Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1016/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Nemanji Nožiniću, odvjetniku iz Nove Gradiške, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1398/2025-26 od 27. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1398/2025-26 od 27. lipnja 2025. u točkama I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1398/2025-26 od 27. lipnja 2025.;

- potvrđuje djelomično pod točkom III. izreke za iznos parničnog troška u iznosu od 1.300,35 EUR-a s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u preostalom dijelu odluke o troškovima postupka pod točkom III. izreke na način da se tužitelj odbija s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 108,27 EUR-a sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

III. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom IV. izreke navedena presuda ostaje neizmijenjena.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 385,89 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.152,62 EUR-a s zakonskom zateznom kamatom preciziranoj kao u izreci. Ujedno je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.408,62 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom pobliže označenoj kao u izreci, a tekućoj od 27. lipnja 2025. do isplate. Pod točkom IV. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa kao neosnovan, dok je pod točkom V. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka kao neosnovan.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik u odnosu na točke I., II., III. i V. izreke iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, predlažući da ovaj sud istu preinači, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, te odredi da je tužitelj dužan tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu, kao i trošak žalbe uvećan za zakonsku zateznu kamatu, a podredno predlaže da se pobijana presuda ukine i odredi da se ponovno provedene glavna rasprava.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana samo kod odluke o troškovima postupka.

5. Nije sporno da je temeljem Ugovora o kreditu, broj Ugovora: 918-50-3229074, od 17. siječnja 2006. godine, koji je solemniziran dana 18. siječnja 2006. kod javnog bilježnika Dražena Zime iz [adresa], pod poslovnim brojem OU-22/2006, između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, korisniku kredita odobren kredit za kupnju vozila te je isti isplaćen u iznosu od 15.300,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, obračunato prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora o kreditu), da je citiranim Ugovorom o kreditu ugovoren rok korištenja kredita do 30. travnja 2006., da je ugovoren rok otplate kredita u trajanju od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita (čl. 7. Ugovora o kreditu), kao i da je redovna kamata 5,50% godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (čl. 2. Ugovora o kreditu), dok je sporno pitanje osnovanosti prigovora zastare, pitanje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, te osnovanost visine i tijeka zateznih kamata konačno postavljenog tužbenog zahtjeva.

6. Pozivajući se na sadržaj presuda u kolektivnom sporu sud ističe da je navedenim presudama pravomoćno utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita koristeći nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica CHF te kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, s obrazloženjem da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali da tužitelj kao ugovorna strana ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) u svezi odredbe čl. 322. ZOO-a, posebno jer je tuženik u konkretnom slučaju osporio da bi sporne ugovorne odredbe bile ništetne.

7. Osim toga, pozivajući se na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014 - dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) i odredbu čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 - u daljnjem tekstu: ZZP/03) kao i odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. istog Zakona sud ističe da iz izvedenih dokaza, proizlazi da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope kao i u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz valutu CHF.

8. Naime sud ukazuje da predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope s obrazloženjem da u Ugovoru o kreditu nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, obzirom da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, pa se smatra da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP/03), a što proizlazi i iz presuda donesenih u kolektivnom sporu za zaštitu prava potrošača, a koje obvezuju sud.

9. Osim toga pojašnjava da je u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena promjenjivost kamatne stope u skladu s kamatnim stopama kreditora, dok nisu jasno određeni parametri, odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa, pa sud smatra da predmetna odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na promjenjivost kamatne stope nije bila ni određena, niti odrediva u trenutku sklapanja toga Ugovora, a ukazuje još da je navedeni Ugovor sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, pa je na taj način tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga zaključuje da sporna odredba o promjenjivosti kamatne stope predstavlja nepoštenu odredbu u smislu čl. 81. st. 1. ZZP/03.

10. Nadalje, ukazuje da se prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora, dok prema odredbi čl. 5. iste Direktive proizlazi da u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

11. Kako odredba čl. 2. Ugovora o kreditu, koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja bez precizno određenih uvjeta promjenjivosti i referentne stope za koju se veže promjena, prema mišljenju suda uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija, jer je tužitelju prilikom zaključenja Ugovora o kreditu trebalo objasniti razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati), odnosno omogućiti mu da prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa, to smatra da je primjenom navedene ugovorne odredbe tuženik izbjegao utjecaj tužitelja kao druge ugovorne strane na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Stoga tvrdi da je takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg je tužitelj morao vratiti tuženiku.

12. Slijedom navedenoga, sud je ocijenio da je ugovorna odredba kojom je propisana promjenjivost kamatne stope ništetna, pri čemu dodaje da na takvo utvrđenje nije od utjecaja činjenica da je kredit otplaćen.

