REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6519/2024-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja FF iz [adresa], 1. Petruševec 5. odvojak 208, OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zoranu Horvatiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po Josipu Grošeta, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. listopada 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Damira Vidriha, odvjetnika te punomoćnika tuženika VF, odvjetničkog vježbenika, dana 22. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe točke 3. Ugovora o kreditu broj: 188-50- 4696617 koja glasi: „…3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 544,95 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 06.07.2005. po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 276,54 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22.10.2025. godine, kao dana donošenja ove presude, do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 1.7.2005. sklopio Ugovor o kreditu br. 029-50-2922417, a prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 26.413,81 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Nadalje, tužitelj navodi kako je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 3,30 % od iznosa kredita, koja se naplaćuje jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, a na koju naknadu je tužitelj bio primoran pristati i platiti ju kako bi mogao realizirati traženi kredit. Tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, nepoštena ugovorna odredba kojom su povrijeđena prava tužitelja kao potrošača jer o toj odredbi tužitelj s tuženikom nije mogao pregovarati, pri čemu ističe kako je spornu ugovornu odredbu tuženik koristio kao naknadu za troškove obrade kredita iako je jasno da tuženiku nisu nastali nikakvi posebni niti dodatni troškovi prilikom obrade kredita jer se radilo o uobičajenom i standardnom poslu kojeg tuženik obavlja.

2. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se da se utvrdi ništetnim dio odredbe točke 3. predmetnog Ugovora o kreditu koja glasi: "…3.30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…". Kako je tuženik dana 6.7.2005. godine tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od sada 544,95 EUR, to tužitelj tužbenim zahtjevom od tuženika traži i isplatu iznosa od 544,95 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 6.7.2005. godine do isplate. Također, tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja I stupanjske presude do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe kako je odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva pa je stoga isključena od ocjenjivanja nepoštenosti, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze pa je stoga stav tuženika da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Čak i da je dopušteno provođenje testa poštenosti, tuženik smatra kako tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja te ističe kako je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom tog ugovora izjavio da je upoznat sa istima i pristao na njihovu primjenu, dok nije postojala obveza tuženika da u samom ugovoru o kreditu navede na što se sve odnosi naknada za obradu kredita i koje troškove istom pokriva. Također, tuženik ističe kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen te da se prema čl. 326 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje ZOO), ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Ističe i prigovor zastare te osporava da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, osobito ukazujući na činjenicu da je tužba podnesena gotovo 20 godina nakon naplate sporne naknade te da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Tuženik ne spori visinu tužbenog zahtjeva na isplatu, a na ročištu održanom 14.10.2025. tuženik je učinio nespornim i da je datum plaćanja naknade za obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade 6.7.2005. godine, ali smatra da zbog prethodno obrazloženih razloga tužbeni zahtjev nije osnovan te da isti treba odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu broj 029-50-2922417 od 1.7.2005. godine, potvrdu tuženika od 20.9.2024. o naplaćenoj naknadi za obradu kredita, saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom dio odredbe točke 3. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita odnosno tzv. ulaznu naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 544,95 EUR jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 029-50-2922417 od 1.7.2005. godine, a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 26.413,81 CHF, kao i to da je točkom. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 3,30% iznosa kredita, time da se navedena naknada naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 544,95 EUR niti da je predmetna naknada tužitelju naplaćena dana 6.7.2005. godine.

8. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade u visini 3,30% iznosa kredita sadržane u točki 3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade u iznosu od 544,95 EUR, je li nastupila zastara te je sporan zatraženi tijek zatezne kamate.

9. Čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je točkom. 3. istog ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja, dok nitko od zaposlenika banke nije saslušan kao svjedok jer takav dokazni prijedlog nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud na temelju čl. 7. st.1 ZPP-a provodi samo dokaze predložene po strankama, osim, ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

11. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje osobnog automobila. Automobil koji je kupio predmetnim kreditom koristio je za svoje osobne i obiteljske potrebe, nikada ga nije davao u najam. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog nije u vlasništvu imao trgovačko društvo niti obrt. U auto kući Peugeot našao je automobil Peugeot 307 koji mu se svidio i u auto kući su mu rekli da surađuju vezano uz kreditiranje s Raiffeisen bankom. Rekli su mu da mu mogu ponuditi ugovor o kreditu koji je vezan uz švicarski franak, a njemu je bilo bitno da može plaćati mjesečnu ratu kredita. Vezano uz zaključenje predmetnog ugovora o kreditu uopće nije bio u banci, u auto kući dao je sve svoje podatke i oni su svu dokumentaciju vezano uz kredit poslali u banku, sve su riješili i njega (tužitelja) onda pozvali da potpiše ugovor o kreditu. Ugovor o kreditu je potpisao u auto kući. Djelatnici auto kuće nisu ga upozorili da bi bio dužan platiti ikakvu naknadu za korištenje kredita niti u kojem iznosu. Prije nego što je potpisao ugovor o kreditu isti nije pročitao jer je vjerovao djelatnici u auto kući da je u ugovor o kreditu uneseno sve kako je dogovoreno tj. iznos kredita i rata koju treba plaćati. Ne sjeća se je li vezano uz zaključenje predmetnog ugovora o kreditu uopće bio kod javnog bilježnika.

12. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljeva iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužitelja potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

13. Naime, uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da se radi o kreditu za kupnju automobila, a što potvrđuje i tužitelj svojim iskazom. Također je uvidom u predmetni Ugovor sud utvrdio da je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba, a iz iskaza tužitelja proizlazi da je automobil koji je kupio predmetnim kreditom koristio isključivo za svoje osobne i obiteljske potrebe, da ga nikada nije davao u najam, kao i da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog nije imao u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt, iz čega proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03, važećem u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu) kojim je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, pri čemu sud ističe kako tuženik nije niti osporavao status potrošača tužitelju.

14. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15. Člankom 81. ZZP/ 03 propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

16. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu (84 mjeseca tj. 7 godina kako je ugovoreno točkom 4. predmetnog Ugovora o kreditu) s promjenjivom redovnom kamatnom stopom (točka 2. Ugovora o kreditu), kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvog korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredba točke 3. predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

18. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužitelju kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 83 ZZP/03.

19. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud je stava da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika) i prezentiran tužitelju po djelatnicima auto kuće kod koje je tužitelj našao automobil koji je odlučio kupiti i koji je u konačnici kupio predmetnim kreditom, dok vezano uz uvjete kreditiranja i zaključenje predmetnog ugovora o kreditu nije uopće bio u banci niti je razgovarao sa zaposlenicima banke (tuženika). Tuženik nije niti vidio tužitelja, a kamoli mu objasnio spornu ugovornu odredbu, što je postupanje tuženika, kao financijske institucije u čije redovno poslovanje ulazi i zaključivanje ugovora o kreditu, koje je u suprotnosti s čl. 4. i čl. 10. st. 2. ZOO-a.

20. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

21. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezuje platiti banci naknadu za obradu kredita u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, time da se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

22. Iako je predmetna odredba ( točka 3. Ugovora o kreditu) transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

23. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu tzv. ulazne naknade odnosno naknade za obradu kredita, niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

24. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi za obradu kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba točke 3. ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se naknada za obradu kredita odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

25. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

26. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

27. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

28. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja točkom 3. Ugovora o kreditu, koja se odnosi na naknadu za obradu kredita odnosno tzv. ulaznu naknadu, prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30 % iznosa kredita) utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača (tužitelja) značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 3,30% od iznosa kredita.

29. Obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi da vezano uz uvjete kreditiranja i zaključenje predmetnog ugovora o kreditu uopće nije bio u banci, kao i da nije sudjelovao u sastavljanju Ugovora o kreditu već je u auto kući, koja je vezano za kreditiranje surađivala s tuženikom, dao sve svoje podatke, auto kuća je svu dokumentaciju vezano uz kredit poslala u banku, sve su riješili i zatim njega pozvali da potpiše ugovor o kreditu te na temelju uvida u predmetni Ugovor o kreditu, stav je ovog suda da je predmetni Ugovor o kreditu prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru te da se o odredbi tog ugovora koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, a isto potvrđuje i tužitelj svojim iskazom navodeći da ga djelatnici auto kuće nisu upozorili da bi bio dužan platiti ikakvu naknadu za obradu kredita, što pak znači da je izostala informiranost tužitelja kao potrošača o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita i na što se konkretno predmetna naknada za obradu kredita odnosi, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03. Čak i da je tužitelj pročitao predmetni ugovor o kreditu u kojem je u točki 3. navedena obveza plaćanja jednokratne naknade od 3,30 % iznosa kredita, bez da mu je objašnjeno na koje stvarne troškove i usluge banke se ta naknada odnosi, govori u prilog neinformiranosti tužitelja kao potrošača od strane tuženika kao financijske ustanove, a što je u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja koje su stranke u obveznim odnosima dužne poštivati.

30. Nadalje, prema članku 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a prema čl. 295. st. 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

31. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da je u točki 9. istog, između ostalog, ugovoreno da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti banke Kreditora (tuženika) kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je u tuženikovim općim aktima propisano plaćanje jednokratne naknade za obradu (korištenje) kredita te da je potpisom ugovora tužitelj pristao na primjenu tih općih akata te da je s istima upoznat.

32. Obzirom na prethodno navedeno, te uzimajući u obzir odredbu čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a, stav je ovog suda da se o odredbama općih akata kreditora (tuženika) na koje se poziva predmetni Ugovor o kreditu, po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati jer se radi o općim aktima jedne ugovorne strane (tuženika), a što posljedično znači da tužitelj sa tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kredita.

33. Dakle, kako je sporna ugovorna odredba iz točke 3. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj te obzirom da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima banke, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 3,30% od iznosa kredita, što je dovelo do znate neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, to je stav ovog suda da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021- 2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-715/2024 od 3.travnja 2024.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 87. ZZP/03.

34. Također, vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede, na koje ukazuje tužitelj, eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja radi čega se ništetnost sporne odredbe o naknadi za obradu kredita o ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita od strane kreditora, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, kao kreditora, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem ništetne odredbe naplaćeno, opstojno.

35. Slijedom navedenog sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da da je ništetna odredba točke 3. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita u dijelu koji glasi: „…3,30 % (tri zarez trideset posto) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.“

36. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelja ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

37. Tuženik je na pripremnom ročištu održanom 14.10.2025. godine učinio nespornim da je predmetna naknada u utuženom iznosu naplaćena 6.7.2005. godine.

38. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti ove prvostupanjske presude kojom je odlučeno o ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

39. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 544,95 EUR nesporna to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

40. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

41. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita, tuženik je, smatra ovaj sud postupao nepošteno iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj iste, ne navodeći na koje stvarne troškove i usluge tuženika se sporna naknada odnosi, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na, tužitelja, kao potrošača, i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužitelja na temelju čl. 1115 ZOO-a dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 6.7.2005. godine, kao dana plaćanja sporne naknade do isplate, a kako je tužitelj i zatražio tužbenim zahtjevom.

42. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

43. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

44. Vrijednost predmeta spora (dalje VPS) je 544,95 EUR, što je po tužitelju u tužbi naznačeni VPS u iznosu od 544,95 EUR.

45. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe - 50 bodova po Tbr. 7. točka 1 te zastupanja na ročištu 14.10.2025. – 50 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 100 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 200,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 50,00 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 250,00 EUR.

46. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu i sudske pristojbe na I stupanjsku presudu, u ukupnom iznosu od 26,54 EUR, uz primjenu čl. 7. st 1. i 3. ZSP-a, a koliko je tužitelj i zatražio troškovnikom.

47. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, to mu sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u iznosu od 276,54 EUR, kao u točki III izreke ove presude.

48. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 276,54 EUR, tekuću od 22.10.2025. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju.

49. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 22. listopada 2025. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda, županijskom sudu.

DNA:

1.pun. tužitelja uz rj. za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR

2.pun. tuženika