Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-754/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Božidara Horvata člana vijeća i suca izvjestitelja te Tihane Cišper članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice IJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Krunoslav Vukšić, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženika Addiko Bank d.d., OIB: 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Knezović & Partneri j.t.d., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-360/2023-29 od 21. kolovoza 2024., na sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Addiko Bank d.d. i potvrđuje presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-360/2023-29 od 21. kolovoza 2024. pod toč. I. izreke u dijelu kojem su utvrđene ništetnim sljedeće odredbe Ugovora o kreditu broj 5140230452 – 20010420262/2007 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu):

- čl. 3. toč. 2. koji glasi: „ … u kunskoj protuvrijednosti ….CHF."

- čl. 3. toč. 3. koji glasi: „… obračunanim po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja."

- čl. 3. toč. 4. koji glasi: "Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.“

- čl. 4. toč. 1. koji glasi: "…kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu."

- čl. 4. toč. 2. koji glasi: „Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“

pod toč. II. izreke te pod toč. III. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužiteljici IJ troškove parničnog postupka u iznosu od 1.467,87 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. kolovoza 2024. pa do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Đakovu poslovni broj P-360/2023-29 od 21. kolovoza 2024. pod toč. I. u dijelu kojem su utvrđene ništetnim sljedeće odredbe Ugovora o kreditu:

- čl. 2. koji glasi: "…CHF… u protuvrijednosti od KN prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita."

- čl. 11. koji glasi: "Ako nakon stupanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredit odriče se prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“

- čl. 15. toč. 2. koji glasi: "Potpisom na ovom Ugovoru, Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluku o visini naknade za usluge Banke, kao i sve njihove izmjene i dopune.“

i pod toč. III. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženiku Addiko Bank d.d. naknaditi tužiteljici IJ daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 840,47 eura sa zateznim kamatama tekućim od 21. kolovoza 2024. pa do isplate te se u tom dijelu odbija kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice IJ.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Addiko Bank d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 382,84 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom presuđeno je:

"I Utvrđuje se da su ništetne slijedeće odredbe Ugovor o kreditu broj 5140230452 – 20010420262/2007 zaključenim između tužiteljice IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] s tuženikom ADDIKO BANK d.d., Slavonske avenije 6, Zagreb, OIB: 14036333877, dana 21. 02. 2007. godine.

- u članku. 2.: „ …CHF… u protuvrijednosti od KN prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita.“

- u članku 3. toč. 2.: „ … u kunskoj protuvrijednosti ….CHF.“

- u čl. 3. točka 3.: „… obračunanim po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.

- u čl. 3. točka 4. točka 5 . stavak 3.: Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja.“

- u čl. 4. točka 1.: ...kamatna stopa promjenjiva i vezana uz određenu valutnu klauzulu.

- u čl. 4. točka 2.: „Izmjena kamatne stope se smatra sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja Aneksa ovom ugovoru, a što stranke potvrđuju svojim potpisom na ovom Ugovoru.“

- u članku 11.: „Ako nakon stupanja ovog Ugovora nastupe okolnosti koje otežavaju ispunjenje obveze jedne strane ili ako se zbog njih ne može ostvariti svrha ugovora, Korisnik kredit odriče se prava prigovora promijenjenih okolnosti (clausula rebus sic stantibus).“

- u članku 15. točka 2.: „ Potpisom na ovom Ugovoru, Korisnik kredita u cijelosti prihvaća odredbe poslovnih uvjeta Banke, a naročito odredbe Odluke o kamatnim stopama i Odluku o visini naknade za usluge Banke , kao i sve njihove izmjene i dopune.“

II Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonske avenije 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 5140230452–20010420262/2007 o valutnoj klauzuli na ime preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog ugovorene valutne klauzule (promjena tečaja CHF u odnosu na kune) isplati iznos od 1.855,23 eura i to kako slijedi:

- iznos od 17,50 € tekućim od 01. prosinca 2008.g.

- iznos od 2,81 € tekućim od 01. siječnja 2009.g.

- iznos od 19,12 € tekućim od 01. veljače 2009.g.

- iznos od 21,33 € tekućim od 01. ožujka 2009.g.

- iznos od 22,44 € tekućim od 01. travnja 2009.g.

- iznos od 19,80 € tekućim od 01. svibnja 2009.g.

- iznos od 19,41 € tekućim od 01. lipnja 2009.g.

- iznos od 15,26 € tekućim od 01. srpnja 2009.g.

- iznos od 11,61 € tekućim od 01. kolovoza 2009.g.

- iznos od 14,00 € tekućim od 01. rujna 2009.g.

- iznos od 15,59 € tekućim od 01. listopada 2009.g.

- iznos od 14,05 € tekućim od 01. studenog 2009.g.

- iznos od 12,54 € tekućim od 01. prosinca 2009.g.

- iznos od 16,00 € tekućim od 01. siječnja 2010.g.

- iznos od 18,75 € tekućim od 01. veljače 2010.g.

- iznos od 22,72 € tekućim od 01. ožujka 2010.g.

- iznos od 21,82 € tekućim od 01. travnja 2010.g.

- iznos od 27,62 € tekućim od 01. svibnja 2010.g.

- iznos od 26,12 € tekućim od 01. lipnja 2010.g.

- iznos od 29,04 € tekućim od 01. srpnja 2010.g.

- iznos od 47,86 € tekućim od 01. kolovoza 2010.g.

- iznos od 41,74 € tekućim od 01. rujna 2010.g.

- iznos od 55,77 € tekućim od 01. listopada 2010.g.

- iznos od 48,37 € tekućim od 01. studenog 2010.g.

- iznos od 42,80 € tekućim od 01. prosinca 2010.g.

- iznos od 59,73 € tekućim od 01. siječnja 2011.g.

- iznos od 71,33 € tekućim od 01. veljače 2011.g.

- iznos od 62,61 € tekućim od 01. ožujka 2011.g.

- iznos od 63,73 € tekućim od 01. travnja 2011.g.

- iznos od 58,27 € tekućim od 01. svibnja 2011.g.

- iznos od 59,96 € tekućim od 01. lipnja 2011.g.

- iznos od 78,49 € tekućim od 01. srpnja 2011.g.

- iznos od 77,73 € tekućim od 01. kolovoza 2011.g.

- iznos od 112,62 € tekućim od 01. rujna 2011.g.

- iznos od 94,16 € tekućim od 01. listopada 2011.g.

- iznos od 82,56 € tekućim od 01. studenog 2011.g.

- iznos od 82,25 € tekućim od 01. prosinca 2011.g.

- iznos od 80,99 € tekućim od 01. siječnja 2012.g.

- iznos od 86,91 € tekućim od 01. veljače 2012.g.

- iznos od 89,84 € tekućim od 01. ožujka 2012.g.

- iznos od 89,98 € tekućim od 01. travnja 2011.g.

i to sa pripadajućom zateznom kamatom, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. godine po stopi od 15%, a od 01. kolovoza 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za 5 postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, tekućem od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.308,34 eura, s pripadajućom zateznom kamatom tekućom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3% poena od donošenja prvostupanjske presude, tj. od 21. kolovoza 2024, godine, pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužbeni zahtjev:

"Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Slavonske avenije 6, Zagreb, OIB: 14036333877, da tužiteljici IJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu broj 5140230452–20010420262/2007 isplati iznos od 1.462,84 eura, sa zateznim kamatama."

2. Tuženik pobija presudu pod toč. I., II. i III. izreke zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te odrediti da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Za sastav žalbe i sudsku pristojbu na žalbu zahtijeva naknadu od 382,84 eura.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, odredbe kojom je iskazan način otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno plaćanja, odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, odredbe ugovora o clausuli rebus sic stantibus te odredbe ugovora kojom korisnik kredita prihvaća odredbe poslovnih uvjeta banke. Tužiteljica se u vezi ništetnosti navedenih odredi Ugovora o kreditu poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koje su donesene u kolektivnom sporu.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP) ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koju pazi po službenoj dužnosti.

6. Neosnovan je žalbeni navod bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da izreka toč. II. presude proturječi razlozima navedenim u obrazloženju presude. Naime, iznos od 2.308,34 eura, na koji se tuženik poziva u svojoj žalbi, predstavlja parnični trošak koji je dosuđen tužiteljici u toč. III. izreke, dok je suprotno žalbenom navodu tuženika u toč. II. izreke pobijane presude na ime preplate po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 1.855,23 eura. Tako navedeni iznos predstavlja zbroj svih pojedinačnih iznosa preplate na ime ništetne odredbe o valutnoj klauzuli navedenih u konačno postavljenom tužbenom zahtjevu od 14. svibnja 2024. (list 162 spisa). Suprotno žalbenom navodu tuženika isti je u skladu s nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke Draženke Matić te isti predstavlja ukupnu razliku uslijed promjene tečaja za CHF. Iako je u nalazu i mišljenju navedeno da ukupna razlika u valuti euro nastala uslijed promjene tečaja za CHF iznosi 1.776,75 eura, tako navedeni iznos dobiven je nakon umanjenja negativne razlike po osnovi promjene tečaja, dok tužiteljica postavlja zahtjev bez takvog uračunavanja negativne razlike.

7. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

7.1. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica kao korisnica kredita i prednik tuženika Slavonska banka d.d. Osijek, kao kreditor, zaključili Ugovor o kreditu prema kojem je tuženik kao kreditor tužiteljici kao korisnici kredita odobrio kredit u iznosu od 20.600,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan korištenja kredita, da se kredit otplaćivao u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važećem na dan uplate anuiteta, da je namjena kredita bila kupnja osobnog automobila, da je ugovor sadržajno pripremljen od strane banke, odnosno da se radilo o tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužiteljica nije mogla utjecati, da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužiteljici nisu pojašnjene, odnosno da službenici banke nisu upozorili tužiteljicu da bi predmetni Ugovor o kreditu bio rizičan kredit, što ukazuje na neravnopravan položaj tužiteljice.

8. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužiteljice, i to presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske te utvrđuje da su ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužiteljica ostvaruje pravo povrata preplaćenih iznosa na ime ništetnosti valutne klauzule.

8.1. Suprotno žalbenom navodu tuženika, pravilno se sud prvog stupnja pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima tuženika, budući da je sukladno čl. 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala. Suprotno žalbenom navodu tuženika Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine”, broj 70/19) stupio je na snagu 1. rujna 2019., dakle prije pokretanja predmetnog parničnog postupka (tužba podnesena 7. travnja 2021.).

8.2. Naime, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP-a). Dakle, citirana odredba propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu pozivaju na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.). Također, i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

8.3. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su toč. 5. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. Stoga, suprotno žalbenom navodu tuženika, u tom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

8.4. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

9. U odnosu na žalbene navode tuženika da je sukladno čl. 22. ZOO-a bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule i da takva klauzula djeluje prema svim sudionicima obveznog odnosa, valja reći da nije sporno da je bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ali je u konkretnom slučaju sporno je li ta klauzula ugovorena na zakonit način.

10. Nadalje, iz iskaza tužiteljice, kojeg je prvostupanjski sud ocijenio istinitim i uvjerljivim, utvrđeno je da je izostalo pregovaranje o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, da tužiteljici nisu pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, niti parametri promjene kamatne stope te da tuženik nije dokazao niti učinio vjerojatnim da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja zaključio da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

10.1. Stoga, kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, na tuženiku je bio, prema čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP-a), teret dokaza da tome nije tako, a što tuženik nije dokazao. Pritom je za istaknuti da pozivanje tuženika na mogućnost izbora tužiteljice između kredita vezanog uz valutu u CHF ili EUR, odnosno bez valutne klauzule, nije od utjecaja na pitanje je li tuženik informirao tužiteljicu o svim rizicima ugovorene valutne klauzule i promjenjive kamatne stope i jesu li o takvim ugovornim odredbama stranke potom pregovarale, na temelju čega bi tužiteljica potom mogla donijeti valjanu odluku utemeljenu na potpunoj obavijesti.

11. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud trebao provesti vještačenje primjenom kamatne stope koja je vrijedila za kunske kredite. Ovo iz razloga što predmet ovog spora nije kredit u kunama, već kredit u CHF kod kojeg je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i zahtjev za restitucijom zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Radi se zapravo o neslaganju tuženika s pravnim pristupom rješavanju spornih pitanja, a što ne dovodi u sumnju pravilnost i stručnost provedenog vještačenja. Nadalje, metodologija izračuna temelji se na utvrđenju da su ništave ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF, kao odredbi o kojima se nije pregovaralo, što znači da se primjenjuje početno ugovoreni tečaj u trenutku isplate kredita, dakle o pravnom pitanju koje je prvostupanjski sud valjano obrazložio.

12. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Također, suprotno žalbenom navodu tuženika, pravilno je sud prvog stupnja naložio tuženiku da tužiteljici isplati zatezne kamate na dosuđeni iznos preplate od dana isplate svakog pojedinačnoj iznosa sukladno čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj budući da je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je zaključio predmetni ugovor, a da pritom nije upoznao tužiteljicu sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je sve tuženiku moralo biti poznato, kako je to pravilno i obrazložio sud prvog stupnja.

13. Jednako tako, odredbom čl. 326. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno otpadne, dok je stavkom 2. istog članka propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Dakle, riječ je o iznimci od zabrane konvalidacije za čiju primjenu je potrebno kumulativno ispunjenje sljedećih uvjeta, odnosno da je zabrana naknadno otpala, da su obje stranke u cijelosti izvršile sve obveze iz ugovora te da je zabrana bila manjeg značaja. Stoga, kako u konkretnom slučaju uzrok ništetnosti nije naknadno otpao, nema mjesta primjeni navedene odredbe zakona. Štoviše, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, ugovaranje valutne klauzule o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo uzrokovalo je znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača te isto nikako ne predstavlja zabranu manjeg značaja, kako to neosnovano navodi tuženik.