13. U odnosu na odredbe kojima je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica (čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu), sud ističe da iz provedenih dokaza ne proizlazi da bi stranke pojedinačno pregovarale o istim odredbama, niti da je tuženik informirao tužitelja o rizicima koje nosi valuta CHF, a da navedeno proizlazi i iz navedenih odluka donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje obvezuju sud, pa zaključuje da je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, te da su ništetne i nepoštene odredbe Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF. Nadalje, sud ukazuje da iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je i postupanje tuženika, po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za CHF, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR-o. Pojašnjava da iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, obzirom da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a da ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Također, sud smatra da iz navedenih odluka proizlazi utvrđenje prema kojemu je iznos ugovorene kamate potrošaču bio nerazumljiv i iz razloga jer je vezan za tečaj CHF i za odluku banke.

14. Budući da je sud utvrdio ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF i promjenjive kamatne stope, to tvrdi da tužitelj prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a ima pravo na isplatu razlike između iznosa koji bi platio po osnovi tečaja CHF na dan sklapanja ugovora i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja, kao i na isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope i obračunate kamatne stope na dan svakog pojedinog plaćanja, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od dana plaćanja pojedinog iznosa razlike do isplate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, budući da se tuženika, koji je sastavio predmetne, djelomično nepoštene odredbe, ne može smatrati poštenim stjecateljem.

15. Na temelju tako izvedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj na temelju ništetnih ugovornih odredbi zbog povišenja kamatne stope i valutne klauzule vezane uz valutu CHF u utuženom razdoblju preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu, a zbog promjene kamatne stope iznos od 385,89 EUR-a, te zbog razlike radi promjene tečaja iznos od 1.152,62 EUR-a, pa je tuženiku naloženo iste iznose isplatiti tužitelju. Na tako dosuđene iznose tužitelju su dosuđene zatezne kamate tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku na temelju odredbe čl. 1115. ZOO-a, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan, dok je visina stope zatezne kamate određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a.

16. Glede prigovora zastare, sud tvrdi da je podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu za zaštitu kolektivnih prava (koja tužba je podnesena 4. travnja 2012., kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018.) u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a prekinut tijek zastare, pa je zastara počela teći ispočetka pravomoćnim okončanjem spora pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske donošenjem presude poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. u pogledu ništetnosti valutne klauzule, odnosno 13. lipnja 2014. kada je postala pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 u pogledu odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi. Slijedom navedenog, kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 10.06.2019. godine, da je razvidno da nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove, sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a u pogledu valutne klauzule, ali i kamatne stope.

17. Nadalje, sud tvrdi da je tužitelj dokazao svojstvo potrošača jer je u odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07) određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a da je u konkretnom slučaju utvrđeno da je kredit namijenjen za kupnju osobnog automobila, pa se stoga teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti odnosno obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja nalazi na tuženiku, a kako tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje bilo kakvih dokaza, niti isticao ikakve prigovore, a sud je utvrdio da je tužitelj ugovor potpisao kao fizička osoba, da je tada bio zaposlen u HZMO, te da nije koristio automobil u nikakve poslovne svrhe, zaključio je da tuženikov prigovor nije prihvatljiv.

18. U žalbi tuženik uvodno ukazuje kako mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje, ističući pri tom i pogrešnu primjenu odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 338. st. 4. istog Zakona. Smatra da je prvostupanjski sud počinio i bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Brani tezu da je tijekom postupka iznio niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima koji ukazuju da u ovom predmetu postoji niz okolnosti zbog kojih osporene odredbe nisu nepoštene i da se stoga ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite. Pojašnjava da je tužitelj imao mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu EUR-o ili CHF ili ugovora bez valutne klauzule, na koje okolnosti je dostavio promotivne uvjete važeće u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu i tužiteljev zahtjev za kredit, te je predložio saslušanje tužitelja, a također prigovara da bi valutna klauzula prouzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, te da ne bi bila razumljiva tužitelju. Prigovara i vještačkom nalazu jer je izrađen kao da su stranke ugovorile kunski kredit s fiksnom kamatom, kao i tijeku dosuđene zakonske zatezne kamate. Smatra da je sud nije ocjenjivao da li se tužitelj može smatrati prosječnim potrošačem kao i pogrešnu primjenom odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19, dalje: ZZP/14), ponavljajući pri tom istaknuti prigovor zastare.

19. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, ovaj sud ističe da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a obzirom da ista nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, a nije počinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 338. st. 4. ZPP-a jer je navedena odluka zakonito obrazložena, a tuženiku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje obzirom da je potpuno netočno da je prvostupanjski sud navode i dokazne prijedloge tuženike zanemario u potpunosti. Osim toga, primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije utvrdio da je ista opterećena ijednom bitnom povredom na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

20. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 17. siječnja 2006., ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

21. Stoga ovaj sud smatra da su zakoniti i pravilni zaključci prvostupanjskog suda kako u pogledu ništetnosti odredbi navedenog Ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu te valutnu klauzulu, tako i u pogledu primjene pravnog stajališta u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, sukladno odredbi čl. 138.a ZZP/14 i odredbi čl. 502.c ZPP-a. To zato jer iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika, o postojanju uvjeta za izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora radi zaštite prava i interesa potrošača prihvaća i ovaj sud, jer je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli u CHF, te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi na tuženiku sukladno čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03, dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik te saslušanja tužitelja ne proizlazi osnovanost prigovora tuženika da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni, osnovano pritom odbivši prigovor zastare sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog dana 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

22. Međutim valja ukazati prvostupanjskom sudu da pogrešno smatra da je ništetan i čl. 1. Ugovora o kreditu kako to proizlazi iz točke 24. obrazloženja prvostupanjske presude, jer je tom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužitelju, te ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, obzirom da se ista odnosi na obvezu tuženika, a ne tužitelja, pri čemu valja istaknuti da tužitelj niti ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. Ugovora o kreditu od 17. siječnja 2006. bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju ovog suda zauzetom na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. koje glasi: ''Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna.''

23. Nadalje kako tuženik ni tijekom postupka ni u žalbi nije argumentirano osporio pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu kao potrošač, jer osim što se radi o namjenskom kreditu za kupnju osobnog vozila tuženik niti jednom činjenicom nije doveo u sumnju zaključak suda da je isti sklopio ugovor nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, i taj žalbeni navod ukazuje se netočnim.

24. Nadalje, u odnosu na istaknuti prigovor da sud nije raspravio je li se tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora može smatrati prosječnim potrošačem valja istači da pravo na zaštitu od nepoštenih ugovornih odredbi predviđenu ZZP/03 imaju svi potrošači, a ne samo onaj koji se može smatrati „prosječnim potrošačem, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.” Kvalifikacija osobe kao „potrošača“ u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03 iz kojeg proizlazi da je on fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, ne ovisi o njegovom ponašanju prilikom sklapanja ugovora. Standard „prosječnog potrošača, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću“ odnosi se (samo) na utvrđivanje je li ispunjen zahtjev transparentnosti, odnosno je li ugovorna odredba sastavljena na način kojim bi bila jasna i razumljiva prosječnom potrošaču koji je uobičajeno informiran, pažljiv i razborit.

25. Neosnovan je i istaknuti prigovor da zbog činjenice da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen tužitelj ne može više isticati ništetnost istog, jer ista nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane.

26. Stoga kako ništetnost navedenih odredbi ne mora biti utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom, već je prvostupanjski sud to pitanje u konkretnom slučaju primjenom odredbe čl. 12. ZPP-a riješio sam u ovom postupku, te one imaju za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, utvrđenjem ugovornih odredaba ništetnim potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

27. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredaba preplatio tuženiku 385,89 EUR-a zbog promjenjivosti kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu, te 1.152,62 EUR-a s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedene iznose, dok je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tužitelj tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

28. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu u odnosu na točke I. i II.

29. Međutim, ispitujući pobijanu odluku u odnosu na dosuđeni parnični trošak, a cijeneći da ovaj sud ne može preinačiti presudu na štetu stranke koja se žalila, ako je samo ona podnijela žalbu, sve primjenom odredbe čl. 374. ZPP-a, pa kako je samo tuženik uložio žalbu na odluku o troškovima postupka, a isti nije uspio u sporu pravilno je prvostupanjski sud odbio kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu parničnog troška pod točkom V. izreke presude.

30. Nadalje, kako u odnosu na omjer uspjeha u sporu ovaj sud ne može preinačiti odluku o troškovima postupka na štetu tuženika, a utvrdio je da je na njegovu štetu tužitelju nezakonito dosuđen trošak sastava podneska od 24. ožujka 2023. temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife, već mu je za navedeni podnesak trebalo priznati trošak temeljem Tbr. 8. toč. 4 Tarife u iznosu od 25 bodova, a ne 100 bodova, kako je to dosudio prvostupanjski sud, pa kako je za ostale radnje trošak pravilno odmjeren, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika potvrditi točku III. izreke za iznos troška od 1.300,35 EUR-a, te točku V. izreke, dok je djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika, a sukladno odredbi čl. 380. toč. 3. ZPP-a ovaj sud preinačio dio točke V izreke na način da je tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 108,27 EUR-a sa zatraženom zateznom zakonskom kamatom kao neosnovanim.

31. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje jer je isti uspio samo neznatnom u dijelu odluke o troškovima postupka kao sporednog zahtjeva, za što na njegovoj strani nije nastao posebni trošak.

32. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom IV. izreke navedena presuda ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 23. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun