1

Poslovni broj Gž R-179/2023-3

 

Poslovni broj Gž R-179/2023-3

 

 

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

                    

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Gačanin, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Svjetlane Pražić, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. K. iz B., B. B., s boravištem u B. 195, OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. A., odvjetniku iz O., protiv tuženika M. j.d.o.o. S., OIB: …, zastupanog po punomoćniku S. P., odvjetniku iz V., radi proglašenje odluke o otkazu ugovora o radu nezakonitom i nedopuštenom, sudskog raskida ugovora o radu, isplate dnevnica, naknade štete i isplate plaće, rješavajući žalbe stranaka izjavljene protiv presude Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, posl.br. Pr-47/2023-48 od 19. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 27. rujna 2023.,

 

                                                  p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe stranaka kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog suda u Virovitici, Stalne službe u Slatini, posl.br. Pr-47/2023-48 od 19. svibnja 2023.

 

Obrazloženje

 

1. Citiranom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.637,37

eur / 19.871,25 kn sa zakonskim zateznim kamatama (točka I. izreke); tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 350,44 eur / 2.640,37 kn (točka II. Izreke), dok je odbijen zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u preostalom iznosu (točka III. izreke).

 

2. Protiv citirane presude žalbe su podnijele obje stranke; tužitelj protiv točke

II. izreke, a tuženik protiv točke I. i III. izreke, iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači odbijanjem tužbenog zahtjeva (tuženik), odnosno prihvaćanjem zahtjeva za naknadom parničnog troška (tužitelj).

 

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

4. Žalbe nisu osnovane.

 

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 2.637,37

eur / 19.871,25 kn s osnove neisplaćenih 35 dnevnica (svaka u iznosu od po 75,00 eur). Pravomoćno je okončan postupak u vezi tužbenih zahtjeva na utvrđenje da je Odluka o otkazu ugovora o radu nezakonita i nedopuštena, za sudski raskid Ugovora o radu s danom 13. srpnja 2020., za isplatu naknade štete u visini tri mjesečne ugovorene bruto plaće u iznosu od 12.187,50 kn i za naknadu plaće za vrijeme dok je tužitelj zbog otkaza bio izvan radnog odnosa od 27. ožujka 2020. do 13. srpnja 2020., odnosno bruto iznos za travanj 4.062,50 kn, svibanj 4.062,50 kn, lipanj 4.062,50 kn i razmjerno za mjesec srpanj 2020. 1.572,48 kn, na način da su odbijeni svi tužbeni zahtjevi.

 

6.1. Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je između tužitelja i tuženika dana 31. siječnja 2020. zaključen Ugovor o radu na određeno vrijeme na poslovima vozača motornog vozila iznad 7,5 tona nosivosti za razdoblje od 31. siječnja 2020. do 31. siječnja 2021.; da je navedenim ugovorom ugovoreno da će poslove vozača motornog vozila iznad 7,5 tona tužitelj raditi s punim radnim vremenom u trajanju od 40 sati tjedno, da će poslove vozača obavljati u Republici Hrvatskoj te u Europskoj uniji i drugim državama, da je osnovna mjesečna plaća tužitelja ugovorena u bruto iznosu od 4.062,50 kn sa dodacima na plaću za prekovremeni rad s uvećanjem od 25 ili 50%, za rad noću sa uvećanjem od 30%, za rad nedjeljom s uvećanjem od 35%, te za rad blagdanima ili drugim zakonom utvrđenim neradnim danom s uvećanjem od 50%. Tužitelju da je za veljaču 2020. obračunata plaća u bruto iznosu od 4.482,60 kn, a za ožujak 2020. u bruto iznosu od 4.930,86 kn, bez obračuna dodataka na plaću za prekovremeni rad, rad noću, rad nedjeljom, rad blagdanom ili drugim zakonom utvrđenim neradnim danom te drugih neoporezivih primitaka.

6.2. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je dnevnica za rad na terenu naknada koju poslodavac isplaćuje radniku koji je poslan na rad izvan svog mjesta prebivališta ili boravišta radi obavljanja poslova koji su udaljeni od mjesta sjedišta poslodavca te mjesta prebivališta ili boravišta radnika najmanje 30 kilometara. Utvrđuje da je tužitelj imao troškove prehrane i pića za vrijeme dok je rad obavljao na terenu u Republici Hrvatskoj, te u državama članicama EU i drugim europskim državama koje su udaljene više od 30 kilometara od mjesta prebivališta ili boravišta tužitelja, te od mjesta sjedišta tuženika, a tužitelj da je u navedenom razdoblju na terenu proveo ukupno 48 dana, dakle i više od 35 dana za koje potražuje isplatu dnevnica.

 

6.3. Prvostupanjski sud utvrđuje da su stranke usmeno dogovorile isplatu dnevnica. Tužitelj da je iskazao da je dogovorena isplata dnevnica u iznosu od 75,00 eur i to za svaki dan koji tužitelj provede na službenom putu bez obzira gdje putuje i da mu je tuženik isplatio dnevnice u iznosu od cca 1.100,00 eur i to jedan dio putem tekućeg računa, a 200,00 eur na ruke. Prvostupanjski sud navodi da ne prihvaća navode z.z. tuženika da je plaćanje dnevnica dogovoreno unutar ugovorene bruto plaće i da se može podvesti pod stavkom „prekovremeni rad s uvećanjem plaće 25 ili 50%" jer da je z.z. tuženika, suprotno navedenom, iskazao da je tužitelju isplatio prije odlaska na put iznose od 1.000,00 do 1.500,00 eur na ruke u tri navrata te da su u računovodstvu ti iznosi pravdani kao pozajmica treće osobe i da je visina tih troškova ovisila o njihovom međusobnom dogovoru, sve ovisno o tome koliko dana i u koja mjesta, odnosno u koje države je tužitelj putovao, da bi u očitovanju od 30. srpnja 2020. tuženik, između ostalog, naveo da su dnevnice isplaćene na ruke za razdoblje rada, a u odgovoru na tužbu naveo je da nije dužan tužitelju dnevnice jer da ih je tužitelj sve unaprijed preuzeo.

 

6.4. Zaključno prvostupanjski sud utvrđuje da je odredbom čl. 14. st. 1. ZR propisano da se ugovor o radu sklapa u pisanom obliku što bi značilo da bi sve kasnije izmjene i dopune ugovora morale biti, temeljem odredbe čl. 286. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN-35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO), u pisanom obliku. Međutim, prvostupanjski sud se poziva na stavak 3. citirane odredbe ZOO-a i utvrđuje da je usmenim dogovorom stranaka ugovoreno pravo tužitelja na dnevnice za rad na terenu i da tako postignuti usmeni dogovor nije protivan cilju i svrsi zaključenog ugovora o radu u pisanom obliku.

 

6.5. Kako je provedenim vještačenjem po gospodarskom vještaku Z. M. utvrđeno da je u utuženom razdoblju tužitelj kao vozač proveo na službenom putu upravljajući teretnim vozilom „I.“, reg. oznake VT 718-CT ukupno 48 dana, dakle i više od 35 dana za koje tužitelj potražuje isplatu neisplaćenih dnevnica, te cijeneći da tuženik u postupku nije dokazao da je plaćanje dnevnica dogovoreno unutar ugovorene bruto plaće, niti da se dnevnice mogu podvesti u stavci „prekovremeni rad s uvećanjem plaće“, prvostupanjski sud je prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da tužitelju isplati 35 dnevnica po 75,00 eur, odnosno ukupno 2.625,00 eur.

 

7. Prvostupanjski sud je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo odlučujući o tužbenom zahtjevu. Pri tome nije počinjena niti jedna bitna povreda iz članka 354. stavka 2. u vezi s člankom 365. stavkom 2. ZPP-a, pa tako niti bitna povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tuženika.

8.  Naime, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da su parnične stranke usmeno ugovorile plaćanje dnevnice za svaki dan koji tužitelj provede na službenom putovanju u iznosu od 75,00 eur i da tuženik nije tužitelju platio 35 dnevnica. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je plaćanje dnevnica ugovoreno kao prekovremeni rad jer, kraj nesporne činjenice da je tužitelj u utuženom razdoblju na službenom putovanju proveo 48 dana, u isplatnim listama tuženik nije tužitelju platio niti jedan sat prekovremenog rada. S druge strane, tuženik je u odgovoru na tužbu navodom da je tužitelju isplatio dnevnice u iznosu od 1.000,00 -1.500,00 eur indirektno priznao da je ugovoreno plaćanje dnevnica. Stoga je tuženik pravilno obvezan isplatiti tužitelju 35 dnevnica.

 

9.1. Neosnovani su žalbeni navodi tužitelja koji se odnose na odluku o parničnom trošku. Naime, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio uspjeh stranaka u postupku vodeći računa da su predmet spora bili zahtjevi za utvrđenjem nezakonitom odluke o otkazu ugovora o radu i posljedično isplate o kojima je pravomoćno odlučeno na način da su odbijeni svi tužbeni zahtjevi, a tužitelj je uspio samo sa zahtjevom za isplatom dnevnica. Stoga neosnovano smatra tužitelj da se o parničnom trošku trebalo odlučiti primjenom odredbe članka 156. ZPP-a.

 

9.2. Nadalje, prvostupanjski sud je pravilno dosudio tuženiku trošak sastava tri zahtjeva od 26. siječnja 2021., u skladu s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP-a.

 

10. Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

 

U Rijeci, 27. rujna 2023.

 

 

                                           Predsjednik vijeća

      Larisa Gačanin, v.r.