navodi da je vlasnik kč. br. [katastarska čestica] iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Naime, tvrdi da je u veljači 2022. njegov otac UL izorao predmetnu parcelu, nakon čega je, otprilike 10 dana kasnije, 1. tuženik poravnao izorane brazde u širini od približno 8 metara, koristeći za to traktor, a potom je telefonski kontaktirao oca tužitelja i tom prilikom izjavio „da neće on orati di će on, da je trebao pitati njega gdje može orati. Dalje navodi da su 4. ožujka 2022. on i njegov otac postavili 5 pocinčanih metalnih profila na granici svoje nekretnine, a istog dana je otac tužitelja oko 15:10 sati zatekao 2. i 3. tuženika kako čupaju i vade postavljene profile, pri čemu su na njihov upit odgovorili da ih je njihov otac na to uputio te da će svaki put ukloniti metalne profile ako ih tužitelj ponovno postavi. Tužitelj ističe da je o tim događajima obavijestio policiju koja je izišla na lice mjesta i sastavila službenu bilješku. Smatra da su navedene radnje tuženika predstavljale protupravna uznemiravanja njegovog vlasništva na nekretnini kč. br. [katastarska čestica], zbog čega zahtijeva da sud naloži tuženicima da prestanu uznemiravati tužitelja u posjedu i vlasništvu sporne nekretnine uspostavi prijašnje stanje tako da se tuženicima zabrani daljnje ravnanje terena, prolazak traktorom ili drugim strojem te uklanjanje metalnih profila i da obveže tuženike na naknadu parničnih troškova.

1.1. Nakon provedenog uviđaja i izrade skice lica mjesta od strane vještaka mjerničke struke GL, tužitelj je uredio tužbu u odnosu na točku I izreke i to podneskom od 26. kolovoza 2025., tako da je predložio donošenje presude kojom se zabranjuje tuženicima da prestane uznemiravati tužitelja u jugoistočnom dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na površini koja je označena na skici lica mjesta vještaka GL slovima A-B-C-D, a koja je sastavni dio presude, na način da se suzdrži bilo kakvih radnji ravnanja terena, prolaska traktorom ili drugim radnim strojem, vađenja metalnih profila/ogradnih stupova, po tom istočnom dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

2. U odgovoru na tužbu od 4. svibnja 2023. tuženici su se usprotivili tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu te predložili odbijanje istog kao neosnovanog. Navode da jugoistočni dio kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], oni zajedno sa svojom obitelji koriste kao prilazni put do svojih nekretnina kč. br. [katastarska čestica] i kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], i to od kada 1. tuženik pamti, te da u tom korištenju nikada nisu bili ometani sve do trenutka kada je tužitelj preorao navedeni dio zemljišta i time spriječio korištenje puta. Nadalje, da su na tom dijelu u posjedu prava stvarne služnosti puta, koju koriste nesmetano i mirno desetljećima, zajedno sa svojim pravnim prednicima, te da se ta služnost posjeduje i ostvaruje provozom traktorom i prolaskom pješice. Time smatraju da je upravo tužitelj svojim oranjem i postavljanjem metalnih stupova povrijedio njihovo pravo služnosti, dovodeći put u lošije stanje no što je bio ranije. U pogledu navoda tužitelja o telefonskom pozivu između 1. tuženika i oca tužitelja, pojašnjavaju da je 1. tuženik tek nakon saznanja da je put preoran kontaktirao oca tužitelja, obavijestio ga o počinjenoj šteti i najavio da će put poravnati kako bi se mogao koristiti kao i ranije. Tako je 1. tuženik, nakon tog razgovora, uporabom traktora poravnao preorane brazde, ali ne u širini od 8 metara kako navodi tužitelj, već u širini od oko 3 metra, koliko je iznosila trasa služnosti. Time da nije izvršeno uznemiravanje vlasništva tužitelja, već zakonita zaštita prava služnosti. Što se tiče navoda da su 2. i 3. tuženik vadili metalne stupove na poticaj svoga oca, navode da je 3. tuženik samostalno uklonio samo one stupove koji su onemogućavali prolazak, dok 2. tuženik u tome uopće nije sudjelovao. Naglašavaju da je tužitelj samovoljno postavljanjem metalnih profila onemogućio njihovo dugogodišnje korištenje služnosti puta, pa je treći tuženik uklanjanjem zapreke postupao u okviru dopuštene samopomoći, vraćajući put u prijašnje stanje. Predložili su da odbijanje tužbenog zahtjeva uz naknadu parničnog troška zajedno s zakonskim zateznim kamatama.

3. Tužbeni zahtjev je osnovan.

4. Predmet spora u ovom pravnoj stvari je zahtjev tužitelja za zaštitu prava vlasništva na nekretnini označenoj kao kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], tako da se tuženicima zabrani svako daljnje uznemiravanje tužitelja u posjedu i vlasništvu navedene nekretnine, uspostavi prijašnje stanje uklanjanjem posljedica uznemiravanja te da se tuženicima naloži suzdržavanje od radnji ravnanja terena, prolaska traktorom ili drugim radnim strojevima i uklanjanja metalnih profila s jugoistočnog dijela predmetne parcele.

5. Nesporno je da je tužitelj vlasnik nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], da je početkom 2022. otac tužitelja UL izorao navedenu nekretninu, nakon čega je 1. tuženik uporabom traktora poravnao izorane brazde na dijelu te nekretnine, da je tužitelj 4. ožujka 2022. na spornom dijelu predmetne nekretnine postavio 5 pocinčanih metalnih profila, koje je po tvrdnji tuženika uklonio 3. tuženik u dijelu u kojem je priječili prolaz.

