REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-740/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr.sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Pula Herculanea d.o.o., OIB: 11294943436 Pula, Trg 1. Istarske brigade 14, kojeg zastupa punomoćnica Šanin Gedri Krelja, odvjetnica u Puli protiv tuženika ZP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-420/2022-2 od 24. siječnja 2023., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj Povrv-313/2021-8 od 11. veljače 2022., u sjednici održanoj 22. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e:

Prihvaća se revizija tužitelja i ukidaju se presuda Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-420/2022-2 od 24. siječnja 2023. i presuda Općinskog suda u Puli- Pola poslovni broj Povrv-313/2021-8 od 11. veljače 2022. te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Denisa Krajcara poslovni broj Ovrv- 1921/2021-4 od 7. lipnja 2021. a kojim je naloženo tuženiku isplatiti iznos od 94,64 EUR-a/713,05 kn sa zateznim kamatama te da mu naknadi nastale troškove ovršnog postupka u iznosu od 23,89 EUR-s/180,00 kn sa zateznim kamatama od dana donošenja rješenja 7. lipnja 2021. pa do isplate. U točki II. naloženo je tužitelju platiti na ime parničnog troška iznos od 13,27 EUR-s/100,00 kn, sve u roku od 8 dana.

2. Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Puli- Pola poslovni broj Povrv-313/2021-8 od 11. veljače 2022.

3. Ovaj sud je rješenjem poslovni broj Revd-142/2024-2 od 8. siječnja 2025. dopustio reviziju protiv drugostupanjske presude u odnosu na slijedeće pitanje:

„Postoji li obveza plaćanja javne usluge odvoza komunalnog otpada u slučajevima kada se nekretnina povremeno koristi ili se uopće ne koristi, a o tome nije obaviješten pružatelj javne usluge?“

4. Postupajući po navedenom dopuštenju protiv navedene presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP-a).

5. Tuženik je odgovorio na reviziju.

6. Revizija je osnovana.

7. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je zahtjev tužitelja za isplatu dospjelog duga kao korisnika javne usluge za obračunsko mjesto [adresa] u vremenskom razdoblju od 21. ožujka 2020. do 24. ožujka 2021. za ukupnu cijenu javne usluge koja se sastoji od cijene obvezne minimalne naknade po zaduženom spremniku i po količini predanog otpada a po zabilježenim pražnjenjima zaduženog spremnika, a koja iznosi 7,28 EUR-a/54,85 kn mjesečno za obvezne minimalne naknade po zaduženom spremniku za neplaćenu javnu uslugu prikupljanja miješanog komunalnog otpada po zaduženom spremniku od 120 litara za tuženika kao korisnika javne usluge.

8. Nižestupanjski sudovi su zaključili da zahtjev tužitelja neosnovan i to iz razloga jer tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom tužitelj nije dokazao a što proizlazi iz dostavljenih računa da je uslugu odvoza otpada uistinu i obavio budući da iz računa proizlazi da količina predanog otpada iznosi „0“. Činjenica da je tuženik vlasnik sporne nekretnine u ¼ dijela nije od presudnog značaja za donošenje ove odluke iz razloga tužitelj nije dokazao da je uslugu zaista i obavio, odnosno nije dokazao da je tuženik „onečišćivač“ prema kojem troškove gospodarenja otpadom mora snositi izvorni proizvođač otpada –„proizvođač otpada, prethodni posjednik otpada, odnosno posjednik otpada snosi troškove mjera gospodarenja otpadom te je financijski odgovoran za provedbu sanacijskih mjera zbog štete koju je prouzročio ili je mogao prouzročiti otpad.“

9. Pri donošenju odgovora na postavljeno pitanje nužno je, prije svega poći od zakonskih odredaba ZOGO i imati na umu smisao i cilj koji se tim zakonom želio postići, a to je da je cijenu obvezne minimalne javne usluge potrebno osigurati kako bi na nekom području uopće bilo moguće osigurati pružanje javne usluge, koja bi bila redovita, sigurna, kvalitetna i ekonomski održiva, ali i koja će osigurati potrebna sredstava (za radnike, spremnike, kamione, drugu opremu i ostala materijalna sredstva) te zavisno od toga prosuditi bi li poslovanje davatelja javne usluge koje bi isključivo zavisilo o količinama predanog otpada, koje u pojedinom razdoblju može znatno varirati, bilo ekonomski održivo, te bi li za tu cijenu pružena usluga zadovoljavala zakonske kriterije sigurnosti, redovitosti i kvalitete.

