1

Poslovni broj: 37 Gž-787/2023-2

 

 

Poslovni broj: 37 Gž-787/2023-2

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje Dubravke Bosilj predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Z. L. iz V., OIB:..., kojeg zastupa punomoćnica K. K., odvjetnica u V., protiv tuženice N. h. b. d.d. Z., OIB:..., koju zastupaju punomoćnici M. G. i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ž. i P. d.o.o. Z., radi utvrđenja ništavosti i isplate, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima od 15. lipnja 2023. poslovni broj: P-209/2021-21, u sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Vinkovcima poslovni broj: P-209/2021-21 od 15. lipnja 2023. u pobijanoj točki III. izreke, pobijanom dijelu točke IV. izreke kojim je naloženo tuženici isplati tužitelju iznos od 774,73 EURA[1]/5.837,18 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 31. ožujka 2014. do isplate te u točki V. izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka.

 

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe.

 

III. Nepobijane točke I. i II. u cijelosti te točka IV. izreke presude u dijelu kojim je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 10.561,66 EURA1/79.576.82 kn sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom nisu predmetom ispitivanja u drugostupanjskom postupku te u tom dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom u točki I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 4.1. Ugovora o kreditu broj 310316 od 15.09.2004. u dijelu u kojem se navodi da je redovna kamatna stopa promjenjiva i da se plaća sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a koji ugovor je zaključen između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženice, V. d.d. kao kreditora. U točki II. izreke  utvrđena je ništetnom odredba čl. 7.1. Ugovora o kreditu broj 310316 od 15.09.2004. u dijelu u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka po prodajnom tečaju banke važećim na dan dospijeća. U točki III. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 5. Ugovora o kreditu broj 310316 od 15.09.2004. u dijelu u kojem se navodi da je korisnik kredita u obvezi Banci platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, po osnovu koje je tuženica naplatila tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Točkom IV. izreke naloženo je tuženici da tužitelju isplati po osnovu preplaćenih kamata, valutne klauzule i naknade za prijevremenu otplatu kredita iznos od 11.336,39 EURA/85.414,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama na pojedine iznose, za razdoblje i po stopi kako je to obliže navedeno u toj točki izreke. Točkom V. izreke naloženo je tuženici da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.833,25 EURA/13.812,62 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja 15. lipnja 2023. do isplate.

 

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom pobija tuženica i to u točki III. izreke, točki IV. izreke u dijelu koji se odnosi na isplatu naknade za prijevremenu otplatu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama, dakle za iznos od 774,73 EURA/5.837,18 kn sa zateznom kamatom od 31. ožujka 2004. do isplate, te u odluci o troškovima sadržanoj u točki V. izreke i to zbog svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. točke 1. do 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje u tekstu: ZPP koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 107. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku uz izuzetke propisane stavkom 2., 3. i 4. tog Zakona). Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u pobijanom dijelu i preinači trošak postupka na način da dosudi trošak postupka razmjerno uspjehu tuženice u sporu kao i da naloži tužitelju platiti trošak ove žalbe, a podredno da ukine prvostupanjsku presudu i vrati predmet na ponovno odlučivanje.

 

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

4. Žalba tuženice nije osnovana.

 

5. Člankom 365. stavkom 1. ZPP određeno je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom; a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, drugostupanjski sud uzet će da se presuda pobija u dijelu u kojemu stranka nije uspjela u sporu. Budući da tuženica u žalbi određeno navodi da pobija točku III. izreke, zatim točku IV. izreke presude u dijelu kojim joj je naloženo isplatiti tužitelju iznos od 774,73 EURA[2]/5.837,18 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 31. ožujka 2014. do isplate, te odluku o troškovima postupka sadržane u točki V. izreke, valjalo je utvrditi da prvostupanjska presuda u preostalom nepobijanom dijelu nije predmet ispitivanja u drugostupanjskom postupku te da u tom dijelu prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

6. Predmet postupka u dijelu koji se pobija prvostupanjskom presudom zahtjev je tužitelja da se utvrdi ništetnom (pravilno ništavom) odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj 310316 koji je zaključen 15. rujna 2004. između tužitelja kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženice V. d.d. Z. i to u dijelu na osnovu kojeg je tuženica naplatila tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita te zahtjev za isplatu naplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 774,73 EURA/5.837,18 kn sa zateznom kamatom od dana kada je ta naknada plaćena tuženici 31. ožujka 2014. do isplate.

