Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1042/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Jasminke Pavković predsjednice vijeća, Nikole Ramušćaka člana vijeća i suca izvjestitelja i Tihane Cišper članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VŠ (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, koju zastupa punomoćnik Krešimir Ćurković, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučuju o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6236/2024-10 od 9. srpnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se žalba tužitelja VŠ i žalba tuženika Addiko bank d.d. kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6236/2024-10 od 9. srpnja 2025. pod stavcima I., II., III. i IV. izreke te u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 EUR.

II. Odbijaju se zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška sastava žalbi kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđena je ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 306-1019/2005 od 6. prosinca 2005. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i prednika tuženika Addiko bank d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6 kao kreditora koja glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2,0% (dva posto) iznosa kredita“ (st. I. izreke), utvrđena je ništetnom i da ne proizvodi pravne učinke odredba članka 8./ PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 306-1019/2005 od 6. prosinca 2005. zaključenog između tužitelja VŠ (OIB [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa] kao korisnika kredita i prednika tuženika Addiko bank d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6 kao kreditora, koja glasi „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“ (st. II. izreke), naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 276,57 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom (st. III. izreke), te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 928,08 EUR s pripadajućom zateznom kamatom (st. IV. izreke).

2. Tužitelj pobija navedenu presudu u dijelu kojim nije usvojen njegov zahtjev za naknadu parničnog troška u iznosu od 250,00 EUR, zbog pogrešne primjene materijalnog prava, što predstavlja žalbeni razlog iz čl. 353. st. 1. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).

3. Tuženik žalbom pobija navedenu presudu iz svih žalbenih razloga predviđenih čl. 353. st. 1. ZPP.

4. Žalbe stranaka nisu osnovane.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koje ukazuje tuženik u žalbi, jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, izreka presude nije nerazumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

7. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti ulazne i izlane naknade, ugovorene čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu broj 306-1019/2005 od 6. prosinca 2005., te zahtjev za isplatu iznosa koji je isplaćen tuženiku temeljem tih ništetnih ugovornih odredbi, u iznosu od 276,57 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio na temelju iskaza tužitelja da je u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu očito bio unaprijed formuliran od strane tuženika, te da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Osim toga, prema čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/2003 i 46/2007, dalje: ZZP) ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, a u konkretnom slučaju tuženik to nije dokazao.

9. Budući da sporne ugovorne odredbe ne predstavljaju bitan sastojak ugovora o kreditu iz čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO), već sporedan, a prema samoj dikciji odredbe, čl. 84. ZZP odnosi se na bitne sastojke ugovora, u odnosu na sporne ugovorne odredbe dopušteno je provesti test poštenosti.

10. Provođenjem testa transparentnosti ispravlja se neravnoteža ugovornih stranaka nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovana podređenošću potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe.

11. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

12. Prilikom ocjene poštenosti potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

13. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takvu ugovornu odredbu. Imajući na umu da sporne ugovorne odredbe ne sadrže nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnose, a niti ih tuženik tijekom postupka ističe i dokazuje, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač (tužitelj) pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

14. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa sporne naknade u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Naime, značajna neravnoteža postoji kada se dovoljno ozbiljno dovodi u pitanje položaj potrošača kao "slabije" stranke predmetnog ugovora nametanjem dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima. Naime, ugovaranje naknade nije bilo predviđeno dispozitivnim odredbama koje se primjenjuju automatski niti prisilnim odredbama, već se plaćanje naknade moralo ugovoriti pa je riječ o odredbama koje nisu izuzete iz područja primjeni odredbi ZZP (čl. 81. st. 5. ZZP) o zaštiti od nepoštenih ugovornih odredaba. Dakle, iako nije bilo zabranjeno niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o jednokratnoj naknadi prilikom korištenja kredita nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu. Pritom se napominje da se ocjena uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ne vrši samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem tih odredbi od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), a iz iskaza samog tužitelja proizlazi da bez prihvaćanja spornih ugovornih odredbi tuženik ne bi pristao na zaključenje ugovora, jer je tužitelju od strane djelatnika tuženika rečeno da to tako mora biti.

15. Osim toga, u konkretnom slučaju nije prijeporno da među strankama zaključeni ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju, a i prema shvaćanju ovog suda, troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade, nisu notorni niti se mogu podrazumijevati.

16. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini. Očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknade koja ne odgovara stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima.

17. Prvostupanjski je sud donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 86. st. 1. i čl. 83. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da su sporne odredbe u smislu čl. 86. st. 1. ZZP nepoštene i time ništetne. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi tih ništetnih odredbi sukladno čl. 1111. st. 1. ZOO.

18. Pravilan je i zaključak suda da je prigovor zastare tuženika neosnovan, jer da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

19. Neosnovano tuženik u žalbi ukazuje da je pozitivnim zakonskim propisima bilo dopušteno ugovaranje spornih naknada, jer predmet ovog postupka nije utvrđivanje ništetnosti ugovornih odredbi zbog protivnosti sa prisilnim propisima, već utvrđivanje njihove nepoštenosti, a time i ništetnosti prema ZZP.

20. Odluka o zateznim kamatama pravilna je i zakonita. Naime, tužitelju pripadaju zatezne kamate od dana stjecanja spornog iznosa od strane tuženika (čl. 1115. ZOO), jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj, budući da nije pojedinačno pregovarao sa tužiteljem o spornim ugovornim odredbama niti je tužitelja upoznao sa stvarnim troškovima i uslugama na koje se predmetne naknade odnose, što sve čini njegovo postupanje protivno načelu savjesnosti i poštenja.

21. Slijedom izloženog, trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi st. I., II. i III. izreke pobijane presude.

22. Pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužitelju trošak zastupanja na ročištu radi objave presude, jer se radi o ročištu na kojem se tužitelju uručuje objavljena presuda te se od toga dana računa rok za podnošenje žalbe, tako da se ne radi o pravnoj radnji koja ne bi bila svrsishodna za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP). Jednako tako, pravilno je prvostupanjski sud temeljem čl. 154. st. 1. ZPP trošak postupka dosudio tužitelju, koji je u cijelosti uspio u sporu.

23. Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.579,40 EUR, od kojeg se iznos od 276,57 EUR odnosio na novčani iznos, a razlika do 1.579,40 EUR na deklaratorni dio zahtjeva.

24. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio tako naznačenoj visini vrijednosti predmeta spora, te je sud na pripremnom ročištu pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 700,00 EUR, sukladno čl. 40. st. 4. ZPP, jer vrijednost deklaratornog zahtjeva mora odgovarati visini kondemnatornog zahtjeva na koji se odnosi, te je na temelju tako utvrđene vrijednosti predmeta spora prvostupanjski sud pravilno obračunao trošak postupka koji pripada tužitelju.

25. Slijedom izloženog, trebalo je temeljem čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbe stranaka kao neosnovane i potvrditi st. IV. izreke prvostupanjske presude te prvostupanjsku presudu u dijelu kojim nije usvojen zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 250,00 EUR.

26. Stranke nisu uspjele u žalbenom postupku pa su njihovi zahtjevi za naknadu troška za sastav žalbi odbijeni kao neosnovani (čl. 166. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 22. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Jasminka Pavković