Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-498/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužiteljice BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Draženu Oreškoviću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnici Mariji Radelja, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Kožul i Petrinović d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 18. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika tužiteljice i tužiteljice, te uz javnu objavu presude, 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu broj 5140030242- 60010447472/2025. sa Sporazumom o osiguranu novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama od 6. srpnja 2005., a kojom odredbom se tužiteljica obvezuje jednokratno, unaprijed platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 0,80% iznosa kredita.

II/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB 14036333877 da tužiteljici BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati iznos od 996,40 EUR-a (devesetodevedesetšesteura- četrdesetcenta), zajedno sa zateznom kamatom koje teku od 27. srpnja 2005. do isplate, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. god. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. god. do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da tužiteljici BF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] plati trošak postupka u iznosu od 750,00 EUR-a (sedamstopedeseteura) sa zateznim kamatama koje teku od 22. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da je tuženik pravni slijednik Slavonske banke d.d., budući da je Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. (sada Addiko bank d.d.) pripojila Slavonsku banku d.d. Osijek. Nadalje, navela je da je dana 6. srpnja 2005. s prednikom tuženika sklopila Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010447472/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, temeljem kojega joj je tuženik, kao kreditor, dao iznos od 201.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate na 25 godina. Nadalje, navela je da joj je tuženik prilikom isplate/korištenja kredita dana 27. srpnja 2005. naplatio naknadu za korištenje kredita u iznosu od 0,80% od iznosa kredita, odnosno iznos od 996,40 EUR-a. Tužiteljica je navela da je člankom 6. st. 1. predmetnog Ugovora ugovoreno da se obvezuje jednokratno, unaprijed platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, a koja iznosi 0,80%. Istaknula je kako je navedena odredba ništetna, a da je tuženik naknadu nezakonito naplatio. Nadalje, navela je da tuženik i prema odredbi čl. 1021. Zakona o obveznim odnosima nije imao zakonsko uporište za naplatu naknade za obradu kredita, posebno jer predmetnim Ugovorom o kreditu nije definirano na što se naknada odnosi, niti zašto njezina visina iznosi 0,80% iznosa kredita. Tužiteljica je istaknula da joj je tuženik, koristeći svoj položaj jače ugovorne strane, nametnuo predmetnu odredbu Ugovora, bez da je imala mogućnost pregovarati pri zaključenju Ugovora, kao i da joj tuženik nije učinio dostupnim kako parametre koji utječu na visinu naknade, tako i specifikaciju troškova koje je podmirio predmetnom naknadom te je tako tuženik nepripadno stekao iznos od 996,40 EUR-a. Prema tome, istaknula je, navedena odredba je nepoštena, a time i ništetna temeljem odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača. Isto tako, navela je da se radi o tipskom unaprijed formuliranom Ugovoru, koji je pripremljen od strane banke – tuženika, kao i da se o naknadi za obradu kredita nije moglo pojedinačno pregovarati, niti utjecat na sadržaj ugovorne odredbe, pa je stoga ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita nepoštena i ništetna, sukladno čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZPP-a. Tužiteljica je istaknula da ništetnost predmetne ugovorne odredbe proizlazi i iz činjenice da su stranke dužne pridržavati se načela savjesnosti i poštenja iz odredbe čl. 4. ZOO/05, kao i da moraju polaziti od načela jednake vrijednosti uzajamnih činidba iz odredbe čl. 7. ZOO/05, a da u konkretnoj situaciji u ugovoru nije jasno i određeno navedeno koje to troškove tuženika ima i koje sve troškove naplaćuje predmetnom naknadnom, te kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je tuženik, kao jača ugovorna stranaka predmetnom ugovornom odredbom uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu nje kao potrošača. Sukladno svemu navedenom, tužiteljica je predložila sudu da temeljem odredbi čl. 1111., a u vezi s čl. 1115. ZOO/05 donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev, a potraživala je i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana presuđenja pa do isplate.

1.1. Tijekom postupka tužiteljica je istaknula da sama činjenica da je odredba o naknadi za obradu kredita bila uočljiva u ugovornom tekstu ne znači da su o istoj pregovarali, kao niti da ju je tuženik upoznao s tim koji su mu to troškovi i u kojem iznosu nastali u vezi sklapanja predmetnog Ugovora a koji bi se imali namiriti iz naknade za obradu kredita. Predmetnu odredbu ugovora o kreditu, istaknula je, joj je tuženik, koristeći svoj položaj jače ugovorne strane, proizvoljno nametnuo tipskim ugovorom o kreditu, bez da je o istoj imala mogućnost pregovarati pri zaključenju ugovora o kreditu, te je navedena odredba je imala za cilj pogodovati tuženiku: Nadalje, navela je da navedenu odredbu treba tumačiti na način da ugovorena odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, što u konkretnom slučaju znači da u ugovoru moraju na transparentan način potrošaču biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kao i odnos s drugim odredbama ugovora, odnosno opći uvjeta poslovanja koje se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze, a što u konkretnom slučaju tuženik nije učinio prilikom zaključenja predmetnog ugovora o kreditu. Isto tako, navela je da je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja pri tome neosnovano stekavši imovinsku korist na način da je naplatio predmetnu naknadu bez da je znala za koje stvarne troškove naknadu plaća i na koje se sve troškove predmetna naknada odnosi.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da u cijelosti osporava osnovu i visinu, da osporava potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu te je istaknuo prigovor zastare. U odnosu na ništetnost odredbe čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu, tuženik je istaknuo da predmetna odredba jasno i razumljivo sastavljena te da je tužiteljica mogla procijeniti ekonomske i pravne posljedice koje iz sporne ugovorne odredbe za nju proizlaze, nadalje, naveo je da se spornom odredbom na nedvojben način predviđa pravo tuženika i obveza tužiteljice jednokratno podmiriti takve troškove u iznosu od 0,80% te da je tužiteljica u trenutku sklapanja Ugovora znala da će morati platiti naknadu i koliko ista iznosi. Tuženik je nadalje istaknuo da sama činjenica da je napisao Ugovor o kreditu i dao ga tužiteljici na potpis ne znači da bi u konkretnom slučaju bilo riječi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. U konkretnom slučaju, naveo je, ugovorne strane su prije sklapanja Ugovora o kreditu pregovarale i postigle suglasnost volja o sadržaju ugovornih odredbi koje se odnose na: namjenu kredita (posebna namjena – stambeni, adaptacijski, auto i sl. ili nenamjenski); visinu iznosa kredita, valutu uz koju je kredit vezan, rok otplate kredita i dr., te je istaknuo da je tužiteljica u odnosu na svaku ugovornu odredbu, pa tako i na spornu ugovornu odredbu, imala stvarnu mogućnost utjecati, odnosno pregovarati o njezinom sadržaju, a radnik tuženika pojasnio bi joj značenje sporne ugovorne odredbe. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, naveo je da ništetnost nastaje ex tunc, od trenutka sklapanja ugovora. Nadalje, istaknuo je da je prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužiteljica nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe, sve kad bi njezin zahtjev i bio osnovan, što u cijelosti osporava. Slijedom navedenoga, predložio je sudu da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te je obveže da mu naknadi troškove postupka zajedno sa zateznom kamatom po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

2.1. Tijekom postupka navodi da je sporna odredba isključena iz ocjene poštenosti u skladu s čl. 84. ZZP/03, a sve imajući u vidu da je sporna odredba ugovorena na jasan način tako da svaki poslovno sposobni potrošač koji primjeni minimalni stupanj dužne pažnje može razumjeti značenje, točno odrediti visinu kao i posljedice koje proizlaze ugovaranjem iste. Nadalje, u odnosu na test transparentnosti, tuženik tvrdi kako je činjenica ugovaranja postotka dokaz o jasnoći, razumljivosti i uočljivost sporne odredbe, dok u prilog tvrdnji da se pregovaralo te da su potrošači imali utjecaja na spornu ugovornu odredbu govori činjenica da svi potrošači nisu imali isti ugovoreni postotak naknade. Iz navedenog proizlazi da se pojedinačno, sukladno dogovoru sa svakim potrošačem, pregovaralo oko odredbe kojom je ugovorena naknada za obradu kreditu, a na koju okolnost je tuženik već predložio saslušanje radnika tuženika. Načelo transparentnosti, kako ga predviđa Direktiva 93/13 EEZ ne zahtijeva da se konkretni troškovi povezani s konkretnim uslugama pa tako i sa uslugama obrade kredita prikažu na način na koji to insinuira tužitelj, odnosno da tuženik detaljno navede što čini troškove obrade kredita.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu (list spisa 6-14), Isplatni nalog (list spisa 15), Pregled prometa za klijenta (list spisa 16-18), Specifikaciju uplata (list spisa 19), Odluke banke o naknadama za usluge (list spisa 60-115), te je saslušao tužiteljicu.

3.1. Sud je odbio dokazni prijedlog za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer se visina tužbenog zahtjeva može utvrditi na temelju Isplatnog naloga (list spisa 15).

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice protiv tuženika radi isplate koju je tužiteljica učinila tuženiku temeljem ništetne ugovorne odredbe iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010447472/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, sklopljenog dana 6. srpnja 2005. između tužiteljice i pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb.

6. Među parničnim strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, kao i potrošačko svojstvo Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010447472/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, te je li došlo do zastare.

7. Među strankama nije sporno da je između tužiteljice i Slavonske banke d.d., odnosno, pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. Zagreb sklopljen Ugovor o kreditu br. 5140030242-60010447472/2005. sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama, kojim ugovorom je kreditor stavio na raspolaganje iznos u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 201.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. važeće na dan korištenja kredita, s rokom otplate u trajanju od 25 godina.

8. Iz Ugovora o kreditu br. 5140030242-60010447472/2005. (list spisa 6-14) proizlazi da je sklopljen između tužitelja i pravnog prednika tuženika, te da je čl. 6. Ugovora o kreditu ugovoreno da se tužiteljica obvezuje jednokratno, unaprijed platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 0,80% iznosa kredita. Navedenim ugovorom o kreditu pravni prednik tuženika se obvezao tužitelju staviti na raspolaganje iznos od 201.000,00 CHF-a, radi adaptacije kuće, na rok otplate od 25 godina.

9. Iz Isplatnog naloga (list spisa 15) proizlazi da je tužiteljica naplaćen trošak obrade kredita u iznosu od 7.507,35 kn dana 27. srpnja 2005

10. Iz Odluke banke o naknadama za usluge (list spisa 60-115) proizlazi da je u tarifnom stavku A 1.2. Kreditni poslovi propisana i naplata naknade za obradu pojedinačnih zatjeva.

11. Nadalje, potrebno je reći da iako je tužitelj Ugovor o kreditu sklopio sa Slavonskom bankom d.d., a ne tuženikom potrebno je reći da iz Sudskog registra Republike Hrvatske (javno dostupnih podataka) proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registra u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe- Adria-Bank d.d., od 11. srpnja 2016., mijenja ime u Addiko banka d.d.. Slijedom navedenoga, tuženik je sveopći pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek.

12. Iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kredit podigla radi adaptacije stare kuće, koja im služi za stanovanje te u kući žive i dalje. Banka joj je ponudila isključivo Ugovor o kreditu u CHF-u, te su joj objasnili samo da će imati malu kamatu i da će joj rata biti mala. Banka je sastavila Ugovor o kreditu, isti joj nisu dali na čitanje nego samo na potpis. Nisu joj objašnjavali odredbe ugovora pa tako niti odredbu o naknadi za obradu kredita. Nije znala da će morati platiti naknadu za obradu kredita, a istu su joj naplatili nakon što je odobren kredit iz sredstva kredita. Nije pregovarala sa bankom jer joj nisu niti objasnili da će naknadu platiti, a nije ni imala priliku. U to vrijeme nije imala OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu. Ne zna koja je svrha plaćanja naknade za obradu kredita, niti koje troškove bi platila tom naknadom, a to joj nisu niti objasnili.

12.1. Iskaz tužiteljice sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća.

13. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužiteljica od strane djelatnika banke nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za obradu otplatu kredita, kao niti o iznosu navedene naknade. Navedena odredba o prijevremenoj otplati kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva. Osim toga, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Prema mišljenju ovoga suda, tuženik je trebao tužiteljici obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu za obradu kredita, te joj dati parametre za njezin izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

14. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.

15. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

17. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi adaptacije kuće u kojoj stanuje. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužiteljice u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužiteljica bila potrošač.

18. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao što tužiteljica plaća plaćanjem navedene naknade i koji troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije pregovarala o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita.

19. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi kako bi se uvjerio da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

20. Isto tako, budući da iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije znala da će platiti navedenu naknadu, a koja naknada joj je naplaćena nakon što joj je odobren kredit i to iz sredstava kredita, ovaj sud zaključuje da bi tužiteljica neprihvaćanjem navedene odredbe bila ograničena u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

21. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. Okolnosti nastale nakon sklapanja Ugovora, koje su opće poznate upućuju na propust tuženika u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13 lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (među njima i tuženik), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo a koja je ništetna.

22. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019 odbijena je revizija tuženika protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi čl. 81., 82 i 90. ZZP-a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita i zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošača informirati o tome.

23. Dakle, s obzirom na to da se radi o stambenom kreditu, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužiteljica kao potrošač nije imala objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela obradom zahtjeva za kredit, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova obrade kredita. Slijedom svega navedenoga, odredba čl. 6. st.1. Ugovora o kreditu kojom se odredbom tužiteljica obvezuje jednokratno, unaprijed platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga koja iznosi 0,80% iznosa kredita, je 81. st. 1. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

24. Budući da je odredba Ugovora o kreditu ništetna u dijelu čl.6. st.1. Ugovora o kreditu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita. Iz isplatnog naloga proizlazi da je naknada za obradu kredita naplaćena 27. srpnja 2005., u iznosu 996,40 EUR-a/7.507,35 kn.

25. Na iznos od 996,40 EUR-a tužiteljici pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), odnosno od 27. srpnja 2005. pa do isplate, jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristilo nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao pod toč. II/ izreke.

26. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

27. Tužiteljica je u cijelosti uspjela u sporu pa joj sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a pripada naknada troška sastava tužbe u iznosu od u iznosu od 150,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištima 30. listopada 2024. i 5. listopada 2024., za svako ročište iznos od 150,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, te trošak sastava podneska od 7. srpnja 2025. u iznosu od 150,00 EUR-a, što sveukupno iznosi 600,00 EUR-a uvećano za 25% PDV-a iznosi 750,00 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 22. listopada 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

28. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 19. kolovoza 2024. i 5. listopada 2024. jer nisu bili potrebni za parnicu (čl. 155. st. 1. ZPP-a), a i navode iz podneska mogla je iznijeti na ročištu.

29. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, tuženiku ne pripada naknada troška postupka.

Osijek, 22. listopada 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika