Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava

fašizma 7

Poslovni broj P-2452/2019-46

U  IME  REPUBLIKE  HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski sud u Rijeci, po sucu tog suda Senki Kirša kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja DĐ iz [adresa], zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kovačević, Koren i partneri d.o.o. Rijeka protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 18. rujna 2025. u nazočnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, po objavi od 22. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I-Utvrđuju se ništetnim odredbe ugovora o kreditu, ugovor o kreditu br. 9012003324, od dana 04. listopada 2006. godine solemniziran kod javnog bilježnika Miroslava Banić, broj ovjere OU-1072/2006 od 10. listopada 2006. godine. ,1 dodatka Ugovora o kreditu broj 9012003324 od dana 26. siječnja 2011. godine solemniziranog kod javnog bilježnika Radosne Mavrinac, 17. ožujka 2011. godine broj ovjere OV-1264/11, II dodatka ugovoru u kreditu broj 9012003324 od dana 04. kolovoza 2011. godin, solemniziranog kod javnog bilježnika Radosne Mavrinac, 01. rujna 2011. godine broj ovjere OV-4255/11, III dodatka ugovoru u o kreditu broj 9012003324 od dana 02. rujna 2011. godine solemniziranog kod javnog bilježnika Velibora Panjković, 30. rujna 2011. godine broj ovjere OV-24208/11, dodatka ugovoru u o kreditu broj 9012003324 solemniziranog kod javnog bilježnika Vesne Ćuzela, 29. prosinca 2015. godine broj ovjere OV-12535/15 u članku 4., 7. i 12. u dijelu kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke,a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, u članku 1.,4., 6., 7. i 12. u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena nije u cijelosti informirala tužiteljicu o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti te dodatka ugovoru u o kreditu broj 9012003324 solemniziranog kod javnog bilježnika Vesne Ćuzela, 29. prosinca 2015. godine broj ovjere OV-12535/15 u članku 3. i 6. u dijelu u kojem je utvrđena preostala glavnica i obveza nakon konverzije kredita u EUR.

II-Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB : 0253569777323 da isplati tužitelju DĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 9.935,80 € (slovima: devet tisuća devetsto trideset i pet eura i osamdeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

od 13.12.2007. na iznos od 82,26 €

od 21.1.2008 na iznos od 89,72 €

od 17.3.2008 na iznos od 163,09 €

od 22.4.2008 na iznos od 165,76 €

od 22.4.2008 na iznos od 161,69 €

od 9.6.2008 na iznos od 159,43 €

od 3.7.2008 na iznos od 159,42 €

od 22.7.2008 na iznos od 157,61 €

od 22.9.2008 na iznos od 157,16 €

od 22.10.2008 na iznos od 157,15 €

od 6.11.2008 na iznos od 165,67 €

od 12.11.2008 na iznos od 165,95 €

od 30.12.2008 na iznos od 164,85 €

od 15.1.2009 na iznos od 178,14 €

od 17.3.2009 na iznos od 172,92 €

od 6.5.2009 na iznos od 172,39 €

od 2.6.2009 na iznos od 174,39 €

od 2.6.2009 na iznos od 171,91 €

od 16.7.2009 na iznos od 170,49 €

od 10.9.2009 na iznos od 169,97 €

od 10.9.2009 na iznos od 170,10 €

od 19.10.2009 na iznos od 169,55 €

od 19.10.2009 na iznos od 166,45 €

od 12.11.2009 na iznos od 167,00 €

od 14.12.2009 na iznos od 166,80 €

od 14.1.2010 na iznos od 170,45 €

od 12.2.2010 na iznos od 176,83 €

od 15.3.2010 na iznos od 175,56 €

od 15.4.2010 na iznos od 177,80 €

od 15.5.2010 na iznos od 181,48 €

od 15.6.2010 na iznos od 181,27 €

od 16.7.2010 na iznos od 187,00 €

od 15.9.2010 na iznos od 185,76 €

od 14.10.2010 na iznos od 195,12 €

od 14.10.2010 na iznos od 188,50 €

od 15.11.2010 na iznos od 189,10 €

od 12.12.2010 na iznos od 156,06 €

od 12.1.2011 na iznos od 155,42 €

od 26.1.2011 na iznos od 70,05 €

od 15.2.2011 na iznos od 72,83 €

od 15.4.2011 na iznos od 138,16 €

od 13.5.2011 na iznos od 136,86 €

od 13.5.2011 na iznos od 139,49 €

od 13.7.2011 na iznos od 122,31 €

od 4.8.2011 na iznos od 126,06 €

od 13.8.2011 na iznos od 132,78 €

od 15.10.2011 na iznos od 97,17 €

od 15.11.2011 na iznos od 94,92 €

od 15.12.2011 na iznos od 95,03 €

od 15.12.2011 na iznos od 95,54 €

od 16.1.2012 na iznos od 97,76 €

od 15.2.2012 na iznos od 88,74 €

od 16.3.2012 na iznos od 87,74 €

od 16.4.2012 na iznos od 87,82 €

od 14.5.2012 na iznos od 88,16 €

od 13.6.2012 na iznos od 88,69 €

od 16.7.2012 na iznos od 87,90 €

od 13.8.2012 na iznos od 87,81 €

od 12.9.2012 na iznos od 86,63 €

od 23.10.2012 na iznos od 87,45 €

od 13.11.2012 na iznos od 87,86 €

od 12.12.2012 na iznos od 87,24 €

od 12.1.2013 na iznos od 87,91 €

od 14.2.2013 na iznos od 95,28 €

od 12.3.2013 na iznos od 95,38 €

od 15.4.2013 na iznos od 96,96 €

od 15.5.2013 na iznos od 94,53 €

od 24.6.2013 na iznos od 94,58 €

od 16.7.2013 na iznos od 94,16 €

od 14.8.2013 na iznos od 94,29 €

od 13.9.2013 na iznos od 94,71 €

od 12.10.2013 na iznos od 95,56 €

od 12.11.2013 na iznos od 95,66 €

od 12.12.2013 na iznos od 96,38 €

od 12.1.2014 na iznos od 95,18 €

po stopi od 15% godišnje do 01.11.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

III-Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB :

0253569777323 da isplati tužitelju DĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 12.414,50 € (slovima: dvanaest tisuća četiristo četrnaest eura i pedeset centi) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

od 6.11.2008 na iznos od 13,36 €

od 12.11.2008 na iznos od 17,57 €

od 30.12.2008 na iznos od 14,06 €

od 15.1.2009 na iznos od 62,41 €

od 17.3.2009 na iznos od 36,74 €

od 6.5.2009 na iznos od 36,66 €

od 2.6.2009 na iznos od 50,50 €

od 2.6.2009 na iznos od 39,74 €

od 16.7.2009 na iznos od 34,86 €

od 10.9.2009 na iznos od 34,91 €

od 10.9.2009 na iznos od 38,64 €

od 19.10.2009 na iznos od 38,62 €

od 19.10.2009 na iznos od 24,32 €

od 12.11.2009 na iznos od 30,53 €

od 14.12.2009 na iznos od 32,61 €

od 14.1.2010 na iznos od 56,60 €

od 12.2.2010 na iznos od 68,46 €

od 15.3.2010 na iznos od 64,85 €

od 15.4.2010 na iznos od 80,88 €

od 15.5.2010 na iznos od 105,10 €

od 15.6.2010 na iznos od 107,70 €

od 16.7.2010 na iznos od 143,95 €

od 15.9.2010 na iznos od 140,99 €

od 14.10.2010 na iznos od 198,57 €

od 14.10.2010 na iznos od 164,98 €

od 15.11.2010 na iznos od 172,76 €

od 12.12.2010 na iznos od 200,59 €

od 12.1.2011 na iznos od 200,70 €

od 26.1.2011 na iznos od 2.901,84 €

od 15.2.2011 na iznos od 145,32 €

od 15.4.2011 na iznos od 193,62 €

od 13.5.2011 na iznos od 188,55 €

od 13.5.2011 na iznos od 212,38 €

od 13.7.2011 na iznos od 270,86 €

od 4.8.2011 na iznos od 309,63 €

od 13.8.2011 na iznos od 257,46 €

od 15.10.2011 na iznos od 121,07 €

od 15.11.2011 na iznos od 110,05 €

od 15.12.2011 na iznos od 110,97 €

od 15.12.2011 na iznos od 113,83 €

od 16.1.2012 na iznos od 125,30 €

od 15.2.2012 na iznos od 128,80 €

od 16.3.2012 na iznos od 123,56 €

od 16.4.2012 na iznos od 124,31 €

od 14.5.2012 na iznos od 126,55 €

od 13.6.2012 na iznos od 129,86 €

od 16.7.2012 na iznos od 125,80 €

od 13.8.2012 na iznos od 125,62 €

od 12.9.2012 na iznos od 119,34 €

od 23.10.2012 na iznos od 124,30 €

od 13.11.2012 na iznos od 127,00 €

od 12.12.2012 na iznos od 123,81 €

od 12.1.2013 na iznos od 127,94 €

od 14.2.2013 na iznos od 117,31 €

od 12.3.2013 na iznos od 118,22 €

od 15.4.2013 na iznos od 126,59 €

od 15.5.2013 na iznos od 114,59 €

od 24.6.2013 na iznos od 115,16 €

od 16.7.2013 na iznos od 113,43 €

od 14.8.2013 na iznos od 114,45 €

od 13.9.2013 na iznos od 117,00 €

od 12.10.2013 na iznos od 121,72 €

od 12.11.2013 na iznos od 122,67 €

od 12.12.2013 na iznos od 126,72 €

od 12.1.2014 na iznos od 120,93 €

od 12.3.2014 na iznos od 104,04 €

od 10.4.2014 na iznos od 107,14 €

od 12.5.2014 na iznos od 105,50 €

od 12.6.2014 na iznos od 103,26 €

od 14.7.2014 na iznos od 103,02 €

od 12.8.2014 na iznos od 106,01 €

od 11.9.2014 na iznos od 108,01 €

od 13.10.2014 na iznos od 108,37 €

od 13.10.2014 na iznos od 109,23 €

od 10.12.2014 na iznos od 112,55 €

od 12.1.2015 na iznos od 113,32 €

od 11.2.2015 na iznos od 113,83 €

od 11.3.2015 na iznos od 114,00 €

od 13.4.2015 na iznos od 114,00 €

od 11.5.2015 na iznos od 114,00 €

od 12.6.2015 na iznos od 114,00 €

od 14.7.2015 na iznos od 114,00 €

od 11.8.2015 na iznos od 114,00 €

od 14.9.2015 na iznos od 114,00 €

od 12.10.2015 na iznos od 114,00 €

po stopi od 15% godišnje do 01.11.2007., od 01.01.2008. do 31.07.2015. po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavilaprije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

IV-Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. OIB : 0253569777323 da isplati tužitelju DĐ OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 8.280,03 € sa zakonskom zateznom kamatom po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za 5 postotnih poena i od 01.08.2015. pa do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 postotnih poena, sve u roku od 15 dana. "

V-Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u visini od 3.603,13 € (slovima: tri tisuće šesto tri eura i trinaest centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

VI-Odbija se tužitelj sa preostalim dijelom zahtjeva za naknadom parničnog troška, sve preko iznosa utvrđenog u točki VI izreke ove presude.

Obrazloženje

1.Tužitelj je 11. lipnja 2019. ustao tužbom protiv tuženika u kojoj navodi da je sa tuženikom dana 4. listopada 2006. zaključen Ugovor o kreditu broj 9012003324 koji je solemniziran kod javnog bilježnika pod brojem OU- 1072/2006. Navedenim ugovorom tužitelju je odobren kredit u iznosu od 188.627,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF važećem na dan korištenja kredita sa kamantom stopom od 4,35% godišnje koja je promjenjiva sukladno odluci banke. Vraćanje je ugovoreno u 168 jednakih mjesečnih anuiteta prema početnom otplatnom planu u iznosu od 586,00 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja. Tužitelj je sa tuženikom sklopio Dodatak 1 Ugovora o kreditu 26. siječnja 2011. jer je izvršena djelomična prijevremena otplata kredita kojim je utvrđena preostala glavnica duga od 144.596,13 CHF,a mjesečni anuitet prema novom otplatnom planu u iznosu od 1.497,02 CHF. Dana 4. kolovoza 2011. sklopljen je Dodatak II Ugovoru o kreditu kojim je utvrđena preostala glavnica u visini od 139.689,59 CHF koja će se vratiti u 124 anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste važeće na dan plaćanja. Dana 2. rujna 2011. sklopljen je Dodatak III Ugovora kojim je utvrđena preostala glavnica u visini od 139.689,59 CHF koja će se vratiti u 480 anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste važeće na dan plaćanja. Dana 22. prosinca 2015. zaključen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, te utvrđena glavnica preostalog duga u visini od 81.784,42 Eura koja će se vratiti u 372 anuiteta sa mjesečnim anuitetom od 485,89 Eur plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste važeće na dan plaćanja. Tužitelj smatra da su ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da se radi o ugovornim odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su bile unaprijed formulirane od strane trgovca, pa tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj. Radi se o nepoštenim ugovornim odredbama. Smatra da provedenom konverzijom nije obeštećen za preplaćene iznose do dana konverzije iz razloga što je matematički izračun preplaćenih iznosa netočan. Nadalje, tužitelj smatra da je bio prisiljen pristati na prijevremeni raskid ugovora o osiguranju iz razloga što više nije mogla plaćati stalno rastuće rate kredita iz svojih primanja a da to ne dovede do ugroze egzistencije, slijedom čega joj je tuženik odgovoran za štetu koja je nastala u vidu razlike vrijednosti police osiguranja koji je ista izgubila prijevremenim otkupom. Predlaže usvajanje tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, isplatu preplaćenih iznosa, te isplatu razlike vrijednosti police osiguranja do koje je došlo zbog prijevremenog otkupa iste, sve uz naknadu parničnog troška.

2.U odgovoru na tužbu tuženik navodi kako tužitelj postavlja tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj 9012003324 i njegovim dodacima i isplate iznosa s pripadajućim zateznim kamatama, a koji bi iznos predstavljao iznos za koji je tužitelj navodno „preplatio“ rate kredita temeljem predmetnog ugovora o kreditu uslijed promjena kamatnih stopa i tečaja koje su se događale za vrijeme otplate kredita. Tuženik osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti Tužitelj zahtjev temelji isključivo na presudi Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 te odluci Vrhovnog suda broj Revt-249/14 koja se odnosi na ugovore o kreditu u pogledu kojih je sklopljen Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno ZID ZPK (NN 102/15). Prvenstveno se ističe kako su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za postupanje obzirom da se tužbeni zahtjev ne temelji na dokumentaciji priloženoj uz tužbu, niti osnovanost istog proizlazi iz argumentacije iznesene u historijatu tužbe. Naime, tužitelj je cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati, obzirom da je tužitelj s tuženikom 2015.g. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je prestao postojati. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Po pitanju utjecaja sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu od 29.12.2015. godine sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju na sudbinu pravnih postupaka u tijeku, relevantna sudska praksa je zauzela stav da prihvaćanjem konverzije i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu, nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora. U kontekstu ranije navedenog, bitno je spomenuti da je pitanje valjanosti sklopljenog Dodatka ugovoru o kreditu u CHF koji je sklopljen sukladno izmjenama dopunama ZID ZPK (konverzija) konačno riješio Vrhovni sud u tzv. Oglednom postupku. Nastavno na objavljeno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske u broj Gos-1/2019 od 04.03.2020. godine, tuženik dodatno ističe kako je navedenim rješenjem Vrhovnog suda odlučeno je kako sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje: ZID ZPK) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kad su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dakle, svi dosadašnji navodi tuženika u odnosu na materiju i pitanje konverzije, potvrđeni su rješenjem i pravnim stavom Vrhovnog suda, te je jasno kako je i tužbeni zahtjev tužitelja u tom smislu u potpunosti neosnovan. korisnik konvertiranog kredita, koji je konvertiran u skladu s kogentnim odredbama ZPK kao što je to slučaj i u ovom predmetu, nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti. Vrhovni sud RH u oglednom sporu ne samo da je rekao da je dodatak ugovora o kreditu kojim je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK valjan, nego je izrijekom naveo kako takav dodatak predstavlja novu osnovu kojom je potrošač doveden u položaj kao da je od samog sklapanja ugovora imao sklopljen isključivo ugovor s val.kl. u EUR. Stoga se nameće zaključak kako tužitelj temeljem ranije osnove koja je u potpunosti i to s retroaktivnim učinkom zamijenjena novom osnovom, ne može potraživati nikakvu isplatu, niti postavljati bilo kakav tužbeni zahtjev u tom smislu. Na osnovu tako donesene odluke Vrhovnog suda RH iz oglednog spora, i recentna sudska praksa zauzela je stav da u pogledu konvertiranih kredita, koji su valjani i u kojima je konverzija provedena sukladno kogentnim zakonskim odredbama, tužitelji, odnosno korisnici kredita, nemaju pravni osnov bilo kakvog potraživanja po osnovnom (konvertiranom) ugovoru koji je sklapanjem konverzije prestao postojati. Dodatno, tuženik ističe kako ZID ZPK vrlo jasno određuje na koji se način provodi konverzija te bilo kakvo novo „obeštećenje“ odnosno potraživanje potrošača koji su prihvatili konverziju dovodi do situacije da bi takvi potrošači bili dovedeni u situaciju da ostvare dvostruku korist, na štetu banke te protivno samom ZID ZPK, dakle bez valjane pravne osnove. Vezano za prigovor ništetnosti odredbe o promjenjivosti kamate jednostranom odlukom Banke i valute iz osnovnog ugovora valja reći da su te odredbe izmijenjene Dodatkom osnovnom ugovoru koji je tužitelj prihvatio i potpisao upravo s namjerom da se izvrši konverzija (čl. 1. st. 3. Dodatka) te da je prihvatio izračun konverzije (čl.2. Dodatka), a za ništetnost odredbi iz Dodatka ugovora o kreditu (konvertirani kredit) valja reći kako ta ugovorna odredba ne podliježe testu poštenosti ako je banka postupala u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, jer su u tom slučaju, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi jasne i razumljive Tuženik se protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, kao i provođenju financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanja „preplate“ po osnovi promjene kamata i tečajne razlike po kreditu, budući da bi tužiteljevo inzistiranje na daljnjem dokaznom postupku bilo usmjereno ostvarivanju prava protivnih Zakonu o potrošačkom kreditiranju, i to izmjenama iz NN 102/2015. – dalje u tekstu ZPK 102/2015, osobito novo-unesenim člancima 19.a, 19.b i 19.c. Naime, s obzirom da je zakonodavac spomenutim prisilnim propisom (ZPK 102/2015) jasno i vrlo detaljno odredio način na koji se vrši konverzija, ne dopustivši ugovornim stranama mogućnost da prilikom provođenja konverzije postupaju drukčije, te s obzirom da je tužena tu konverziju provela upravo u skladu sa spomenutom kogentnom zakonskom odredbom, sud jedino i isključivo može provjeriti je li konverzija odrađena sukladno kogentnim odredbama ZPK 102/2015 (međutim, to prema iznesenom historijatu tužbe i tužbenom zahtjevu u ovome predmetu nije zatraženo). Dakle, određivanje vještačenja na okolnost koliko je kamate navodno preplaćeno u odnosu na inicijalno ugovorenu stopu, uz istovremeno ignoriranje činjenice da je sklopljen dodatak kojim je kredit konvertiran i uz ignoriranje činjenice da kogentna odredba ZPK 102/2015 detaljno i jasno propisuje način na koji se obavlja konverzija (a kojim se dužnici po CHF kreditima dovode u položaj u kojem bi bili da su od samog starta imali sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u EUR), predstavlja postupanje protivno prisilnim odredbama ZPK 102/2015. Stoga tuženik još jednom predlaže da sud u ovome predmetu koji se odnosi na KONVERTIRANI KREDIT odbije tužbeni zahtjev postavljen na temeljima pogrešne premise da bi isti preplatio kamate u odnosu na inicijalno ugovorenu stopu jer takvim tužbenim zahtjevom tužitelj pokušava ostvariti pravo koje je protivno navedenom prisilnom propisu i kojim bi, kao što je bilo istaknuto u ranijim podnescima, tužitelj dva puta naplatio isto „potraživanje“. Tužitelj ga je jednom već naplatio time što mu je, sukladno prisilnom propisu, preplata uračunata u ukupno stanje duga prilikom konverzije, dok bi ga drugi puta naplatio temeljem ovako koncipiranog tužbenog zahtjeva i presude iz ovog postupka kojom bi se takav tužbeni zahtjev usvojio. U tom smislu, tuženik ističe kako se ovako koncipiranim tužbenim zahtjevom koji počiva na ranije citiranim navodima, neosnovano dovodi u pitanje važeće zakonsko rješenje, odnosno valjanost kogentne zakonske odredbe koja u potpunosti regulira uvjete pod kojim se provodi konverzija, kao i njene učinke, pri čemu se posebno upire na odredbu čl. 19.e ZID ZPK u kojoj jasno stoji da dužnik ima mogućnost prihvatiti konverziju i sklopiti s vjerovnikom Dodatak sukladno odredbama 19.a do 19.c istog Zakona, ili navedenu mogućnost odbiti i nastaviti otplaćivati kredit sukladno uvjetima iz osnovnog ugovora o kreditu. U odnosu na pitanje valjanosti ugovorene valutne klauzule, za istaknuti je da sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Konačno, i sam zakonodavac je, definirajući rješenje vezano za konverziju, valutnu klauzulu prihvatio i odobrio, te istu ugradio u zakonske odredbe koje reguliraju način provođenja konverzije. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. tim u vezi, ostaje nejasno na koji način je tužitelj utvrdio tzv. tečajnu razliku, cijeneći da je sam zakon jasno i nedvosmisleno utvrdio na koji se način i pod kojim uvjetima provodi konverzija. Naime, niti jednom odredbom trenutno važećih zakona koji su primjenjivi na konkretan slučaj (ZOO, ZPK) valutna klauzula nije zabranjena niti je zakonski predviđeno da se konverzija provodi na način da se ugovara fiksna kamatna stopa, a ponajmanje, da se ista ugovara bez valutne klauzule. Dapače, ideja spomenutog zakona bila je da se korisnici kredita s valutnom klauzulom u CHF (koji su tu opciju odabrali) sklapanjem konverzije izjednače s korisnicima kredita s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, bespredmetno je raspravljati o tužbenom zahtjevu koji automatski negira valutnu klauzulu i promjenjivu kamatu stopu, a da za navedeno ne postoji apsolutno nikakvo zakonsko uporište! U kontekstu svega navedenog, tuženik se izrijekom protivi svim dokaznim prijedlozima tužitelja, a posebice prijedlogu da se u predmetu provede financijsko vještačenje na okolnosti koje predlaže tužitelj jer isto predstavlja nepotreban dokaz, protivan načelu ekonomičnosti. Tuženik ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. Tužitelj je poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je nezakonita odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Nadalje, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope.Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbi osnovnog ugovora o kreditu, dok je Dodatkom ugovoru o kreditu, u čl. 7. istog, detaljno definirana i specificirana kamata i kamatna stopa po kojoj se obračunavaju anuiteti po modelu koji je strogo definiran kogentnim odredbama ZID ZPK (NN 102/15). Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, tuženik je bio upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, obzirom da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima vezano uz navedeno. Ovakvim zahtjevom tužitelj zapravo neosnovano na tuženika prebacuje odgovornost i posljedice svog nemarnog ponašanja vezano za svoj eventualni propust da se adekvatno dodatno informira o uvjetima, posljedicama i rizicima sklapanja spornog ugovora o kreditu, ili da se obrati nadležnoj osobi tuženika radi dodatnih pojašnjenja, a u situaciji u kojoj mu je tuženik prethodno, u skladu sa zakonom i važećim internim propisima, omogućio upoznavanje s istima, te ga obavijestio i informirao o svim mogućim rizicima i posljedicama ulaska u kreditni odnos. Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g., uveden je novi kriterij promjene kamatne stope koji se primjenjuje od 01.01.2014.g. – dakle, od 01.01.2014.g., kriterij promjene kamatne stope uveden je po sili zakona, a svako drugačije postupanje u smislu primjene takvog, zakonom reguliranog kriterija, na razdoblje prije 01.01.2014.g. je nedopustivo i nezakonito jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja koji predviđa promjenjivu kamatnu stopu, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržaj ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. U odnosu na zahtjev za isplatom utuženog iznosa jedino nedvojbeno što proizlazi iz navoda tužitelja jest da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje, kao i da je tuženik dužan tužitelju vratiti razliku kamata, kao i razliku tečaja za CHF koji je tuženik primjenjivao prilikom plaćanja svakog pojedinog anuiteta. Zaključno, tuženik ističe kako:

- sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju su priznate sve uplate po osnovnom kreditu koji je predmet ovog postupka, te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, stoga postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos (jednom po osnovi konverzijskog obračuna, a drugi puta po osnovi ovopredmetne tužbe),

-Vrhovni sud RH je u svojoj odluci Gos-1/2019, utvrdio da su sklopljeni Dodaci kojima je izvršena konverzija zakoniti i pravno valjani, slijedom čega ne postoji pravna osnova bilo kakvog potraživanja koje bi, po mišljenju tužitelja, proizlazilo iz takvog pravnog posla koji je u potpunosti u skladu sa zakonom

- iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna,a posebno ne može biti ništetan cijeli ugovor o kreditu;

- konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva;

- nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;

-u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom

Tuženik ističe i prigovor zastare, te predlaže, odbaciti tužbu kao neurednu, podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3.Proveden je dokazni postupak uvidom u Ugovor o kreditu (list 7 do 12 spisa), u Dodatak I Ugovoru o kreditu (list 13 do 15 spisa), otplatni plan (list 16 do 19, 27 do 32, 45 do 51 spisa), Dodatak II Ugovoru o kreditu (list 20 do 22 spisa), pregled uplata po kreditu (list 23 do 26, 37 do 40 spisa), Dodatak III Ugovoru o kreditu (list 33 do 36 spisa), Dodatak Ugovoru o kreditu od 22.12.2015. (list 41 do 44 spisa), saslušana je tužiteljica (list 115 i 116 spisa), provedeno je vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću, dipl. oec. koji je u spis dostavio pisani nalaz i mišljenje (list 121 do 135 spisa), saslušan je vještak (list 216 i 217 spisa), provedena je dopuna vještačenja te je vještak dostavio pisanu dopunu nalaza i mišljenja (list 236 do 243 spisa).

4.Sud nije prihvatio provođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika budući isti nije mogao tužitelju niti pojasniti raspon do kojeg promjene valutne klauzule mogu ići. Saslušanjem javnog bilježnika ne može se utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora. Naime, javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti.

5. Tužitelj se tijekom postupka očitovao podneskom od 15. srpnja 2019. (list 52 do 54 spisa), od 9. ožujka 2021. (list 82 do 84 spisa), od 29. rujna 2022. (list 106 i 107 spisa), od 30. studenog 2023. (list 188 do 193 spisa),od 4. lipnja 2025. (list 249 spisa), a tuženik podneskom od 2. rujna 2021. (list 93 spisa), od 29. rujna 2022. (list 103 do 105 spisa), od 5. prosinca 2023. (list 195 do 200 spisa), od 5. veljače 2024. (list 219 spisa), od 24. lipnja 2025. (list 253 spisa).

6.Nije sporno da su stranke 4. listopada 2006. sklopile Ugovor o kreditu broj 9012003324 sa valutnom klauzulom u CHF i odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi, te nije sporno da su stranke 22. prosinca 2015. sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu,a temeljem prethodno prihvaćene konverzije kredita ponuđene od strane tuženika, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/2015). Također su skopljena i tri Dodatka, 26. siječnja 2011., 4. kolovoza 2011. i 2. rujna 2011. godine, kojima se izvršila djelomična prijevremena otplata , odnono promjena načina otplate.

7.Tužitelj prvenstveno smatra da tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije postupao u dobroj vjeri jer iako je raspolagao svim relevantim informacijama o rizicima vezanim za valutnu klauzulu u CHF, kao i informacijama o promjenjivosti kamatne stope, iste nije predočio tužitelju i nije ga upozorio na moguće posljedice, čime je na tužitelja prebacio cjelokupni rizik nastalih promjena, a slijedom čega su navedene odredbe ništetne. Stoga potražuje isplatu iznosa preplaćenih s osnove ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli,ali i razliku vrijednosti police osiguranja budući je zbog nezakonitog povećanja mjesečnih rata tužitelj bio prisiljen na prijevremeni raskid ugovora o osiguranju.

8.Tuženik prvenstveno smatra da su zaključenjem Dodatka Ugovora o kreditu stranke stvorile novu pravnu osnovu bez značaja obnove kojim je tužitelj izjednačen sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama sa valutnom klauzulom u Eur,te da nema pravnog interesa utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora niti tražiti navodna obeštećenja s te osnove. Ističe prigovor zastare. Također smatra da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi isključene od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti jer su odraz zakonskih odredaba Zakona o obveznim odnosima. Nastavno ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije i za vrijeme sklapanja ugovora. Spori da bi tužitelju nastala šteta kao i da bi takvu štetu prouzročio tuženik svojim postupanjem.

9.U ovom je postupku saslušana tužiteljica čiji iskaz ovaj sud cijeni iskrenim. Iz njezinog iskaza proizlazi da je bila općenito informirana o proizvodima tuženika, ali o posebnim uvjetima i parametrima zbog kojih dolazi do promjene kamatne stope ili dodatnog pojašnjenja u odnosu na kredite sa valutnom klazulom u EUR u smislu razlike i eventualne zaštite od strane HNB- a nije bilo govora.Tužiteljica je u svemu postupala kao prosječni potrošač.

10.Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi Rev-3142/18 od 19. ožujka 2019. iznio je pravno shvaćanje da prema odredbi čl. 502. st.1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 62/07, 84/08, 123/08 i 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 – dalje ZPP) udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu s Zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim Zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim Zakonom podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom članka 502. c. ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozivati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi Zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tuženik ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, odredbe ZPP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi.

11.Pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost jednostrano promjenjive kamatne stope,a ta presuda potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. Revizije tužitelja i tuženika izjavljene protiv presude VTS pod brojem P-7129/13 odbijene su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14.

12.Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. utvrdila je nepoštenim i ništetnim odredbe Ugovora koje se odnose na valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Ova presuda potvrđena je presudom VTS-a pod brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te presudom i rješenjem VSRH pod brojem Rev-2221/18 od 03. rujna 2019., a kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, pa je tako VSRH ovom presudom u cijelosti potvrdio ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak, čime je spor kolektivne pravne zaštite pravomoćno okončan i to na način da su konačno oba bitna sastojka Ugovora o kreditu i to odredba o jednostrano promjenjivoj kamati (odredba o cijeni kredita) kao i odredba o valuti švicarski franak (odredba o predmetu) utvrđene nepoštenim i ništetnim.

13.Kao odlučna činjenica u pogledu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva i radi utvrđenja ništetnosti i zahtjeva za povrat primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe, jest okolnost da se tužitelj u tužbi pozvao na naprijed navedena pravna utvrđenja.

14.Zakonom o zaštiti potrošača (“Narodne novine” broj 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje ZZP) uređen je učinak odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Na bitno sličan način određeni su učinci presude donesene povodom kolektivne tužbe i prema ZPP-u i to u članku 502. c ZPP-a, prema kojem se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. toga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.Dakle, prema citiranim je odredbama za ocjenu osnovanosti osnove tužbenog zahtjeva potrebno je utvrditi da li je odluka na koju se tužitelj pozvao odluka donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača iz članka 131. stavak 1. ZZP –a i članka 502.a stavka 1. ZPP-a i jesu li tom odlukom prihvaćeni zahtjevi iz takve tužbe, a potom i da li tužitelj ovom pojedinačnom tužbom traži zaštitu interesa odnosno prava koje je bilo predmetom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Ukoliko je odgovor na postavljena pitanja pozitivan,a u konkretnom slučaju jest, sud u pojedinačnom zahtjevu više nije ovlašten raspravljati o tome je li došlo do povrede ili ugroze prava čija se zaštita traži, već je dužan prihvatiti utvrđenja iz presude za zaštitu kolektivnih interesa i prava, onda kada je zahtjev iz takve tužbe prihvaćen odnosno kada je utvrđeno postojanje povrede propisa zaštite potrošača. Uz to se ističe kako prema članku 138. a ZZP-a odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete, međutim tu odredbu treba teleološki tumačiti tako da se ima primijeniti u svakom individualnom postupku čija je svrha saniranje posljedica utvrđene povrede kolektivnih interesa potrošača, tako i u ovom postupku u kojem se zahtjev tužitelja temelji na vraćanju primljenog po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. U prilog tome govori i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., u kojoj se ističe potreba vođenja računa o tome da potrošači trebaju moći ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu na temelju postupka kolektivne zaštite, a ujedno, referirajući se na presudu DĐĐ i CĐ Palacios Martínez protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Vizcaya Argentaria SA, u spojenim predmetima C- 154/15, C-307/15 i C-308/15, navodi da je Europski sud u istoj utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, i to tako da prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci djeluju unatrag od trenutka sklapanja ugovora, da se smatra da nepoštena ugovorna odredba nikad nije ni bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, i da sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora, u načelu, imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju, dok je treće pravilo da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena, a tek kumulativna primjena sva tri pravila osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba sukladno Direktivi 93/13 EEZ.

16.Slijedom obrazloženog, nedvojbeno je da su ništetne odredbe Ugovora kreditu koje se odnose na ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s promjenama tržišnih uvjeta,a temeljem Odluke o kamatnim stopama tuženika, te u dijelu u kojem je ugovorena valuta švicarski franak.

17.Samo ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nepošteno niti ništetno imajući u vidu da takvo postupanje potpada pod slobodu uređivanja obveznih odnosa, a nije protivno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva (čl. 2. Zakona o obveznim odnosima, "Narodne novine" broj 35/05, 47/08, 125/11, 78/15, dalje: ZOO-a). Međutim, treba reći da u ovom sporu tuženik nije iznio niti jedan prigovor koji nije raspravljen presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja P-1401/12 od 4. srpnja 2013. odnosno presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7192/13 od 13. lipnja 2014.,presudom Visokog trgovačkog suda Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., ali i revizijskom odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18 .To znači da su zaključak o povredi kolektivnih interesa ti sudovi donijeli na činjeničnoj i pravnoj osnovi u kojoj su u obzir uzeti, preciznije otklonjeni, isti prigovori koje tuženik ovdje ističe. Prema tome, istaknuti prigovori kojim tuženik spori tužiteljevu tezu o ništetnosti prijeporne odredbe ni na koji način ne dovode u pitanje koneksitet utvrđene povrede kolektivnih interesa i konkretnog slučaja, niti predstavljaju nove okolnosti koje bi u ovom predmetu mogle dovesti do drukčije odluke. Svi navedeni sudovi pošli su od toga da je nesporno da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli bile jasne i uočljive. Međutim, iste nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije, te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj. Primjenom testa poštenosti zaključeno je da su te kod tih banaka bile dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i da je suprotno načelu savjesnosti i poštenja potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao u cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora. Slijedom toga, takva odredba ugovora uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zabrane zlouporabe prava. Posebno je bitno da Vrhovni sud Republike Hrvatske jasno navodi da u preostalom dijelu ugovornih odredbi o promjenjivoj ugovornoj kamatnoj stopi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, nisu nepoštene, a time ništetne odredbe, a zbog čega njihova valjanost, primjena i učinak nije dovedena u pitanje. Dakle, ovom su argumentacijom otklonjeni prigovori da su tužene banke postupale sukladno tadašnjim propisima, kao i prigovori da nije moguće utvrđenje ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope bez da to ima utjecaja na ostatak pravnog posla.

18.Ništetna je i nepoštena ugovorna odredba na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, jer prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Odredba o valutnoj klauzuli nije bila razumljiva jer prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj u vrijeme kada su sklapani ugovori nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik "valute utočišta" koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR, odnosno priroda i specifičnost valute švicarski franak nije bila poznata prosječnom građaninu kojeg banka o tome ni na koji način nije informirala i potrošač nije bio i ne može biti svjestan rizika koji je preuzeo.

19.Osnovna posljedica ništetnosti ugovora, prema čl. 323. st. 1. ZOO-a, je da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je tuženik tužitelju dužan vratiti ono što je primio na temelju kamatne stope koju je u odnosu na prvotno ugovorenu povisio jednostranom odlukom, kao i iznos koji je primio na temelju ništetne odredbe kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu CHF.

20.Tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju i kamate i to od prvog dana nakon dana stjecanja preplaćenih iznosa od strane tuženika, budući da je isti, s obzirom na utvrđenu povredu interesa potrošača koja implicira svijest o nepripadnosti tako stečene imovine, bio nepošten, sve pozivom na članak 1115. ZOO-a. Visina zatezne kamate određena je u skladu s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO-a.

21.Glede prigovora zastare obrazlaže se kako slijedi.

22.Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO- a), koji zastarijeva u općem zastarnom roku iz članka 225. ZOO-a. Odredbom čl. 241. ZOO propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugom nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Pokretanjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO. Stav u tom smislu iznio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi poslovni broj: Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. navodeći da „pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe…“.

23.Prema pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, sve s obzirom na činjenicu da je tužbeni zahtjev usmjeren i na utvrđenje ništetnosti. Povodom dvojbi i nedoumica koje se učestalo pojavljuju u praksi na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. izraženo je mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja shvaćanja iz revizijske odluke Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i pravnog shvaćanja Građanskog odjela VSRH Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., slijedom čega nema dvojbe da ukoliko je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju, već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok sukladno tekstu oba pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

24.Pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu u odnosu na potraživanje s osnova ništetnosti kamatne stope nastupila je 13. lipnja 2014. kada je počela teći zastara koja je istekla je 13. lipnja 2019. U odnosu na potraživanje s osnova tečajne razlike, zastara je počela teći 14. lipnja 2018.,te je istekla 14. lipnja 2023., dok je tužitelj tužbom ustao 11. lipnja 2019. slijedom čega zastara nije nastupila.

25.Konačno, treba reći da se kao ključno pitanje u ovom postupku pojavljuje pitanje posljedica ZID ZPK.

26.Dana 30. rujna 2015. donijet je Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZID ZPK) temeljem kojeg je pružena mogućnost korisnicima kredita konvertirati svoje kreditne obveze iz valute CHF u valutu EUR.

27.Citirani propis odredio je metodologiju izračuna novog iznosa kreditne obveze potrošača koja se u bitnom sastojala u tome da se od početka kredita izradi preračun iz valute CHF u valutu EUR kako bi se dobila nova glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. u EUR po kojoj će se pro futuro plaćati kredit. Način izračuna konverzije propisan je člankom 19.c ZID ZPK,a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao fiktivni kredit i na taj način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava,a te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita (čl. 19.e st. 1. ZID ZPK).

28.Takav dodatak ugovora potpisao je i tužitelj,čime je po ocjeni ovoga suda osigurana istovjetnost postojećeg ugovornog odnosa.

29.Dakle, cilj ZID ZPK bio je izjednačiti korisnike kredita u CHF sa korisnicima kredita u valuti EUR. Tužitelj se, međutim, nije odrekao svog potraživanja niti prava na potpuno obeštećenje,a što je u konačnici propisano i odredbom članka 41. Zakona o zaštiti potrošača. Potrošač se ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti. Sukladno pravnom shvaćanju iz presude Suda EU C-452/18 (Ibercaja Banco) odricanje potrošača od zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 može biti samo ukoliko to potrošač želi i izričito iskaže (slobodno i informirano).

30.U osnovi se može reći da je cilj ZID ZPK bio prvenstveno gospodarske prirode, a to je da se olakša otplata kredita potrošačima i da ih se dovede u situaciju da od 30. rujna 2015. otplaćuju kredite na način kako ih otplaćuju potrošači koji su ugovorili kredite s valutnom klauzulom u EUR. Na to ukazuje činjenica da ZID ZPK nije do 30. rujna 2015. ispravljao odredbu o kamatnoj stopi niti je propisana posebna metodologija obračuna kamata u konverziji,a niti je kredit sveden na kredit u kunama bez valute CHF. Dakle, primjenom citiranog propisa nije se za potrošača utvrđivao pojedinačni iznos za koji je potrošač bio oštećen po nepoštenim ugovornim odredbama, niti su utvrđivani iznosi koje je trgovac neosnovano stekao. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke Gos 1/2019 navodi da je cilj navedenog propisa bilo otklanjanje nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i otklanjanje dužničke krize.

31.Dakle, po ocjeni ovoga suda konverzija ima samo učinak promjene valute kredita,a ne i saniranja nevaljane odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi odnosno ne i obeštećenje potrošača.

32.Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku broj Gos 1/2019 dana 04. ožujka 2020. donio je odluku da "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli." Ustavni sud Republike Hrvatske ZID ZPK ocijenio je usklađenim sa Ustavom Republike Hrvatske, te rješenjem broj U-I-3685/2015 i dr. od 04. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona.

33.U svojoj odluci Ustavni sud navodi da pored formalne i materijalne ustavnosti ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize, te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se htio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera,a niti je njome nametnut prekomjeran teret kreditinim institucijama.

34. Vrhovni sud Republike Hrvatske u oglednom postupku nije eksplicitno dao odgovor na pitanje obeštećenja potrošača po provedenoj konverziji. Iako se ukazuje u citiranoj odluci na to presuda D ne bi bila primjenjiva iz razloga što je konverzija u Republici Hrvatskoj bila dobrovoljna, u citiranoj je presudi sud zauzeo shvaćanje o utjecaju zakonodavne intervencije na prava potrošača temeljem Direktive 93/13 na način da ona ne ukida pravo na obeštećenje potrošača i da ne može ukinuti pravo potrošača na povrat koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenog ugovora odnosno nepoštenih ugovornih odredbi,a da pravo na potpuno obeštećenje nema posebnog utjecaja na karakter intervencije, da li je bila izravna ili dobrovoljna. Kako je već ranije navedeno, iz presude C-452/18 Ibercaja Banco proizlazilo bi da se potrošač kod dobrovoljnog sporazuma zaštite iz Direktive 93/13 pa i prava na potpuno obeštećenje može odreći samo izričito, slobodno i informirano. U konkretnom slučaju takvog odreknuća nema.

35.Može se reći da temeljem Direktive 93/13 i citiranih presuda D i Ibercaja Banco, proizlazi da neovisno o tome na koji način nacionalni sud cijeni na temelju zakonske intervencije sklopljene dodatke ugovora, da li kao izravnu intervenciju ili volju stranaka, oni ne smiju i ne mogu umanjiti zaštitu koju jamči Direktiva 93/13 na način da ne smiju onemogućiti povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao,a pogotovo ne protivno volji potrošača ako se takve zaštite i obeštećenja nije odrekao.

36.Treba spomenuti i to da se Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju.

37.Ocjena je ovog suda da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen i nije mu vraćena preplata s osnova ništetnosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Konverzija je prvenstveno imala svrhu da se osigura redovita otplata kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji dužnika ne dovode u neravnopravan i dužnički ovisan položaj u odnosu na vjerovnika pri tome se vodeći načelom da im se osigura ravnopravan,a nikako povoljniji položaj u odnosu na dužnike koji su ugovorili zaštitni mehanizam u EUR. Ugovor o konverziji je posebno zakonsko uređenje koje na specifičan i nov način uređuje odnose između stranaka i njegovim je zaključenjem stvorena nova pravna osnova.Radi se o specifičnoj građanskoj pravnoj ponudi u kojoj je banka imala dužnost ponuditi ga potrošačima,a potrošači su imali pravo izbora prihvatiti ga ili ne.Pobuda na strani potrošača za zaključenje takvih ugovora nije bila odlučna i ne utječe na valjanost ugovora. Nadalje, način izračuna konverzije propisan je čl. 19. c ZID ZPK, a sastojao se u tome da su se uplate potrošača po stvarnom kreditu uspoređivale sa uvjetima simuliranog kredita u valuti EUR, stvarnim uplatama se zatvarao kredit i na takav način se izradilo stanje kredita na dan 30. rujna 2015. Navedenom usporedbom potrošači su imali manjak ili višak plaćenih sredstava te im je na temelju tog stanja ponuđena mogućnost sklapanja dodataka ugovora o kreditu za daljnju otplatu kredita. Dakle, konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovoru o kreditu između stranaka u osnovi nije od značaja na utvrđenje u ovoj pravnoj stvari jer se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. To tim više što je razlog donošenja navedenog Zakona, kao što je već rečeno, bio da se položaj korisnika kredita u CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valutu EUR, a Dodatkom ugovora o kreditu se uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja dodataka odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka. Činjenica da su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojom je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.U vrijeme sklapanja Aneksa pitanje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli nije niti bilo pravomoćno riješeno.

38.Glede visine tužbenog zahtjeva obrazlaže se kako slijedi.

39.U ovom je postupku provedeno vještačenje po stalnom sudskom vještaku financijske struke Tomislavu Prpiću.

40.Tužitelj nije prigovarao nalazu i mišljenju vještaka.

41.Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka, no prvenstveno smatra da je vještačenje nepotrebno i prigovara osnovu potraživanja tužitelja. Nalaz vještaka nalazi pogrešnim i nepotrebnim obzirom da je provedena konverzija.

42.Stalni sudski vještak financijske struke u svom nalazu i mišljenju navodi da je kamatna stopa koja je iskazana u Ugovoru i inicijalnom otplatnom planu koji je dostavljen tužiteljici prilikom plasmana kredita iznosila je 4,35 % godišnje, sa primijenjenom proporcionalnom metodom obračuna. Tužiteljica je ugovorila iznos od 188.627,22 CHF, što na dan isplate 17.10.2006. (utvrđeno prema podatku na knjigovodstvenoj kartici, str 36) iznosi 875.902,57 HRK, prema srednjem tečaju banke na dan 4,643564 HRK za 1 CHF. Prema ugovoru i inicijalnom otplatnom planu , kredit se kreće otplaćivati nakon počeka u trajanju od 12 mjeseci . Za vrijeme počeka, obračunavana je redovna kamata, koja je svaki mjesec pripisivana glavnici. Otplata se vrši nakon isteka počeka kroz 168 mjesečnih anuiteta u visini od 1.567,75 CHF, sve prema srednjem tečaju banke na dan plaćanja. Anuiteti dopijevaju na naplatu dvanaestog dana u mjesecu. Prema isplatnom tečaju navedeni anuitet iznosi 7.279,95 HRK. Prvim dodatkom Ugovora o kreditu broj 9012003324 od 26. siječnja 2011. ugovorena je prijevremena djelomična otplata kredita iz otkupne vrijednosti police osiguranja. Tužiteljica je tako napravila prijevremenu konačnu otplatu kredita uplativši iznos od 122.486,88 HRK, od čega je na dio glavnice za umanjenje nedospjele obveze 120.455,88 HRK, a što je tuženik knjižio kao 21.289,99 CHF (po tečaju 5,657864 HRK za 1 CHF), te 2.031,00 HRK na ime kamate ( 358,97 CHF po tečaju 5,657864 HRK za 1 CHF) Drugim dodatkom Ugovora o kreditu broj 9012003324 od 04. kolovoza 2011. ugovorena je otplata glavnice na poseban način, tj kroz 4 otplatna razdoblja ( 4 x 31 anuitet), za vrijeme kojih se otplaćuje 10% glavnice u prvom, 20% glavnice u drugom, 30% glavnice u trećem i 40% glavnice u četvrtom razdoblju. Trećim dodatkom Ugovora o kreditu broj 9012003324 od 02. rujna 2011. produljen je rok otplate na ukupno 480 mjeseci, te sukladno time prilagođeno svako pojedino otplatno razdoblje u posebnom načinu otplate na 106 mjeseci (4 x 106 anuiteta). Sa danom 30.09.2015 provedena je konverzija kredita sa valutnom klauzulom CHF u kredit sa valutnom klauzulom EUR, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Konverzija je provedena sukladno potpisanom Dodatku ugovoru o kreditu od 22.12.2015. Nadalje, vještak navodi da je t uženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15). Suština konverzije jest da se kredit konvertira na način da se simulira otplatni plan EUR kredita, koji za pretpostavku ima slijedeće:

-Početni iznos jest stvarno isplaćeni iznos u kunama pretvoren u EUR po tečaju na dan isplatekredita, tj 875.902,57 kn, odnosno 118.525,38 €

- Ročnost, odnosno trajanje kredita je ista kao i kod CHF kredita

- Banka na simulirani EUR kredit primjenjuje kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite.

Sa takvim pretpostavkama simulirani EUR kredit postaje konvertirani, uzimajući u obzir sve uplate koje je tužiteljica izvršila u periodu otplate, do trenutka konverzije. Iznos preostale glavnice prema tako simuliranom (konvertiranom) kreditu prema obračunu banke na dan 30.09.2015.godine, naveden u Dodatku Ugovora o kreditu jest 82.022,07 €, odnosno 626.443,56 kn po primijenjenom tečaju 7,637500 za 1 EUR Navedeni iznos ostatka glavnice neovisan je o uplatama tužiteljice, već predstavlja stanje glavnice po simuliranom EUR kreditu. Tuženik je u obzir uzeo sve uplate tužiteljice po CHF kreditu, te ih stavio u odnos sa uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu, te primijenjenim tečajem EUR/kn na dan pojedinih uplata tužitelja Tužiteljica je tako sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata (navedena u dodatku ugovora) iznosi 41.920,79 kn / 5.488,81 € (5.563,84 €) na dan 30.09.2015 (utvrđeno prema dokumentu izračuna konverzije i čl.3 Dodatka ugovora o kreditu). Iskazana preplata veća je u EUR prikazu, jer se prvobitno pretvorila u HRK prema tečaju pretvorbe na dan 30.09.2015. sukladno aneksu (7,637500 HRK za 1 EUR), a potom je pretvoren u EUR prikaz sukladno fiksnom tečaju konverzije od 2023. ( 7,5345 HRK za 1 EUR). Vještak isitče da je tuženik proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. No ističe da je to usporedba sa simuliranim EUR kreditom, tj. to nije matematičko izjednačavanje koje bi bilo jednako onome kada bi ga usporedili sa kreditom sa valutnom klauzulom u CHF, pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate nije mogla mijenjati kamatna stopa i tečaj, a čega je predmet prethodna točka zadaće vještačenja. Nakon proučene dokumentacije te izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime kamata i tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe vještak daje sljedeće mišljenje:

1. Pod pretpostavkom da se tijekom cijelog razdoblja otplate kredita kamatna stopa nije mijenjala, odnosno da je korištena kamatna stopa u visini kamatne stope koja je bila poznata na dan sklapanja ugovora o kreditu, tužiteljica je, na ime kamata, do konverzije više uplatila 9.935,80 €.

2. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije , više uplatila 12.414,50 € .

3. Pod pretpostavkom da je tijekom cijelog razdoblja otplate kredita tečaj CHF bio jednak tečaju na dan isplate kredita, tužiteljica je, na ime tečajnih razlika do konverzije , manje uplatila 338,82 €.

4. Razlika vrijednosti police osiguranja s obzirom na njen prijevremeni otkup u odnosu na istek osiguranja, a prema osiguranim vrijednostima, odnosno bez dobiti iznosi 8.280,03 € .

5. Tužiteljica je sa svim svojim realiziranim uplatama premašila iznos koji je potreban da bi se namirile

uplate prema simuliranome EUR kreditu, te tako utvrđena preplata iznosi 5.563,84 € na dan 30.09.2015.

6. Ukoliko se vrši jednostavni prijeboj, nakon obračuna preplate po tečaju i kamatama (točke 1 i 2), kao i nakon uračunavanja efekata konverzije ( priznate preplate), preostalo dospjelo potraživanje tužiteljice s danom 30. rujna 2015. iznosilo je 16.786,46 € (po kamati 8.510,08 € i valuti 8.276,38 €, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od svakog pojedinog potraživanja po kamati i valuti kako su navedeni u tablicama 5 i 6 ove dopune ).

7. Ukoliko se vrši prijeboj sukladno ZOO čl.171. i čl. 172, nakon uzetih iznosa iz točke 1 i 2 u obračun, obračuna zateznih kamata na iznose iz točke 1 i 2 do konverzije, te efekata konverzije (priznate preplate) preostalo ukupno dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 27.173,01 € i to:

- 22.350,30 € preplate po kamati i valuti na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 01.10.2015

do isplate, te

- 4.822,71 € preostale dospjele zatezne kamate

8. Tuženik je proveo konverziju tužiteljičinog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015, sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (N.N. 102/15), te je na taj način matematički izjednačio tužiteljicu sa jednakim kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR. U obzir su uzete sve uplate tužiteljice, pa tako i oni iznose koji su ovdje iskazani kao njena preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose po točkama mišljenja 1 i 2 i odnosno sukladno odgovarajućoj rekapitulaciji.

43.Ovaj sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Tomislava Prpića, smatra da je isti stručan i temeljit, te da je vještak odgovorio na datu mu zadaću.Treba reći da je pravilno vezati visinu tužbenog zahtjeva za početnu kamatnu stopu i početni tečaj jer je odnosu na navedene parametre ugovorna odredba jasna, razumljiva i točno određena i na istu su nedvojbeno obje strane pristale. Nadalje, iz nalaza vještaka proizlazi da provedenom konverzijom tužitelj nije obeštećen u postupku konverzije.Naime, u postupku konverzije uzete su u obzir sve uplate tužitelja,ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom u EUR,ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o kamati i valutnoj klauzuli jer za takvo obeštećenje tuženik duguje iznose koje tužitelj potražuje u svom tužbenom zahtjevu. Dakle, jasno je utvrđeno da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Dakle, Dodatkom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama ZPK/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama tužitelja i tuženika, odnosno nije nadoknađena šteta koju je tužitelj pretrpio primjenom nepoštenih ugovornih odredaba.

44.Visina tužbenog zahtjeva sukladna je nalazu i mišljenju vještaka.

45.Glede dijela tužbenog zahtjeva kojim tužitelj potražuje razliku vrijednosti police osiguranja s obzirom na njezin prijevremeni oktup, ovaj sud je stava da je u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

46.Tužiteljica je sklopila policu životnog osiguranja sa Generali osiguranjem d.d., kao jedan od instrumenata osiguranja kredita. Premija osiguranja iznosila je 18.422,10 € i financirala se iz realiziranog kredita. Po isteku osiguranja, odnosno 01.09.2021. bi imala pravo na isplatu 25.764,61 € zajedno s pripisanom dobiti, sukladno navedenom u uvjetima po polici osiguranja.

47.Tužiteljica tvrdi da je zbog nezakonitih povećanja mjesečne rate bila prisiljena pristati na prijevremeni raskid ugovora o osiguranju pa joj je tuženik odgovoran za štetu koja je nastala u vidu razlike vrijednosti police osiguranja. Radi se dakle o naknadi štete zbog raskida ugovora o osiguranju. Raskidom ugovora o osiguranju stranke se oslobađaju svojih preuzetih obveza osim obveze naknade štete.Tuženik je u ovom postupku istaknuo prigovor zastare,a sud je svoj stav glede potraživanja s osnove ništetnosti ugovornih odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli već obrazložio. Međutim, u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva teba reći da je u primjeni odredba članka 230. Zakona o obveznim odnosima (N.N.35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,114/22,156/22,145/23, 155/23-ZOO) prema kojoj tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine od kada je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu učinila. Kako je nedvojbeno da je do prijevremenog raskida ugovora o osiguranju došlo još 2011. godine, to je navedeno potraživanje tužitelja u zastari.

48.Slijedom svega navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci.

49.Odluka o trošku donijeta je pozivom na odredbu članka 154. st. 2. u vezi sa člankom 155. ZPP-a.

50.Trošak tužitelja odmjeren je u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 138/23).

51. Tužitelju je priznat slijedeći trošak, sukladno priloženom troškovniku:

- sastav tužbe 500,00 € (Tbr.7.1.)

-sastav četiri obrazložena podneska od 15.7.2019., 9.3.2019., 29.9.2022. i 30.11.2023. ; 500,00 € po radnji, ukupno 2.000,00 € (Tbr.8.1.)

-sastav daljnjih podnesaka od 17.6.2024. i 4.6.2025.; 250,00 € po radnji, ukupno 500,00 € (Tbr.8.3.)

-pristup na pet ročišta 5.5.2023., 9.10.2023., 29.1.2024., 18.9.2024., 18.9.2025.; 500,00 € po radnji, ukupno 2.500,00 € (Tbr.9.1.)

- trošak PDV-a od 25 % , 1.375,00 € (Tbr.46.)

- sudska pristojba na tužbu 457,89 €

- trošak vještačenja 500,00 €.

52.Tužiteljica je u ovom postupku uspjela u visini od 73%, što znači da uspjeh tuženika iznosi 27%, te je isti dužan naknaditi prouzročeni parnični trošak tužiteljici u visini od 46% odnosno iznos od 3.603,13 Eur-a.

U Opatiji, 22. listopada 2025.

S u d a c:

Senka  Kirša

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta za objavu presude za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu za objavu, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu.

Žalba se podnosi pismeno u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dna:

1. Pun. tužitelja (oslobođen plaćanja pristojbe sukladno čl. 11.st.1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama)

2. Pun. tuženika