Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split

Poslovni broj: Gž-2481/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Vedrane Perkušić, predsjednice vijeća, dr. sc. Ivana Tironija, člana vijeća i suca izvjestitelja te dr. sc. Daniele Pivčević, u pravnoj stvari tužitelja ŠN, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Ivani Binički Ložnjak, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženice „Hrvatska poštanska banka“ d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1299/2025-22 od 1. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se preinačava presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1299/2025-22 od 1. srpnja 2025. u dijelu pod točkom IV. izreke presude na način da se sudi:

Nalaže se tuženici da isplati tužitelju iznos od 57,19 EUR (pedeset i jedan euro i devetnaest centi) sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 1,47 EUR računajući od 16.10.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,47 EUR računajući od 13.11.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,49 EUR računajući od 24.12.2009. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,51 EUR računajući od 20.1.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,53 EUR računajući od 19.2.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,52 EUR računajući od 17.3.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,56 EUR računajući od 19.5.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,55 EUR računajući od 16.6.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,57 EUR računajući od 27.7.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,67 EUR računajući od 27.7.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,64 EUR računajući od 17.8.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,73 EUR računajući od 20.10.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,68 EUR računajući od 19.11.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,65 EUR računajući od 13.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,76 EUR računajući od 13.12.2010. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,81 EUR računajući od 17.1.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,76 EUR računajući od 11.2.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,77 EUR računajući od 17.3.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,74 EUR računajući od 12.4.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,77 EUR računajući od 19.5.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,86 EUR računajući od 13.6.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,88 EUR računajući od 12.7.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 2,02 EUR računajući od 13.9.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,98 EUR računajući od 10.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,89 EUR računajući od 11.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,89 EUR računajući od 11.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,88 EUR računajući od 12.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,91 EUR računajući od 16.1.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,93 EUR računajući od 14.2.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,93 EUR računajući od 13.3.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,93 EUR računajući od 16.4.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,94 EUR računajući od 15.5.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 1,50 EUR računajući od 19.6.2012. godine pa do isplate, po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., po stopi od 12% godišnje od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015., a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija kao neosnovana žalba tuženice te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1299/2025-22 od 1. srpnja 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., V., VI. i VII. izreke.

Obrazloženje

1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud donio presudu poslovni broj: P-1299/2025-22 od 1. srpnja 2025. u kojoj je u točki I. izreke presudio da je ništetna ugovorna odredba članka 8. ugovora o kreditu broj: 917491 od 20. svibnja 2005. u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula CHF. U točki II. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici da isplati tužiteljici iznos od 795,55 eura s osnova više plaćenog zbog valutne klauzule CHF sa zateznim kamatama. Nadalje, u točki III. izreke prvostupanjski je sud presudio da je ništetna ugovorna odredba članka 2. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa. U točki IV. izreke prvostupanjski je sud odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži isplata iznosa od 57,19 eura sa zateznim kamatama po osnovu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi. Prvostupanjski je sud u točki V. izreke presudio da je ništetna ugovorna odredba u dijelu koji se odnosi na troškove obrade kredita. U točki VI. izreke prvostupanjski je sud naložio tuženici da isplati tužitelju iznos od 114,77 eura s osnova naplaćene naknade obrade kredita. Konačno, u točki VII. izreke prvostupanjski je sud odlučio o parničnom trošku na način da je s ovog osnova naložio tuženici da isplati tužitelju iznos od 1.911,75 eura sa zateznim kamatama.

2.1. Protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkom IV. izreke tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 1. i 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13.,89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje ZPP). Tužitelj predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da u tom dijelu prihvati tužbeni zahtjev.

2.2. Tuženica je protiv prvostupanjske presude u dijelu pod točkama I., II., III., V., VI. i VII. izreke podnijela žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, žalbenih razloga predviđenih odredbama članka 353. stavak 1. točke 2. i 3. ZPP-a. Tuženica predlaže da drugostupanjski sud ukine presudu u pobijanom dijelu i u tom dijelu predmet vrati na ponovno suđenje.

3. Tužitelj nije podnio odgovor na žalbu tuženice. Tuženica nije podnijela odgovor na žalbu tužitelja.

4. Žalba tužitelja je osnovana. Žalba tuženice nije osnovana.

5. Predmet spora u ovoj žalbenoj fazi postupka jest tužbeni zahtjev kojim se traži utvrđenje ništetnim ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF te zahtjev za isplatom više plaćenog po osnovu ništetnih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, kao i zahtjev za utvrđenjem ništenom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva te zahtjev tužitelja za isplatom po osnovu naplaćene tzv. „ulazne naknade“.

6.1. Tužitelj u žalbi u bitnome navodi kako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev za isplatom više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o kamatnoj stopi pogrešno smatrajući da je u tom dijelu tužbeni zahtjev u zastari.

6.2. Tuženica u žalbi u bitnom osporava zaključak suda o ništetnosti odredbe o tzv. „ulaznoj naknadi“ i isplati plaćenog po osnovu te ništetne odredbe.

7. Ispitujući prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju, ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda odredbi parničnog postupka koje su predviđene odredbama članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povrede ovaj drugostupanjski sud pazi i po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a. Također prvostupanjski sud nije počinio povredu odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a (na koju povredu tužitelj u žalbi posebno ukazuje) jer pobijana prvostupanjska presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Pored toga, ona je jasna, razumljiva i nije kontradiktorna.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski je sud utvrdio slijedeće odlučne činjenice, odnosno došao do ovih zaključaka:

- da su tužitelj i pravna prednica tuženice Volksbank d.d. (ranije Sperbank d.d.) 20. svibnja 2005. sklopili Ugovor o kreditu na temelju kojeg je tuženica, kao kreditor, predala tužitelju, kao korisniku kredita, iznos od 10.445,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti,

- da je predmetnim ugovorom ugovorena valutna klauzula CHF i jednostrano promjenjiva kamatna stopa, kao i obveza korisnika kredita platiti tuženici prije korištenja kredita na ime naknade za obradu zahtjeva i administraciju kredita 1,75% od iznosa kredita, odnosno minimalno 500,00 kuna (sada 66,36 eura)[1] prilikom isplate kredita,

- da je tužitelj po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli više platio 795,55 eura,

- da je po osnovu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj više platio 57,19 eura,

- da je tužitelju prilikom isplate kredita naplaćena predmetna naknada za obradu kredita u iznosu od 114,77 eura,

- da je predmetni ugovor sklopljen na standardiziranom, unaprijed pripremljenom obrascu u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o pojedinačnim odredbama ugovora, niti je mogao utjecati na odredbu o visini naknade,

- da tužitelj nije informiran o rizicima valutne klauzule CHF i metodi obračuna jednostrano promjenjive kamatne stope,

- da tužitelj u pogledu odredbe članka 6.1. predmetnog ugovora o kreditu nije informiran na što se točno odnosi tzv. ulazna naknada, posebno ne u pogledu strukture troškova koji se podmiruju tom naknadom,

- da je predmetni kredit tužitelj podigao radi kupnje vozila.

9. Na temelju navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da su ništetne odredbe ugovora o kreditu u dijelu u kojem su ugovorene valutna klauzula CHF, jednostrano promjenjiva kamatna stopa i naknada za obradu kredita pa je djelomično prihvatio tužbeni u dijelu pod točkama I. II., III., V. i VI. izreke.

10. Navedena utvrđenja prvostupanjskog suda kao pravilna prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su rezultat logične i uvjerljive ocjene izvedenih dokaza, kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a.

11. Međutim, ovaj drugostupanjski sud ne prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži isplata iznosa od 57,19 eura sa zateznim kamatama po osnovu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi u zastari zbog čega je prigovor zastare prihvatio kao osnovan i u tom dijelu odbio tužbeni zahtjev (točka IV. izreke). U tom dijelu pravilno tužitelj u žalbi navodi kako je tuženica Hrvatska poštanska banka d.d. pravna slijednica Nove hrvatske banke d.d., koja je pravna slijednica Volksbanke d.d., a Volksbank d.d. je pravna slijednica Sperbank d.d., što je tužitelj jasno naveo u tužbi. Naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u pogledu Sperbank d.d., dakle u točki VIII. izreke te presude kojom je odlučeno o ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, postala je pravomoćna tek 14. lipnja 2018. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.

12.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske objavio je Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj zapisnika: Su-IV-33/2022-2) od 31. siječnja 2022. u kojem se navodi da ukoliko je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zaključak se odnosi na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

12.2. Nadalje, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 27. svibnja 2024. (broj zapisnika: Su-IV-123/2024-5) zauzet je pravni stav: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“

12.3. Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu.

12.4. Odredbom članka 392. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91., 73/91., 3/94., 7/96. i 112/99., dalje: ZOO/91) u svezi s odredbom članka 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO/05) propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

12.5. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13-4 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' koja se odnosi na jednostranu promjenu kamatne stope u pogledu Sperbank d.d. (pravna prednica tuženice) postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. kada je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2019.

12.6. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za više plaćenu razliku zbog jednostrane promjene kamatne stope u odnosu na tuženicu kao pravnu slijednicu Sperbank d.d. nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023.

12.7. Predmetna tužba kojom se traži isplata više plaćenog po osnovu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF podnesena je 3. travnja 2023. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare je neosnovan u cijelosti jer je tužba podnesena i konačno uređena unutar zastarnog roka od 5 godina.

12.8. Stoga je u tom dijelu prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, na što drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

13. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike više plaćenog s osnova ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. To pravo tužitelja proizlazi iz odredbe članka 104. stavak 1. ZOO-a/91-a u vezi s člankom 214. stavak 1. ZOO-a/91-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio stručno i u skladu s danim zadatkom te dostatno obrazloženo. Potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena (spojeni predmeti Suda Europske unije C-154/2015., C-307/2015 i C-308/2015 u kojima su utvrđena i definirana pravila vezano za Direktivu 93/13/ EEZ).

14. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tužitelja prihvatiti te u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke preinačiti prvostupanjsku presudu, a ovo na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki I. izreke ove drugostupanjske presude.

15.1. Iako je izjavila žalbu protiv prvostupanjske presude u cijelom dosuđujućem dijelu, tuženica konkretnim žalbenim razlozima ne dovodi u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda u pogledu ništetnosti ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i isplatu stečenog bez osnovu temeljem tih odredbi (točke I., II. i III. pobijane presude). No, neovisno o tome za reći je slijedeće:

15.2. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je, u odnosu na tuženicu, da je u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Međutim, tijekom pregovora, prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke, pa tako i tuženica, kao trgovci, nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time banke, dakle i tuženica, postupile suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03; dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama članaka 96. i 97. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09; dalje ZZP/07) te suprotno odredbama ZOO/91-a i ZOO/05-a. Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.

15.3. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013., u odnosu na tuženicu utvrđeno je, u pogledu jednostrano promjenjive kamatne stope, da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate. To je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženica postupila suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03 i članaka 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama ZOO-a/91. Taj dio odluke prvostupanjskog suda Visoki trgovački sud potvrdio je odlukom broj Pž-7129 13-4 od 13. lipnja 2014. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt- 249/14-2 od 9. travnja 2015., između ostaloga, navedeno je da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive. Ovo stoga jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako, te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Slijedom navedenog za zaključiti je da buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

15.4. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe o valutnoj klauzuli CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a s time i ništetne u smislu odredaba članka 87. stavak 1. ZZP-a/03 i članka 102. ZZP/07 te člancima od 103. do 110. ZOO-a/91 u svezi s odredbom članka 1163. ZOO-a/05.

15.5. Kod utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule u CHF i jednostrano promjenjive kamatne stope, prvostupanjski je sud pravilno, a suprotno žalbenim navodima tuženice, imao u vidu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 88. stavak 1. ZZP/03 (članka 103. ZZP/07) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice, a u smislu, odredbe članka 502.c ZPP-a. Ovom odredbom je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa. U navedenoj odredbi propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnom zaštitom potrošača, te je u tom slučaju, sud u tom pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019., u kojoj navodi da u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači nije nužno provoditi poseban dokazni postupak jer bi to bilo, obzirom na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, neekonomično i previše tegobno za potrošača i suprotno odredbama ZPP-a i ZZP-a.

15.6. Nadalje, tuženica tijekom prvostupanjskog postupka nije dokazala da je u konkretnom slučaju tužitelja upozorila na rizike valutne klauzule CHF i da je objasnila metodu izračuna jednostrano primjenjive kamatne stope.

15.7. Tužitelju pripada pravo na povrat razlike više plaćenog s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, jer je banka nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe. To pravo tužitelja proizlazi iz članka 103. stavak 1. ZOO-a/91, u svezi s člankom 214. stavak 1. ZOO/91-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem, s time da je vještak svoj nalaz i mišljenje sačinio stručno i u skladu s danim zadatkom te dostatno obrazloženo.

16. Žalbenim razlozima tuženice, koji se svode na osporavanje zaključka i razloga zbog kojih prvostupanjski sud smatra da ništetna je ugovorna odredba o naknadi za obradu i administraciju kredita i isplata po tom osnovu (točke V. i VI. izreke pobijane presude), nisu dovedene u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.

17. Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi br. Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. izrazio je pravni stav da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe članka 81. stavka 1. ZZP-a/03 ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a/03 u svezi odredbi članka 83. i 85. ZZP- a/03.

18. Prema odredbi članka 81. stavka 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, iz odredbe stavka 2. istog članaka, proizlazi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

19. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženica predložila dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu. U ovom postupku tuženica nije predložila izvođenje dokaza na okolnost utvrđenja činjenice da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu predmetna odredba bila jasna, razumljiva, uobičajena za ugovor o kreditu te da su je korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. S druge strane, nije doveden u pitanje iskaz tužitelja koji je naveo da nije imao mogućnost pregovaranja i da mu nije objašnjeno na što se točno odnosi predmetna naknada.

20. Stoga prvostupanjski sud pravilno zaključuje da je okolnost da tužitelju banka (tuženica) nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima radi koji ulaze u spornu naknadu, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, očito prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavka 1. ZZP-a/03. Nadalje, u konkretnom slučaju, povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Time što tuženica nije dokazala opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Dakle, tuženica nije dokazala da je jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano u čemu se sastoje stvarni troškovi banke koji se podmiruju iz te naknade (konkretne usluge, troškovi i dr.).

21. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi članka 85. ZZP-a/03 (prema kojoj, ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega. Međutim, to ne znači nužno da u ugovoru o kreditu specificirano treba navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

22. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih). S druge strane, proizlazi da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu sklopio na temelju unaprijed formuliranog obrasca, što upućuje na to da je tužitelj već i prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade i da je mogao razumno izvesti zaključak o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi.

23. Kod ocjene postupanja suprotno načelu savjesnosti i poštenja (zahtjev dobre vjere), treba ocijeniti je li, imajući u vidu da je predmetna odredba sadržana na standardiziranom obrascu ugovora, tuženici bilo razumno očekivati da bi potrošači prihvatili takvu odredbu i slijedom pojedinačnih pregovora odnosno, je li banka uzela u obzir i zakonite interese potrošača pa da je shodno tomu mogla razumno pretpostaviti da bi potrošač pristao na spornu ugovornu odredbu. Međutim, iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati (iskaz tužitelja), može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa.

24. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Kako je prvostupanjski sud utvrdio tužitelj je morao platiti naknadu za obradu kredita kako bi mu se uopće odobrio kredit i isplatio.

25. Prema odredbi članka 83. ZZP-a/03, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Imajući u vidu narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora odnosno da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz standardiziranog ugovora, ostale ugovorne odredbe a posebice o valutnoj klauzulu CHF i jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, koje su također nepoštene i time ništetne, može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita ni oko njenog (ne)prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Slijedom svega navedenog prvostupanjski je sud imao u vidu sve navedene pravno relevantne okolnosti iz odredbi članka 81., 83. i 85. ZZP-a/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelji kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o valuti CHF i jednostrano promjenjivoj katnoj stopi), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

27. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o kreditu radi kupnje vozila pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom kreditu i da tužitelj ima svojstvo potrošača.

28. I prigovor zastare prvostupanjski je sud pravilno ocijenio neosnovanim. Naime, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (broj zapisnika Su-IV-47/2020) održanoj 30. siječnja 2020. za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle, zastara restitucijskog zahtjeva još nije ni počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti predmetne ugovorne odredbe.

29. Pitanje tijeka zakonskih zateznih kamata prvostupanjski je sud pravilno utvrdio sukladno odredbi članka članaka 214. stavak 1. ZOO-a/91-a od dana plaćanja te naknade pa do isplate, jer je banka (tuženica) nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe.

30. Slijedom navedenog ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća razloge prvostupanjskog suda u pogledu utvrđenja ništetnosti tzv. ulazne naknade tj. naknade za obradu kredita te je ujedno pravilno naloženo tuženici platiti tužitelju iznos od 114,77 eura sa zateznim kamatama tekućim od 23. svibnja 2005. do isplate, kada je tuženica, naplatila tužitelju tu naknadu (članak 214. stavak 1. ZOO-a/91-a).

31. Odlukom o parničnom trošku (točka VII. izreke prvostupanjske presude) prvostupanjski je sud pravilno dosudio tužitelju iznos od 1.911,75 eura sa pripadajućim zateznim kamatama. No, u konkretnom slučaju ovaj iznos trebalo je tužitelju dosuditi na temelju odredbi članka 154. stavak 1. i 155. ZPP-a, a ne na temelju odredbe članka 154. stavak 3. ZPP-a kako to čini prvostupanjski sud. No, ovoj nije bilo od utjecaja na valjanost odluke iz točke VII. izreke prvostupanjske presude.

32. Slijedom navedenog trebalo je žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu te potvrditi prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod točkama I., II., III., V. i VI. izreke na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a u dijelu pod točkom VII. izreke na temelju odredbe članka 368. stavak 2. ZPP-a. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove drugostupanjske presude.

U Splitu 22. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Vedrana Perkušić