REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-997/2023-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice ĐĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d., Zagreb, Gajeva ulica 19, protiv tuženika OTP banke d.d. Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri d.o.o. Zagreb, Savska cesta 32, radi isplate, nakon dana 11. rujna 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, nazočnosti punomoćnice tužiteljice odvjetnice Lucije Car Pavlic i zamjenice punomoćnika tuženika JĐ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, dana 22. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split isplatiti tužiteljici ĐĐ iznos od 4.590,36 EUR, sa zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa sve do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, odnosno u slučaju promjene stope prema tako promijenjenoj stopi te iznos od 1.364,88 EUR, sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika OTP banke d.d. Split u iznosu od 1.290,97 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 16. ožujka 2016., pa do isplate.

III. Nalaže se tuženiku OTP banci d.d. Split nadoknaditi tužiteljici ĐĐ troškove parničnog postupka u iznosu od 2.562,50 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, odnosno u slučaju promjene stope prema tako promijenjenoj stopi, tekućima od 22. listopada 2025. do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se Republici Hrvatskoj naknaditi Odvjetničkom društvu Križanec, Car

– Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, Gajeva ulica 19, OIB: 76197627025 troškove delegacije predmeta u iznosu od 19,44 EUR, na žiro račun IBAN: [broj bankovnog računa], u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadu troškova delegacije predmeta preko dosuđenog iznosa iz točke IV. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je 21. kolovoza 2006. kao korisnica kredita s tuženikom kao kreditorom sklopila ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine upisom hipoteke na nekretninama upisanima u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Ugovorom o kreditu tuženik joj je odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 60.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita (čl. 1. st. 1. 2. ugovora), dok se tužiteljica obvezala vratiti navedeni iznos uz valutnu klauzulu u 120 jednakih mjesečnih anuiteta prema otplatnom planu banke (čl. 2. ugovora).

1. 2. Tužiteljica je navela da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radilo o standardno formuliranom ugovoru, pripremljenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a da ona ni na koji način nije mogla utjecati na sadržaj ugovora, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Navela je da je u ugovoru sadržana nepoštena i ništetna ugovorna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da ju tuženik nije na transparentan i adekvatan način informirao da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za euro, usprkos tome što je priroda i specifičnost valute CHF bila poznata tuženiku, ali ne i tužiteljici, koja nije mogla znati za mogućnost aprecijacije te valute u odnosu na kunu, niti procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice takve valutne klauzule na njezine financijske obveze.

1. 3. Tužiteljica je, nadalje, navela da je 18. siječnja 2016. između nje i tuženika sklopljen pravni posao, kojim se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, br. 102/15 – u daljnjem tekstu: ZID ZPK/15) u obliku dodatka br. 1. ugovora o kreditu, ali da se sklapanjem dodatka ugovoru nije odrekla tražbine prema tuženiku koju ima temeljem ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF-u do dana konverzije, niti je otklonjena ništetnost osnovnog ugovora o kreditu do dana konverzije.

1. 4. Tužiteljica se u tužbi pozvala na odluke sudova donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i to na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj U-III-2521/2015 i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt- 575/16 te odluku Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. te je naveo da navedene odluke obvezuju i ovaj sud temeljem odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/08, 89/09, 133/09, 76/12 i 56/13 – u daljnjem tekstu: ZZP/07) te temeljem odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. – u daljnjem tekstu: ZPP).

1. 5. Tužiteljica je navela da od tuženika potražuje isplatu preplaćenih anuiteta uslijed ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i to temeljem pravila o stjecanju bez osnove. U tužbi je postavila manifestacijski zahtjev da se tuženiku naloži dostava dokumentacije koja joj je potrebna za određeno postavljanje tužbenog zahtjeva.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je priznao činjenicu da su stranke sklopile predmetni ugovor o kreditu, ali je osporio tvrdnju tužiteljice o nepoštenosti, odnosno ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi te tvrdnju tužiteljice da bi predmetni ugovor o kreditu bio sklopljen protivno zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača. Tuženik je istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine te je osporio da se na ovaj predmet mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača jer presuda iz kolektivnog spora nema pravni učinak erga omnes da bi se mogla primjenjivati na svaki pojedinačni spor, slijedom čega je na tužiteljici teret dokazivanja radilo li se u konkretnom slučaju o nepoštenim ugovornim odredbama.

2. 2. Tuženik je istaknuo činjenicu da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu temeljem odredbi ZID ZPK/15, kojim su sporazumno izmijenile kreditnu obvezu tužiteljice, čija je glavnica bila vezana za valutnu klauzulu u CHF na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te je promijenjena valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije, kao i daljnja otplata duga. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu tužiteljica je pristala na promjenu valute uz koju se veže njezina kreditna obveza i novo utvrđena visina ugovorenih kamatnih stopa s pravnim učinkom ex tunc, odnosno s učinkom od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu i pravnom fikcijom izjednačenosti tužiteljice s potrošačem koji je od prvog dana koristio kredit s valutnom klauzulom vezanom uz EUR te je pristala da se iznos preplate koristi za namirenje budućih anuiteta po EUR otplatnom planu. Time je između ugovornih strana nastala potpuno nova pravna osnova, koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s naslova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i banke, neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora.

2. 3. U odnosu na valutnu klauzulu tuženik je naveo da je ugovorom o kreditu jasno bilo određeno da je iznos kredita u valuti CHF i da će tužiteljici biti plasiran u kunskoj protuvrijednosti, a da će se kredit otplaćivati u mjesečnim anuitetima uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti. Tuženik tvrdi da su takve odredbe jasno koncipirane u ugovoru na lako uočljivim mjestima. Osim toga, tužiteljica se kao savjesna ugovorna strana i sama bila dužna informirati o valutnoj klauzuli i o eventualnim posljedicama koje ista može imati na njezina prava i obveze iz ugovora. Potpisom ugovora potvrdila je da je upoznata sa značenjem valutne klauzule te da neosnovana nakon više od deset godina od sklapanja ugovora tvrdi da joj odredbe ugovora ipak nisu bile jasne te da nije bila svjesna rizika u vidu promjene tečaja CHF- a u odnosu na kunu. Također je prije sklapanja ugovora od djelatnika tuženika mogla zatražiti sve potrebne informacije i pojašnjenja. Tuženik je također naveo da, usprkos svojoj stručnosti i pažnji, nije znao, niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF- a jer od 1999. godine nije bilo značajnih promjena u tečaju te valute, a značajnije promjene počele su tek 2010., dakle znatno nakon razdoblja koje je obuhvaćeno u kolektivnom sporu. Tuženik tvrdi da je kretanje tečaja CHF-a nakon 2010. bila aprecijacija bez presedana i posljedica svjetske ekonomske krize, što nitko, pa tako niti tuženik, nije mogao predvidjeti. Činjenica da se tečaj CHF-a naknadno promijenio na štetu potrošača, prema tvrdnji tuženika, ne smije biti relevantno za ocjenu nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer su obje ugovorne strane u vrijeme sklapanja ugovora imale jednake i ravnopravne startne pozicije. Nespornim smatra činjenicu da je, kao i tužiteljica, bio izložen riziku valutne klauzule i svim posljedicama promjene tečaja CHF-a, a da okolnost što je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani ne može biti razlog ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

2. 4. Tuženik je prigovorio visini tužbenog zahtjeva i prijedlogu izračuna tužiteljičine tražbine. Također je predložio da sud uzme u obzir i tzv. negativne tečajne razlike iz razdoblja u kojem je tečaj CHF-a bio niži od tečaja u vrijeme isplate kredita. Tuženik je zaključno predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Podneskom od 23. rujna 2024., a nakon dostave tražene dokumentacije od tuženika, tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev za isplatu iznosa s osnove preplaćenih mjesečnih anuiteta u ukupnom iznosu od 9.434,44 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na pojedine mjesečne iznose od 19. siječnja 2016, pa do isplate, Tužiteljica je također podnijela zahtjev za isplatu iznosa od 317,06 EUR s osnova razlika između iznosa nedospjele glavnice kredita iz dodatka ugovoru i iznosa glavnice koji bi bio utvrđen uzimajući u obzir ništetne ugovorne odredbe do dana konverzije, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 19. siječnja 2016. Konačno, tužiteljica je postavila zahtjev za isplatu iznosa od 3.012,82 EUR s osnova uglavničenih zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose do konverzije, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 12. lipnja 2023. do isplate.

4. Na pripremnom ročištu tuženik je istaknuo prigovora radi prebijanja u iznosu od 1.290,97 EUR s osnova tražbine u visini iznosa koji je tužiteljici priznat dodatkom ugovoru o kreditu kao preplata i iznosa negativnih tečajnih razlika, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 16. ožujka 2016. do isplate.

5. Tužiteljica je osporila tuženikov prigovor radi prebijanja, kao i postojanje tuženikovih tražbina na koje se odnosi navedeni prigovor te je istaknula prigovor zastare eventualnih tuženikovih tražbina.

6. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 7. kolovoza 2025. postavila tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 4.590,36 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od 1. listopada 2015. do isplate. Obrazložila je da se njezina tražbina odnosi na preplaćene mjesečne iznose s osnova ništetne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, za razdoblje od dospijeća prvog anuiteta (1. listopada 2006.) do dana izračuna konverzije, odnosno do 30. rujna 2015., a što iznosi 8.823,33 EUR. Nakon obračuna zateznih kamata na preplaćene anuitete i nakon uračunavanja preplate priznate konverzijom kredita, preostaje tužiteljičina tražbina u iznosu od 4.590,36 EUR, koja se u cijelosti odnosi na glavnicu.

7. U dokaznom postupku sud je izvršio dokumentaciju na stranicama br. 11- 128, 250-351 i 360-361 spisa, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb na stranicama br. 373-379 spisa te u dokumentaciju koju je naknadno dostavio vještak i nalazi se na str. 406-413 spisa. Sud je također saslušao svjedokinju HĐ i tužiteljicu ĐĐ.

8. Tužbeni zahtjev je osnovan te je utvrđeno da ne postoji tražbina tuženika prema tužiteljici, u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja.

9. 1. Među strankama je bila nesporna činjenica da su sklop ile predmetni ugovor o kreditu te da su sklopile i dodatak ugovoru o kreditu, kojim je provedena konverzija kredita prema odredbama ZID ZPK/15.

9. 2. Sporno je bila pravna valjanost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, primjenjivost utvrđenja iz pravomoćnih odluka iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, ima li tužiteljica pravo bilo što osnovano potraživati od tuženika nakon provedene konverzije kredita, sporan je bio osnov i visina tužiteljičine tražbine te je li nastupila zastara iste. Također su bili sporni postojanje i osnov tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknut prigovor radi prebijanja te je li nastupila zastara takve eventualne tuženikove tražbine.

10. Uvidom u ugovor o kreditu od 21. kolovoza 2006. utvrđeno je da je isti sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora. BĐ i HĐ bili su u ulozi jamaca, dok je IĐ bila u ulozi zalogodavca. Kredit je odobren radi adaptacije stambenog objekta i to u iznosu od 60.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate. Ugovorne strane su se suglasile da se iznosi isplata kredita i otplata (obveze) kredita u kunama obračunavaju primjenom valutne klauzule te da će se svaki povrat izvršen u kunama obračunavati u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF na dan uplate anuiteta banke.

11. Uvidom u dodatak br. 1. ugovoru o kreditu utvrđeno je da je isti radnjom kojom se provodi Zakon o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („NN“, br. 102/15). Navedenim dodatkom ugovora iznos kredita denominiranog u CHF zamijenjen je iznosom kredita denominiranog u EUR, što je na dan plasiranja kredita iznosilo 38.025,22 EUR. Ugovorne strane suglasno su utvrdile da nedospjela glavnica na dan 18. siječnja 2016. iznosi 3.395,17 EUR u protuvrijednosti kuna, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR. Također je utvrđeno da je tužiteljica uplatama po kreditu u CHF preplatila konvertirani kredit u EUR za iznos od 52.835,58 kn na dan 30. rujna 2015.

12. Svjedokinja HĐ iskazala je da joj je poznato da je tužiteljica u poslovnici tuženika u [adresa] sklopila ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, a sredstvima kredita namjeravala je renovirati kuću u [adresa]. Rečeno je da je CHF stabilna valuta i da ne bi smjelo biti promjena u kretanju tečaja te valute. Svjedokinja je izjavila da joj je to poznato jer je bila jamac po predmetnom ugovoru o kreditu. Sjeća se da je nekoliko godina nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu došlo do konverzije kredita. Poznato joj je da je sredstvima kredita renovirana tužiteljičina kuća, a ista se koristila i još uvijek se koristi za stanovanje tužiteljice i njezine obitelji. Svjedokinja je navela da je tužiteljica u vrijeme sklapanja ugovora radila u Srednjoj školi Glina te da nije imala nikakav obrt, niti trgovačko društvo. Odgovarajući na pitanja, svjedokinja je izjavila da je ugovor o kreditu i dodatak tom ugovoru sastavila banka, a da tužiteljica u ugovoru ništa nije mogla mijenjati već je to bilo onako kako je banka odredila. Nitko u banci ih nije upozoravao da tečaj CHF-a može rasti, govorili su naprotiv da je to stabilna valuta.

13. Tužiteljica je iskazala da je u vrijeme sklapanja ugovora bila zaposlena kao profesorica u Srednjoj školi Glina. Za vrijeme Domovinskog rata suprug je bio na ratištu, a ona i članovi obitelji bili su prognanici u Puli. Obiteljska kuća u [adresa] bila je znatno oštećena i po završetku rata trebalo ju je obnoviti, a suprug i ona za to nisu imali dovoljno vlastitih sredstava te je odlučila uzeti kredit. Kad je došla u banku i rekla za što joj treba kredit, od nje je zatraženo da financira izradu elaborata kako vi se utvrdilo stanje objekta i što će se financirati sredstvima kredita jer se radilo o stambenom kreditu. U banci joj je rečeno da u ponudi imaju kredite s valutnom klauzulom u CHF, a koliko se sjeća, nije niti bila kreditno sposobna za dobivanje kredita u eurima. Za CHF joj je rečeno da je to stabilna valuta te da se kroz povijest pokazalo da je to tako, dok je EUR novija valuta za koju se sa sigurnošću ne može predvidjeti kretanje tečaja. Osim toga, kamatna stopa za CHF kredite bila je niža od one za eurske kredite. Iz otplatnog plana je vidjela koliko će joj u kunama iznositi mjesečni anuiteti i to ju je najviše zanimalo. Na temelju toga zaključila je da će kredit biti stabilan i da neće biti većih oscilacija u iznosu mjesečnih anuiteta, a nadala se da će joj plaća možda nešto rasti te je na kraju bila zadovoljna što joj je odobren takav kredit. Prošlo je nekoliko mjeseci ili godina dana, nakon čega su mjesečni anuiteti počeli rasti u tolikoj mjeri da joj je od plaće ostajalo svega oko 700,00 kn mjesečno. Nekoliko puta je odlazila u banku tražeći mogućnost konverzije kredita u EUR jer je vidjela da je EUR relativno stabilna valuta, dok CHF nekontrolirano raste, ali joj je rečeno da je to nemoguće. Bila je u neizvjesnosti hoće li uopće od plaće imati dovoljno sredstava za plaćanje mjesečnog anuiteta ili će isti postati veći od iznosa njezine plaće. U jednom trenutku je od banke dobila obavijest o mogućoj konverziji te je odlučila to prihvatiti kako bi izbjegla daljnju neizvjesnost. Kredit je na kraju otplatila u eurima. Sredstva kredita uložena su u adaptaciju kuće u kojoj još uvijek stanuje. Navela je da nije imala nikakav obrt, niti trgovačko društvo. Odgovarajući na pitanja, izjavila je da je ugovor i dodatak ugovoru unaprijed pripremila banka, da nije mogla utjecati na nikakvo promjene ugovora jer joj je rečeno da je to standardni obrazac ugovora. Nitko u banci nije ju upozorio na mogući rast tečaja, naprotiv, rečeno joj je da je CHF stabilna valuta te da jedino za stabilnost te valute mogu garantirati. Navela je i da u dodatku ugovoru o kreditu nije unesena nikakve odredba prema kojoj bi se odrekla tražbina prema banci. Na pitanje tuženika je li u kojoj drugoj banci tražila kredit, izjavila je da je [adresa] malo mjesto u kojem je nekad postojala Sisačka banka, a istu je preuzela OTP banka, drugih banaka nije bilo u blizini i ona je bila klijent te banke od trenutka primitka prve plaće, pa sve do danas. Stoga je vjerovala djelatnicima te banke.

14. 1. Radi primjene odgovarajućih zakonskih propisa u konkretnom slučaju, prvenstveno je bilo potrebno utvrditi je li tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala svojstvo potrošača, odnosno radilo li se o potrošačkoj namjeni kredita. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03.

– u daljnjem tekstu: ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U Interpretativnoj presudi od **.**.2015., Đ, C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam "potrošač" u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba treba primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između prodavatelja robe ili pružatelja usluga i potrošača, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2. t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama, potrošač je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivnom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a prodavatelj robe ili pružatelj usluge je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju, vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

14. 2. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu djelovala izvan svoje poslovne i profesionalne djelatnosti te da je ugovor o kreditu sklopila za adaptaciju kuće, a u samom ugovoru je namjena kredita navedeno da se radi o stambenom kreditu. Osim toga, niti se u samom ugovoru na bilo koji način ne spominje bilo kakva poslovna djelatnost tužiteljice. Također je iz iskaza tužiteljice utvrđeno da joj je ugovor o kreditu bio predočen kao tipski, unaprijed sastavljen ugovor od strane tuženika kao trgovca te da ona nije mogla utjecati na predmetne ugovorne odredbe. Sud je stoga utvrdio da je tužiteljica predmetni ugovor sklopila kao potrošač i za potrošačku svrhu. Slijedom navedenog, na tužiteljicu i na predmetni spor primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

15. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P-1401/2012.

15. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III- 2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženika, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

15. 3. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke te odredbe o ugovaranju valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

16. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a, ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i prema kojoj je tužiteljica bila obvezna kredit otplaćivati prema tečaju CHF-a u odnosu na kunu, koji je važio na dan uplate anuiteta, a koja je sadržana u čl. 1. ugovora.

17. Nadalje, iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da ju tuženik kao korisnicu kredita nije informirao o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF , pa tako niti o činjenici da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj domaće valute u odnosu na CHF, kao što to čini u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je tužiteljici ponudio kredit s valutnom klauzulom u CHF-u kao najpovoljniju opciju kreditiranja s najnižom kamatnom stopom, a drugu opciju kreditiranja nije joj niti ponudio. Tužiteljici je u tom smislu onemogućeno pregovaranje o valutnoj klauzuli, čime su povrijeđena njezina prava i interesi kao potrošača. Vezano uz tvrdnju tuženika da niti on nije mogao predvidjeti rast tečaja CHF-a, ističe se da je tuženik kao bankarska institucija znao da ne postoji mogućnost kontrole hrvatskih institucija na kretanje tečaja CHF-a prema domaćoj valuti, a o tome nije obavijestio tužiteljicu kao korisnicu kredita iako upravo nepostojanje mehanizma za zaštitu domaće valute u odnosu na CHF predstavlja najveći rizik za nekontroliran rast tečaja CHF-a u odnosu na kunu.

18. Kako tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tuž iteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, prouzročena je značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu i to na štetu tužiteljice, što se očituje u tome da je mjesečni anuitet kredita bio neznatno manji od iznosa njezine mjesečne plaće te je svakog mjeseca strepila hoće li joj plaća biti dovoljna da podmiri kreditnu obvezu. Tuženik je time postupio protivno odredbama ZZP/03, slijedom čega je ništetna ugovorna odredba prema kojoj je tužiteljica bila dužna plaćati anuitete kredita prema tečaju CHF-a u odnosu na kunu koji je važio na dan plaćanja anuiteta.

19. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF-u, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

20. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, a u ovom predmetu sud je o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli odlučio kao o prethodnom pitanju.

21. Prema odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23

– u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa kojeg je platila uslijed povećanja tečaja CHF-a tijekom otplate kredita u odnosu na tečaj CHF-a koji je vrijedio na dan isplate kredita. Kako je tijekom otplate kredita došlo do znatnog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a odredba o valutnoj klauzuli prema kojoj se kredit otplaćivao prema tečaju CHF-a na dan dospijeća, je utvrđena ništetnom, tužiteljica je bio valjano upozoren jedino na tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, dok daljnji rast tečaja nije mogla predvidjeti jer nije bio upoznata s valutnim rizikom za CHF. Slijedom navedenog tuženik je bez osnove stekao iznose koje je tužiteljica platila u anuitetima zbog rasta tečaja u odnosu na inicijalni tečaj na dan isplate kredita.

21. 1. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka društva Ručević vještačenja d.o.o. Zagreb utvrđeno je da, ako se promatraju samo iznosi koje je tužiteljica više platila (samo pozitivni iznosi), tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. listopada 2006.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi 8.823,33 EUR. Nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose tečajnih razlika, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata priznata konverzijom kredita u iznosu od 7.012,49 EUR), preostala dospjela tražbina tužiteljice s danom 30. rujna 2015. iznosi 4.590,36 EUR, koji se u cijelosti odnosi na glavnicu.

21. 2. Također je utvrđeno da tzv. negativne tečajne razlike, koje se odnose na razdoblje u kojem je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan isplate kredita, ukupno iznose 276,88 EUR.

22. Stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka, a kako su nalaz i mišljenje utemeljeni na dokumentaciji u spisu te su izrađeni u skladu s pravilima struke i temeljem cjelokupne relevantne dokumentacije, sud je ih je u cijelosti prihvatio.

23. 1. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužiteljica, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF -u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljičino stanje kreditne obveze i da joj se za ubuduće olakša situacija u koju je bila dovedena izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njezin položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem aneksa ugovora o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi. Potrebno je stoga utvrditi je li aneksom ugovora o kreditu tužiteljica obeštećena za iznose koje je preplatila uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije automatski došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužiteljice na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljičinu tražbinu.

23. 2. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: J 1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužiteljica tijekom postupka nije niti osporavala pravnu valjanost dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija, a iz nalaza i mišljenja financijskog vještačenja proizlazi da je dodatak ugovoru o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj: Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020., sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

24. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da je tužitelj ica samo djelomično obeštećena konverzijom kredita i to u visini preplate koja joj je priznata izračunom konverzije i koja u konkretnom slučaju iznosi 7.012,49 EUR. Navedeni iznos preplate utvrđen konverzijom kredita utječe na visinu tužiteljičine tražbine te je istoga potrebno uračunati u njezinu tražbinu sukladno redu uračunavanja iz čl. 172. ZOO-a. Za iznos preplate priznat konverzijom kredita umanjena je tužiteljičina tražbina po osnovi zakonskih zateznih kamata tekućih na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do 30. rujna 2015., nakon čega je dobiven iznosi od 4.590,36 EUR, koji se u cijelosti odnosi na glavnicu, a na navedeni iznos glavnice tužiteljice ima pravo na isplatu zakonskih zateznih kamata od 1. listopada 2015. do isplate, jer su do tada kamate izračunate u apsolutnom iznosu i namirene preplatom priznatom prilikom konverzije kredita.

25. 1. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovora radi prebijanja, odnosno utvrdio je da ne postoji njegova tražbina prema tužitelju s osnove preplate priznate konverzijom kredita i u visini tzv. negativnih tečajnih razlika.

25. 2. Negativne razlike iznosa anuiteta koje je tužiteljica platila u razdoblju kada je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan korištenja kredita, sud nije uzimao u obzir prilikom utvrđivanja visine tužiteljičine tražbine. Naime, tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena u kolektivnom sporu. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužitelj ica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju od onoga na dan isplate kredita, tužiteljica bilo što primila ili stekla bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik, tzv. negativne tečajne razlike sud nije prebijao s tužiteljičinom tražbinom, odnosno utvrdio je da ne postoji tražbina tuženika prema njoj, koja bi se mogla staviti u prijeboj s tužiteljičinom tražbinom. Tuženikov prigovor prijeboja neosnovan je i u smislu odredbe čl. 346. st. 3. ZOO-a jer zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u za tužiteljicu nije nastao nikakav dobitak.

25. 3. Istaknuta tražbina tuženika po osnovi iznosa preplate priznatog prilikom izračuna konverzije također ne postoji. Taj iznos utvrđen je izračunom konverzije primjenom kalkulatora, provjerenog od strane neovlaštenog revizora u skladu s odredbama ZID ZPK/15, ugovoren je pravno valjanim dodatkom ugovora o kreditu, a za navedeni iznos tužiteljica je u okviru konačno postavljenog tužbenog zahtjeva umanjila svoju tražbinu.

25. 4. Konačno, iznos tražbine u odnosu na koju je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja nije u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka u dijelu u kojem su izračunate tzv. negativne tečajne razlike te utvrđen iznos preplate priznat konverzijom kredita. Sud je stoga u cijelosti ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor radi prebijanja.

26. U odnosu na tužiteljičinu tražbinu po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe i to u odnosu na zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., zastara tražbine po osnovi ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli nije nastupila. Pravni stav o pitanju nastupanja zastare u konkretnom slučaju sadržan je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018., prema kojemu u slučaju ustanovljenja ništetnosti u postupku kolektivne zaštite potrošača zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od naknadnog utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

27. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio kondemnatorni tužbeni zahtjev koji se temelji na ništetnim odredbama ugovora o valutnoj klauzuli u CHF -u, a koji je dobiven na način da je od utvrđenog zbroja preplaćenih iznosa anuiteta do 30. rujna 2015. (8.823,22 EUR) i iznosa izračunatih kamata na preplaćene iznose do toga dana (2.779,51 EUR), oduzeo iznos preplate priznat tužiteljici konverzijom kredita (7.012,49 EUR) te joj je dosudio glavnu tražbinu u iznosu od 4.590,36 EUR sa zakonskim zateznih kamata od 1. listopada 2015. do isplate, dok je iznos zakonskih zateznih kamata do 30. rujna 2015. izračunat u apsolutnom iznosu i namiren je u cijelosti iznosom preplate priznatom prilikom konverzije kredita.

28. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a., kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. U kolektivnom sporu utvrđeno je da se tuženik prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije pridržavao odredbi Zakona o zaštiti potrošača jer se prilikom ugovaranja valutne klauzule u CHF- u nije vodio načelom savjesnosti i poštenja te je prilikom svake uplate znao da prima nešto što mu ne pripada. Slijedom navedenog, tuženik je kao nepošteni stjecatelj tužiteljici dužan platiti kamate tekuće od dana svake pojedine mjesečne uplate tečajnih razlika od strane tužiteljice, pa sve do isplate, s time da, sukladno gore navedenom, zakonske zatezne kamate do 30. rujna 2015. dosuđene u apsolutnom iznosu (umanjenom za iznos preplate priznat konverzijom kredita), a na glavni iznos tražbine dosuđene su opisno od 1. listopada 2015. do isplate.

29. 1. Odluka o troškovima postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku koji je izgubio parnicu naloženo da tužiteljci naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, uzimajući u obzir vrijednost predmeta spora prema posljednjem postavljenom tužbenom zahtjevu.

29. 2. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.), kako slijedi:

- za sastav zahtjevu tuženiku za dostavu dokumentacije od 16. svibnja 2023. po tbr. 36./3. u visini od 25 bodova,

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 100 bodova,

- za sastav podnesaka od 19. ožujka 2024., 23. rujna 2024. i 7. kolovoza 2025. po tbr. 8./1. u visini od 100 bodova za svaki podnesak,

- za sastav podnesaka od 3. veljače 2025. i 18. lipnja 2025. po tbr. 8./4. u visini od 25 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 23. siječnja 2025., 13. svibnja 2025. i 11. rujna 2025. po tbr. 9. t. 1. u visini od 100 bodova za svako ročište,

- za zastupanje na ročištu za objavu i uručenje odluke 22. listopada 2025. po tbr. 9./3. u visini od 50 bodova,

- što ukupno iznosi 825 bodova ili 1.650,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 412,50 EUR.

29. 3. Troškovima zastupanja tužiteljice dodani su troškovi financijskog vještačenja u iznosu od 500,00 EUR, pa ukupni tužiteljičini troškovi iznose 2.562,50 EUR, u kojem iznosu je tuženiku naloženo da joj naknadi troškove postupka.

30. 1. Punomoćnik tužiteljice zatražio je i naknadu troškova delegacije predmeta po tbr. 39. Tarife zbog izbivanja pisarnice u trajanju od dva sata za pristup na svako ročište te putnih troškova za pristup na ročišta u ovoj stalnoj službi na relaciji Zagreb – Zabok Zagreb za ukupno 392 prijeđena kilometra, što po cijeni od 0,50 EUR po kilometru iznosi 196,00 EUR. Sud je zahtjev punomoćnika tužiteljice u tom dijelu ocijenio zahtjevom za naknadu troškova delegacije predmeta.

30. 2. Prema odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o sudovima ("Narodne novine" br. 28/13., 33/15., 82/15., 82/16., 67/18., 126/19., 130/20., 21/22., 60/22., 16/23) predsjednik zajedničkog neposredno višeg suda će odrediti da u pojedinoj vrsti predmeta postupa drugi stvarno i mjesno nadležni sud, ako sud koji je po zakonu stvarno i mjesno nadležan zbog velikog broja predmeta koje ima u radu ne može u razumnom roku raspraviti te predmete i donijeti odluku, zbog postizanja ravnomjerne opterećenosti sudova ili zbog promjena u stvarnoj i mjesnoj nadležnosti sudova, a prema odredbi st. 4. i 5. istoga članka, strankama i njihovim punomoćnicima pripada pravo na naknadu troškova javnog prijevoza i pravo na naknadu troškova za izbivanje iz pisarnice za vrijeme putovanja prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ako putovanje do drugog suda i natrag do mjesta ureda traje duže od tri sata. Naknada troškova isplatit će se na teret državnog proračuna, u dijelu u kojem su ti troškovi veći od onih koje bi stranke imale da se postupak vodi pred mjesno nadležnim sudom.

30. 3. Rješenjem predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, broj Su -IV- 223/2023 od 25. rujna 2023. određen je Općinski sud u Zlataru kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.

30. 4. Sud je prihvatio zahtjev punomoćnika tužiteljice za naknadu putnih troškova, prema cijeni putne karte za vlak, koja prema javno objavljenom cjeniku HŽ putničkog prijevoza d.o.o. na relaciji Zagreb, Glavni kolodvor – Zabok u jednom smjeru iznosi 3,24 EUR, odnosno u oba smjera 6,48 EUR. Putni troškovi nisu odmjereni prema prijeđenim kilometrima jer takav način obračuna putnih troškova u slučaju delegacije predmeta nije predviđen Zakonom o sudovima.

30. 5. Slijedom navedenog, putni troškovi nastali zbog delegacije predmeta za punomoćnika tužiteljice, radi pristupa na tri ročišta iznose 19,44 EUR.

30. 6. Punomoćniku tužiteljice nisu dosuđeni troškovi za izbivanje iz pisarnice jer putovanje od Zagreba do Zaboka i natrag traje kraće od tri sata.

30. 7. Preko dosuđenih troškova delegacije predmeta, sud je odbio zahtjev punomoćnika tužiteljice kao neosnovan.

31. Slijedom navedenog presuđeno je kao u izreci.

U Zaboku 22. listopada 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Križanec, Car – Pavlic & Poparić j.t.d., Zagreb, Gajeva ulica

2. Odvjetničko društvo Žurić i partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32

3. ODO u Zlataru, Zlatar, Trg slobode 14a, u odnosu na točke IV. i V. izreke

Nakon pravomoćnosti:

Ministarstvo financija, Zagreba, Katančićeva 5, u odnosu na točke IV. i V. izreke