6. Između stranaka je sporno postoji li na jugoistočnom dijelu nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] pravo stvarne služnosti puta u korist nekretnina u vlasništvu tuženika, odnosno jesu li tuženici i njihovi pravni prednici taj dio zemljišta koristili kao put do svojih čestica. Također je sporno predstavlja li radnja 1. tuženika VL, kada je uporabom traktora poravnao izorane brazde, zakonitu zaštitu prava služnosti ili protupravno uznemiravanje vlasništva tužitelja. Također je sporno i pitanje uklanjanja metalnih profila koje je tužitelj postavio 4. ožujka 2022., odnosno je li u njihovom uklanjanju, uz nesporno sudjelovanje 3. tuženika, sudjelovao i 2. tuženik CL.

7. Radi razjašnjenja, a za ovaj postupak odlučnih okolnosti te radi pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja sud je tijekom postupka pročitao cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu predmeta i to: izvadak iz zemljišne knjige broj: 3428, k. o. [katastarska općina] (list spisa 5), pregledao fotografije (list spisa 6-9), pročitao izvadak iz zemljišne knjige broj: 547 k. o. [katastarska općina] (list spisa 18-19), nalaz i mišljenje vještaka Slobodana Đekića od 30. rujna 2024., proveo dokaz uviđajem na licu mjesta uz sudjelovanje vještaka mjerničke struke GL, nalaz i mišljenje vještaka mjerničke struke GL (list spisa 40-54), skicu lica mjesta od 9. rujna 2024. (list spisa 55), ugovor o kupoprodaji od 18. listopada 2022. (list spisa 69-71), izvadak iz zemljišne knjige broj: 2356 k. o. [katastarska općina] (list spisa 72), dopunu nalaza i mišljenja od 28. kolovoza 2025. (list spisa 84-90), saslušao svjedoke UL, HL, BL, LL (nadoslušan), ČL (nadoslušan), ĆL i EL te tužitelja i 1. tuženika (nadoslušan) u svojstvu parničnih stranaka.

8. Prije odlučivanja o osnovanosti tužbenog zahtjeva, sud je bio dužan riješiti prethodno pitanje u smislu članka 12. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 2/07. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 84/08., 96/08. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08. – ispravljene, 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst 25/13., 89/14. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.; dalje u tekstu: ZPP), a to je postoji li na spornom dijelu nekretnine kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] pravo stvarne služnosti puta u korist nekretnina u vlasništvu tuženika.

9. Naime, tuženici tvrde da predmetni dio nekretnine odavno koriste kao prilazni put do svojih čestica, navodeći da su u posjedu prava služnosti puta na temelju dugogodišnjeg korištenja, te da su njihove radnje ravnanja i uklanjanja zapreka bile nužne radi zaštite tog prava. S druge strane, tužitelj tvrdi da pravo služnosti nikada nije postojalo, da predmetna površina nikada nije služila kao put, te da su radnje tuženika predstavljale protupravno zadiranje u njegovo vlasništvo.

10. Svjedok ČL iskazao je da je na traženje Silvana Milanovića 2022. izorao sporni dio k. č. br. [katastarska čestica], pri čemu je opisao da je parcela prije toga bila zapuštena i zarasla, a nakon oranja da su tužitelj i njegov otac na tom dijelu postavili metalne profile koji su smetali prolasku traktorom. Istodobno je tvrdio da je na tom mjestu „oduvijek postojao put“ kojim se prolazilo, no pritom je sam priznao da on osobno tim putem u novije vrijeme nije prolazio te da već dulje vrijeme nije redovito dolazio na predmetno zemljište. Sud ocjenjuje da je njegov iskaz u odnosu na postojanje i kontinuitet prava služnosti puta kontradiktoran i nedosljedan. S jedne strane govori o postojanju puta od ranije, a s druge strane opisuje parcelu kao zapuštenu i zaraslu, čime sam potvrđuje da prohodnost i vidljivost puta nisu bile trajne. Njegovo kazivanje u tom dijelu više se temelji na dojmovima iz prošlosti i na posrednim saznanjima, a ne na vlastitim i kontinuiranim opažanjima. Kako je za stjecanje prava služnosti nužno da se ono ostvaruje javno, mirno, neprekidno i vidljivo kroz dulje razdoblje, zaključak je da iskaz svjedoka ČL ne predstavlja uvjerljiv dokaz o postojanju takvog korištenja. Njegov iskaz nije prihvaćen u dijelu u kojem opisuje događaje iz 2022., dok ga u ostalom ne cijeni dostatnim za utvrđenje da bi na spornom dijelu k. č. br. [katastarska čestica] postojala stvarna služnost puta stečena dosjelošću.

10.1. Svjedok LL iskazao je da su njegovi roditelji, kao i obitelj J te drugi susjedi, sporni dio zemljišta koristili kao put do svojih parcela i da se taj prolaz koristio „oduvijek“, budući da zbog strmine na drugim česticama nije bilo drugog pristupa. Tvrdio je i da prijašnji vlasnici nisu nikada branili korištenje niti su se tome protivili, nego su prolaz jednostavno tolerirali. Nadalje, navodi da je kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] prije bila od obitelji, a sada je od brata ŽL. Međutim, u svom iskazu svjedok nije naveo konkretne godine, niti učestalost i način na koji je on osobno tim putem prolazio, a značajan dio svog kazivanja temeljio je na pričama i sjećanjima iz prošlih desetljeća. Primjećuje se i da svjedok nije mogao dosljedno opisati kako je put u naravi izgledao i je li bio stalno vidljiv, dok je istodobno potvrđivao da je parcela dugo bila u zapuštenom stanju, što ne ide u prilog tvrdnji o stalnom i javnom korištenju. Iskaz svjedoka LL ocijenjen je kao subjektivan i općenit, bez konkretnih činjenica koje bi mogle dokazati postojanje i kontinuitet služnosti puta u trajanju nužnom za stjecanje dosjelošću. Njegovo kazivanje upućuje na to da je povremenih prolazaka možda bilo, ali ne i neprekinutog i javnog korištenja u mjeri potrebnoj da bi se moglo zaključiti da je stvarna služnost puta postojala. Također, da je kč. br. [katastarska čestica], sada susjedna 1. tuženika, a ranije su iste bile cjelina, odnosno „da su bile od obitelji“, što znači da nije bilo potrebe prolaza preko kč. br. [katastarska čestica] jer prema rezultatu očevida slijedi da je postojala putna veza preko kč. br. [katastarska čestica] sa javnim putem.

10.2. Svjedok ĆL navela je da se sjeća kako se prije više desetljeća, kada je bila mlađa, prolazilo preko spornog dijela zemljišta radi dolaska do parcela obitelji ĆL. Međutim, nije znala precizno čija je parcela tada bila niti je mogla navesti konkretne godine ni učestalost korištenja, a ujedno je priznala da u novije vrijeme tim putem nije prolazila. Njezin iskaz se temelji pretežito na vrlo starim sjećanjima, vremenski udaljenim više od četrdeset godina, dok za razdoblje koje je za ovaj postupak odlučno ista nije pružila nikakva neposredna i konkretna opažanja. Njegov iskaz ne može poslužiti kao pouzdan dokaz o postojanju i kontinuitetu služnosti puta, jer ne potvrđuje javno, mirno i neprekidno korištenje kroz relevantni period, nego tek dojam da se u daljoj prošlosti sporni dio zemljišta koristio kao prolaz.

10.3. Svjedok KL iskazao je da je i sam prolazio preko spornog dijela zemljišta te da su ga koristili i drugi mještani kao prolaz prema svojim parcelama. Međutim, njegov iskaz ostao je na općoj razini, bez navođenja preciznih vremenskih razdoblja niti učestalosti korištenja. Nije mogao navesti konkretne godine u kojima je put redovito korišten, a niti opisati njegov izgled u naravi na način koji bi potvrdio da se radilo o stalnom i jasno vidljivom putu. Uočava da se dio njegovog kazivanja temelji na dojmu i na onome što je čuo od drugih, a ne na vlastitim kontinuiranim opažanjima. Iako njegov iskaz potvrđuje da je povremenih prolazaka bilo, iz njega se ne može zaključiti da je korištenje imalo obilježja javnosti, mirnoće i neprekidnosti kroz razdoblje nužno za stjecanje služnosti dosjelošću. Stoga se ocjenjuje da iskaz svjedoka EL nije dovoljan za dokazivanje postojanja prava služnosti puta na spornom dijelu zemljišta.

10.4. Svjedok HL je navela da je između 1994. i 2013., dok je od PL imala u zakupu njivu koja se nalazila iznad spornog dijela, redovito prolazila preko k. č. [katastarska čestica] kako bi do nje došla. Taj prolaz koristila je osobno, a koristili su ga i drugi mještani koji su u to vrijeme obrađivali okolne čestice, i to pješice, traktorom ili automobilom. Opisala je da je prolaz održavan koliko je bilo potrebno da se dođe do oranica i da nikada nije bilo vidljivog ili otvorenog protivljenja vlasnika čestice, za koje sama svjedokinja nije bila sigurna tko su točno bili, osim što je spominjala V i N, dok njihove kćeri R i F nikada nije zatekla na zemljištu. Naglasila je i da nakon 2013. više nije dolazila na taj predio pa nema neposrednih saznanja o kasnijem korištenju, a već pri posljednjim dolascima uočila je da je čestica bila djelomice zapuštena i obrasla. Njezin iskaz cijeni vjerodostojnim u dijelu u kojem potvrđuje da je u navedenom razdoblju sporni dio zemljišta bio prohodan i korišten kao pristupni put do obradivih parcela. Njezino kazivanje uvjerljivo pokazuje da se prolaz doista koristio, da je bio praktično nužan zbog konfiguracije terena i da ga je koristio veći broj osoba. Međutim, dokazna snaga iskaza ograničena je činjenicom da se temelji isključivo na iskustvu u razdoblju od približno dvadeset godina, da ona sama nije znala tko je točno bio vlasnik čestice, da nije opisala postojanje trajno vidljivog puta u naravi, te da nakon 2013. nema nikakvih neposrednih opažanja.

10.5. Svjedok BL iskazao je da se dobro sjeća sporne parcele jer živi u njezinoj blizini i godinama se ondje kreće. Prema njegovim riječima, kč. br. [katastarska čestica] je oduvijek bila oranica koju su obrađivali tužitelj i njegov otac, a na njoj nikada nije postojao utabani put niti je on vidio da bi tuženici tim dijelom redovito prolazili. Naglasio je da se zemljište obrađivalo, a ne koristilo kao prolaz, i da bi svako kretanje traktorom ili automobilom preko takve oranice odmah ostavilo tragove koji bi se vidjeli, no on takve tragove nije primjećivao. Dodao je i da se povremeno kretanje poljoprivrednom mehanizacijom radi obrade oranica ne može poistovjetiti s korištenjem zemljišta kao puta. Njegov iskaz je životno uvjerljiv i dosljedan, a istodobno ga podupire i iskaz HL te nalaz i mišljenje vještaka mjerničke struke prema kojem na spornoj čestici nema obilježja postojećeg puta. Budući da svjedok nije neposredno zainteresiran za ishod postupka, njegov iskaz nije prihvaćen kao objektivan i vjerodostojan dokaz koji ide u prilog tvrdnji tužitelja da na predmetnom dijelu zemljišta nije postojalo stalno i javno korištenje koje bi moglo dovesti do stjecanja prava služnosti puta.

10.6. Svjedok UL, otac tužitelja, naveo je da na kč. br. [katastarska čestica] nikada nije postojao stalni niti uhodani put kojim bi tuženici ili njihovi prednici imali pravo prolaza, već da se radi o oranicama koje je on osobno, zajedno sa sinom, obrađivao. Naglasio je da bi svako kretanje traktorom ili vozilom preko oranice nužno ostavilo tragove koji bi ostali vidljivi, a da takvih tragova u naravi nije bilo, osim onih nastalih od poljoprivredne obrade. Njegovo kazivanje time isključuje postojanje trajno vidljive trase koja bi upućivala na vršenje prava služnosti. Nadalje, opisao je da su povremeni prolazi koje su pojedini mještani koristili bili posljedica praktične potrebe i njihove tolerancije, a ne ostvarivanje stvarnog prava. Istaknuo je i da je 2022., kada je tražio od svjedoka ČL da izore zapušteni dio parcele, postupio upravo zato što je zemljište bilo zapušteno, a ne zato što bi na njemu postojao put, te da su tada postavljeni metalni profili s ciljem da se spriječi daljnje neovlašteno korištenje. Sud ocjenjuje da je iskaz svjedoka UL vjerodostojan jer se temelji na njegovim neposrednim opažanjima o načinu korištenja sporne čestice.

10.7. 1. tuženik iskazao je da se sporna površina na kč. br. [katastarska čestica] oduvijek koristila kao put kojim su on, njegova obitelj i njihovi prednici pristupali svojim parcelama. Tvrdio je da je taj put jedini mogući pristup, jer je druga trasa nepristupačna zbog strmine. Nadalje, da mu je brat ŽL zabranio korištenje njegova parcele kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] radi pristupa do sporne s obrazloženjem “da on neće ravnati koruna jer se zna gdje su putevi, neka pravnim putem to riješi i da neće dozvoliti da netko hoda po njegovoj parceli”. Naveo je da je nakon što je tužitelj sa svojim ocem izorao zemljište, on morao poravnati brazde kako bi se mogao nastaviti koristiti put, te da je to učinio u širini od tri metra, koliko put u naravi zauzima. Dodao je da su metalni profili koje je postavio tužitelj onemogućavali prolaz te da je zajedno sa sinom RL uklonio prepreke, smatrajući da je to bilo nužno radi zaštite njihovog prava prolaza. Također je naveo da CL nije poduzeo nikakvu radnju, osim što se našao nam jesu gdje su se vadili profile. U ocjenu njegovog iskaza uzima u obzir da se radi o parničnoj stranci koja je neposredno zainteresirana za ishod spora, zbog čega njegov iskaz treba vrednovati s oprezom. Njegovo kazivanje u dijelu u kojem potvrđuje događaje iz 2022. podudara se s nesporno utvrđenim činjenicama, no u pogledu postojanja i kontinuiteta služnosti puta ostao je na općenitim tvrdnjama, bez preciziranja vremenskih razdoblja ni konkretnih okolnosti kojima bi se potvrdilo neprekidno, mirno i javno korištenje puta tijekom razdoblja nužnog za stjecanje prava dosjelošću. Njegova tvrdnja da je riječ o „jedinom mogućem putu“ nije potkrijepljena objektivnim dokazima, osobito jer vještak mjerničke struke u nalazu i mišljenju nije utvrdio postojanje uhodane trase na spornoj čestici. Stoga je njegov iskaz prihvaća samo u dijelu u kojem opisuje događaje iz 2022., ali ga ne može smatrati uvjerljivim dokazom o postojanju prava stvarne služnosti puta.

10.8. Tužitelj iskazao je da na njegovoj kč. br. [katastarska čestica] nikada nije postojao put kojim bi tuženici ili njihovi prednici imali pravo prolaza, već da se radi o oranicama koje su on i njegov otac redovito obrađivali. Naveo je da je prolaza bilo samo onoliko koliko je bilo potrebno za obradu zemlje, ali nikada u vidu uhodanog ili trajnog puta.

10.9. Imajući u vidu sve izvedene dokaze pojedinačno i u njihovoj međusobnoj povezanosti, ocjena je ovog suda da tuženici nisu dokazali postojanje prava stvarne služnosti puta preko jugoistočnog dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina].

10.10. Naime, za stjecanje prava stvarne služnosti dosjelošću nužno je da se ona ostvaruje javno, mirno, neprekidno i vidljivo kroz razdoblje od dvadeset godina, te da se radnje korištenja obavljaju kao vršenje prava, a ne na temelju pukog prekarija ili povremene tolerancije vlasnika. U ovom predmetu, iako svjedoci LL, ĆL i KL opisuju da se sporni dio “oduvijek” koristio kao prolaz, njihovi iskazi ostaju općeniti, vremenski neprecizni i djelomice posredni, bez konkretnih podataka o trasi, širini, učestalosti i načinu korištenja u razdoblju relevantnom za dosjelost. Svjedok VL govori o jedinom mogućem pristupu, ali bez činjeničnog oslonca koji bi potvrdio postojanje stalne i u naravi vidljive trase, pri čemu i sam opisuje razdoblja kada je površina bila preorana i kada su postojale zapreke prolasku. LL i ĆL pozivaju se na dugotrajnu praksu i obiteljska sjećanja, no ne navode precizno razdoblja ni intenzitet, a njihova kazivanja u znatnoj mjeri počivaju na predajama iz prošlih desetljeća, a ne na vlastitim kontinuiranim opažanjima u odlučnom razdoblju. KL potvrđuje da je prolaz postojao, ali ostaje na razini dojma, bez vremenskog i topografskog konkretiziranja koje bi omogućilo sudu zaključak o neprekinutom i javnom vršenju prava služnosti.

10.11. Nasuprot tome, tužitelj i svjedoci HL i BL te UL konzistentno i uvjerljivo opisuju da predmetna čestica u naravi predstavlja oranicu koja se redovito obrađivala, bez uhodane, trajno vidljive kolne trase. Naglašavaju da bi, da je stalno postojalo kretanje vozilima, takvi tragovi morali biti vidljivi u prostoru, a njih nije bilo osim tragova koji nastaju obradom tla. Iskaz HL, iako potvrđuje da je u razdoblju približno 1994.–2013. prolazila preko spornog dijela do njive koju je imala u zakupu od PL, pokazuje upravo da se radilo o praktičnom prolazu radi pristupa poljoprivrednoj površini, bez jasne svijesti o vlasništvu poslužne čestice i bez pozivanja na postojanje stvarnog prava; štoviše, navodi da nakon 2013. više nema neposrednih opažanja, a u završnoj fazi razdoblja stanje je bilo zapušteno i obraslo. Iskaz UL, koji je zajedno s tužiteljem obrađivao česticu, posebno potvrđuje da na spornom dijelu nikada nije postojala trajna i u naravi vidljiva trasa puta, već isključivo oranica, te da su povremeni prolazi postojali samo kao tolerirani, a ne kao ostvarivanje prava služnosti. Takvi iskazi potvrđuju postojanje faktičnog prolaza u određenim vremenskim razdobljima, ali ne i postojanje posjeda prava služnosti u smislu vršenja radnji kao pripadnih pravu, stalno, javno i neprekidno kroz cjelokupno razdoblje nužno za dosjelost.

10.12. Posebno je značajno što iz ortofoto (DOF) snimaka proizlazi da je sporni dio kč. br. [katastarska čestica] u određenim razdobljima bio prohodan i da se na snimkama iz 2011., 2014.–2016. i 2020. jasno uočava utabani put, dok na snimkama iz 2017. i 2018. takvih tragova nema. Ova okolnost potvrđuje navode svjedoka HL, ČL, LL i EL da je prolaza povremeno bilo, ali istodobno pokazuje da prohodnost i vidljivost puta nisu bile trajne. Prekid u uočljivosti trase na ortofoto snimkama nedvojbeno isključuje mogućnost zaključka o neprekinutom i stalnom korištenju zemljišta kao puta kroz razdoblje potrebno za stjecanje prava služnosti dosjelošću.

10.13. Iz iskaza svjedoka proizlazi da su sporni dio kč. br. [katastarska čestica] faktično koristili članovi obitelji LL, zatim HL u razdoblju kada je od PL imala u zakupu njivu iznad, te da su, prema tvrdnjama LL i EL, prolazili i drugi mještani. Međutim, nijedan svjedok nije naveo točne zemljišnoknjižne oznake povlasnih čestica niti identificirao njihove vlasnike, pa je ostalo nedokazano u korist kojih bi konkretnih nekretnina služnost bila osnovana. Posebno, iako LL spominje obitelj J, njihovi članovi UL i HL izričito su naveli da se čestica uvijek obrađivala kao oranica i da na njoj nije postojao uhodan put, čime su opovrgli navod da su upravo oni bili korisnici prolaza. Iskaz HL potvrđuje da je ona prolazila preko sporne čestice u razdoblju 1994. –2013., ali isključivo kao zakupnica, što pravno predstavlja tek faktično korištenje uz toleranciju vlasnika (prekarij), a ne posjed prava služnosti. Ortofoto snimke dodatno potvrđuju da je prolaz bio vidljiv 2011., 2014.–2016. i 2020., ali ne i 2017.–2018., što ukazuje na prekide i nepostojanje trajne i u naravi jasno vidljive trase. Slijedom navedenog, zaključak je ovog suda da tuženici nisu dokazali niti kontinuitet i vidljivost korištenja kroz razdoblje nužno za dosjelost, niti identitet povlasnih nekretnina u čiju bi korist služnost postojala.

10.14. Iz skice lica mjesta (list spisa 50 i 55) nesporno slijedi da je 1. tuženik mogao pristupiti na svoje parcele preko kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] budući da ista ima pristupa s javnog puta. Prema tome, ovaj sud ne prihvaća dio iskaza 1. tuženika i svjedoka koji su naveli da su prednici tuženika koristili sporni dio nekretnine tužitelja za pristup svojim parcelama. Ovo iz razloga jer saslušani svjedok LL potvrđuje da su te nekretnine bile u vlasništvo obitelji, tada doista nije bilo potrebe da prednici tuženika koriste nekretninu koja se sada u vlasništvu tužitelja za pristup svojima jer su imali pristup s javnog puta. Iskaz svjedoka LL je ovaj sud doveo u svezu s iskazom 1. tuženika kada je naveo da mu je brat ŽL branio prolaz preko njegove nekretnine, pa je očito nekretnina u vlasništvu tužitelja služila za prolaz tek nakon zabrane od strane ŽL.

10.15. Posebno je značajna okolnost iz iskaza 1. tuženika VL, koji je naveo da bi do svojih čestica mogao prolaziti i preko parcele u vlasništvu njegova brata ŽL (čest. 2986/5 k. o. [katastarska općina]), ali da mu je brat takav prolaz izrijekom zabranio. Takvo kazivanje pokazuje da je postojala alternativna trasa pristupa, ali da njezino korištenje nije bilo dopušteno od strane vlasnika te čestice. To međutim ne može opravdati faktično korištenje zemljišta tužitelja (kč. br. [katastarska čestica]), jer institut stvarne služnosti puta ne služi kao nadomjestak za izostanak suglasnosti vlasnika druge nekretnine, nego zahtijeva javno, mirno, neprekidno i vidljivo korištenje tuđe nekretnine kao poslužne stvari kroz razdoblje od dvadeset godina. Ako pristup stvarno nije moguć, pravna zaštita se može ostvarivati zahtjevom za uspostavu nužnog prolaza sukladno člancima 219. i 220. ZV, a ne faktičnim i neovlaštenim korištenjem susjedne čestice.

10.16. Uzimajući u obzir i rezultate očevida te nalaze mjerničke struke i priloženu dokumentaciju, sud ne nalazi osnove zaključiti da je na spornom dijelu kč. br. [katastarska čestica] postojala trajno vidljiva i u naravi uhodana kolna trasa koja bi, zajedno s vjerodostojnim svjedočenjima o javnom, mirnom i neprekinutom korištenju, mogla dovesti do stjecanja stvarne služnosti dosjelošću. Prevladava utisak sporadičnog i funkcionalnog korištenja radi pristupa poljoprivrednim površinama u pojedinim razdobljima, s prekidima i bez obilježja posjeda prava. Teret dokazivanja postojanja služnosti bio je na tuženicima, a on u ovoj parnici nije ispunjen po mjerilu pretežitosti vjerojatnosti.

10.17. Člankom 186. stavak 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 90/10., 143/12., 152/14.; dalje u tekstu: ZV) propisano je da je stvarna služnost pravo vlasnika određene (povlasne) nekretnine da se u određenoj mjeri koristi određenom (poslužnom) nekretninom u vlasništvu drugoga ili da zahtijeva od vlasnika poslužne nekretnine da nešto propusti radi koristi povlasne nekretnine. Člankom 190. stavak 1. ZV propisano je da je služnost puta pravo prolaza preko tuđe nekretnine radi pristupa povlasnoj nekretnini. Prema članku 228. ZV, stvarna služnost se može neposredno osnovati zakonom kad su ispunjene pretpostavke za dosjelost. Člankom 229. stavak 1. ZV propisano je da se služnost stječe dosjelošću ako je posjednik povlasne nekretnine izvršavao sadržaj služnosti javno, mirno, neprekidno i pošteno tijekom dvadeset godina, a da se vlasnik poslužne nekretnine tome nije protivio. Naprotiv, prema članku 229. stavak 2. ZV, služnost se ne može steći dosjelošću ako je izvršavana zlouporabom povjerenja, silom, potajno ili na zamolbu do opoziva, a prema stavku 3. istoga članka za služnosti koje se izvršavaju rijetko, dovoljno je da su izvršene barem tri puta u tijeku dvadeset godina. Konačno, člankom 230. ZV propisana je zaštita povjerenja u zemljišne knjige – služnost koja nije upisana u zemljišne knjige ne može se suprotstaviti trećima koji su u dobroj vjeri stekli pravo na poslužnoj stvari.

10.18. U ovom postupku tuženici su isticali da su oni i njihovi pravni prednici tijekom dugog niza godina koristili jugoistočni dio kč. br. [katastarska čestica] kao put do svojih čestica, pa da su time stekli pravo služnosti puta dosjelošću. Međutim, ovaj sud ocjenjuje da izvedeni dokazi ne potvrđuju da bi to korištenje imalo obilježja javnosti, mirnoće, neprekidnosti i vidljivosti kroz razdoblje od dvadeset godina. Naprotiv, iz iskaza tužitelja i svjedoka UL te HL i BL proizlazi da se sporna čestica u naravi obrađivala kao oranica od strane tužitelja i njegova oca, pri čemu bi povremenih prolazaka možda bilo, ali ne u mjeri koja bi predstavljala posjed prava služnosti. Ovaj sud cijeni da se radilo tek o faktičnoj i povremenoj, od vlasnika toleriranoj uporabi zemljišta, a takvo korištenje – kako izrijekom propisuje članak 229. stavak 2. ZV – ne može dovesti do stjecanja stvarne služnosti dosjelošću.

10.19. Konačno, ističe se da je prema članku 230. ZV propisano da se služnost osnovana na temelju zakona, a time i ona stečena dosjelošću, ne može suprotstaviti trećima koji su, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekli svoje pravo na poslužnoj nekretnini i upisali ga prije nego što je služnost bila upisana, niti kada je postojanje služnosti utvrđeno odlukom suda. To pravilo predstavlja posebnu primjenu općeg načela povjerenja u zemljišne knjige iz članaka 122. -127. ZV, koje štiti stjecatelja koji se pouzdaje u zemljišnoknjižno stanje. U ovom postupku nesporno je utvrđeno da tuženici nisu dokazali postojanje služnosti puta dosjelošću, no i kad bi to bilo drukčije, činjenica da takva služnost nije bila upisana značila bi da ona ne bi mogla proizvoditi učinke prema eventualnom dobrovjernom stjecatelju prava na poslužnoj čestici, nego bi postojala samo inter partes. Time se dodatno potvrđuje zaključak da tuženici nisu ovlašteni pozivati se na neupisano pravo služnosti radi opravdanja svojih radnji iz 2022.

10.20. Slijedom navedenog, na temelju članka 186., 190., 229. i 230. ZV, stav je ovog suda da tuženici nisu stekli pravo stvarne služnosti puta na spornom dijelu kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], te da njihovo postupanje iz 2022. nije predstavljalo ostvarivanje niti zaštitu služnosti, nego protupravno zadiranje u vlasništvo tužitelja

11. Budući da je prethodno pitanje riješeno tako da tuženici nisu dokazali postojanje stvarne služnosti puta preko jugoistočnog dijela kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], sud je mogao pristupiti odlučivanju o osnovanosti samog tužbenog zahtjeva za prestanak uznemiravanja prava vlasništva.

12. Člankom 167. stavak 1. ZV propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od svakoga da se suzdrži od uznemiravanja njegova vlasništva, a prema članku 170. ZV ima pravo zahtijevati da se otklone posljedice već izvršenog uznemiravanja. Radi se o tzv. negatornoj tužbi kojom vlasnik štiti svoje pravo kada je ono povrijeđeno, ali mu nije oduzeto posjedovanje.

13. U ovom predmetu nije sporno da je tužitelj vlasnik kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], niti je sporno da je početkom 2022. UL izorao spornu površinu. Također je nesporno da je 1. tuženik potom uporabom traktora poravnao brazde na dijelu navedene čestice, te da je tužitelj 4. ožujka 2022. postavio pet pocinčanih metalnih profila na spornom dijelu zemljišta, koje je istoga dana 1. tuženik uklonio jedan metalni profil, a da je ostatak uklonio 3. tuženik, dok je sporno u kojoj je mjeri u uklanjanju sudjelovao i 2. tuženik.

13.1. Budući da je sud utvrdio kako pravo stvarne služnosti puta na spornom dijelu k. č. [katastarska čestica] ne postoji, ocjenjuje da se radnje tuženika ne mogu smatrati zakonitim ostvarivanjem ili zaštitom takvoga prava, već predstavljaju protupravne oblike uznemiravanja vlasništva tužitelja. Konkretno, radnja 1. tuženika, kojom je uporabom traktora poravnao izorane brazde, imala je za posljedicu uklanjanje plodorednih brazda i zadiranje u posjedovne ovlasti vlasnika, dok je radnja 1. tuženika i radnja 3. tuženika, kojom su uklonjeni metalni profili koje je tužitelj prethodno postavio na svojoj čestici, značila uklanjanje stvari koje je vlasnik imao pravo držati na zemljištu. Sud cijeni da su time ostvareni svi bitni elementi uznemiravanja vlasništva u smislu članka 167. ZV.

13.2. Polazeći od svega navedenog, sud zaključuje da je tužbeni zahtjev u osnovan. U odnosu na 1. tuženika, dokazano je da je uporabom traktora poravnao brazde koje je tužitelj ranije izorao na svojoj čestici kč. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] te da je uklonio prvi metalni profil. Takva radnja predstavlja nedopušteno faktično zadiranje u tužiteljevo vlasništvo jer se time izravno mijenja stanje zemljišta, a tuženik za to nije imao valjanu pravnu osnovu, budući da pravo služnosti puta nije dokazano. Stoga je u njegovom postupanju ostvaren čin uznemiravanja vlasništva u smislu članka 167. ZV.

13.3. U odnosu na 3. tuženika, nesporno je utvrđeno da je sudjelovao u uklanjanju pocinčanih metalnih profila koje je tužitelj 4. ožujka 2022. postavio na spornom dijelu svoje čestice. Sud ocjenjuje da je riječ o neposrednom miješanju u vlasničke ovlasti tužitelja, jer vlasnik ima pravo svoju česticu ograditi i na nju postaviti stvari po vlastitoj volji, dok se uklanjanjem istih od strane trećih osoba bez pravne osnove narušava njegovo vlasništvo. Budući da ni u ovom slučaju tuženik nije dokazao postojanje služnosti koja bi opravdala uklanjanje prepreka, njegovo postupanje predstavlja protupravno uznemiravanje vlasništva tužitelja.

13.4. U odnosu na 2. tuženika, sud je posebno ocijenio iskaz svjedoka UL, oca tužitelja, koji je neposredno i nedvojbeno naveo da je osobno vidio kako su upravo 2. i 3. tuženik zajedno uklanjali metalne profile koje je tužitelj postavio na spornom dijelu kč. br. [katastarska čestica]. Suprotno tome, 1. tuženik tvrdio je da njegov sin CL prilikom uklanjanja „nije sudjelovao nego je samo stajao i gledao“, no sud takvu tvrdnju ne prihvaća iz više razloga. Prvo, 1. tuženik sam nije bio neposredno nazočan događaju, pa njegovo kazivanje nije utemeljeno na vlastitom opažanju, već na posrednom znanju, rekonstrukciji ili oslobađanju odgovornosti njegova sina - 2. tuženika. Drugo, ta tvrdnja nije potkrijepljena niti jednim drugim dokazom, dok iskazi tužitelja i njegova oca čine logičnu i životno uvjerljivu cjelinu. Prema članku 8. ZPP, sud slobodnom ocjenom dokaza daje prednost neposrednim i usklađenim svjedočenjima, te na temelju njih zaključuje da je i 2. tuženik aktivno sudjelovao u uklanjanju profila, a ne samo pasivno promatrao događaj. Time je i 2. tuženik aktivno uznemiravao vlasništvo tužitelja i počinio protupravnu radnju u smislu članka 167. ZV.

13.5. Tužitelj je predložio da se od nadležne policijske postaje pribave podaci o eventualnom postupanju policije 4. ožujka 2022. povodom događaja na spornom dijelu k. č. [katastarska čestica]. Sud taj dokaz nije proveo. Razlog tome je što tužitelj nije precizirao na koji bi način ti podaci mogli doprinijeti potpunijem utvrđenju odlučnih činjenica, osobito identiteta osoba koje su uklanjale metalne profile. Čak i da bi policija bila pozvana ili evidentirala izlazak, sama ta okolnost ne bi predstavljala dokaz tko je konkretno i na koji način uklanjao profile. Sud ipak napominje da bi takav dokaz mogao imati određenu dopunsku vrijednost glede 2. tuženika, no smatra da su i bez njega činjenice razjašnjene kroz neposredne iskaze svjedoka i stranaka, ponajprije UL, koji je osobno vidio uklanjanje. Slijedom toga, sud ocjenjuje da se i bez pribavljanja navedenih podataka činjenično stanje moglo dovoljno razjasniti za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

14. Slijedom navedenog, tužbeni zahtjev valjalo je u cijelosti usvojiti u odnosu na 1., 2. i 3. tuženika. Na temelju izvedenih dokaza sud je utvrdio da je 1. tuženik ravnanjem brazda dirao u vlasničke ovlasti tužitelja, dok su 2. i 3. tuženik uklanjanjem metalnih profila koje je tužitelj postavio na svojoj čestici također počinili protupravne radnje uznemiravanja. Budući da pravo stvarne služnosti puta na spornom dijelu zemljišta nije dokazano, radnje tuženika nemaju pravnu osnovu u ostvarivanju ili zaštiti služnosti, već predstavljaju protupravno zadiranje u vlasništvo. Stoga je svim tuženicima naloženo da prestanu uznemiravati vlasništvo tužitelja na jugoistočnom dijelu k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], na površini označenoj na skici lica mjesta vještaka mjerničke struke GL slovima A–B–C–D, te im je zabranjeno ponavljanje takvih radnji ubuduće.

14. Odluka o troškovima temelji se na članku 154. stavak 1. ZPP u svezi članka 155. stavak 1. ZPP te odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23.; dalje u tekstu: OT).

14.1. Budući da su tuženici u cijelosti izgubili u postupku, dužni su tužitelju naknaditi sve troškove koji su mu bili potrebni za vođenje postupka.

14.2. Tužitelju koji je zastupan po punomoćniku iz reda odvjetnika, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 1.340,00 EUR, priznat mu je trošak i to za sastav tužbe od 21. ožujka 2023. u visini od 100 bodova (Tbr. 7/1. OT), pristupa na ročište od 1. rujna 2023. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT), pristupa na uviđaj od 10. rujna 2024. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT), pristupa na ročište od 28. kolovoza 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT), sastava podneska od 26. kolovoza 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 8/1. OT), trošak pristupa na ročište od 4. rujna 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT), pristupa na ročište od 9. rujna 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT) te trošak pristupa na ročište od 11. rujna 2025. u visini od 100 bodova (Tbr. 9/1. OT) odnosno 800 bodova, a što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR (Tbr. 54. OT) iznosi 1.600,00 EUR. Istome pripada i PDV od 25 % (Tbr. 46. OT) koji iznosi 400,00 EUR te trošak predujma u visini od 300,00 EUR.

14.3. Tužitelju je nadalje priznat trošak na sudske pristojbe na tužbu u iznosu 26,55 EUR na temelju Tbr 1/1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23.; dalje u tekstu: Uredba) u svezi članka 7. stavak 1. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 118/18., 51/23.; dalje u tekstu ZSP) te sudske pristojbe na presudu u visini od 53,09 EUR (Tbr. 2/1. u svezi Tbr. 1/1. Uredbe). Što se tiče sudske pristojbe na tužbu, tužitelju je priznata samo polovica iznosa od 26,55 EUR. Naime, člankom 7. stavkom 1. ZSP propisano je da za podneske koji se podnose u elektroničkom obliku, sukladno posebnim propisima, putem informacijskog sustava koji se koristi u poslovanju suda, pristojba se plaća u trenutku njihova podnošenja u visini polovice iznosa propisanog Tarifom sudskih pristojbi. U trenutku podnošenja tužbe tužitelj je imao mogućnost iskoristiti navedenu zakonsku pogodnost i platiti samo polovicu pristojbe, pa razlika ne može ići na teret protivne strane jer ne predstavlja nužan trošak postupka, već je posljedica odluke samog tužitelja.

14.4. Prema tome, naloženo je tuženicima da tužitelju solidarno naknade parnični trošak u visini od 2.379,63 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 23. listopada 2025. (članak 151. stavak 3. ZPP) pa do isplate po stopi iz članka 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) uvećanoj za tri postotna poena, dok je odbijen zahtjev tuženika u cijelosti te zahtjev tužitelja u preostalom dijelu (točka III-V izreke).

15. Slijedom navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Pazinu, 23. listopada 2025.

Sudac:

Luka Zenić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu bez obzira na to što nije na isto pristupila, odnosno od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano u 3 (tri) istovjetna primjerka (osim ako se podnosi elektroničkom komunikacijom), putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.

DNA:

1. Tužitelju po pun. – uz sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženici po pun.