1

Poslovni broj: Gž-3804/2020-

Poslovni broj: Gž-3804/2020-

 

                                  U   I M E   R E P U B L I K E  HRVATSKE

            P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Helene Vlahov- Kozomara predsjednice vijeća, te Milene Vukelić-Margan članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. d.o.o., S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku M. K.,  odvjetniku iz Odvjetničkog društva K. i p. j.t.d., Z., protiv tuženika M. G., OIB: …, nepoznata prebivališta i boravišta, sa zadnjim prijavljenim prebivalištem u Z., zastupanog po privremenom zastupniku J. P., odvjetniku iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja podnesenu protiv presude Općinskog suda u Zlataru poslovni broj 4s Povrv-858/2018-33 od 3. srpnja 2020., u sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2023.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I Uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se presuda Općinskog suda u Zlataru poslovni broj 4s Povrv-858/2018-33 od 3. srpnja 2020. u točki II izreke te u točki III izreke u odbijajućem dijelu i sudi:

1.Održava se na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave tog suda poslovni broj Ovrv-1/18-6 od 15. veljače 2018. u dijelu u kojemu je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 597,25 eura[1]/4.500,00 kuna (petstodevedetsedam eura i dvadesetpet centi/ četiritisućepetsto kuna) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u razdoblju od 16. studenog 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju daljnji parnični trošak u iznosu od 277,87 eura/ 2.093,60 kn (dvjestosedamdesetsedam eura i osamdesetsedam centi/dvijetisućedevedesettri kune i šezdeset lipa) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče u razdoblju od 3. srpnja 2020. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koja je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

              III Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje ista presuda u točki IV izreke.

              IV Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 173,83 eura/1.309,75 kn (stosedamdesettri eura i osamdesettri centa/tisućutristodevet kuna i sedamdesetpet lipa) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

 

    Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I izreke, je održan na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi istog suda broj Ovrv-1/18-6 od 15. veljače 2018., u dijelu u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.488,55 eura/18.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 16. studenog 2017. do isplate, u točki II izreke je djelomično ukinut platni nalog sadržan u istom rješenju o ovrsi i to za iznos od 597,25 eura/4.500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom, u točki III izreke je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 984,66 eura/7.418,90 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 3. srpnja 2020. do isplate, dok je u točki IV izreke naloženo tužitelju isplatiti privremenom zastupniku tuženika iznos od 66,36 eura/ 500,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 3. srpnja 2020. do isplate, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv presude je žalbu podnio tužitelj, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 dalje ZPP).

3. U žalbi navodi da je s tuženikom sklopio tri ugovora o najmu vozila te da je u podnesku od 6. lipnja 2018. pojasnio kako je u ugovoru broj 819/17 omaškom naveden pogrešan iznos duga i to iznos od 23.625,00 kn, dok je trebalo upisati iznos od 23.250,00 kn, na koji iznos je i izdan račun broj 249/1/1 od 6. studenog 2017. Glede stajališta suda da nije potkrijepio dokazima razdoblje od dvanaest dana za koje tvrdi da je vozilo bilo u posjedu tuženika, ističe da su okolnosti zadržavanja vozila opisane u podnesku od 2. prosinca 2019. te da su o tome iskazivali i zastupnik tužitelja Z. D. te svjedok F. B.. Smatra da je trajanje ugovora produljeno na neodređeno vrijeme u skladu s odredbom čl. 574. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 45/21: dalje ZOO) , koji propis da je sud prvog stupnja bez osnove propustio primijeniti te ponavlja da su tuženika u više navrata kontaktirali u svezi povrata vozila nakon isteka ugovora o najmu broj 787/17. Činjenice u svezi zadržavanja vozila da proizlaze i iz trećeg ugovora o najmu vozila broj SPU-819/17 kojeg je tuženik potpisao, a tužitelj je pristao na sklapanje tog ugovora na izričitu molbu tuženika kojemu je vozilo bilo potrebno radi obavljanja posla.

4. Osporava i zakonitost odluke o parničnom trošku te smatra da mu je trebalo priznati nagradu odvjetnika za sastav podneska od 5. veljače 2018. kojim je dostavio dokaz o uplati iznosa potrebnog za objavu oglasa u Narodnim novinama, čime da je udovoljio rješenju suda te nagradu za sastav pet podnesaka kojima je požurivao postupanje suda, za koje radnje smatra da su bile opravdane. Osporava i presudu u točki IV izreke kojom je obvezan naknaditi trošak privremenog zastupnika tuženika. U tom dijelu smatra da je pogrešno primijenjena odredba čl. 85. st. 3. ZPP-a, budući da je sud propustio pozvati ga posebnim rješenjem na uplatu predujma za troškove privremenog zastupnika, čime da je onemogućen u potraživanju parničnog troška, budući da ti troškovi ulaze u parnični trošak. Kako je u pretežitom dijelu uspio u parnici, smatra da mu pripada i taj dio parničnog troška od tuženika.

5. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti u skladu sa žalbenim navodima, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti istom sudu na ponovno suđenje, uz nadoknadu troška žalbenog postupka.

6. Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

7. Sud prvog stupnja je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 597,25 eura/4.500,00 kuna, kako tužitelj s osnovom ističe u žalbi.

8. Naime, na temelju provedenih dokaza je utvrđeno da su između stranaka sklopljena tri ugovora o najmu vozila Opel Astra, registarske oznake …., prvi ugovor broj 771/17 kojim je ugovoren najam vozila za razdoblje od 30. kolovoza do 9. rujna 2017., dakle za 10 dana te prema kojemu je tuženik trebao isplatiti iznos najma od 3.750,00 kn, drugi ugovor broj 787/17 kojim je ugovoren najam istog vozila za razdoblje od 8. rujna do 28. rujna 2017., dakle za 20 dana, po cijeni od 7.500,00 kn te treći ugovor broj 819/17 za najam u razdoblju od 11. do 31. listopada 2017., dakle za 20 dana i za cijenu od 7.500,00 kn. Nadalje je utvrđeno da su sva tri ugovora potpisale obje stranke, da je na trećem ugovoru upisan ukupan iznos za naplatu od 23.625,00 kn te je u rubrici „napomena“ stavljena naznaka "veza ugovor 771/17, 787/17".

9. Tužitelj tvrdi da je tuženik kontinuirano koristio vozilo u razdoblju od 30. kolovoza do 31. listopada 2017., dakle ukupno 62 dana, da razdoblje od 12 dana (između 28. rujna i 11. listopada 2017.) nije pokriveno ugovorom, ali da je i u tom razdoblju tuženik koristio isto vozilo, unatoč pozivima tužitelja da ga vrati, a što dokazuje prilaganjem trećeg ugovora u kojemu je za nastavno razdoblje ponovno ugovoren najam vozila, a ukupan iznos koji je na tom ugovoru naveden odgovara cijeni najma za razdoblje korištenja vozila u kontinuitetu 62dana.

10. Iz iskaza direktora tužitelja Z. D. i zaposlenika tužitelja F. B. utvrđuje da je upravo F. B. u ime tužitelja sklopio narečene ugovore, da je tuženik potpisao sva tri ugovora te da je treći ugovor sklopljen, unatoč tome što tuženik nije vratio vozilo po isteku drugog ugovora, jer ih je na to nagovorio tuženik, tvrdeći da mu je vozilo potrebno za obavljanje posla, budući da je njegovo vozilo bilo oštećeno.

11. Na temelju takvih činjeničnih utvrđenja, sud prvog stupnja zauzima stajalište da je tužitelj dokazao postojanje ugovora o najmu vozila za razdoblje od pedeset dana pa s obzirom na cijenu najma po danu, utvrđuje tužbeni zahtjev osnovanim za iznos od 2.488,55 eura/18.750,00 kn. U preostalom dijelu zahtjev odbija, ocjenjujući u tom dijelu iskaze zastupnika tužitelja i svjedoka neuvjerljivim, uz obrazloženje da za prijeporno razdoblje tužitelj nije priložio odgovarajući dokaz o postojanju ugovora, a pored toga ocjenjuje nelogičnim da u trećem ugovoru tužitelj nije naznačio i razdoblje od prijepornih dvanaest dana te da je uopće pristao sklopiti treći ugovor s tuženikom koji mu nije vratio vozilo nakon isteka drugog ugovora.

12. Stoga je djelomično održan na snazi, a djelomično ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, primjenom odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a. Odluka o parničnom trošku je donesena primjenom odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te su tužitelju priznati troškovi zastupanja odvjetnika, u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 dalje - Tarifa), uz trošak objave oglasa u Narodnim novinama, sve srazmjerno uspjehu tužitelja u parnici od 80,64%.

13. Glede odluke o troškovima privremenog zastupnika, sud prvog stupnja je naknadu odmjerio pozivom na odredbu čl. 3. st. 2. Pravilnika o visini iznosa i načinu isplate naknade za skrbnika ("Narodne novine" broj 5/14), uz obrazloženje da je sukladno odredbi čl. 87. st. 3. ZPP-a sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika tuženika dužan predujmiti tužitelj.

14. Kako je uvodno navedeno, prema ocjeni ovog suda, sud prvog stupnja je izveo nepravilan zaključak o tome da  tužitelj nije priložio odgovarajuće dokaze kojima potkrjepljuje kontinuitet razdoblja trajanja ugovora o najmu vozila od sklapanja prvog ugovora do isteka trećeg ugovora (od 30. kolovoza do 31. listopada 2017.).

15. Naime, sud prvog stupnja je propustio cijeniti činjenicu da je u  trećem ugovoru naznačen ukupan iznos duga  od 23.625,00 kn (kasnije je tužitelj taj iznos korigirao na iznos od 23.250,00 kn), te napomena o vezi tog ugovora sa prethodno sklopljenim ugovorima broj 771/17 i 787/17. Kada se obračuna cijena najma vozila za cijelo razdoblje od 62 dana, proizlazi da iznos koji je u trećem ugovoru naznačen kao ukupan dug obuhvaća razdoblje najma koje uključuje i prijepornih12 dana, pa je bez osnove zaključak suda prvog stupnja da tužitelj nije dokazao da bi i u prijepornom razdoblju postojao ugovorni odnos između stranaka. Konačno, zastupnik tužitelja i svjedok su detaljno opisali na koji način i zbog čega je došlo do sklapanja trećeg ugovora, unatoč tome što tuženik nije odmah vratio vozilo nakon isteka drugog ugovora pa kako je sud u bitnim elementima prihvatio kao istinite njihove iskaze, nije bilo razloga, posebice s obzirom na sadržaj trećeg ugovora o najmu, ne prihvatiti  iskaze i u odnosu na postojanje kontinuiteta korištenja vozila od strane tuženika u razdoblju od početka prvog do završetka trećeg ugovora.

16. Osnovano tužitelj smatra da se u tom dijelu treba primijeniti čl. 574. st. 2. ZOO-a, prema kojem propisu se smatra da je trajanje ugovora produljeno na neodređeno vrijeme pod istim uvjetima, ako nakon proteka ugovorom određenog vremena najmoprimac nastavi rabiti stvar, a najmodavac se tomu ne protivi. Kako je, dakle, tužitelj dokazao postojanje ugovora o najmu vozila i za prijeporno razdoblje, a visina najma je utvrđena na temelju priloženih ugovora, proizlazi da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

17. Zbog izloženog je valjalo  žalbu tužitelja uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točki II. izreke preinačiti te održati na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave za iznos od 597,25 eura/4.500,00 kn, primjenom odredbe čl. 373a ZPP-a.

18. Glede žalbe protiv odluke o parničnom trošku, treba reći da s pravom tužitelj ukazuje da mu pripada trošak sastava podneska od 5. veljače 2018., kojim je dostavio dokaz o uplati iznosa od 450,00 kn za objavu oglasa u Narodnim novinama. Naime, na ročištu održanom 11. siječnja 2018., tužitelju je naloženo dostaviti dokaz o uplati pa je na takav način tužitelj postupio po nalogu suda. Za tu radnju odvjetniku pripada pravo na nagradu prema Tbr. 8. toč. 3. Tarife, u iznosu od 250,00 kn, što zajedno s porezom na dodanu vrijednost prema Tbr. 42. Tarife daje iznos od 41,48 eura/312,50 kn. Kako je tužitelj u konačnici uspio u cijelosti u sporu, ima pravo na nadoknadu cjelokupnog troška zastupanja te objave oglasa, koji prema pravilnom obračunu suda prvog stupnja iznosi 1.221,05 eura/9.200,00 kuna pa kako je u točki III. izreke dosuđen iznos od 984,66 eura/7.418,90 kn, tužitelju pripada razlika u iznosu od 236,39 eura/1.781,10 kuna, odnosno ukupno 277,87 eura/2.093,60 kuna. U preostalom dijelu žalba tužitelja nije osnovana, jer podnesci kojima je požurivao postupanje suda, i prema ocjeni ovog suda nisu bili potrebni za vođenje postupka u smislu odredbe čl. 155. ZPP-a.

19. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja djelomično uvažiti i presudu suda prvog stupnja u točki III. izreke u odbijajućem dijelu preinačiti primjenom odredbe čl. 373.toč.3.ZPP-a.

20. U odnosu na odluku o troškovima privremenog zastupnika, treba istaći da je čl. 85. st. 3. ZPP-a propisano da sredstva za pokriće troškova postavljanja i rada privremenog zastupnika mora predujmiti tužitelj, na temelju rješenja suda protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba, jer će sud u protivnom tužbu odbaciti. To znači da je i u nazočnom slučaju, sud prvog stupnja bio dužan pozvati tužitelja na predujmljivanje troškova koji su očekivano trebali nastati zbog činjenice da je tuženiku, kao osobi nepoznata boravišta, postavljen  privremeni zastupnik. Međutim, taj propust nije utjecao na zakonitost rješenja kojim je tužitelj obvezan isplatiti trošak privremenom zastupniku, budući da bi tužitelju  u svakom slučaju nastao taj trošak. Tužitelj je, kako sam u žalbi navodi, bio ovlašten taj trošak potraživati od tuženika kao dio parničnog troška, što je propustio učiniti, pa ga sud nije bio ovlašten priznati, budući da u skladu s odredbom čl. 2. ZPP-a odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

21. Zbog izloženog je valjalo žalbu tužitelja odbiti i presudu suda prvog stupnja u točki IV. izreke potvrditi, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a.

22. Tužitelj je u odnosu na glavnu stvar uspio sa žalbom pa ima pravo na trošak koji se odnosi na nagradu odvjetnika za sastav žalbe prema Tbr. 10. t. 1. i Tbr. 42. Tarife u iznosu od 173,83 eura/1.309,75 kn, prema vrijednosti pobijanog dijela (točka II izreke). Stoga je o troškovima žalbenog postupka odlučeno primjenom odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a, kao u točki IV izreke.

23. Presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke te točki III. izreke u dosuđujućem dijelu, je kao nepobijana ostala neizmijenjena.

U Rijeci 27. rujna 2023.

 

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara v.r.