Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-908/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Luciji Lasić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠB, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Jacinta Toš Špehar, odvjetnica iz Bjelovara, B. Bušića 2A, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., OIB: 92963223473, iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, kojeg zastupa Odvjetničko društvo Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, Lopašićeva 6, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv rješenja Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišinom Polju poslovni broj P-430/2022-13 od 4. siječnja 2023., 22. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Grubišinom Polju poslovni broj P-430/2022-13 od 4. siječnja 2023.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je kao neosnovan prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Bjelovaru za postupanje u ovom predmetu, a koji prigovor je izjavio tuženik.

2. Protiv tog rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - u nastavku ZPP), s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i prihvati prigovor tuženika.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Nakon što je pobijano rješenje ispitano u okviru ovlaštenja iz članka 365. stavka 2. ZPP, ovaj je sud utvrdio kako u postupku pred prvostupanjskim sudom nisu počinjene bitne povrede postupka na koje pazi po službenoj dužnosti, a nije ostvarena ni povreda iz članka 354. stavka 2. točke 11) ZPP na koju izrijekom upućuje tuženik , jer .

6. Iz obrazloženja prvostupanjskog rješenja i spisa proizlazi kako je tuženik istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti naglašavajući da su stranke odredbom članka 16. ugovora o kreditu, koji su stranke sklopile 25. listopada 2006., a koji je predmet ovog postupka, ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika kao kreditora, konkretno nadležnost suda u Zagrebu, a za slučaj spora među strankama.

7. Neosnovano žalitelj pobija pravilnost i zakonitost prvostupanjskog rješenja.

8. Odredbom članka 70. stavka 1. ZPP propisano je da se stranke mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi sud koji nije mjesno nadležan, uz uvjet da je taj sud stvarno nadležan i ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost nekog drugog suda.

9. Prema odredbi stavka 2. ovoga članka, ako je zakonom određeno da su za suđenje u određenom sporu mjesno nadležna dva suda ili više sudova, stranke se mogu sporazumjeti da im u prvom stupnju sudi jedan od tih sudova ili drugi stvarno nadležni sud.

10. Sukladno odredbi stavka 3. članka 70. ZPP, pod pretpostavkama iz odredbi stavka 1. i 2. tog članka, sporazum o mjesnoj nadležnosti važi samo ako je pismeno sastavljen i ako se tiče određenog spora ili više sporova, koji svi proistječu iz određenog pravnog odnosa, s tim da ispravu o sporazumu tužitelj mora priložiti uz tužbu (st. 4. navedenog članka).

11. Ovdje je za navesti kako je na sjednici Građanskog odjela Županijskog suda u Splitu održanoj dana 29. siječnja 2020., zauzeto pravno shvaćanje prema kojemu je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta kreditora, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo, a ista je ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika, mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača, te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti. Stav sjednice odjela od 29. siječnja 2020. je dopunjen na sjednici odjela održanoj 13. listopada 2020. na način da je istaknuto pravno shvaćanje po kojem: "Prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) uvijek uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača ukoliko putovanje od mjesta prebivališta tužitelja (potrošača) do suda mjesta sjedišta tuženika (banke) i natrag traje duže od tri sata."

12. Nadalje, odredbom članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 - u nastavku ZOO) propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti, te da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba.

13. U tom smislu valja upozoriti na Direktivu 93/13 EEZ Vijeća (dalje Direktiva 93/13) od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora, koja je u cijelosti implementirana u hrvatski pravni sustav.

14. Tako je odredbom članka 81. stavcima 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

15. Pravna posljedica takvih odredbi propisana je odredbom članka 87. stavka 1. istog zakona i to na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

16. Vezano za praksu Suda Europske unije, valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da ex offo ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama.

17. Navedenom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluga, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bila posebno pregovarana, te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu ravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

18. U konkretnom slučaju, pravilno je sud prvog stupnja primijenio naprijed izneseno materijalno pravo kada je pobijanim rješenjem utvrdio da je prorogacijska klauzula sadržana u općim uvjetima ugovora o kreditu nepoštena, a samim tim i ništetna, a obzirom da se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama, te bi radi spora nastalog među strankama glede ugovora o kreditu, korisnik kredita (tužiteljica) bila u obvezi putovati u Zagreb, što bi možebitno uzrokovalo financijsku neravnotežu, imajući u vidu trošak putovanja u Zagreb i natrag, kao i za to potrebno vrijeme, te ostale kriterije zauzete u već spomenutim pravnim shvaćanjima ovog suda od 29. siječnja 2020. i 13. listopada 2020, a potvrđeno na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020 na čiji zaključak se sud prvog stupnja pravilno pozvao.

19. Mjesna nadležnost suda prvog stupnja, kao suda mjesne nadležnosti prebivališta tužitelja, proizlazi i iz odredbe članka 19. l. stavka 1. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 9/15, 78/15, 102/15 i 52/16 128/22 i 156/23) kojom je propisano da u sporovima koji nastanu u vezi s ugovorom o kreditu potrošač može pokrenuti postupak protiv druge ugovorne strane bilo pred sudovima države u kojoj druga ugovorna strana ima sjedište, ili, neovisno o sjedištu druge ugovorne strane, pred sudovima mjesta gdje potrošač ima prebivalište. Navedenu odredbu je sud prvog stupnja pravilno primijenio.

20. Preostali žalbeni navodi tuženika nisu pravno relevantni u ovoj pravnoj stvari iz naprijed iznesenih razloga.

21. Kako, dakle, žalbeni razlozi nisu osnovani, valjalo je, temeljem odredbe članka 380. točka 2) ZPP odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi pobijano prvostupanjsko rješenje, odnosno riješiti kao u izreci.

Split, 22. listopada 2025.

Sutkinja

Lucija Lasić