REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-1495/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, mr.sc. Igora Periše člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Ivana Vučemila člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Stečajna masa iza GLUMINA BANKA d.d. - u stečaju, Zagreb, Andrije Hebranga 11, OIB 82806041381, kojeg zastupa punomoćnik Žarko Smoličić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Smolčić & Partneri d.o.o. Zagreb, Jurišićeva 23, protiv tuženika OTP banka d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik Ratko Žurić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić i partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-2668/2023-2 od 17. listopada 2023., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-638/2022 od 29. svibnja 2023., u sjednici održanoj 22. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e:
Revizija tužitelja se odbija.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom suda drugog stupnja potvrđena je presuda suda prvog stupnja kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom 5.386.380,11 € sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 7. travnja 2003. pa do isplate, kao i da mu naknadi parnične troškove. Rješenjem sadržanim u istoj odluci u toč. I. izreke potvrđeno je rješenje suda prvog stupnja (toč. I. i II. izreke) kojim je utvrđeno je da je tužba povučena u dijelu zahtjeva za isplatom zakonskih zateznih kamata za 4.227.404,10 € od 20. srpnja 2001. do 6. travnja 2003. (toč. I. izreke), naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi parnične troškove od 759.755,06 € u roku od 8. dana (toč. II. izreke), a u odnosu na toč. III. izreke kojom je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova odbijen (toč. III. izreke prvostupanjskog rješenja) žalba tužitelja je toč. II. izreke odbačena.
2. Protiv presude i rješenja suda drugog stupnja reviziju dopuštenu rješenjem ovoga suda Revd 256/2024-2 od 23. travnja 2024. podnosi tužitelj pozivom na čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novineˮ, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) pozivom na razloge iz čl. 385.a st. 2. ZPP i povrede temeljnih ljudskih prava.
3. Predlaže da se revizija prihvati i pobijane nižestupanjske presude preinače ili ukinu uz naknadu parničnih troškova.
4. Odgovorom na reviziju tužitelj osporava navode tuženika i predlaže da se revizija odbije uz naknadu troškova povodom odgovora na reviziju.
5. Revizija nije osnovana.
6. Pobijana presuda je povodom revizije ispitana u skladu sa čl. 391. st. 1. ZPP samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo u odnosu na razloge zbog kojih je dopuštena.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom temeljem bankarskih garancija za koje tvrdi da ih je izdala Dubrovačka banka d.d. kao osiguranje kredita koje je tužitelj odobrio zaposlenicima prednika tuženika u svrhu kupnje dionice prednika tuženika.
8. Povodom revizije spornom proizlazi ocjena nižestupanjskih sudova prema kojoj ugovor o bankarskoj garanciji nije niti sklopljen jer ga je u ime prednika tuženika sklopila osoba koja je za to imala potrebno ovlaštenje, a prednik tuženika ugovor nije naknadno odobrio.
9. Prema činjeničnim utvrđenjima nižestupanjskih sudova proizlazi da prema analitičkoj evidenciji tuženikova prednika (Dubrovačke banke d.d.), kao ni prema zapisniku Hrvatske narodne banke o obavljenoj kontroli poslovanja tuženikovog prednika ne proizlazi da je prednik tuženika sporne bankarske garancije vodio u svojim poslovnim knjigama koje činjenično utvrđenje se temelji na nalazu vještaka.
10. Nižestupanjski sudovi cijeneći ove podatke iz poslovnih evidencija prednika tuženika kao i iskaz tadašnjeg predsjednika uprave prednika tuženika NV zajedno sa nalazom financijskog vještaka Darfin d.o.o. ocjenjuju da navodi iz iskaza svjedoka NV nisu dostatni za zaključak da je obveza prema bankarskoj garanciji doista bila nastala i to na način da bi bila naknadno odobrena upisom u poslovne knjige tuženika (izvanbilančane evidencije). U pobijanoj presudi iznijeto je i pravno shvaćanje da okolnost što izvanbilančane evidencije iz 1995. i 1996. nisu sačuvane nije od utjecaja na vjerodostojnost navoda tuženika jer su zbog proteka roka (više od 25 godina) uništene.
11. Prema sadržaju revizije, u kojem dijelu se osporava i pravna ocjena nižestupanjskih sudova prema kojoj tužbeni zahtjev za isplatom prema bankarskoj garanciji nije osnovan, revizijskim razlozima ne dovodi se u pitanje ocjena nižestupanjskih sudova da bankarsku garanciju nisu potpisale za to ovlaštene osobe, već tužitelj smatra da je prednik tuženika naknadno (prešutno) odobrio izdanu bankarsku garanciju.
12. Prema čl. 88. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, dalje: ZOO/91) ugovor što ga neka osoba sklopi kao punomoćnik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Strana s kojom je ugovor sklopljen može zahtijevati od neovlašteno zastupanog da se u primjerenom roku izjasni da li ugovor odobrava. Ako neovlašteno zastupani ni u ostavljenom roku ugovor ne odobri, smatra se da ugovor nije ni sklopljen. U tom slučaju strana s kojom je ugovor sklopljen može od osobe koja je kao punomoćnik bez ovlaštenja zaključila ugovor tražiti naknadu štete, ako u trenutku zaključenja ugovora nije znala niti je morala znati da ta osoba nije imala ovlaštenje za sklapanje ugovora.
13. Nižestupanjski sudovi su ekstenzivnim tumačenjem prethodno citirane odredbe razmotrili činjenične navode tužitelja da je tuženik prešutno naknadno odobrio bankarsku garanciju i pritom su utvrdili da do takvog prešutnog odobrenja nije došlo. Ovaj zaključak temelje na ocjeni svih provedenih dokaza polazeći od nalaza vještaka koji se temelji na dostupnim podacima poslovnih knjiga prednika tuženika, kao i izvješća Hrvatske narodne banke o provedenom nadzoru prednika tuženika, a iz kojih isprava financijski vještak navodi da ne proizlazi da bi obveze prema spornim bankarskim garancijama ikada bile upisane u poslovnim knjigama prednika tuženika.
14. Slijedom navedenog, nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev tužitelja polazeći od pravne ocjene da obveza prema bankarskoj garanciji nije niti nastala jer takav ugovor (između tužitelja i prednika tuženika) nije niti sklopljen.
15. Polazeći od zakonom propisanih pravnih posljedica okolnosti da je ugovor u ime zastupanog potpisala osoba koja za to nije imala potrebno ovlaštenje (čl. 88. ZOO) nižestupanjski sudovi su iznijeli cjelovitu ocjenu provedenih dokaza u skladu sa čl. 8. ZPP pritom iznoseći razloge iz kojih ne prihvaćaju navode iz iskaza svjedoka NV (tadašnjeg predsjednika uprave tuženika), a iz razloga što navodi iz njegovog iskaza ne proizlaze iz podataka poslovnih knjiga prednika tuženika (koje su dijelom zbog proteka vremena i uništene), ali niti iz podataka o provedenom nadzoru Hrvatske narodne banke.
16. Revizijski navodi tužitelja kojima se poziva na naknadno prešutno odobrenje ugovora, do kojeg smatra da je došlo uslijed izostanka postupanja prednika tuženika podnošenjem kaznene ili disciplinske prijave protiv odgovornih ne predstavljaju pravne argumente koji bi doveli u pitanje pravilnost pravne ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva.
17. Naime, prema sadržaju čl. 88. ZOO u okolnostima koje su u konkretnom slučaju ostvarene – dakle kada je u ime zastupanog ugovor sklopila osoba koja za to nije imala potrebno ovlaštenje, tužitelj je trebao prednika tuženika pozvati da u naknadnom roku odobri sklopljeni ugovor – koja radnja tužitelja je u konkretnom slučaju izostala.
18. Nadalje, provedenim dokazima nije utvrđeno da je iz postupanja prednika tuženika proizlazilo da je obvezu prema ugovoru o bankarskoj garanciji naknadno odobrio jer ne postoje dokazi da bi ista bila evidentirana u njegovim poslovnim knjigama.
19. Također, tužitelj tijekom postupka nije dostavio dokaze koji bi upućivali da je tuženik naknadno odobrio sklopljeni ugovor o bankarskoj garanciji (u formi pismene korespodencije).
20. Slijedom navedenog, pored cjelovite ocjene provedenih dokaza od strane nižestupanjskih sudova, uzimajući u obzir da je predmet spora zahtjev za isplatom temeljem ugovora o bankarskoj garanciji sklopljenog između dvije bankarske institucije, za koji ugovor osim što nije potpisan od strane ovlaštene osobe, ne postoje niti pisani tragovi u smislu evidencije nastale obveze u poslovnim knjigama, navodi tužitelja da je obveza prema ugovoru o bankarskoj garanciji nastala prešutnim odobrenjem prednika tuženika koje se odnosi na radnju propuštanja podnošenja kaznene ili disciplinske prijave protiv odgovornih osoba nema pravnog temelja.
21. Imajući u vidu pravne posljedice propisane čl. 88. ZOO proizlazi pravilnom ocjena nižestupanjskih sudova prema kojoj se zaključak o naknadnom odobrenju tuženika ugovora o bankarskoj garanciji pored okolnosti da ne postoje dokazi da bi obveza prema tom ugovoru uopće bila uvedena u poslovne knjige tuženika ne može utvrditi.
22. Slijedom navedenog, a kako prema ocjeni ovoga suda proizlazi da prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, a pobijana presuda sadrži dostatne razloge u odnosu navode tužitelja koji su od odlučnog značaja, revizija tužitelja je temeljem čl. 391. st. 6. ZPP odbijana te je odlučeno kao u izreci.
Zagreb, 22. listopada 2025.
Predsjednica vijeća:
Renata Šantek