 

6.1. Tijekom postupka nije bilo sporno da su tužitelj kao korisnik kredita i pravna prednica tuženice V. d.d. Z. kao kreditor dana 15. rujna 2004. zaključili Ugovor o kreditu s namjenom za kupnju stana u iznosu od 39.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju tuženice važećim na dan korištenja kredita s obvezom tužitelja da glavnicu kredita i kamatu otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta u protuvrijednosti CHF na dan plaćanja te da je tužitelj prijevremeno otplatio kredit 31. ožujka 2014. zbog čega je tuženici platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 5.837,18 kn dana 31. ožujka 2014.

 

7. Obrazlažući prvostupanjsku presudu sud prvog stupnja poziva se na članak 81. stavak 4. ZZK bez pobližeg određenja tog Zakona u nazivu i objave u „Narodnim novinama“, navodeći da je istim određeno ako trgovac tvrdi da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, da je dužan to dokazati, a da iz stanja spisa predmeta proistječe da tuženica nikakvim dokazima nije osporila navode tužitelja da se o spornim ugovornim odredbama iz članka 4.1., 7.1. i 5. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Stoga kao nedvojbenim zaključuje da se radi o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kreditu u kojem tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj navedene odredbe i zbog čega zauzima shvaćanje da je sporna ugovorna odredba u navedenim točkama zaista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača te je zbog toga ova odredba ništetna u smislu odredbe članka 87. stavak 1. ZZP/03. Slijedom navedenih zaključaka sud prvog stupnja ocijenio je osnovanim tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti (pravilno: ništavosti) dijela odredbi članka 4.1., 7.1. i 5. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CHF, uvažavajući pri tome činjenične okvire unutar kojih su sudovi u RH zauzimali svoja pravna stajališta izražena u odlukama Vrhovnog suda RH Revt-249/15 od 9. travnja 2015. i Ustavnog suda RH U-III-2605/15 od 13.12.2016. u pogledu promjenjive kamatne stope, odluci Visokog trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14.6.2017. potvrđene odlukom Vrhovnog suda RH 2221/18 od 13. 9.2019. i odluci Vrhovnog suda RH 18/2018 od 26.5.2020. kao i obvezujuća stajališta u prethodno navedenim presudama suda EU (C- 194/14 S. M. i A. G. od 17.7.2014.)

 

7.1. U odnosu na odredbu članka 5. Ugovora o kreditu prvostupanjski sud citira članak 1024. stavak 2. „ZOO“ (ne navodeći puni naziv zakona niti ga određujući brojevima „Narodnih novina“ u kojima je objavljen) kojim je propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije određenog roka za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, dok je stavkom 3. istog članka propisano da je u slučaju vraćanja kredita prije roka određenog za vraćanje korisnik kredita dužan davatelju kredita naknaditi štetu, ako ju je davatelj kredita pretrpio, a stavkom 4. da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebao vratiti. Iz navedenih zakonskih odredbi zaključuje da proizlazi kako banka kod prijevremene otplate kredita nema pravo uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti već samo na naknadu stvarno pretrpljene štete, a na temelju izvedenih dokaza tijekom postupka zaključuje „da su odredbe o tome da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor sadržane u dijelu pod odredbom članka 5. Ugovora o kreditu ništetne“. Navedeno jer se ne radi o odgovornosti za štetu prouzročenom povredom neke obveze iz ugovora zbog prijevremene otplate kredita tj. o ugovornoj odgovornosti i postojanju uzročno-posljedične veze između prijevremene otplate kredita od strane korisnika i nastale štete davatelju kredita, „već u svojoj suštini da naplaćena naknada predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegovog trajanja, a na što banka nema pravo prema citiranom članku 1024. ZOO jer se radi o "kongentnoj" zakonskoj odredbi i svaka suprotna ugovorna odredba je ništetna“.

 

8. Tuženica u žalbi navodi da istu podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP odnosno zato što presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, posebno jer ne sadrži sve elemente sadržane u članku 338. ZPP, nema uopće ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama ili su ti razlozi nejasni ili proturječni. Tvrdi da prvostupanjski sud u predmetnoj presudi nije ponudio niti jedan razlog zašto je određene odlučne činjenice odbio ili prihvatio, koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koje je dokaze izvodio i zašto te kako ih je ocijenio te s tim u vezi napominje da je sud odbio saslušati tužitelja pa nije jasno koji je dokaz sud upotrijebio kako bi dokazao sve pretpostavke propisane člankom 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje navodi da sud radi utvrđenja činjenica bitnih za procjenu postojanja pretpostavki nepoštenosti ugovornih odredaba ugovora o kreditu predviđenih odredbama članka 81. i 84. ZZP-a  – test (ne)poštenosti ugovornih odredaba nije proveo ni jedan dokaz, pa ni dokaz saslušanja tužitelja, a imajući na umu svojstvo "tužiteljice" kao stranke u postupku, upitna je vjerodostojnost njenog iskaza s obzirom na njezin interes da uspije u sporu a čime je i upitna istinitost činjenica utvrđenih od strane prvostupanjskog suda u predmetnom postupku. Ističe da je sud propustio utvrditi radi li se o konkretnom predmetu o "prosječnom potrošaču" u smislu ZZP-a i prakse suda Europske unije a isto tako da li je tužitelju kao i svakom drugom klijentu kreditne institucije bila dostupna mogućnost zatražiti pojašnjenja svake od pojedinih odredbi ugovora o kreditu uz tvrdnju da je tužitelj bio slobodan informirati se o značenju i dometu pojedinih odredbi Ugovora o kreditu prije njegovog potpisivanja, što bi kao savjestan i odgovoran potrošač bio dužan učiniti. Tvrdi i da je sud utemeljio presudu na potpuno pristranom iskazu tužitelja na koji način nije utvrdio ni jednu bitnu činjenicu te da "tužiteljica, na kojoj je teret dokazivanja, sama nije iznijela ništa relevantno za ovaj parnični postupak nego je tek iskazivala u svoju korist" koje držanje tužiteljici sud nije mogao drugačije honorirati nego odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Ukazuje da se prvostupanjski sud pozvao na presude Ustavnog suda RH te Vrhovnog suda RH u okviru parnice "Potrošač" koja nije primjenjiva u odnosu na tzv. izlaznu naknadu pa kako je sud odbio saslušati tužitelja nije jasno na kojem je dokazu utvrdio pretpostavke propisane člankom 81. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Ukazuje da je tužitelj u smislu članka 81. ZZP bio dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva i da je potrebno da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, kumulativno ispuniti slijedeći uvjeti i to da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a što sve tužitelj nije dokazao. 

 

8.1. Tuženica nadalje u žalbi tvrdi da je utuženi iznos u zastari i to s osnove odredbi Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 i dr. – dalje u tekstu:ZOO/5) o zastari naknade štete koje zastarijevaju za 3 godine sukladno članku 230. tog Zakona, a ukoliko bi se radilo o povratu mjesečnih anuiteta u istom tom roku iz članka 226. istog Zakona odnosno u roku od 5 godina zbog utvrđenja ništetnosti kada bi se radilo o stjecanju bez osnove.

 

9. Osporavajući dosuđenu naknadu za prijevremenu otplatu Ugovora o kreditu odnosno utvrđenje njezine ništetnosti, tuženica navodi da je točno da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od vraćanje kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti u skladu sa člankom 1024. stavka 4. ZOO, no da takva odredba ne znači da ne bi imala pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala i to u skladu s člankom 1046. ZOO/05, naknadu obične štete i izmakle koristi. Pojašnjava da se trenutkom prijevremene otplate kredita narušava njezina likvidonosna i kamatonosna struktura bilance jer prijevremenom otplatom mora predmetno potraživanje izbrisati iz svoje aktive, dok u pasivi još uvijek ima dugoročnu obavezu iz koje je financiran predmetni plasman za tužitelja, a ova operacije ne može se izbjeći te se njome izravno uzrokuje smanjenje njezinih neto kamatnih prihoda. Opisuje radnje koje bi morala poduzeti te tvrdi da bi joj iste nakon eventualne prijevremene otplate izvjesno uzrokovale štetu. Navodi i da „2008.“ kada je ugovor sklapan nije mogla znati hoće li se prijevremena otplata dogoditi niti kakvi će uvjeti biti na tržištu ukoliko se ona dogodi zbog čega se jedino mogla osloniti na to da će tužitelj u cijelosti ispuniti svoju ugovornu obvezu poštujući ugovoreni otplatni plan, a da je kao sredstvo svoje zaštite definirala naknadu u postotku od preostalog – nedospjelog iznosa glavnice, koji iznos predstavlja mehanizam za brzo određenje naknade štete koja će joj u svakom slučaju biti prouzročena prijevremenom otplatom, a sve sukladno odredbi iz članka 345. stavka 3. ZOO.

 

10. Člankom 365. stavkom 2. ZPP propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

 

10.1. Ispitivanjem prvostupanjske presude na taj način utvrđeno je da je prvostupanjski sud načinom iznošenja razloga zbog kojih je utvrdio ništetnom (pravilno ništavom) odredbu članka 5. Ugovora o kreditu počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP budući je za svoje stajalište o ništetnosti članka 5. Ugovora o kreditu iznio proturječne razloge, a iz sadržaja obrazloženja ne može se zaključiti na temelju kojih konkretnih utvrđenih činjenica nalazi da je članak 5. Ugovora o kreditu ništetan (pravilno ništetan). Prije svega taj članak glasi: „Korisnik kredita se obvezuje Banci platiti temeljem ovog Ugovora sve naknade i troškove sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke, a naročito slijedeće naknade:

5.1. Administrativna naknada: 1,75% (slovima: jednocijelosedamdesetpetpetsto) jednokratno na iznos odobrenog kredita,

5.2. Naknada za izvršenu konverziju: 0,5% (slovima: nulacijelihpetposto) od iznosa stanja glavnice na dan konverzije, te stvarne troškove koje Banka ima zbog promjene uvjeta financiranja,

pa stoga utvrđenje prvostupanjskog suda da prema članku 5. korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi kreditor, nema uporište u samom sadržaju članka 5. Ugovora o kreditu, te je u suprotnosti sa istim, a upravo takvu odredbu je ocijenio ništetnom.

 

10.2. U obrazloženju pod točkom 11. prvostupanjske presude sud prvog stupnja navodi da je osnovanim ocijenio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbi članka 4.1., 7.1.. i 5. predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula u CHF pri tome se pozivajući i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđene odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br. Rev-2221/2018 od 13. rujna 2019. Međutim, tim presudama nije utvrđena ništetnost odredbi ugovora o kreditima kojima je ugovorena obveza potrošača platiti banci naknadu prilikom prijevremene otplate kredita, a niti je takva odredbe bila predmetom postupka za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji je tužbom pokrenuo Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam banaka, pa tako i protiv S. d.d. Z. kao pravne prednice V. d.d. (sada tuženice), u tom postupku osmotuženice, i zbog čega se pravni učinci tih presuda ne protežu na odredbu o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita.

 

11. Prvostupanjski sud ocjenu ništetnosti (pravilno ništavosti) odredbe članka 5. Ugovora temelji na pogrešnom Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i dr. – dalje u tekstu: ZOO/05), a što se može zaključiti iz točke 11.1. obrazloženja u kojoj citira odredbe članka 1024. tog Zakona.  Ugovor o kreditu zaključen je 15. rujna 2004., a člankom 1063. stavkom 1. ZOO/05 propisano je da se odredbe tog Zakona neće primjenjivati na obvezne odnose koji su nastali prije stupanja na snagu tog Zakona koji je stupio na snagu 1. siječnja 2006. uz izuzetke propisane člankom 1164. istog Zakona. Dakle, za predmetni obveznopravni odnos relevantan je Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 – dalje u tekstu: ZOO/91) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu. Na pogrešni Zakon o obveznim odnosima (ZOO/05)  pogrešno se poziva i tuženica u žalbi.

 

12. U činjeničnim navodima tužbe tužitelj u odnosu na odredbu članak 5. Ugovora o kreditu naveo da je ista ništetna po osnovu odredbi članka 81. i članka 82. Zakona o zaštiti potrošača  („Narodne novine“ broj: 96/03 – dalje u tekstu:ZZP/03) jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo, da se radi o tipskom ugovoru pripremljenom od strane tuženice na unaprijed formuliranom obrascu pa se temeljem zakonske presumpcije ima uzeti da se radi o unaprijed formuliranom ugovoru o kojima tužitelj nije imao mogućnost pregovarati niti utjecati na njegov sadržaj zbog čega je ništetna, a da je i ništetna i iz razloga jer je u suprotnosti s odredbom članka 1068. ZOO/91 koja odredbe je kogentne naravi ujedno tvrdeći da je naplata naknade bila prinudna, a ne dobrovoljna, jer nije mogao zatvoriti kredit prije nego tuženici plati tu naknadu.

 

13. U odgovoru na tužbu tuženica nije navela ni jednu konkretnu činjenicu niti razlog osporavanja tužbenog zahtjeva u dijelu koji se odnosi na ništavost članka 5. Ugovora o kreditu i s te osnove zahtijevane isplate 5.837,18 kn. Dokazni prijedlog saslušanjem tužitelja tuženica je u odgovoru na tužbu predlagala na okolnost da je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bila poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju parametri određeni Odlukom o kamatama banke i da se o promjenjivosti kamatne stope prethodno pregovaralo te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Na pripremnom ročištu održanom 18. listopada 2022. tuženica je predložila dokaz saslušanjem tužitelja na okolnost svojstva potrošača (što u žalbenoj fazi nije sporno) te razumijevanja odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli, pri tome ističući „kako je bespredmetna utužena ništetnost naknade za prijevremenu otplatu kredita s obzirom da ista nije bila predmetom kolektivne parnice na koju se tužitelj poziva te ugovaranje takve naknade nije bilo zabranjeno niti jednim prisilnim propisom u trenutku ugovaranja“. Dakle iz stanja spisa predmeta, a protivno navodima žalbe u kojima navodi da prvostupanjski sud nije proveo dokaz saslušanjem tužitelja ili tužiteljice, a potom i da se na njenom iskazu nije mogla temeljiti odluka, zbog čega se stječe dojam da se žalbeni navodi u pretežitom dijelu ne odnose na pobijani dio prvostupanjske presude, pa ni na predmetnu presudu, tuženica u cilju osporavanja tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništavosti članka 5. Ugovora o kreditu nije iznijela nikakve činjenice niti je predlagala bilo kakav dokaz. Stoga, sada u žalbi, ne može s uspjehom isticati činjenicu da je prvostupanjski sud odbio provesti dokaz saslušanjem tužitelja budući da taj dokaz nije ni predlagala ni na jednu okolnost koja bi bila odlučna za ocjenu u žalbenom postupku sporne odredbe članka 5. nepoštenom u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 kao relevantnom Zakonu koji je bio na snazi u vrijeme kada su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu.

 

13.1. Naime, prema članku 81. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. istog članka se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, dok činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca (stavak 3.). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (stavak 4.).

 

13.2. Tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije osporavala da se ne bi radilo o u formuliranom standardnom Ugovoru o kreditu kojeg je ona unaprijed pripremila dok na okolnost da bi s tužiteljem pregovarala o prijepornoj odredbi članka 5. na temelju koje je tužitelju naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita, iako je na njoj teret dokaza, nije predložila ni jedan dokaz pa tako ni dokaz saslušanjem tužitelja kako je to već prethodno navedeno. Iz činjenice da je tužitelj prilikom otplate ostatka glavnice kredita 31. travnja 2014. bio u obvezi tuženici platiti 5.837,18 kn/774,73 EUR nedvojbenim proizlazi, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije ni tvrdila, a niti dokazivala da joj je zbog prijevremene otplate kredita nastala stvarna (obična) šteta u navedenom iznosu, time da protivno navodima žalbe tuženica ni nema pravo na štetu u vidu izgubljene koristi.

 

14. Prema odredbi članka 1068. stavku ZOO/91 korisnik kredita može odustati od ugovora prije nego što je počeo koristiti kredit, a prema stavku 2. istog članka korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku; u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.), te u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada je po ugovoru trebalo da bude vraćen (stavak 4.).

 

15. Naprijed citirane odredbe članka 1068. stavka 3. i 4. ZOO/91 predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, a ujedno zabranu davatelju kredita da za slučaj prijevremene otplate u štetu uračuna kamatu za vrijeme od dana vraćanja kredita do isteka vremena do kojeg bi kredit po redovnom tijeku trebalo vratiti. Odredbe članka 1068. stavak 2., 3. i 4. ZOO/91 prisilne su naravi, a prema članku 10. ZOO/91 sudionici u prometu ne mogu uređivati obvezne odnose suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima te moralu društva.

 

16. Kao što je već naprijed navedeno tuženica u odgovoru na tužbu, a niti tijekom postupka nije iznijela nikakve činjenice zbog kojih odredba članka 5. Ugovora o obvezi tužitelja plaćati naknade pa tako i naplaćenu naknadu zbog prijevremene otplate, ne bi bila ništava u smislu članka 103. ZOO/91, pa tako nije ni tvrdila da iznos plaćene naknade od 5.837,18 kn predstavlja stvarnu štetu koju je pretrpjela zbog prijevremene otplate kredita.

 

17. Navodi žalbe kojima tuženica pokušava opravdati naplaćenu naknadu zbog prijevremene otplate kredita pri tome tvrdeći da je time pretrpjela štetu te da ima pravo potraživati naknadu štete koja bi joj nastala i to u skladu s člankom 1046. ZOO/05, naknadu obične štete i izmakle koristi, nove su činjenice koje sukladno članku 352. stavka 1. ZPP nije dopušteno iznositi u žalbi, a niti je ovaj sud ovlašten ispitivati pravilnost prvostupanjske presude u pobijanom dijelu s aspekta u žalbi iznijetih novih činjenica.

 

18. Prvostupanjski sud se u ocjeni neosnovanosti prigovora zastare cjelokupne utužene tražbine u iznosu od 11.336,39 EUR/85.414,00 kn pozvao na odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno okončan postupak zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača glede ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženu prednicu tuženice S. d.d. Z., zaključivši da rok zastare počinje teći od dana donošenja te presude budući je donošenjem iste taj postupak pravomoćno okončan, a da do podnošenja tužbe u ovom predmetu 4. svibnja 2021. nije protekao opći zastarni rok od pet godina propisan člankom 255. Zakona o obveznim odnosima.

 

18.1. Međutim, prvostupanjski sud nije iznio razloge zbog kojih nije ocijenio osnovanim prigovor zastare utužene tražbine s osnove naknade za prijevremenu otplatu kredita budući predmet kolektivne zaštite prava potrošača nije bila odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, pa je time također počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP.

 

19. Razlozi zbog kojih tuženica smatra da je nastupila zastara u roku od tri godine za slučaj da bi se radilo o naknadi štete sukladno članku 230. ZOO/05, a u svakom slučaju u roku od pet godina od kada je šteta nastala, te u roku od tri godine u slučaju kada bi se radilo o povremenim tražbinama, odnosno pet godina od dana sklapanja ništetnog ugovora za slučaj da se radi o stjecanju bez osnove, ne može se prihvatiti pravilnim.

 

20. Prema članku 104. stavku 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. O tijeku zastare u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su u slučaju zahtjeva iz članka 104. stavku 1. ZOO/91 ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništavog ugovora kao posljedice utvrđenja ništavosti ugovora, novija sudska praksa zauzela je pravno shvaćanje drugačije od onog izraženog u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj. Rev x 183/2011 na koje se poziva tuženica. Tako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci  br. Rev-1478/2015 od 4. veljače 2020. odgovarajući na revizijsko pitanje od kada počinje teći zastara zahtijevati povrat onog što je primljeno na osnovu ništavog ugovora, a koja ništavost je utvrđena pravomoćnom presudom, zauzeo pravno shvaćanje da zastara u takvom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništavosti ugovora. Na taj način o pitanju zastare zauzeo je pravno shvaćanje i Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici održanoj 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.", te se na to shvaćanje taj Sud pozvao i u svojoj odluci posl.br. Rev-213/2021.

 

21. Odredba članka 5. Ugovora o kreditu o obvezi tužitelja platiti tuženici sve naknade sukladno Odluci o kamatama i naknadama Banke ništavom je utvrđena u ovom postupku, pa stoga zastara prije donošenja pravomoćne odluke nije ni počela teći i zbog čega sukladno naprijed iznesenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojem je ustavna zadaća osiguravati jedinstvenu primjenu prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni (članak 116. Ustava RH), a koje kao pravilno prihvaća i ovaj sud imajući u vidu opće pravilo obveznog prava iz članka 104. stavka 1. ZOO/91 da u slučaju ništavosti ugovora ili pojedine njegove odredbe, svaka strana vrati drugoj ono što je primila temeljem takvog ništavog ugovora, odnosno ništavosti pojedine odredbe ugovora.

 

22. Iako je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženicu na iznos od 774,73 EUR/5.837,18 kn platiti zateznu kamatu od 31. ožujka 2014. kojeg dana je tužitelj platio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, za takvu odluku, osim citiranja odredbe članka 1115. ZOO/05, nije dao suvisle razloge.

 

23. Imajući u vidu da je upravo tuženica kreator nepoštene i ujedno ništave odredbe na temelju koje je stekla nepripadnu imovinsku korist, to je primjenom članka 214. u vezi članka 104. stavka 1. ZOO/91, tuženica nesavjesna stjecateljica zbog čega je u obvezi zateznu kamatu platiti od dana stjecanja.

 

24. Obzirom na sve naprijed izneseno valjalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu u cijelosti i primjenom članka 373.a stavka 3. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu, uključujući i odluku o troškovima postupka koju tuženica pobija samo posljedično pobijanju odluke o glavnoj stvari, a da ovaj sud u odluci o troškovima ne ispituje pravilnost primijenjenog materijalnog prava po službenoj dužnosti.

 

U Varaždinu 27. rujna 2023.