14. Također, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare glede isplate preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa je tužba podnesena 7. travnja 2021. unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO-a.

14.1. Valja ukazati da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.).

14.2. Također, građanski odjel Vrhovnog suda Republike je na sjednici 31. siječnja 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.”

14.3. Prema tome, suprotno žalbenom navodu tuženika, a imajući u vidu citirana pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na koja se pravilno pozvao sud prvog stupnja, pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na koje se u tužbi poziva tužitelj, dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018.

15. Također, treba reći da je sud prvog stupnja time što je utvrdio ništetnom ugovornu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, izrazio svoje pravno stajalište da tužiteljica ima pravni interes za utvrđenjem ništetnosti sporne ugovorne odredbe, koji interes i prema pravnom shvaćanju ovog suda postoji, jer tužiteljica ima pravo zahtijevati da se u izreci presude utvrdi ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a koji pravni interes proizlazi iz toga što je tužiteljica ugovorna strana u tom ugovoru. Stoga, suprotno žalbenom navodu, u tom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

16. Slijedom navedenoga na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojem su utvrđene ništetnim dijelovi odredbe čl. 3. i čl. 4. Ugovora o kreditu te pod toč. II. izreke, kako je i odlučeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

17. Međutim, pravilno ukazuje tuženik u svojoj žalbi da je sud prvog stupnja počinio bitnu povredu odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer pobijana presuda ne sadrži razloge zbog kojih sud smatra da bi bile ništetne odredbe čl. 2., čl. 11. (pravilno čl. 19.) te čl. 15. toč. 2. (pravilno čl. 24. toč. 2.) Ugovora o kreditu. Međutim, navedenu je povredu ovaj drugostupanjski sud otklonio na temelju ovlaštenja iz čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP-a, pa stoga nije bilo potrebe za ukidanjem presude.

17.1. Naime, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da bi bio ništetan dio odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, u dijelu u kojem je kredit iskazan u valuti švicarski franak. Ovo stoga jer se ništetnost valutne klauzule odnosi na način otplate kredita, a ne na način isplate kredita, prema kojoj odredbi se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Također, prema tom tečaju sačinjen je nalaz i mišljenje financijskog vještaka, na način da je za svaki anuitet utvrđena razlika između početnog tečaja i tečaja koji je vrijedio na dan dospijeća svakog anuiteta. Stoga, navedena odredba Ugovora o kreditu nije protivna odredbama ZZP-a i ZOO- a, niti dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a niti je bila predmetom osporavanja u kolektivnom sporu.

17.2. Također, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo i kada je utvrdio ništetnim odredbe čl. 11. (pravilno čl. 19.) Ugovora o kreditu te čl. 15. toč. 2. (pravilno čl. 24. toč. 2.) Ugovora o kreditu. Naime, iz dokaza u spisu te činjeničnih navoda u tužbi ne proizlazi da bi tako ugovorene odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, odnosno protivne odredbama ZZP-a i odredbama ZOO-a, niti su iste bile predmetom osporavanja u kolektivnom sporu.

17.3. Stoga, trebalo je na temelju odredbe čl. 373.a st. 1. toč. 2. i st. 3. ZPP-a preinačiti u tom dijelu pobijanu presudu i odlučiti kao pod toč. II. izreke ove drugostupanjske presude.

18. U odnosu na troškove postupka prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je troškove dosudio prema čl. 154. st. 5. ZPP-a uz obrazloženje da bi odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu kao potrošača pozivajući se pri tome na odluke Suda Europske unije koje, prema pravnom stavu ovog drugostupanjskog suda, nisu primjenjive na konkretnu pravnu situaciju. Naime, u ovom sporu je tužiteljica uspjela u pogledu osnove i u pogledu većeg dijela visine svojeg zahtjeva te uz pravilnu primjenu čl. 154. st. 2. ZPP-a dosuđenim troškovima postupka neće biti povrijeđeno pravo tužiteljice na mirno uživanje vlasništva.

18.1. Dakle, troškove je trebalo odmjeriti primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a vodeći pri tome računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove i uspjeha dokazivanja u pogledu visine tužbenog zahtjeva. Iako je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva na utvrđenje, isto predstavlja samo neznatan dio zahtjeva, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi. Stoga, tužiteljica je 100% uspjela u osnovi i 56% u visini, odnosno njezin uspjeh u sporu iznosi 78% (100+56=156:2=78%). Uspjeh u sporu tuženika iznosi 22%, što znači da je tužiteljica u većoj mjeri uspjela u parnici i od njezinog postotka oduzima se postotak uspjeha tuženika te se tužiteljici odmjerava naknada troška u omjeru od 56% (78% uspjeha tužiteljice umanjeno za 22% uspjeha tuženika).

19. Nije osnovan žalbeni navodi tuženika da je troškove zastupanja tužiteljice po punomoćniku trebalo odrediti prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika važećoj u trenutku poduzimanja pojedine radnje. Pravilno je prvostupanjski sud pravo na naknadu troškova zastupanja tužiteljice po punomoćniku dosudio prema vrijednosti boda od 2,00 eura primjenom Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23.). Naime, Tbr. 52. toč. 3. Tarife propisano da kad sud odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka. Od 25. studenoga 2023. na snazi je vrijednost boda od 2,00 eura. Ovo pravno shvaćanje podudarno je s pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su IV-184/2024 od 14. lipnja 2024. i odlukama Rev 940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev 847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev 562/2024 od 7. svibnja 2024.

20. Jednako tako, neosnovano se tuženik sadržajno poziva na odredbu čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18 i 51/23, dalje u tekstu: ZSP-a). Naime, u konkretnom slučaju predmetni je postupak pokrenut 7. travnja 2021. zbog čega tužiteljica nije oslobođena od plaćanja sudske pristojbe na tužbu jer je pristojbena obveza na taj podnesak nastala prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 51/23 - dalje: ZID ZSP), kojim je propisano da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni potrošači u postupcima koji se temelje na pravomoćnoj sudskoj presudi za zaštitu kolektivnih interesa. Također, napominje se tuženiku da i u slučaju primjene navedene odredbe, sukladno odredbi čl. 13. st. 1. ZSP-a kada stranka koja je oslobođena od plaćanja pristojbi uspije u postupku, pristojbe koje bi trebala platiti da nije bila oslobođena plaća stranka koja nije oslobođena od plaćanja pristojbi, i to u omjeru u kojem je oslobođena stranka uspjela u postupku.

21. Stoga, kako sud drugog stupnja po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a tuženik nije osporio priznate radnje punomoćnika tužiteljice, to je sud prvog stupnja uzeo kao opravdan iznos koji je dosudio prvostupanjski sud tužiteljici na ime troška za sastav tužbe (iznos od 200,00 eura), sastav podneska od 10. listopada 2023. (iznos od 200,00 eura), sastav podneska od 16. studenog 2023. (iznos od 200,00 eura), zastupanje na ročištu 2. lipnja 2022. (iznos od 200,00 eura), zastupanje na ročištu 13. prosinca 2023. (iznos od 200,00 eura), zastupanje na ročištu 10. travnja 2024. (iznos od 200,00 eura), zastupanje na ročištu 25. lipnja 2024. (iznos od 200,00 eura), zastupanje na ročištu za objavu presude (iznos od 100,00 eura), trošak PDV-a u iznos od 375,00 eura, što ukupno iznosi 1.875,00 eura. Dakle, uzimajući u obzir i priznati trošak sudske pristojbe u iznosu od 35,17 eura, tužiteljici pripada pravo na trošak u visini od 1.910,17 eura, što s obzirom na uspjeh u sporu u visini od 56% iznosi 1.069,70 eura, na što je bilo potrebno pribrojiti trošak financijskog vještačenja u visini od 398,17 eura te tužiteljici dosuditi troškove postupka u ukupnom iznosu od 1.467,87 eura.

21.1. Prema tome osnovano tuženik pobija odluku o trošku za preostali priznati iznos u visini od 840,47 eura i za taj iznos je preinačena prvostupanjska presuda te je u tom dijelu odbijen zahtjev tužiteljice za naknadom troškova postupka.

22. Slijedom navedenoga, a na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a, trebalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i djelomično potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. III. za iznos parničnog troška u visini od 1.467,87 eura (toč. I. ove drugostupanjske presude) te na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a djelomično preinačiti prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke za daljnji iznos od 840,47 eura (točka II. izreke ove drugostupanjske presude).

23. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod toč. III. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, budući se uspjeh u žalbenom postupku određuje prema uspjehu u odnosu na glavni zahtjev, a žalba tuženika je glede glavne stvari usvojena u razmjerno neznatnom dijelu.

24. U nepobijanom dijelu (toč. IV. izreke) prvostupanjska presuda nije ispitivana u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. ZPP-a

U Velikoj Gorici 22. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak