Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1023/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od suca Milka Samboleka predsjednika vijeća, Sanje Bađun sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Saše Filipana, OIB:24915907481 iz Bjelovara, Kamila Kolba 9, kojeg zastupa punomoćnik Predrag Kralik, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., OIB:53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, koju zastupaju punomoćnici (odvjetnici) iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru od 27. svibnja 2025. broj P-930/2024-10, u sjednici vijeća 23. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Bjelovaru od 27. svibnja 2025. broj P-930/2024-10.

II. Odbija se zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj 718-50-3337049 od 14. ožujka 2006. koja glasi: "Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", dok je pod toč. II. izreke naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 EUR sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

2. Navedenu presudu pobija tuženica iz svih žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., u daljnjem tekstu: ZPP), predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti presudu i odbiti zahtjev tužitelja, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu.

4. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu broj 718-50-3337049 od 14. ožujka 2006. koji glasi: "Naknada 3,30% (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", a činjenično se temelji na tvrdnji da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi sadržanoj u tipskom ugovoru koji je pripremila tuženica i koja je protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a koji je po toj osnovi platio tuženici iznos od 3.341,12 kn na način da je isti naplaćen prije isplate kredita da bi kredit bilo uopće moguće realizirati.

6. Polazeći od nesporne činjenice - da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu broj 718-50-3337049 od 14. ožujka 2006. (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu) kojim je u čl. 3. ugovorena naknada od 3,30% od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita i da je po tom osnovu tužitelj isplatio tuženici iznos od 3.341,12 kn prilikom korištenja kredita, te sporne činjenice koja se odnosi na pitanje - je li odredba čl. 3. Ugovora o kreditu nepoštena (ništetna) ugovorna odredba, ocjenu osnovanosti zahtjeva prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je kredit iskoristio za kupnju osobnog automobila za osobne potrebe (prijevoz na posao i s posla u Zagrebu), da je automobil kupio u Auto centru Rajković u Bjelovaru odakle su ga uputili da realizira kredit u poslovnici tuženice s kojom su imali međusobnu suradnju, da je mogao dobiti isključivo kredit koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, pri čemu mu je službenica banke rekla da sporna ugovorna odredba regulira plaćanje naknade za obradu kredita koja će mu se odmah naplatiti i bez koje kredit nije moguće odobriti i da ista ugovorna odredba nije bila predmetom pregovaranja između stranaka

- da je odredba čl. 3. Ugovora o kreditu jasna i uočljiva, ali nije razumljiva jer ne sadrži jasne i razumljive kriterije na temelju kojih bi tužitelj imao mogućnost predvidjeti sve posljedice koje iz te ugovorne odredbe proizlaze s obzirom da tužitelju nije predočeno na koje stvarne troškove se naknada odnosi

- da tuženica nije predložila izvođenje dokaza radi utvrđenja činjenice na što se odnosi ugovorena naknada, odnosno na okolnosti razloga koji opravdavaju njezino plaćanje i svrsi kojoj plaćanje naknade služi

- da nije osnovan prigovor zastare jer se primjenom čl. 328. ZOO pravo na isticanje ništetnosti ne gasi,

te primjenjujući čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03.) koji propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1.), a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2.), prvostupanjski sud zaključuje da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi o kojoj se nije pregovaralo i koja je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je usvojio zahtjev za utvrđenje ništetnosti pod toč. I. izreke.

7. U žalbi tuženica ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. To iz razloga što je sud zanemario da je sporna odredba o jednokratnoj naknadi tužitelju bila jasna i da se o njoj pojedinačno pregovaralo, da je tuženica postupala u skladu s načelom savjesnosti poštenja i da nije nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. U prilog tvrdnji da su vođeni pregovori o spornoj odredbi ukazuje solemnizacija Ugovora o kreditu iz koje je vidljivo da je tužitelj upoznat s pravnim posljedicama pravnog posla i da isti odgovara njegovoj pravoj volji. Navedena ugovorna odredba je jasna, lako razumljiva i uočljiva pa nije bilo dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost sukladno čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača. S tim u vezi smatra da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje. Nadalje, smatra da je sud pogrešno primijenio čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača kada je zaključio da je ništetnost sporne odredbe utvrđena u postupku kolektivne zaštite, te da je način na koji je sud protumačio direktni učinak presude iz kolektivnog spora onemogućio tuženicu u dokazivanju činjenica na temelju kojih se utvrđuje nepoštenost (ništetnost) sporne odredbe pa se postavlja pitanje uloge suda u tzv. individualnoj parnici.

8. Ispitujući presudu u okviru žalbenih navoda tuženice i po službenoj dužnosti ovaj sud utvrđuje da prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer presuda sadrži jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama za ocjenu osnovanosti zahtjeva i te činjenice imaju uporišta u sadržaju provedenih dokaza. Nije počinjena niti jedna druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku primjenom čl. 365. st. 2. ZPP.

9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., 46/07., u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 14. ožujka 2006., ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

10. Žalbenim navodima tuženice nije dovedeno u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je tuženica pripremila Ugovor o kreditu i da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, s time da tuženica u prilog tvrdnji da se pojedinačno pregovaralo nije predlagala dokaze, a upravo je teret dokazivanja te činjenice na tuženici primjenom čl. 81. st. 4. ZZP/03.

10.1. Tvrdnja tuženice da je provedena solemnizacija Ugovora o kreditu dokaz da se pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi (čl. 3. Ugovora o kreditu) nije osnovana jer u postupku solemnizacije stranke ne pregovaraju o ugovornim odredbama pa niti postupak solemnizacije koju provodi javni bilježnik ne može biti dokaz o pojedinačnom pregovaranju stranaka prilikom sklapanja ugovora, o čemu se do sada izjasnila brojna sudska praksa izražavajući stajalište da dokaz saslušanjem javnog bilježnika nije podesno dokazno sredstvo za dokazivanje činjenice da su između stranaka vođeni pregovori o ugovornim odredbama o načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule u CHF, koje je primjenjivo i na konkretan slučaj kada je u pitanju postojanje pregovora o tzv. ulaznoj naknadi.

10.2. Tuženica je imala mogućnost predložiti dokaze na tu okolnost i istu nije iskoristila, dok iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu pripremila tuženica i da na isti nije mogao utjecati pa tako niti na odredbu o plaćanju jednokratne naknade, pa osim što vrijedi predmnijeva iz čl. 81. st. 2. ZZP/03 jer je tužitelj sklopio Ugovor o kreditu prema uvjetima i odredbama koje je tuženica unaprijed formulirala na standardnom obrascu ugovora o kreditu, koji je sadržavao i odredbu o jednokratnoj naknadi koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita, tijekom postupka je ta činjenica potvrđena iskazom tužitelja, pa je stoga pravilan zaključak prvostupanjskog suda - da se o spornoj odredbi nije pregovaralo.

11. Sud Europske unije je u presudi od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, odlučio:

"1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora."

12. Isto tako Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 je odlučio:

„3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“,

13. U vrijeme kada je sklopljen Ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, ali je Sud Europske unije ustanovio načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU sa svrhom da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije žele ostvariti. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 78/12). Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u čl. 85. tog Zakona podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz istih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz njih proizlaze.

14. Prvostupanjski sud je utvrdio da tužitelji nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (na koje usluge i troškove se naknada odnosi) što upućuje na zaključak da tužitelj nije mogao imati saznanje o namjeni (svrsi) plaćanja naknade, tim više što je u čl. 9. Ugovora o kreditu ugovoreno da je tužitelj dužan "podmiriti sve javnobilježničke i sudske troškove i pristojbe i sve druge troškove (…)", kao i da tuženica u ovom postupku ne obrazlaže (niti dokazuje) koji troškovi/usluge su podmireni iz te naknade a koji bi bili u izravnoj vezi s Ugovorom o kreditu, a da je visina određena u postotku od odobrenog iznosa kredita što načelno znači da korisnici većeg iznosa kredita plaćaju i višu naknadu. Pritom valja istači da kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere) treba ocijeniti je li tuženici bilo razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora, odnosno je li tuženica uzela u obzir i zakonite interese tužitelja pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi isti pristao na spornu ugovornu odredbu.

15. S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo niti je tužitelj upoznat sa svrhom plaćanja jednokratne naknade i da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor o kreditu, proizlazi zaključak da tuženica o tim zakonitim interesima tužitelja kao potrošača nije vodila računa. Uzimajući u obzir i ostale ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli za koje je na općenitoj razini postupanja tuženice prilikom sklapanja ugovora te vrste utvrđeno da su nepoštene/ništetne u postupku kolektivne zaštite prava i interesa potrošača, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje niti za prihvaćanje sporne odredbe o plaćanju jednokratne naknade od 3,30%, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kada mu je naplaćena/ustegnuta naknada od 3.341,12 kn od iznosa dobivenog kredita, kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud.

16. Nisu točne žalbene tvrdnje tuženice da je presuda utemeljena na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa jer to ne proizlazi niti iz jednog dijela obrazloženja pobijane presude, pri čemu valja istači da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudama npr. broj Rev 673/2023-2, Rev-1420/2024-3 i dr. ocjenjujući postupanje banaka iz tog postupka (u činjenično i pravno identičnom sporu) kroz primjenu čl. 83. ZZP/03 koja propisuje da će se prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, ukazao da banke (između ostalih i tuženica) nisu postupale u dobroj vjeri (i) kada su prilikom sklapanja ugovora o kreditu ugovarale način promjene stope jednostranom odlukom i ispunjenje obveze uz valutnu klauzulu u CHF što je utvrđeno u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

17. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio zahtjev za utvrđenje ništetnosti čl. 3. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza tužiteljice isplatiti tuženici jednokratnu naknadu od 3,30% od iznosa kredita, pa je ovaj sud odbijanjem žalbe tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke.

18. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i 155. ZPP.

19. Kako tuženica osporava odluku o troškovima postupka isključivo u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, sadržajno ne iznoseći žalbene razloge, a da drugostupanjski sud ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka (čl. 365. st. 2. ZPP), to je ovaj sud odbio žalbu i u tom dijelu i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. II. izreke.

20. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen je primjenom čl. 154. st. 1. ZPP.

U Varaždinu 23. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Milko Sambolek