REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Revd-2610/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Goranke Barać-Ručević članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Bjelovaru, protiv tuženika UT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dejan Đerić, odvjetnik u Bjelovaru, radi stjecanja bez osnove, odlučujući o prijedlogu tuženika za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3099/2024-3 od 28. ožujka 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-127/2024-19 od 11. listopada 2024., u sjednici održanoj 22. listopada 2025.,
r i j e š i o j e:
I. Odbija se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na postavljena pitanja.
II. Odbacuje se prijedlog tuženika za dopuštenje revizije u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnih prava zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda.
Obrazloženje
1. Tuženik je podnio prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-3099/2024-3 od 28. ožujka 2025., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Virovitici poslovni broj P-127/2024-19 od 11. listopada 2024., pozivom na odredbu čl. 385.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč. tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), zbog pitanja koja smatra važnim za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni kao i za razvoj prava u sudskoj praksi.
1.1. Tuženik kroz pitanja naznačena pod 1., 2. i 4. te kroz sadržaj prijedloga ističe i povredu temeljnih prava zajamčenih Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine - Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 106, 2/10 i 13/17 - dalje: Konvencija) i to prava na mirno uživanje vlasništva iz čl. 1. Protokola 1. uz Konvenciju i pravo na jednakost pred zakonom.
2. Na prijedlog nije odgovoreno.
3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice, kojim traži od tuženika isplatu iznosa od 12.600,00 Eura, koji iznos je tuženik naplatio u postupku izravne naplate 30. prosinca i 2. rujna 2015. na temelju osnove koja je otpala jer su rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr-1059/2013-2 od 15. veljače 2017. ukinute odluke Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-224/2011-27 od 20. studenog 2012. i Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broje Gž-593/2013-2 od 18. travnja 2013.
4. Postupajući u skladu s odredbom čl. 385.a st. 1. i čl. 387. ZPP-a revizijski sud je ocijenio da postavljena pitanja u prijedlogu nisu važna u smislu odredbe čl. 385.a st. 1. ZPP-a za odluku o sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi.
5. U odnosu na prvo postavljeno pitanje tuženik polazi od pogrešne pretpostavke, jer je u postupku pred nižestupanjskim sudovima upravo odlučivano na temelju činjeničnih okolnosti tog slučaja kada je u pitanju konvencijsko pravo na mirno uživanje vlasništva te su, uzimajući u obzir pravna shvaćanje ESLJP izražena u odlukama Solomun protiv Hrvatske (Zahtjev br. 679/11) i Čakarević protiv Hrvatske (Zahtjev broj 48921/13), izrazili pravno shvaćanje da je tuženik znao da je u predmetu Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-224/2011 Republika Hrvatska, kao tuženica, imala pravo podnijeti izvanredni pravni lijek koji je i podnijela 10. lipnja 2013., a ovršni postupak je pokrenut u vrijeme kada je predlagatelj nedvojbeno znao da je revizija podnesena, radi čega je postojala mogućnost da uvažavanjem revizije pravna osnova otpadne odnosno da navedeno dovede u pitanje isplatu temeljem navedene presude te vraćanjem od strane tuženika onoga što je stekao bez osnove ne predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva tuženika, u smislu odredbe čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju. Uz navedeno tuženiku valja ukazati da sukladno odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/1142/2018 od 13. lipnja 2018. ne može nastati legitimno očekivanje da će se u svakom slučaju moći zadržati primljeni iznos kod činjenice podnesene revizije protiv pravomoćne presude.
6. Tuženik u odnosu na treće pitanje nije naveo usporedive razloge važnosti u odnosu na primjenu instituta stjecanja bez osnove u pogledu opseg vraćanja zateznih kamata dok je njegova obveza utemeljena na odredbi čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 135/11, 78/15, 29/18 i 126/21 - dalje: ZOO) te mu je naloženo vraćanje zateznih kamata od podnošenja zahtjeva za vraćanje stečenog bez osnove.
7. U odnosu na drugo i četvrto pitanje, a kojima tuženik upućuje na povredu temeljnih ljudskih prava postupajući sukladno odredbi čl. 385.a st. 2. ZPP-a valja reći da tuženik nije učinio vjerojatnim da bi mu osobito teškom povredom odredaba parničnog postupka ili pogrešnom primjenom materijalnog prava, povrijeđena temeljna ljudska prava na mirno uživanje vlasništva i prava na jednakost svih pred zakonom.
8. Naime, kao što je navedeno pod toč. 5. ovog rješenja nižestupanjski sudovi su utvrdili da vraćanjem od strane tuženika onoga što je stekao bez osnove ne predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva tuženika, u smislu odredbe čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju. Navedeno utvrđenje nižestupanjskih sudova utemeljeno je upravo na praksi ESLJP-a da je, kod instituta stečenog bez osnove kojem se suprotstavlja pravo na mirno uživanje vlasništva, sud dužan utvrditi jesu li pojedinci doprinijeli tomu da akti temeljem kojih su nešto stekli nepravilni, razmotriti pravnu prirodu onoga što se potražuje po pravilima stečenog bez osnove, zatim je li predmetno potraživanje zaista već stečeno na način da je postalo nečije vlasništvo, tko potražuje povrat, odnosno pod kojim (životnim) okolnostima i u odnosu na koga, i je li u odnosu na osobu koja je stekla nastalo i legitimno očekivanje da je to njeno vlasništvo, a o čemu su dani razlozi koji su jasni i neproturječni.
9. Sadržaj prijedloga, sadržaj nižestupanjskih odluka, kao ni sadržaj priloga dostavljenih uz prijedlog ne ukazuju da je u istovjetnim činjeničnim i pravnim okolnostima u postupku pred nižestupanjskim sudovima o tužbenom zahtjevu tužiteljice za povrat stečenog bez osnove bilo odlučeno na drugačiji način nego što je to učinjeno u konkretnom slučaju. U takvim okolnostima nema naznaka povrede prava na mirno uživanje vlasništva, kao niti povrede prava na jednakost sviju pred zakonom.
10. Slijedom navedenog, kako u ovoj pravnoj stvari nisu ispunjene pretpostavke za postupanje revizijskog suda propisane odredbom čl. 385.a ZPP-a i dopuštenje revizije protiv drugostupanjske presude, valjalo je, na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. i čl. 389.a st. 4. ZPP-a, riješiti kao u izreci.
Zagreb, 22. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
dr. sc. Ante Perkušić
