REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: Pr-1323/2025-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski radni sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Idi Vrančić, a po prijedlogu sudskog savjetnika Lordana Ćošića, u pravnoj stvari tužiteljice KS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Denis Bajs, odvjetnik u Zagrebu, Smičiklasova 18, protiv tuženika Institut Ruđer Bošković, Zagreb, Bijenička cesta 54, OIB: 69715301002, i umješača na strani tuženika Republike Hrvatske, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, OIB: 52634238587, kojeg zastupa Općinsko građansko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 16. rujna 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužiteljice NS, odvjetničkog vježbenika, i punomoćnice tuženika, FS, zaposlenice, te u odsutnosti uredno pozvanog umješača, dana 22. listopada 2025. godine, objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Institut Ruđer Bošković, Zagreb, Bijenička cesta 54, OIB: 69715301002 isplatiti tužiteljici KS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 989,95 eura bruto zajedno sa zateznom kamatom koja do 31. srpnja 2015. godine teče po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana drugog polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to na:

- iznos od 101,71 EUR počevši od 16.05.2014. pa do isplate,

- iznos od 101,71 EUR počevši od 16.06.2014. pa do isplate,

- iznos od 101,71 EUR počevši od 16.07.2014. pa do isplate,

- iznos od 101,71 EUR počevši od 16.08.2014. pa do isplate,

- iznos od 101,71 EUR počevši od 16.09.2014. pa do isplate,

- iznos od 101,71 EUR počevši od 16.10.2014. pa do isplate,

- iznos od 101,71 EUR počevši od 16.11.2014. pa do isplate,

- iznos od 101,71 EUR počevši od 16.12.2014. pa do isplate,

- iznos od 101,71 EUR počevši od 16.01.2015. pa do isplate,

- iznos od 74,56 EUR počevši od 16.02.2015. pa do isplate,

osim u dijelu zateznih kamata obračunatih na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice u dijelu koji se odnosi na isplatu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenim bruto iznosima.

III. Nalaže se tuženiku Institut Ruđer Bošković, Zagreb, Bijenička cesta 54, OIB: 69715301002, naknaditi tužiteljici KS iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 2.062,50 eura zajedno sa zateznom kamatom koja teče od 22. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana,

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka u preostalom iznosu od 625,00 eura, uvećan za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 22. listopada 2025. do isplate.

Obrazloženje

1. Tužiteljica KS (dalje u tekstu tužiteljica) u tužbi od 18. srpnja 2018. navodi da je u utuženom razdoblju zaposlena kod tuženika Institut Ruđer Bošković, Zagreb (dalje u tekstu tuženik) temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 2. travnja 1996. i Aneksa ugovora o radu od 30. travnja 2001. Nadalje tužiteljica navodi da je Kolektivnim ugovorom za znanost i visoko obrazovanje (NN 101/02, Aneksom I NN 81/03, Aneksom II NN 203/03, Dodatkom III NN 28/06, Dodatak IV NN 11/08, Ispravak dodatka IV NN 46/08, dalje: KU/02) i to čl. 48. određeno da radnicima koji rade u posebnim uvjetima pripada dodatak na plaću u visini od 5 do 15% proračunske bruto osnovice, dok je čl. 52. određeno da će se na svakoj ustanovi konkretno utvrditi poslovi odnosno radna mjesta s posebnim uvjetima rada i poslovi s izvorima opasnosti, te vrijeme odnosno uvjeti izloženosti opasnostima, s time da je u čl. 52. st. 2. navedeno da će to utvrđenje učiniti zajednički poslodavac ili ovlaštenik poslodavca za zaštitu na radu te sindikalni povjerenik, kao i da će popis poslova odnosno radnih mjesta s posebnim uvjetima rada i poslova odnosno radnih mjesta s izvorima opasnosti u ustanovi, te popis radnika koji rade na tim poslovima, poslodavac dostaviti Ministarstvu znanosti u roku od 15 dana nakon određivanja tih poslova. Tužiteljica nadalje navodi da je sukladno čl. 52. st. 4. KU/02 utvrđena obveza da se jednom godišnje ažuriraju prethodno navedeni podaci te popis radnih mjesta s posebnim uvjetima rada. Također tužiteljica navodi da je 22. listopada 2010. sklopljen novi Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje (NN 142/10, dalje: KU) koji sadržajem u cijelosti odgovara ranijem KU/02. Tužiteljica navodi da je tuženik Ministarstvu znanosti i tehnologije dostavio od strane ovlaštenih osoba sačinjen popis zaposlenika koji rade na radnim mjestima s izvorima opasnosti, te njihov postotak izloženosti izvoru opasnosti od ukupnog radnog vremena za 2008., a kasnije i za 2013. godinu, no da su nadalje strane KU kršile obvezu iz st. 52. st. 4. te nisu jednom godišnje reažurirale predmetne podatke i popis radnih mjesta s posebnim uvjetima rada. Nadalje tužiteljica u tužbi navodi da je ista kao zaposlenik tuženika navedena na popisima zaposlenika koji rade na radnim mjestima s posebnim uvjetima rada za 2013. godinu i to s postotkom izloženosti izvorima opasnosti više od 50% od ukupnog radnog vremena, a da je čl. 51. st. 2. KU određeno da zaposlenik koji povremeno radi s izvorima opasnosti, odnosno koji više od 50% radnog vremena provede na radu s izvorima opasnosti, ima pravo na pripadajući dodatak na plaću u visini 15% dodatka koji pripada zaposlenicima koji izravno rade na tim izvorima opasnosti, slijedom čega i tužiteljica ima takvo pravo. Tužiteljica navodi da od 1. travnja 2011. pa do 1. siječnja 2017. osnovica za izračun plaće u javnim službama iznosi 5.108.84 kn / 678,06 eura (Fiksni tečaj konverzije: 7,53450) bruto, pa tako u tom razdoblju ostvaruje pravo na dodatak na plaću u iznosu od 766,32 kn / 101,71 eura, te ujedno ističe da je pravomoćnom presudom ovog suda poslovni broj Pr-12959/13 od 27. ožujka 2014. naloženo tuženiku platiti tužiteljici pripadajuće iznose dodatka na plaću u iznosu od 15% proračunske bruto osnovice i to za razdoblje od 16. svibnja 2011. do 16. siječnja 2014. Zaključno, tužiteljica navodi da je navedeni Kolektivni ugovor 27. prosinca 2013. otkazan od strane Republike Hrvatske, Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, te je isti prestao vrijediti s danom 27. ožujka 2014. Međutim, tužiteljica naglašava da navedeni otkaz KU nije zakonit i dopušten te da ne proizvodi nikakve pravne učinke. Slijedom toga, tužiteljica navodi da joj je tuženik dužan platiti dodatke na plaću za posebne uvjete rada do dana 22. siječnja 2015. Slijedom svega navedenog, tužiteljica, u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu podneskom od 23. lipnja 2025., predlaže po utuženoj osnovi za utuženo razdoblje od travnja 2014. do siječnja 2015. naložiti tuženiku isplatu iznosa od 7.458,76 kn / 989,95 eura bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne mjesečne iznose od dospijeća pa do isplate, te troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu od 30. srpnja 2018. navodi da u cijelosti osporava osnovanost tužbenog zahtjeva kao i visinu istog. Tuženik ističe kako je temeljem tužbenog zahtjeva tužiteljice razvidno da ista potražuje isplatu nakon prestanka važenja KU. Tuženik u odgovoru na tužbu nadalje navodi da je u razdoblju važenja KU, pravo na dodatak na plaću uslijed rada u posebnim uvjetima regulirano Temeljnim kolektivnim ugovorom za službenike i namještenike u javnim službama (NN 141/12, dalje: TKU) kojim je u čl. 55. propisano da zaposleniku u javnim službama, koji radi na poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada dodatak na plaću, a stavkom 2. istog članka je propisano da će se radna mjesta i pripadajuća visina posebnih dodataka na plaću za svako radno mjesto utvrditi granskim kolektivnim ugovorima. Slijedom gore citirane odredbe u čl. 54. do 59. KU su uređena prava zaposlenika na dodatak, visina dodatka na plaću te postupak utvrđivanja poslova s posebnim uvjetima rada i izvorima opasnosti. Čl. 58. je propisano da se temeljem odredaba Zakona o zaštiti na radu u svakoj ustanovi izrađuje Procjena opasnosti temeljem koje će se na svakoj ustanovi izraditi Popis radnih mjesta s posebnim uvjetima rada, izvorima opasnosti i štetnim utjecajima te popis zaposlenika koji rade na tim poslovima, a koji popis mora sadržavati vrijeme izloženosti opasnostima (dalje: Popis), te ujedno tuženik ističe da Popis predstavlja akt koji zajednički utvrđuju poslodavac i sindikalni predstavnik, što je pretpostavka valjanosti istog. Nadalje tuženik navodi da je tuženik prema propisanoj obvezi sastavio Popis za 2013. godinu dok za 2014. godinu takva obveza nije postojala, jer je 27. prosinca 2013. Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o otkazivanju Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje, slijedom koje je isti prestao važiti 27. ožujka 2014. Tuženik navodi da su prestankom važenja KU, prestale s važenjem i sve odredbe kojima su regulirani dodaci na plaću, njihova visina, način kako se određuje te ostale odredbe kojima je normirana isplata dodatka na plaću. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti ili donijeti rješenje o prekidu postupka do donošenja pravomoćne presude u predmetu poslovni broj Pr-8589/14 koji se pred naslovnim sudom vodi upravo radi raskida KU između stranaka potpisnica te koje je pitanje prethodno pitanje u ovoj pravnoj stvari. Također predlaže, sukladno čl. 211. ZPP-a o otpočetoj parnici obavijestiti Republiku Hrvatsku, putem Općinskog državnog odvjetništva, budući je ista temeljem Zakona o ustanovama, osnivač tuženika.

3. Na prijedlog tuženika u odgovoru na tužbu sud je dopisom od 31. srpnja 2018. sukladno čl. 211. Zakona o parničnom postupku ('' Narodne novine '' br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14), obavijestio Republiku Hrvatsku, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa, putem Općinskog državnog odvjetništva u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, o otpočetoj parnici u ovoj pravnoj stvari, radi eventualnog stupanja u parnicu u svojstvu umješača na strani tuženika (str. 42 spisa).

4. Podneskom od 9. kolovoza 2018. (str. 43 spisa) Republika Hrvatska je izvijestila sud da stupa u parnicu kao umješač na strani tuženika te se pridružuje njegovim navodima. Umješač dodaje da tužiteljici ne pripada zatezna kamata na iznos poreza na dohodak i prirez porezu na dohodak, a koja teče na pojedine mjesečne iznose bruto plaće sukladno presudi ŽS u Zagrebu, poslovni broj Gž R- 2394/14 od 10. listopada 2017. te presudi VSRH poslovni broj Revr-717/16 od 6. rujna 2017. Umješač stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice te istoj naložiti naknadu parničnog troška.

5. Raspravnim rješenjem poslovni broj Pr-4275/2018-26 od 24. rujna 2019. sud je na temelju čl. 206. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14) dopustio miješanje Republike Hrvatske u parnicu na strani tuženika, s obzirom da kao osnivač tuženika ima nedvojbeni pravni interes da tuženik uspije u sporu.

6. Nakon provedenog postupka ovaj sud je 1. srpnja 2020. donio presudu poslovni broj Pr-4275/2018-36 (str. 96-99 spisa) kojom je u najvećem dijelu usvojio tužbeni zahtjev i naložio tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 7.458,76 kn / 989,95 eura bruto zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa razlike plaće do isplate, osim u dijelu zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, u kojem dijelu je tužbeni zahtjev odbijen. Tuženiku je presudom također naloženo isplatiti tužiteljici parnični trošak u iznosu od 7.500,00 kn / 995,42 eura.

7. Po prijedlogu tuženika za ponavljanje postupka, s kojim su se suglasili tužiteljica i umješač, ovaj sud je rješenjem poslovni broj Pr-4275/2018-47 od 8. veljače 2024. (str. 123-124 spisa) dopustio ponavljanje postupka i ukinuo citiranu presudu poslovni broj Pr-4275/2018-36 od 1. srpnja 2020. s obzirom da je rješenjem Vrhovnog suda od 25. svibnja 2021. broj Rev 2670/2019 ukinuta citirana presuda ovog suda poslovni broj Pr-8589/14 i presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž R-700/2018-6. Potom je rješenjem poslovni broj Pr- 228/2024-48 od 11. lipnja 2024. (str. 125-126 spisa) postupak u ovoj pravnoj stvari prekinut do pravomoćnog okončanja novog postupka koji se vodi po ukidnoj odluci Vrhovnog suda. Postupak je nastavljen rješenjem poslovni broj Pr-228/2024-51 od 11. lipnja 2025. nakon što je u ponovljenom postupku povodom ukidne odluke Vrhovnog suda donesena presuda poslovni broj Pr-16194/2021, te je ista potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu od 15. listopada 2024. poslovni broj Gž R-568/2024. Ovaj predmet se od tada vodi pod poslovnim brojem Pr- 1323/2025.

8. Podneskom od 23. lipnja 2025. tužiteljica je konačno uredila tužbeni zahtjev u valuti euro na način da od tuženika konačno potražuje iznos od 989,95 eura bruto, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa razlike plaće pa do isplate, uz naknadu parničnog troška, sve zajedno sa zateznim kamatama. Na ročištu 16. rujna 2025. tužiteljica je u cijelosti ostao kod tužbe i svih navoda, te predložila u cijelosti usvojit tužbu i tužbeni zahtjev.

9. Tuženik je na ročištu 16. rujna 2025. ostao kod odgovora na tužbu i svih dosadašnjih navoda. Tuženik navodi da visina tužbenog zahtjeva konačno uređena podneskom tužiteljice od 23. lipnja 2025. nije sporna, ali je i dalje sporna pravna osnova tužbenog zahtjeva, stoga predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, ne potražuje trošak.

10. Sud je tijekom dokaznog postupka izvršio uvid u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme tužiteljice kod tuženika od 27. ožujka 1996. (str. 8-10 spisa), Aneks ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30. travnja 2001. (strana 6-7 spisa), Popis radnih mjesta i zaposlenika Instituta Ruđer Bošković s podacima postotka na plaću od 22. srpnja 2013. (str. 11-24 spisa), presudu ovog suda poslovni broj Pr-12959/13-11 od 27. ožujka 2014. (str 25-31 spisa), obračun plaće tužiteljice za ožujak 2014. (str. 63 spisa), medicinsku dokumentaciju (strana 85-87 spisa), presudu poslovni broj Pr-4275/2018-36 od 1. srpnja 2020. (str. 96-99 spisa), rješenje Vrhovnog suda posl. br. Rev 2670/2019-2 od 25. svibnja 2021. (str. 114 – 117 spisa), proveo je dokaz saslušanjem svjedoka DS (strana 83-84 spisa), te je izvršio uvid u sudsku praksu i u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

11. Sud je u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka Ustavnog suda RH, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – Odluka Ustavnog suda RH, - 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) na temelju svih izvedenih dokaza i na temelju rezultata cjelokupnog postupka utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan.

12. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za isplatom razlike bruto plaće po osnovi neisplaćenih dodataka za posebne uvjete rada na temelju Kolektivnog ugovora za znanosti i visoko obrazovanje (NN 142/10, dalje: KU). U postupku nije sporno da je tužiteljica u cijelom utuženom razdoblju zaposlenik tuženika, nije sporno da je 22. listopada 2010. između Vlade RH i Nezavisnih sindikata znanosti i visokog obrazovanja zaključen Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje (NN 142/2010. dalje KU/10) na razdoblje od 4 godine. Nadalje nije sporno da je dana 27. prosinca 2013. Vlada RH Odlukom (NN 159/2013.) jednostrano otkazala navedeni KU s otkaznim rokom od 3 mjeseca, te da se nakon isteka otkaznog roka od 3 mj, tj. dana 28. ožujka 2014. radnicima kod tuženika više nisu isplaćivala materijalna prava iz tog KU niti dodaci za posebne uvjete rada, pa tako ni tužiteljici. U postupku nije sporna visina tužbenog zahtjeva konačno uređena podneskom tužiteljice od 23. lipnja 2025., a sporna je pravna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno ima li tužiteljica pravo na isplatu utuženog dodatka za posebne uvjete rada ne temelju KU.

13. Uvidom u presudu ovog suda poslovni broj Pr-12959/13-11 od 27. ožujka 2014. (str 25-31 spisa) utvrđeno je da je istom tuženiku naloženo da tužiteljici po osnovi dodataka za posebne uvjete rada za razdoblje od travnja 2011. do zaključno prosinca 2013. isplati ukupno iznos od 24.726,56 kn / 3.281,78 eura bruto zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama. Uvidom u obrazloženje ove presude utvrđeno je da je tužiteljici priznato uvećanje plaće od 15% po osnovi uvjeta rada budući da je više od 50% svog radnog vremena bila izložena izvorima opasnosti.

14. Odredbom članka 54. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (Narodne novine br. 142/2010) propisano je da zaposlenicima za koje se temeljem Procjene opasnosti iz članka 58. stavka 1. ovog ugovora i popisa radnih mjesta iz članka 58. stavka 3. ovoga ugovora utvrdi da rade u posebnim uvjetima rada, izloženi izvorima opasnosti i štetnim utjecajima rada, pripada dodatak na plaću u visini 7% do 15% osnovice za izračun plaće u javnim službama. Prema članku 55. Kolektivnog ugovora izvorima opasnosti smatraju se: mehaničke opasnosti, padovi i rušenja, električna struja, kemijske tvari, biološke tvari, požari i eksplozije, vruće ili hladne tvari, buka, prašina, vibracije, zračenja, mikroklima, rasvjeta, fizički napor, nefiziološki položaj tijela, psihofiziološki napori i dr. Sukladno odredbi čl. 56. Kolektivnog ugovora zaposlenici imaju pravo na dodatak na plaću ako rade s izvorima opasnosti, odnosno ako su izravno ili neizravno izloženi izvorima opasnosti. Člankom 57. Kolektivnog ugovora utvrđena je visina dodatka pa je tako propisano da zaposlenici imaju pravo na dodatak od 15% ako redovito rade s izvorima opasnosti, odnosno ako su redovito izloženi izvorima opasnosti, pri čemu se podrazumijeva da više od 50% radnog vremena provedu na radu s izvorima opasnosti.

15. Uvidom u Ugovor o radu na neodređeno vrijeme tužiteljice kod tuženika od 27. ožujka 1996. (str. 8-10 spisa), razvidno je da je tužiteljica zaključila s tuženikom Ugovor o radu na neodređeno vrijeme za radno mjesto samostalni tehničar 3. vrste zvanja, a prema Aneksu ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 30. travnja 2001. (str. 6-7 spisa) mijenja se naziv radnog mjesta tužiteljice tako da od tada tužiteljica radi na radnom mjestu višeg tehničara na kojem obavlja poslove višeg tehničara zaštite na radu i zaštite od zračenja.

16. Uvidom u Popis zaposlenika tuženika koji rade s izvorima opasnosti (str. 11 – 24 spisa) koji je sastavljen 2013. godine utvrđeno je da se na istom popisu nalazi tužiteljica, pod rednim brojem 52, za koju je naznačeno da je više od 50 % od ukupnog radnog vremena (str. 14 spisa) izložena izvoru opasnosti te joj stoga pripada dodatak na plaću u visini od 15 %.

17. Radi utvrđenja činjenice o stupnju izloženosti tužiteljice izvorima opasnosti tijekom radnog vremena sud je na ročištu 28. listopada 2019. saslušao svjedoka DS (strana 83-84 spisa), koji u bitnome navodi da je tužiteljica čitavo vrijeme, od 2009. godine, od kada on radi kod tuženika, radila na radnom mjestu viši tehničar zaštite na radu i zaštite od zračenja, te da je navedeno radno mjesto prema saznanju svjedoka navedeno na Popisu s posebnim uvjetima rada iz 2013. godine. Svjedok navodi da mu je poznato da je tužiteljica izložena ionizirajućim zračenjima, te smatra da se zaštitnim sredstvima ne može štititi od ionizirajućeg zračenja. Svjedok pretpostavlja da je i 2008. godine sastavljen Popis radnih mjesta s posebnim uvjetima rada na temelju prethodno izvedene procjene rizika, no on je kod tuženika zaposlen tek od 2009. godine, a poznato mu je da je nakon Popisa iz 2013. godine sačinjen Popis 2016. godine. Sud je iskaz svjedoka DS ocijenio u cijelosti vjerodostojnim, s obzirom da je životan, logičan i uvjerljiv te suglasan sa materijalnom dokumentacijom koja prileži spisu. Priloženu materijalnu dokumentaciju sud je također ocijenio vjerodostojnom, a vjerodostojnost iste stranke nisu osporavale.

18. Sukladno čl. 220. st. 2. ZPP-a ostale predložene dokaze sud nije izvodio, s obzirom da je utvrdio da je činjenično stanje u dovoljnoj mjeri utvrđeno već izvedenim dokazima i priloženim ispravama, a punomoćnik tužitelja je na ročištu 16. rujna 2025. odustao od dokaznog prijedloga saslušanja tužiteljice, te stranke nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga.

19. Slijedom provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužiteljica u utuženom razdoblju od travnja 2014. do siječnja 2015. više od 50% svog radnog vremena na radnom mjestu višeg tehničara zaštite na radu i zaštite od zračenja bila izložena izvorima opasnosti. Naime, vidljivo je da se radno mjesto tužiteljice od zaključenja Aneksa ugovora o radu od 30. travnja 2001. nije promijenilo, slijedom čega je i logičan zaključak da ukoliko je tužiteljica bila izložena izvorima opasnosti tijekom 2013. godine, i to u skladu s procjenom samog tuženika, stalno i redovito više od 50 % svoga radnog vremena, tada je tužiteljica u istom omjeru takvim izvorima opasnosti izložena i nadalje tijekom 2014., i 2015. godine, što potvrđuje i svjedok DS u svom iskazu.

20. Činjenica što tuženik nakon 2013. godine do kraja utuženog razdoblja nije sačinio novi popis zaposlenika, odnosno novu Procjenu opasnosti, ne može ići na štetu tužiteljice, za koju je utvrđeno da je u istim uvjetima rada radila u čitavom utuženom razdoblju, te joj stoga pripada pravo na dodatak na plaću koji je utvrđen na zadnjem popisu zaposlenika iz 2013. u odnosu na koji se ništa nije promijenilo.

21. Odredbom čl. 199. st. 1. Zakona o radu (NN 93/14, 127/17, 98/19, dalje ZR, a koji je stupio na snagu 7. kolovoza 2014.) određeno je da nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu, do sklapanja novog kolektivnog ugovora, u razdoblju od tri mjeseca od isteka roka na koji je bio sklopljen kolektivni ugovor, odnosno tri mjeseca od isteka otkaznog roka.

22. Slijedom iznesenog, a s obzirom da je predmetni KU bio na snazi do 22. listopada 2014., temeljem čl. 199. st. 1. ZR odredbe istog se primjenjuju i nadalje naredna tri mjeseca, odnosno zaključno s 22. siječnjem 2015. godine, dakle upravo u periodu za koji tužiteljica sada i potražuje utuženi dodatak.

23. U smislu čl. 54. KU zaposlenicima za koje se temeljem Procjene opasnosti iz članka 58. stavka 1. ovoga ugovora i popisa radnih mjesta iz članka 58. stavka 3. ovoga ugovora utvrdi da rade u posebnim uvjetima rada, izloženi izvorima opasnosti i štetnim utjecajima rada, pripada dodatak na plaću u visini 7% – 15% osnovice za izračun plaće u javnim službama .

24. Nadalje odredbom čl. 56. KU ugovoreno je da zaposlenici imaju pravo na dodatak na plaću ako rade s izvorima opasnosti, odnosno ako su izravno ili neizravno izloženi izvorima opasnosti. Dakle i sam KU iako svojim čl. 54. st. 1. navodi da zaposlenicima koji su navedeni u popisu iz tog stavka, pripada pravo na dodatak na plaću u visini 7%-15% osnovice za izračun plaće u javnim službama, u čl. 56. KU garantira takvo pravo svakom zaposleniku koji radi s izvorima opasnosti, odnosno ukoliko je izravno ili neizravno izložen izvorima opasnosti. Iz navedenog proizlazi da sama činjenica postojanja popisa radnih mjesta temeljem Procjene opasnosti nije odlučna za postojanje prava tužiteljice, jer samo pravo na dodatak ne samo da proizlazi bezuvjetno iz čl. 56. KU već je u konačnici zagarantirano i samim ZR i to njegovim čl. 94. kojim je određeno da radnik ima pravo na povećanu plaću za otežane uvjete rada i to bez ikakvih uvjeta. Nadalje u smislu čl. 57. st. 1. KU zaposlenici imaju pravo na dodatak na plaću od 15% – ako stalno i redovito rade s izvorima opasnosti odnosno ako su stalno i redovito izloženi izvorima opasnosti, pri čemu se podrazumijeva da više od 50% radnog vremena provedu na radu s izvorima opasnosti odnosno izloženi su izvorima opasnosti.

25. Uslijed činjenice da je pravomoćnom sudskom odlukom utvrđena nezakonitom Odluka Vlade RH o otkazu KU od 27. prosinca 2013., smatra se da takva Odluka nije niti donesena, odnosno ista nije proizvela pravni učinak, što znači da sva pravila iz KU važe za čitavo utuženo razdoblje, sve do 22. siječnja 2015., kada je KU istekao.

26. Slijedom navedenoga, u postupku je utvrđeno da tuženik kao poslodavac u utuženom razdoblju od travnja 2014. do siječnja 2015., tužiteljici nije obračunavao i isplaćivao propisani dodatak za posebne uvjete rada sukladno odredbama čl. 54., 56. i 57. važećeg KU, stoga je, s obzirom da visina tužbenog zahtjeva konačno uređena podneskom tužiteljice od 23. lipnja 2025. nije sporna, valjalo tužbeni zahtjev tužiteljice usvojiti te naložiti tuženiku isplatu razlike bruto plaće kao u izreci.

27. S obzirom da prema čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' br.: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu. ZOO) dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane tražbine duguje i zakonske zatezne kamate, tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici zatezne kamate na svaki mjesečni iznos razlike bruto plaće tekuće od dospijeća tj. od 16. -og u mjesecu za protekli mjesec, s obzirom da se radi o razlici plaće koja se isplaćuje najkasnije 15.-og u mjesecu za protekli mjesec, sukladno čl. 92. st. 3. ZR-a. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. i st. 8. ZOO-a koja je propisana za ostale odnose.

28. Odbijen je zahtjev tužiteljice u dijelu isplate zateznih kamata na iznose poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak sadržanih u dosuđenoj bruto razlici plaće jer prema odredbi čl. 15. st. 3. Zakona o porezu na dohodak (''Narodne novine'' br. 177/04, 73/08, 80/10, 114/11, 22/12, 144/12, 43/13, 120/13, 125/13, 148/13, 83/14 i 143/14), te prema čl. 17. st. 3. Pravilnika o porezu na dohodak (''Narodne novine'' br. 95/05, 96/06, 68/07, 146/08, 20/09, 146/09, 123/10, 137/11, 61/12, 79/13, 160/13 i 157/14) zatezne kamate koje se na zakašnjele isplate plaće isplaćuju po sudskoj presudi ne smatraju se dohotkom i ne podliježu oporezivanju, odnosno porez na dohodak i prirez porezu na dohodak dospijevaju na naplatu tek s isplatom plaće.

29. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, prema kojoj jedna stranka nadoknađuje sve troškove protivne stranke ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. S obzirom da tužiteljica nije uspjela samo u neznatnom dijelu svog zahtjeva glede čega nisu nastali posebni troškovi (za dio zatezne kamate) dužan je tuženik naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka. Visina troška tužiteljice određena je sukladno čl. 155. ZPP-a i prema odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/2023, nastavno: OT), budući je tužiteljica zastupana po odvjetniku.

30. S obzirom da je vrijednost predmeta spora u ovom predmetu određena između 664,01 eura i 1.327,00 eura, to je sukladno Tbr. 7/1 OT vrijednost pojedine radnje u postupku određena u visini od 75 bodova, a uzevši u obzir da je vrijednost jednog boda prema Tbr. 54 OT 2,00 eura, to je tužiteljici u cijelosti priznat zatraženi trošak za sastav tužbe od 18. srpnja 2018. u visini od 150,00

eura (Tbr. 7/1 OT), za sastav obrazloženih podnesaka od 6. rujna 2018., 7. studenoga 2018., i 7. siječnja 2025., za svaki u visini od po 150,00 eura (Tbr. 8/1 OT), za pristup ročištima 4. travnja 2019., 24 rujna 2019., 28. listopada 2019., 20 svibnja 2020., 8. veljače 2024., i 16. rujna 2025. za svako u visini od po 150,00 eura (Tbr. 9/1 OT), te za pristup ročištu za objavu presude 22. listopada 2025. u visini od 75,00 eura (Tbr. 9/3 OT), dok joj je djelomično priznat trošak sastava podnesaka od 12. ožujka 2019. i 23. lipnja 2025. za svaki u visini od po 37,50 eura (Tbr. 8/4), s obzirom da istima samo specificira tužbeni zahtjev, stoga se ne radi o obrazloženim podnescima. Na temelju čl. 155 ZPP-a punomoćniku tužiteljice nije priznat trošak pristupa na ročište za objavu presude 1. srpnja 2020. s obzirom da iz raspravnog zapisnika proizlazi da istome nije pristupio (str. 94 spisa), te trošak sastava podneska od 15. prosinca 2021. s obzirom da se istim tužiteljica samo očituje da se ne protivi prijedlogu za ponavljanje postupka, a na isto se očitovala i na ročištu 8. veljače 2024. za koje joj je priznat trošak, stoga navedeni podnesak nije bio potreban za vođenje ovog postupka.

31. Slijedom navedenoga tužiteljici je priznat ukupni parnični trošak u visini od 1.650,00 eura, kojem iznosu valja pridodati iznos od 412,50 eura na ime PDV-a po stopi od 25% (Tbr 46.OT), što sveukupno iznosi 2.062,50 eura, koji trošak je tuženik dužan naknaditi tužiteljici, dok je u preostalom zatraženom iznosu od ukupno 625,00 eura, zahtjev tužiteljice za naknadom parničnog troška odbijen.

32. Odluka o kamati na parnični trošak donesena je sukladno odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a koja propisuje da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka.

33. Slijedom svih navedenih i obrazloženih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 22. listopada 2025.

Sutkinja:

Ida Vrančić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje ako je stranka o ročištu za objavu presude uredno obaviještena, bez obzira je li na isto pristupila, a u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovoga suda u četiri istovjetna primjerka, a o žalbi odlučuje županijski sud. Presuda u sporovima male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ovoga zakona, osim zbog povrede iz čl. 354. st. 2. t. 3. ovoga zakona i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. tužiteljici po punomoćniku

2. tuženiku

3. umješaču po OGDO Zagreb