REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: III Kr-78/2025-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u Vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice Vijeća te Ratka Šćekića i Žarka Dundovića kao članova Vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog CJ zbog kaznenog djela iz članka 158. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/2011., 144/2012., 56/2015., 61/2015. - ispravak, 101/2017., 118/2018. i 126/2019. - dalje: KZ/11.-19.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 10. svibnja 2024. broj Kzd-82/2023- 34 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 30. siječnja 2025. broj Kžzd-48/2024-7, u sjednici održanoj 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se kao neosnovan zahtjev osuđenog CJ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

Obrazloženje

1. Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Osijeku od 10. svibnja 2024. broj Kzd-82/2023-34 i presuda Županijskog suda u Bjelovaru od 30. siječnja 2025. broj Kžzd-48/2024-7 osuđen je CJ zbog počinjenog kaznenog djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta - spolne zlouporabe djeteta mlađeg od petnaest godina iz članka 158. stavka 1. KZ/11. -19. te je na temelju tog članka, uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. -19., osuđen na kaznu zatvora u trajanju dvije godine.

2. Protiv te presude osuđenik je po branitelju, odvjetniku Hrvoju Grubeša podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude (dalje: zahtjev) zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a ta je povreda mogla utjecati na presudu, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da se „ukine presuda Županijskog suda u Bjelovaru broj Kžzd-48/2024-7 od 30. 01. 2025. i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje“.

2.1. Ujedno je predložio da se prilikom odlučivanja o zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude odgodi izvršenje te presude s obzirom da je nastupila pravomoćnost rješenja o upućivanju na izdržavanje kazne zatvora.

3. Na temelju članka 518. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/2008., 76/2009., 80/2011., 121/2011. - pročišćeni tekst, 91/2012. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/2012., 56/2013., 145/2013., 152/2014., 70/2017., 126/2019., 130/2020. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/2022., 36/2024. i 72/2025. - dalje: ZKP) spis je sa zahtjevom dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske koje je podnijelo pisani odgovor 24. travnja 2025. pod brojem Ksm-DO-90/2025-3 s mišljenjem da zahtjev treba odbiti kao neosnovan.

4. Odgovor Državnog odvjetništva Republike Hrvatske dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju.

5. Zahtjev nije osnovan.

6. Kada ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a koja je mogla utjecati na presudu iz osnove članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a, u vezi s člankom 468. stavkom 3. i člankom 487. stavkom 1. ZKP-a osuđenik navodi kako prema članku 487. stavku 1. ZKP-a drugostupanjski sud u obrazloženju presude treba ocijeniti sve žalbene razloge žalitelja, što znači da je dužan argumentirano izložiti vlastite stavove glede žalbenih prigovora za koje smatra da su odlučni. Međutim, u ovom konkretnom predmetu, po ocjeni podnositelja zahtjeva, sud drugog stupnja se umjesto vlastitog obrazlaganja žalbenih razloga u nekoliko navrata (pod točkama 8., 8.1. i 8.2. obrazloženja) pozivao na obrazloženje iz prvostupanjske presude na način da je žalitelja upućivao na to da odgovor za svoje prigovore potraži u obrazloženju prvostupanjske presude. Stoga smatra da se kod takvog postupanja drugostupanjskog suda, posebno u kontekstu izricanja bezuvjetne kazne zatvora, radi o nezakonitom obrazlaganju suda drugog stupnja jer isti nije dao razloge u odnosu na bitne dijelove žalbe osuđenika.

6.1. Međutim, u navedenom, podnositelj zahtjeva nije u pravu.

6.2. Naime, suprotno tvrdnjama osuđenika, drugostupanjski se sud u svojoj odluci očitovao na sve istaknute žalbene osnove (povreda kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i odluka o kazni) te je na jasan, argumentiran i dostatan način odgovorio na sve bitne navode žalbe koju je osuđenik podnio protiv prvostupanjske presude, čime je u potpunosti postupio u skladu s odredbom članka 487. stavka 1. ZKP-a. Pritom osobito treba napomenuti kako je drugostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, kako pojedinačno, tako i u njihovoj ukupnosti, argumentirano, dostatno i na potpuno razumljiv način obrazložio zbog čega smatra da je u odnosu na predmetno kazneno djelo činjenično stanje pravilno i na potpuni način utvrđeno (točka 8. i 8.1. obrazloženja presude), smatrajući istovremeno kako je u odnosu na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen i kazneni zakon (točka 8.2. obrazloženja presude). To što osuđenik takvo obrazloženje i zaključke drugostupanjskog suda u odnosu na ove okolnosti i utvrđene odlučne činjenice i nadalje ne prihvaća te s njima polemizira i u podnesenom zahtjevu, navodeći kako je u ovom konkretnom slučaju trebalo primijeniti pravilo in dubio pro reo, nije relevantno kod odlučivanja o ovom izvanrednom pravnom lijeku. Naime, kada se sud drugog stupnja u svojoj odluci očitovao na sve iznesene žalbene osnove te kada je u bitnome dao i odgovore na sve žalbene prigovore, nalazeći ih neosnovanim i prihvaćajući u tom pravcu kao pravilno i utemeljeno obrazloženje prvostupanjskog suda, tada nije bio dužan iznositi detaljniju i opširniju argumentaciju za svoje stavove i zaključke od onih koje je u ovom konkretnom slučaju dao.

7. Obrazlažući nadalje ovu osnovu za podnošenje ovog izvanrednog pravnog lijeka osuđenik tvrdi kako se drugostupanjski sud u svojoj odluci ni na koji način nije očitovao na žalbeni razlog koji je iznesen u dopuni žalbe od 10. lipnja 2024., a u odnosu na primjenu pravila in dubio pro reo (članak 3. stavak 3. ZKP-a), vezano za pravno odlučnu činjenicu odnosno „je li ili nije došlo do spolnog odnošaja između optuženika i žrtve“. Smatra da je uslijed takvog propusta suda drugog stupnja, kada u svojoj odluci nije dao razloge o tome je li u konkretnom slučaju bilo moguće primijeniti članak 3. stavak 2. ZKP-a, ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, a ta je povreda bila od utjecaja na presudu. Također tvrdi kako sud drugog stupnja nije ni na koji način ocijenio žalbene prigovore koji su se odnosili na vrijeme i mjesto počinjenja djela, postojanje spolnog odnošaja, zabludu o biću kaznenog djela i ocjenu vjerodostojnosti iskaza maloljetne žrtve, već je jednostavno prepisao obrazloženje iz prvostupanjske presude tako da su ovi istaknuti žalbeni prigovori ostali bez adekvatnog drugostupanjskog obrazloženja. I na koncu, obrazlažući u nastavku zahtjeva zbog čega smatra da je u žalbenom postupku ostvarena ova postupovna povreda, koja je bila od utjecaja na presudu, osuđenik navodi kako drugostupanjski sud u svojoj odluci nije dao niti jedan razlog zbog čega tijekom dokaznog postupka nije trebalo neposredno ispitati žrtvu EJ te zbog čega nije bilo potrebno ispitati svjedoke predložene po obrani (LJ, FJ i IJ), iako su navedeni dokazni prijedlozi u žalbi naznačeni kao razlozi zbog kojih žalitelj smatra da je činjenično stanje bilo nepotpuno, a samim time i pogrešno utvrđeno.

7.1. Međutim, niti u navedenom podnositelj zahtjeva nije u pravu.

7.2. Naime, uvodno treba naglasiti kako se drugostupanjska presuda ne može promatrati i analizirati zasebno jer u kaznenom predmetu pravomoćnu presudu čine zajedno prvostupanjska i drugostupanjska presude i one se nikako ne smiju promatrati izolirano jedna od druge jer iste, kao jedinstvena cjelina, predstavljaju zajedničku osnovu za pravilno presuđenje. Stoga, iako se sud drugog stupnja nije eksplicite očitovao na prigovor iznesen u dopuni žalbe, a koji se odnosi na eventualnu primjenu pravila in dubio pro reo, vezano za odlučnu činjenicu koja se tiče okolnosti „je li ili nije došlo do spolnog odnošaja između optuženika i žrtve“, isti je u svojoj odluci u cijelosti dao odgovor na to sporno pitanje smatrajući kako je ta odlučna činjenica iz provedenog dokaznog postupka na pravilan i nedvosmislen način utvrđena (točka 8. obrazloženja), čime je u potpunosti prihvatio identične zaključke i utvrđenja prvostupanjskog suda u odnosu na ovu istu odlučnu činjenicu (točke 24., 25., 25.1., 27.1. i 28. obrazloženja), a na taj način je eksplicite isključio mogućnost primjene pravnog pravila in dubio pro reo.

7.3. Identično je sud drugog stupnja postupio i u odnosu na žalbene prigovore koji su se odnosili na vrijeme i mjesto počinjenja djela, zabludu o biću kaznenog djela i ocjenu vjerodostojnosti iskaza maloljetne žrtve. Naime, analizom obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je taj sud dao detaljne, jasne i dostatne razloge u odnosu na ove odlučne činjenice pa je tako pod točkom 27. obrazloženja dao razloge koji se odnose na vrijeme i mjesto počinjenja kaznenog djela, pod točkama 14. do 14.6. izneseni su razlozi koji se odnose na ocjenu vjerodostojnosti iskaza žrtve EJ, dovodeći to u vezu s provedenim psihijatrijskim vještačenjem ličnosti žrtve (točka 15. i 15.1. obrazloženja) odnosno s provedenim psihologijskim vještačenjem žrtve (točka 16. i 16.1. obrazloženja). U takvoj situaciji kada je i u odnosu na ove odlučne činjenice drugostupanjski sud u cijelosti prihvatio sva utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, tada nije bio u obvezi ponovno detaljno i opširno iznositi svoju argumentaciju, pa je slijedom navedenog obrazloženje koje je dano u odnosu na ove žalbene razloge, a koji se tiču prethodno opisanih odlučnih činjenica (točka 8., 8.1. i 8.2. obrazloženja), u dovoljnoj mjeri jasno, razumljivo i dostatno, s obzirom da u žalbi nije bilo izneseno ništa bitno novo i drugačije, a što bi utvrđenja i zaključke suda prvog stupnja u odnosu na ove okolnosti dovelo u sumnju.

7.4. I na koncu, a u odnosu na odbijene dokazne prijedloge obrane koji su se odnosili na neposredno ispitivanje žrtve EJ na raspravi te predloženih svjedoka, sud prvog stupnja je pod točkom 3.1. obrazloženja dao detaljne, jasne, uvjerljive i dostatne razloge zbog kojih nije prihvaćen prijedlog obrane za ponovnim neposrednim ispitivanjem žrtve te zbog čega nisu bili prihvaćeni dokazni prijedlozi obrane za ispitivanje svjedoka predloženih po obrani na raspravi koja je održana 15. veljače 2024. (list 393 spisa predmeta). S obzirom da je drugostupanjski sud i u odnosu na ove okolnosti u potpunosti prihvatio kao pravilne zaključke prvostupanjskog suda, o čemu je dao dostatne i razumljive razloge (točka 8. i 8.1. obrazloženja), tada niti u odnosu na ove žalbene prigovore nije bio u obvezi iznositi na detaljan i opširan način iste one razloge i argumente kojim se rukovodio sud prvog stupnja, a kada je odbio ove dokazne prijedloge obrane.

8. Slijedom svega navedenog, po ocjeni ovog suda, drugostupanjski sud u žalbenom postupku nije počinio prethodno citiranu postupovnu povredu s obzirom da drugostupanjska presuda sadrži sve zakonom propisane sastavnice iz članka 487. stavka 1. ZKP-a i u njoj je odgovoreno na sve istaknute žalbene osnove i bitne žalbene razloge, tako da nema govora o tome da bi u ovoj fazi kaznenog postupka bila ostvarena povreda iz članka 517. stavka 1. točke 3. ZKP-a, na koju se poziva podnositelj zahtjeva.

9. Stoga nije ostvarena povreda na koju ukazuje osuđeni CJ u podnesenom zahtjevu za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude.

10. Iz svih naprijed navedenih razloga, na temelju članka 519. u vezi članka 512. ZKP- a, odlučeno je kao u izreci, a posljedično tome nije bilo niti uvjeta za odgodu izvršenja izrečene kazne, u smislu članka 518. stavka 5. ZKP-a.

Zagreb, 23. listopada 2025.

Predsjednica Vijeća:

Ileana Vinja