10. Prema odredbi članka 30. stavka 1. Zakona o održivom gospodarenju otpadom („Narodne novine“ broj 94/13, 73/17, 14/19, 98/19 - dalje: ZOGO-a) javna usluga prikupljanja miješanog komunalnog otpada i prikupljanja biorazgradivog komunalnog otpada podrazumijeva određene radnje i aktivnost davatelja usluge: a to su prikupljanje tog otpada na određenom području pružanja usluge putem spremnika od pojedinih korisnika prijevoz tog otpada do ovlaštene osobe za obradu tog otpada, a članak 30. stavak 7. ZOGO-a propisano je da predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave donosi odluku o načinu pružanja javnih usluga prikupljanje miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada, koja, među ostalim, sadrži kriterij obračuna količine otpada, obračunska razdoblja kroz kalendarsku godinu, te odredbe propisane uredbom Vlade.

10.1. Odredbom članka 33. stavka 1. ZOGO-a propisano je da je davatelj usluge dužan obračunati cijenu javne usluge iz članka 30. stavka 1. ZOGO-a na način kojim se osigurava primjena načela „onečišćivač plaća“, ali i sigurnost, redovitost i kvaliteta pružanja te usluge, pri čemu poslovanje mora biti ekonomski održivo, a kvaliteta, sigurnost i redovitost pružanja te usluge sukladna odredbama ZOGO-a, Uredbi i odluci o načinu pružanja javnih usluga koju donosi predstavničko tijelo jedinice lokalne samouprave, dok je stavkom 2. propisano da davatelj usluge dužan korisniku usluge obračunavati cijenu javne usluge razmjerno količini predanog otpada ili volumenu spremnika i broj pražnjenja spremnika sukladno Odluci predstavničkog tijela jedinice lokalne samouprave pri čemu obračun cijene javne usluge mora biti u skladu s uredbom Vlade, dok je stavak 3. članak 33. ZOGO-a određeno da je davatelj usluge dužan voditi evidenciju o preuzetoj količini otpada od pojedinog korisnika usluge u obračunskom razdoblju prema kriteriju količine iz članka 30. stavka 9. toga Zakona.

10.2. Člankom 33. stavkom 4. ZOGO-a propisani su troškovi koje je davatelj usluge dužan uključiti u cijenu javne usluge, a u koje spadaju troškovi nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškovi prijevoza otpada, troškovi obrade otpada i drugi troškovi koji su propisani Uredbom: 50/17-84/19. Člankom 33. stavkom 5. ZOGO- a davatelj usluge dužan je cjenikom odrediti visinu jedinične cijene za masu predanog otpada ili volumen spremnika te je prije same primjene cjenika, u skladu s člankom 33. stavkom 6. ZOGO. Sukladno navedenom, Vlada RH je u članku 19. stavcima 3. i 4. Uredbe: 50/17-84/19 propisala da je izvršno tijelo jedinice lokalne samouprave dužno prije davanja suglasnosti na prijedlog cjenika, provjeriti je li prijedlog cjenika u skladu sa ZOGO-om, Uredbom 50/17-84/19 i odukom o načinu pružanje javne usluge, te da su predložene cijene takve da potiču korisnika usluge da odvojeno predaje biorazgradivi komunalni otpad, reciklabilni, glomazni i problematični otpad od miješanog komunalnog otpada, dok je davatelj usluge dužan objaviti suglasnost na cjenik u službenom glasilu jedinice lokalne samouprave, te obavijestiti korisnika usluge o cjeniku (i izmjeni cjenika) 30 dana prije dana primjene cjenika.

10.3. Iz navedenog proizlazi da je intencija navedenih odredaba ZOGO-a i odredaba Uredbe: 50/17-84/19 bila, a što proizlazi i iz Očitovanja Vlade RH od 9. siječnja 2020. da jedinice lokalne samouprave donošenjem odluke o načinu pružanja javne usluge od strane predstavničkog tijela te davanjem suglasnosti izvršnog tijela jedinice lokalne samouprave na cjenik davatelja usluge (dakle, određenom kontrolom usklađenosti cjenika s odlukom), osiguravaju sustav i funkcioniranje samog prikupljanja komunalnog otpada, te da se na taj način potiče korisnika da odvojeno predaje miješani, biorazgradivi, reciklabilni, glomazni i problematični komunalni otpad.

10.4. Prema odredbi članka 20. stavka 1. Uredbe: 50/17-84/19, cijena javne usluge, plaća se radi pokrića troškova poslovanja davatelja usluge. U navedenu cijenu uključeni su troškovi koji su propisani člankom 33. stavkom 4. ZOGO-a, troškovi nabave i održavanja opreme za prikupljanje otpada, troškovi prijevoza otpada, troškovi obrade otpada i troškovi koji su propisani člankom 18. stavkom 1. Uredbe: 50/17- 84/19, troškovi nastali radom reciklažnog dvorišta i mobilnog reciklažnog dvorišta zaprimanjem bez naknade otpada nastalog u kućanstvu na području jedinice lokalne samouprave za koje je uspostavljeno reciklažno dvorište, troškovi prijevoza i obrade glomaznog otpada i vođenja evidencije i izvješćivanja u vezi s javnom uslugom.

10.5. Iz naprijed citiranih zakonskih odredbi nedvojbeno proizlazi da struktura cijene javne usluge obuhvaća, kako, cijena javne usluge za predanu količinu otpada (varijabilni dio) tako i cijenu obvezne minimalne javne usluge (fiksni dio), kako je i navedeno u očitovanju Vlade od 9. siječnja 2020., jer je cilj propisivanja navedene strukture cijene bio da se kroz obračun cijene obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksni dio) osigura mogućnost primjene načela „onečišćivač plaća“, a da se tzv. „varijabilnim dijelom osigura sama primjena načela „onečišćivač plaća“.

11. Pojam strukture cijene javne usluge sukladno članku 20. stavku 2. Uredbe obuhvaća kako je već navedeno cijenu javne usluge za predanu količinu otpada- varijabilni dio, cijenu obvezne minimalne javne usluge-fiksni dio. Stoga, pojam „struktura cijene“ i pojam „ troškova koje je davatelj usluge dužan ukalkulirati u cijenu javne usluge“ nisu isti, niti jedan drugoga isključuju unutar njene strukture.

12. Ustavni sud Republike Hrvatske je o pitanju zbrinjavanja i naplate odvoza komunalnog otpada i cijeni za pruženu uslugu u odluci i rješenju U-II-2492/2017 i dr. od 23. ožujka 2021. (NN br.31/21), između ostalog, naveo da je ZOGO u članku 33. stavku 1. predvidio dio obračuna cijene javne usluge (tzv. fiksni dio), kojim se osigurava funkcioniranje poslovanja davatelja javne usluge prikupljanja miješanog i biorazgradivog komunalnog otpada zbog čega nije prihvatio prigovore predlagatelja da plaćanje tzv. „paušala“ nije predviđeno ZOGO-om, te da bi iz tog razloga Uredba: 50/17-84/19 u tom dijelu bila u nesuglasnosti s odredbama ZOGO-a.

12.1. Ustavni sud je u toj odluci izrazio suglasnost s navodima u očitovanju Vlade RH prema kojima „poslovanje davatelja usluge koje bi isključivo ovisilo o količinama predanog otpada, koje ovisno o razdoblju mogu znatno varirati, bilo bi ekonomski neodrživo, a usluga upitne sigurnosti, redovitosti i kvalitete“ zbog čega je cijenu obvezne minimalne usluge (tzv. „fiksni dio cijene“) potrebno osigurati kako bi se sustav učinkovitog gospodarenja otpad uopće mogao uspostaviti i održati, odnosno kako bi sustav pružanja javne usluge prikupljanja komunalnog otpada uopće mogao kvalitetno i sigurno funkcionirati, s obzirom na sve troškove koje takva javna usluga iziskuje, kao i sva potrebna materijalna sredstava (koja uključuju radnike, spremnike, kamione i drugu opremu), te da iz tih razloga navedeni sustav ne bi mogao funkcionirati kada bi cijena javne usluge bila formirana samo kroz količinu predanog otpada. Na taj način je Ustavni sud Republike Hrvatske zauzeo stav da je korisnik javne usluge prikupljanja miješanog komunalnog otpada i biorazgradivog komunalnog otpada dužan plaćati minimalnu javnu uslugu, neovisno o količini preuzetog otpada.

13. Odgovor na postavljeno pitanje glasi:

„U slučajevima kada se nekretnina povremeno koristi postoji obveza plaćanja javne usluge odvoza komunalnog otpada i to cijena obvezne minimalne javne usluge (tzv. fiksni dio cijene) i za onaj period u kojem nisu boravili u nekretnini dok za period za koji borave u nekretnini plaćaju po načelu „onečišćivač plaća“. U situaciji kada je nekretnina trajno neuseljiva (a u tijeku postupka zasad nije utvrđeno da se radi o trajno neuseljivoj nekretnini) ne postoji obveza plaćanja tzv. fiksnog dijela naknade pod uvjetom da je stranka o tome obavijestila pružatelja javne usluge odvoza komunalnog otpada na način da mu je dostavila izjavu o načinu korištenja javne usluge.“

14. Slijedom toga, kako zbog pogrešnog pravnog pristupa sudovi osnovanost tužbenog zahtjeva nisu raspravili na odgovarajući način nema uvjeta za preinaku presude, valjalo je ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, temeljem članka 391. stavka 7. ZPP-a

Zagreb, 22. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek