REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6228/2024-22

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I tužiteljice CV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II tužiteljice GV (ranije C) iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III tužitelja IV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], svi tužitelji zastupani po punomoćniku DV, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 18. rujna 2025. u prisutnosti I tužiteljice osobno, zamjenice punomoćnika I – III tužitelja VV, odvjetnice i zamjenice punomoćnika tuženika ZV, odvjetničke vježbenice, dana 22. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Odredba članka 5./Troškovi, Ugovora o kreditu broj 016-2655/2005 od 15. prosinca 2005. godine zaključenog između prednika I-tužitelja CV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužitelja GV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III-tužitelja IV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita'' utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

II Odredba članka 8./ Prijevremena otplata kredita Ugovora o kreditu broj 016- 2655/2005 od 15. prosinca 2005. godine zaključenog između prednika I-tužitelja CV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužitelja GV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III-tužitelja IV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi ''U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.'' utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti I-tužiteljici CV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužiteljici GV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III-tužitelju IV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 724,88 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom:

- na iznos od 413,78 EUR od 17.12.2005. do isplate,

- na iznos od 311,10 EUR od 11.2.2011. do isplate,

kao i naknaditi im parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.306,18 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.10.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 21.10.2024. tužitelji navode da je prednik tužitelja pok. ĆV zaključio sa prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Ugovor o kreditu broj 016-2655/2005 od 15. prosinca 2005. godine, kojim tuženik odobrava tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 43.427,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita. Kredit je dan na rok otplate od 7 godina. Člankom 5. naslova ''Troškovi'' predmetnog Ugovora predniku tužitelja je nametnuta/ugovorena naknada, u visini od 1,50 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prije isplate kredita. Radi se o tzv. ulaznoj naknadi na koju je prednik tužitelja bio primoran pristati odnosno platiti kako bi mogao dobiti traženi kredit. Predniku tužitelja je na ime tzv. ulazne naknade (prilikom isplate kredita) tuženik naplatio iznos od 413,78 EUR (1,50% od iznosa kredita). Člankom 8. naslova ''Prijevremena otplata kredita'' predmetnog Ugovora ugovoreno je da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. Suštinski, navedenom odredbom Ugovora o kreditu, predniku tužitelja je nametnuta obveza plaćanja naknade u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana. Zbog činjenice naglog rasta tečaja valute švicarski franak, kao i kontinuiranog povećanja kamatnih stopa od strane tuženika, plaćanje kredita predniku tužitelja je postalo teško, a i neizvjesno jer nije znao gdje je granica rasta tečaja CHF, te je prednik tužitelja dana 10. veljače 2011. godine predmetni kreditni aranžman prijevremeno otplatio, a za što mu je naplaćena predmetna naknada u iznosu od 311,10 EUR. Spornim člancima (točkama) 5. i 8. Ugovora o kreditu regulirana je obveza predniku tužitelja na plaćanje naknade u slučaju dobivanja kredita odnosno u slučaju prijevremene otplate kreditnog aranžmana.

2. Tužitelji ovdje prije svega ističu da se radi o tipskom ugovoru koji je otisnut na tipskom obrascu koji je unaprijed pripremljen od strane tuženika kao trgovca i o čijim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a on kao takav uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sve sukladno odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja ugovora. Tim člankom Zakona o zaštiti potrošača propisano je da se Ugovorna odredba o kojoj se nije posebno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je stavkom 2. istog članka propisano da se ima smatrati da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Iz navedenog proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade i odredbe kojom je ugovorena mogućnost potrošača da prijevremeno otplati kredit nepoštene, a slijedom toga i ništetne. O navedenim odredbama ugovora, uopće se nije pojedinačno pregovaralo. Također, sporna odredba kojom je ugovoreno plaćanje tzv. ulazne naknade umetnuta je u predmetni ugovor o kreditu, a da tuženik prednika tužitelja uopće nije upoznao sa sadržajem te odredbe. Sve je predniku tužitelja bilo ponuđeno po principu „uzmi ili ostavi“, na način da je prednik tužitelja na potpis dobio unaprijed pripremljen ugovor. Tuženik prednik tužitelja uopće nije prezentirao koje on to posebne troškove ima u vezi s postupkom odobravanja kredita. Također, tuženik nije predniku tužitelja prikazao i naveo na što se konkretno odnosi ulazna naknada koja je uredno naplaćena. Dakle, polazeći od nesporne činjenice da je odredba koja se odnosi na naplatu tzv. ulazne naknade bila sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, o kojim odredbama nije bilo pregovora između ugovornih strana, niti je prednik tužitelja imao mogućnost utjecaja na njihov sadržaj, a kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja tužitelju nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za ekstraprofitom) obveza, nameće se zaključak kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti suradnje i zabrane zlouporabe prava.

3. Nadalje, tužitelji navode da je člankom 1024. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. Stavkom 4. istog Zakona propisano je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovor trebalo vratiti. Radi se o striktnoj zakonskoj normi (ius cogens), a sve suprotno tome je ništetno. Ugovorna odredba kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita stoga je u izravnoj suprotnosti sa citiranom odredbom članka 1024. Zakona o obveznim odnosima. Takva odredba kojom se ugovara naknada za prijevremenu otplatu kredita, u svojoj suštini predstavlja ugovornu kaznu u slučaju prijevremene otplate, a ugovorna kazna ne može se ugovoriti za novčane obveze. Dapače, iz redakcije članka 1024. stavak 4. Zakona o obveznim odnosima može se zaključiti kako banka nema pravo na naknadu koja bi se sastojala u izmakloj dobiti radi gubitka kamata pa stoga nema ni štete na strani banke. U slučaju prijevremene otplate kredita ne postoji nikakva uzročno – posljedična veza između prijevremene otplate kredita i eventualno nastale štete na strani banke tuženika. Pravo na prijevremenu otplatu kredita ovlaštenje je korisnika kredita kojim on ne vrši bilo kakvu protupravnu radnju pa se ne može govoriti o obvezi naknade štete prema banci koja bi bila prouzročena povredom ugovorne obveze iz ugovora, a koja se sastoji u prijevremenoj otplati kredita. S druge strane, ističe se i kako banka tuženika prijevremenom otplatom kredita ni ne trpi bilo kakvu štetu budući da banka tuženika prijevremeno, osim iznosa glavnice kojeg može dalje ulagati i ostvarivati daljnji profit, dobiva i udio kamata, pa stoga, dakle ne trpi apsolutno nikakvu štetu prijevremenom otplatom kredita. Naplatom naknade za prijevremenu otplatu ide se ka neosnovanom bogaćenju banke tuženika. Naplata naknade za prijevremenu otplatu kredita suštinski predstavlja nadoknadu dijela iznosa kamata i ona je kao takva suprotna prisilnim propisima te je stoga i ništetna budući da je suprotna načelu zabrane zloupotrebe prava prema kojem se sudionici obveznog odnosa moraju suzdržavati od ponašanja kojima bi bilo otežano ispunjenje ugovorom preuzete obveze, a ugovaranjem opisane naknade predniku tužitelja kao korisniku kredita otežano je ispunjenje ugovorom, pa i zakonom, danog prava na prijevremenu otplatu kredita. Iz svega je potpuno razvidno da banka tuženika nije smjela, a ni imala pravo u predmetni ugovor uglaviti odredbu kojom se tužitelju na bilo koji način onemogućava ili mu se otežava korištenje zakonom danog prava na prijevremenu otplatu kredita, a posebice tuženik nije imao pravo prijevremenu otplatu uvjetovati davanjem suglasnosti i plaćanjem tzv. izlazne naknade, a što je spornom odredbom Ugovora o kreditu tuženik protupravno učinio.

4. Slijedom svega navedenog, tužitelji u tužbi predlažu donošenje slijedeće presude:

''1. Odredba članka 5./TROŠKOVI, Ugovora o kreditu broj 016-2655/2005 od 15. prosinca 2005. godine zaključenog između prednika I-tužitelja CV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužitelja CVR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III-tužitelja JV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi „Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

2. Odredba članka 8./ PRIJEVREMENA OTPLATA KREDITA Ugovora o kreditu broj 016-2655/2005 od 15. prosinca 2005. godine zaključenog između prednika I- tužitelja CV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužitelja CVR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III-tužitelja JV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 kao kreditora koja glasi „U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.“, utvrđuje se ništetnom i ista ne proizvod pravne učinke.

3. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da I-tužitelju CV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužitelju CVR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III-tužitelju JV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] u roku od 15 dana, isplati iznos od 724,88 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom

-na iznos od 413,78 EUR od 17.12.2005. do isplate,

-na iznos od 311,10 EUR od 11.2.2011. do isplate

po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja teče od dospjelosti svakog pojedinog iznosa pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženiku ADDIKO BANK d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 da I-tužitelju CV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tužitelju CVR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i III-tužitelju JV, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u visini po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23) i prema Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima NN 155/23, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana. ''

5. Tuženik u odgovoru na tužbu od 18.03.2025. navodi da ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe, iznesena tumačenja tužitelja, protivi se svim dokaznim prijedlozima tužiteljima, ističe kako se u cijelosti protivi izračunu vrijednosti predmeta spora od strane tužitelj stoga osporava osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva. Uz sve navedeno, tuženik ističe nedostatak aktivne legitimacije tužitelja s obzirom na to da tužitelj nije dostavio dokaz da bi bio nasljednik iza korisnika kredita odnosno nije razvidna tražbina po predmetnom kreditu u Rješenju o nasljeđivanju. U tužbi se navodi da su pravni prednik tužitelja i pravni prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu broj: 016-2655/2005, od 15. prosinca 2005. godine, kojim tuženik odobrava pravnom predniku tužitelja kredit u kunskoj protuvrijednosti od 43.427,00 CHF prema srednjem tečaju CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita. Nadalje se navodi da su mu predmetnim Ugovorom povrijeđena prava potrošača, kako su ugovorna odredba Ugovora o kreditu o naknadi za obradu zahtjeva u visini od 1,50 % (413,78 EUR) jednokratno i ugovorna odredba za prijevremenu otplatu kredita u iznosu od 311.10 EUR ništetna i ukazuje na obvezu vraćanja iznosa stečenih bez osnove temeljem ništetnosti odredbe o naknadi za obradu kredita i prijevremenu otplatu kredita. Tuženik napominje kako visina naplaćene ulazne i izlazne naknade nije sporna. Tuženik u samom uvodu prigovora vrijednosti predmeta spora kako ju je naznačio tužitelj u tužbi od 17. listopada 2024. godine. Naime, tužitelj je vrijednost spora naznačio u iznosu od 1.388,49 EUR dok tužbenim zahtjevom potražuje isplatu iznosa od 724,88 EUR slijedom čega je vrijednost predmeta spora očito suviše visoko naznačena te se postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka. Slijedom navedenog, tuženik predlaže sudu da temeljem odredbe članka 40. stavka 3. ZPP-a rješenjem odredi vrijednost predmeta spora prema utuženom iznosu od gore navedenih 724,88 EUR.

6. Tuženik, a u odnosu na istaknuti prigovor zastare navodi da kako je tužba podnesena dana 17. listopada 2024. godine, tuženik ističe materijalnopravni prigovor zastare. Naime, na zahtjev za isplatu temeljem stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godine, što znači da za sva potraživanja s osnova stjecanja bez osnove koja su nastala prije 17. listopada 2019. godine nastupila je zastara potraživanja. Prema odredbi čl. 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijekom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine. Rok od 5 godina nije kratak rok, već predstavlja primjeren i razuman rok u kojem oštećena strana ima mogućnosti poduzeti odgovarajuće pravne radnje kojima se prekida zastara. Tužitelj, u slučaju da je bio izložen nepoštenim i nepravičnim odredbama ugovora o kreditu, tada je od trenutka tih događaja imao punih 5 godina poduzeti odgovarajuće mjere. Primjena zastarnih rokova pronalazi opravdanje u primjeni načela pravne sigurnosti, kako je to potvrđeno brojnim presudama Suda EU. Činjenica da je tužitelj bio pasivan cijelo svo ovo vrijeme ne može ići na teret tuženika. Institut zastare dopušten je pozitivnim pravilima, te su njegove norme kogentne, što znači da stranke a niti sud svojim ugovorima ili odlukama mijenjati, ukidati, smanjiti ili produžiti rok zastare. Osim toga, tuženik smatra neosnovanim u potpunosti i pravno shvaćanje Vrhovnog suda, poslovni broj: Su-IV-47/2020 od 30.01.2020. u kojem se navodi kako zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, jer Vrhovni sud nije zakonodavac koji donosi i kreira zakonske odredbe te ne može popunjavati nepostojeće zakonske odredbe shvaćanjima koje dovode u pitanje pravnu sigurnost u ugovornom pravu. Osnova ove tužbe može biti i jedino ili poziv na institut stjecanja bez osnove ili na institut naknade štete. Za institut stjecanja bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok, sukladno čl 225. ZOO-a, a za institut naknade štete primjenjuje se rok od 3 godine, sukladno čl. 230. ZPPa. Dakle, takva odredba u zakonu ne postoji, te se predlaže sudu da u ovoj pravnoj stvari slijedi zakon, a ne tumačenja sudaca Vrhovnog suda RH, jer bi to bilo teža povreda vladavine prava i načela zakonitosti, a time bi tuženiku bilo povrijeđeno pravo na pravično i pošteno suđenje. Na navedeno ukazuje i presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2637/2023-3 od 09. travnja 2024. godine Naime, za razliku od Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji početak zastarijevanja određuje s danom pravomoćnosti sudske odluke kojom je ništetnost ugovora/pojedine ugovorne odredbe utvrđena ili na drugi način ustanovljena, ovaj sud smatra da stranka koja kondemnatornim tužbenim zahtjevom potražuje naknadu onog što je dala protivnoj stranci uopće (prethodno) ne mora podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti. Ovo upravo zbog toga što sud i u postupku pokrenutim kondemnatornim tužbom po službenoj dužnosti u smislu članka 327. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima mora ispitati je li ugovor/pojedina odredba ugovora ništetna (neovisno o tome što o ništetnosti u tom postupku ne donosi posebnu odluku). Prema tome, kada bi se doslovno tumačilo pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., tada bi sud u postupku koji se vodi povodom kondemnatornog tužbenog zahtjeva za povratom onog što je tužitelj predao drugoj stranci po ništetnom ugovoru (a koji postupak bi bio pokrenut nakon više od pet godina od stjecanja imovine od strane tuženika po ništetnom ugovoru) u tom postupku po službenoj dužnosti ispitao ništetnost („ili je na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora” – dio shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te bi stoga unatoč zastari prihvatio taj tužbeni zahtjev. Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima. Upravo zbog navedenog, mišljenje je ovog suda da stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi restitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarijevanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona. Ako ona u tom roku ne učini ništa od navedenog, nego nakon proteka tog roka podnese kondemnatorni tužbeni zahtjev, a protivna stranka se pozove na zastaru (članak 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima), tada bi sud taj tužbeni zahtjev zbog zastare potraživanja trebao odbiti kao neosnovan. Da je tome tako, tuženik ukazuje i na presudu Općinskog suda u Zadru posl. br. P-2119/2021 od 04. travnja 2024. godine u kojoj se navodi: ''Restitucijski zahtjevi iz ništetnih ugovora zastarijevaju u relativno zastarnom roku od 5 godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi ( čl. 328. ZOO). Među strankama nije prijeporno da je tužiteljica prijevremeno otplatila kredit, uvećanom uplatom glavnice, na datum 06. listopada 2014. godine po spomenutom ugovoru te je takav ugovorni odnos među strankama prestao s danom 06. listopada 2014. godine. Budući je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 09. studenog 2021. osnovan je tuženikov prigovor zastare u dijelu u kojem tužiteljica traži isplatu u visini isplaćene naknade za obavljanje bankarskih usluga (ulazna naknada) te u visini isplaćena naknade za prijevremenu otplatu kredita ( izlazna naknada).''

7. Tuženik, nadalje, ističe izostanak činjenične osnove tužbe i upire na teret dokaza. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Imajući u vidu navedeno, ako tužitelj ne iznosi činjenične navode vezano za ništetnost odredbi ugovora o kreditu, tada je tuženik mišljenja da su o tom tužbenom zahtjevu ne može ni odlučiti. Apstraktno pozivanje na presude VTS RH o povredi kolektivnih prava potrošača ne može nadomijestiti činjenične navode tužbe o kojima sud treba odlučiti pravilnom primjenom materijalnog prava. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Samim time, propust tužitelja u iznošenju činjeničnih navoda dobiva još više na značaju. Nadalje, članak 502.c ZPP-a izričito navodi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u posebnim parnicama za naknadu štete, o čemu govori i pravno utvrđenje iz Presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati se samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove. Dakle, prema odredbi čl. 502.c ZPP-a tužitelj se može pozivati na presude iz kolektivnih tužbi samo u postupku naknade štete u kojem mora dokazati štetu, štetnu radnju, uzročnu vezu te protupravnost. Kako tužba o ovim pretpostavkama nema nikakvih navoda, tuženik smatra da sud nema izbora nego odbiti tužbu i tužbeni zahtjev po pravilima o teretu dokazivanja. Tuženik smatra da su i dokazni prijedlozi predloženi paušalno, bez navođenja na koje okolnosti i koje činjenične navode, a niti je tužitelj predložio zadatak za provođenje financijskog vještačenja. Dužnost je stranaka da u parnici iznesu tvrdnje o činjenicama na kojima zasnivaju svoje zahtjeve – onus proferandi i da predlože dokaze kojima će potkrijepiti te činjenične navode – onus probandi. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti, prema samoj sebi. Osim što moraju biti predloženi i izvedeni dokazi na okolnost postojanja činjenica za koje tužitelj tvrdi da postoje, ti dokazi moraju imati takav stupanj uvjerljivosti da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje tih činjenica. Dakle, osim što prvenstveno dokazi moraju biti predloženi, te njihov sadržaj mora biti takav da se sa sigurnošću može utvrditi postojanje neke činjenice, dokazi moraju biti i adekvatni, što u konkretnom slučaju također nije ispunjeno. Slijedom navedenog, po procesnim pravilima o teretu dokaza, da dokazi moraju biti predloženi, da dokazi moraju biti adekvatni, te da se iz sadržaja tih dokaza može sa sigurnošću utvrditi sporna činjenica, u konkretnom slučaju sud treba odbiti tužbeni zahtjev, jer tužitelj nije predložio adekvatne dokaze iz kojih bi se sigurnošću mogla utvrditi osnovanost i visina tužbenog zahtjeva.

8. Tuženik ističe i neosnovanost navoda o ništetnosti pojedinih odredbi ugovora. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. U svakom individualnom, pojedinačnom sporu potrebno je sagledati sve okolnosti predmetnog slučaja, da bi se odredilo i obrazložilo jesu li pojedinačne odredbe Ugovora o kreditu nepoštene, a samim tim i ništetne. Naime, u skladu s člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/2003, 46/2007,79/2007) na snazi u vrijeme sklapanja spornih ugovora o kreditu, takve ugovorne odredbe smatrale bi se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo. U skladu s člankom 81. stavkom 4. Zakona o zaštiti potrošača tuženik je dužan (a time i ovlašten) dokazati da se o takvim odredbama pojedinačno pregovaralo, zbog čega takve odredbe u skladu s člankom 81. stavkom 1. Zakona o zaštiti potrošača ne bi bile nepoštene, a time niti ništetne, stoga se na okolnost pregovaranja i postojanja prave i ozbiljne volje predlaže saslušanje javnog bilježnika pred kojim je sklopljen Ugovor o kreditu. Sporna ugovorna odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, stoga nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1.) procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2.) uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Tužitelj je u odnosu na svaku ugovornu odredbu imao stvarnu mogućnost utjecati na njezin sadržaj odnosno pregovarati o istoj, kao što je imao obvezu i pravo prije sklapanja ugovora o kreditu detaljno proučiti sve odredbe ugovora.

9. Tuženik, a u odnosu na dopuštenost ugovaranja naknade za obradu zahtjeva ističe slijedeće relevantne činjenice. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za obradu kredita, te je opća poznata činjenica da su na tržištu kredita takvi krediti prisutni već godinama, sa čime su potrošači bili upoznati. Ugovor o kreditu nije unaprijed formulirani ugovor, već upravo odražava volju tužitelja iskazanu nakon potpunog i jasnog informiranja o svim značajkama takvog ugovora, dok je teret dokaza u smislu nepoštenosti na strani tužitelja. Tuženik kao kreditor nije ovlašten samostalno određivati sastojke ugovora, već je vezan pozitivnim zakonskim propisima i voljom korisnika kredita. Tako se navodi da je Zakonom o bankama u članku 173. u bitnome navedeno da je ''- Banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima.; - Osim obveznog informiranja potrošača na način iz stavka 1. ovoga članka o uvjetima pružanja usluga, banka može i na drugi prikladan način iste informacije učiniti dostupnim.; - Pod informacijama iz stavka 1. ovoga članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se sljedeći podaci: naknade, odnosno provizije koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita'', a sukladno kojim zakonskim odredbama je i navedena osporena odredba iz članka 5. Ugovora o kreditu. U bankarskom poslovanju banka ima pravo naplatiti naknade za svoje usluge, a koja je prethodno naznačeno u Tarifi naknada banke koja je odobrena od strane regulatora – Hrvatske narodne banke te koja je izvješena u poslovnicama, predočava se svim klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, sve sukladno navedenom članku 173. tada važećeg Zakona o bankama. Iz toga proizlazi kako je tužitelj s naplatom iste bio upoznat prije sklapanja ugovora i na koju je pristao potpisom Ugovora o dugoročnom kreditu. Tako se ukazuje na presudu Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P- 2/2021-28 od 28. travnja 2022. u kojoj je navedeno: ''Naime, čl. 7. Ugovora o dugoročnom kreditu propisano je, između ostalog, kako korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,25 % jednokratno, unaprijed min. 900,00 kn, na iznos kredita za usluge odobravanja i praćenja kredita. 43. Čl. 173. st. 1. Zakona o bankama ("Narodne novine", broj 84/2002) propisano je kako banka je dužna na pogodnom mjestu u svojim poslovnim prostorijama učiniti dostupnim informacije o uvjetima pružanja usluga potrošačima, dok je st. 3. t. 4. istog članka propisano kako pod informacijama iz stavka 1. predmetnog članka, a koje se odnose na odobravanje kredita, podrazumijevaju se i podaci o naknadama, odnosno provizijama koje (osim kamata po deklariranoj nominalnoj stopi) banka zaračunava korisniku kredita. Tuženik je u odgovoru na tužbu istaknuo je kako je tužitelj bio upoznat sa predmetnom naknadom pri sklapanju samog ugovora, odnosno kako je ista bila izvješena u poslovnicama, predočena klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika. Zakonski zastupnik tužitelja u svom iskazu je naveo kako ga banka nije upoznala sa troškom obrade kredita, nego su navedeni trošak naplatili. Sud je utvrdio kako se u konkretnom slučaju radi o jednokratnoj naknadi koja se na temelju čl. 173. st. 1. Zakona o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovdje spornog Ugovora, zaračunavala korisniku kredita, a sama odredba Ugovora je jasna, nedvosmislena, u skladu sa zakonskim propisom i nije podložna jednostranim promjenama od strane tuženika, iz čega proizlazi kako čl. 7. ovdje spornog Ugovora nije ništetan.'' Takav stav dijeli i Županijski sud u Splitu koji je u presudi od 24.02.2021., posl. broj: Gž-1215/2020 odbio žalbu tužitelja u pogledu dijela prvostupanjske presude kojim je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita i to iz razloga što: ''su te odredbe dovoljno jasne“ te da se „iz samog Ugovora sud ne vidi što bi prvotužitelju u njegovom konkretnom slučaju nešto moglo biti upitno'', čime taj sud zauzima nedvojben stav kako odredbe o ulaznoj naknadi nikako ne mogu biti ništetne. Navedena odredba je dakle bila jasna, dopuštena i tužitelj je s njome bio upoznat. Tužitelj pak u spis ne dostavlja nikakav dokaz kojim dokazuje suprotno. Osim toga, članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: ''kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..'', stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te na sve odredbe ugovora, obzirom da u nijednom trenutku nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita ili raskida ugovora. Također, da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj, odnosno dopuštenoj odredbi ugovora o naknadi za obradu zahtjeva, potrebno je utvrditi dvije stvari: 1.) procjena uzrokuje li određena ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2.) uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere. Oba se uvjeta kumulativno moraju ostvariti da bi se radilo o ništetnoj ugovornoj odredbi, o čemu se ovdje ne radi. Naime, sama ugovorna odredba o ulaznoj naknadi je dopuštena i sama po sebi ne može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Dakle, konkretna ugovorna odredba je u skladu s prisilnom propisom, tada važećim Zakonom o bankama, što je potvrđeno priloženim odlukama Trgovačkog i Županijskog suda. Tako se u presudi Županijskog suda u Splitu posl. br. Gž 230/2023-3 od 09. veljače 2023. godine navodi: ''Isto tako pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da se jednokratni trošak obrade kredita u iznosu od 2.100,00 Eura odnose na troškove koje banka ima, a koji se odnose na troškove u svezi sklapanja ugovora, odnosno troškovi pogona, zaposlenika, a određuju se u rasponu od 2 do 5% a u konkretnom slučaju određeni su u najmanjem iznosu od 2% iznosa kredita, a isto tako pravilan je zaključak kako suprotno odredbama Direktive 93/13 EEZ-a nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima nije isključeno da se na teret potrošača stave troškovi zajmodavca koji su povezani sa zajmodavčevom djelatnošću kao što su troškovi infrastrukture ili osoblja. Stoga tuženik i prema utvrđenju ovog suda nije bio obvezan detaljno navesti prirodu svake usluge koju pruža u obliku protučinidbe za troškove koje snosi potrošač, a važno je da su te odredbe sastavljene kod potrošača na način da ne stvaraju zabunu kada je riječ o njegovim obvezama ili ekonomskim posljedicama slijedom čega su upravo iz navedenih ugovornih odredbi tužitelji mogli bez ikakvih dvojbi i nejasnoća procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi te obveze koje proizlaze na temelju takvih ugovornih odredbi.''.

10. Tuženik, a u odnosu na dopuštenost ugovaranja naknade za prijevremenu otplatu kredita ističe sljedeće relevantne činjenice. Tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita, takva odredba se temelji na članku 1024. Zakona o obveznim odnosima kojom je navedeno ''Korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit. Korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku. U oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.'' Takva ugovorna odredba uobičajena je u kreditnom poslovanju banaka, svaki korisnik kredita je upoznat s tzv. izlaznoj naknadi. Pravo tuženika da kao banka ima pravo nadoknaditi štetu koju pretrpi prilikom prijevremene otplate kredita potvrdila je i Europska komisija jer banke na razini statističke vjerojatnosti trpe štetu i imaju troškove u tom slučaju.Tuženik smatra da je dokaz tome Aneks br. 3. uz Bijelu knjigu o integraciji tržišta hipotekarnih kredita EU - Mišljenje Europskog socijalnog i gospodarskog odbora o dokumentu „Zelena knjiga: hipotekarni krediti u EU“ Tuženik pritom želi ukazati na realne poslovne potrebe postojanja takve obveze na strani korisnika kredita u slučaju prijevremenog ispunjenja obveze iz ugovora o kreditu. Jednostavna je činjenica bankarskog poslovanja da plasmani kredita banci predstavljaju aktivu imovine banke, dok otvaranje depozita i računa predstavlja pasivu imovine jer je banka u prvom odnosu vjerovnik, dok je u drugome dužnik. Zatvaranjem bilo kojeg kredita, a naročito njegovo prijevremeno zatvaranje, predstavlja umanjenje imovine banke zbog čega banka ima legitimno pravo ugovoriti obvezu korisnika kredita da u takvom slučaju bude dužan banci nadoknaditi prouzročene troškove. Nitko nije dužan besplatno trpiti štetu na svojoj imovini. Temeljno je načelo dvostranih obveznih odnosa da odnos stranaka u tom odnosu mora predstavljati ekvilibrij prava i obveza, odnosno da je svaka od strana istodobno ovlaštena tražiti kakvu obvezu i dužna ispuniti kakvu drugu suprotnoj strani. Isto važi i za prijevremenu otplatu kredita – tužitelj je bio ovlašten prijevremeno otplatiti kredit, dok je uz konzumaciju tog svog prava dužan naknaditi banci time prouzročene troškove. Tumačiti tu obvezu na bilo kakav način, osim kao odraz načela ekvilibrija u dvostranim pravnim odnosima, a pogotovo kao nepoštenu predstavlja puko nerazumijevanje činjenice da je vjerovnik ovlašten maksimalno nastojati umanjiti štetu po sebe i svoju imovinu kada dužnik koristi svoje zakonske i ugovorne mogućnosti da u svoju korist okonča svoju novčanu obvezu, na što ga ovlašćuje i zakonska odredba. Dakle, u slučaju prijevremene otplate kredita, tuženik nema mogućnost da prijevremeno vrati novac kojeg je prethodno osigurao kako bi mogao isplatiti kredit, zbog čega mu nastaje šteta jer isti i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima. Tuženik ističe kako naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope. Banke u suštini novac iz kojega plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu. Ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu.

11. Tuženik ukazuje na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž- 1558/2017-4 od 10. lipnja 2020. godine u kojoj se navodi: ''Tužitelj tijekom postupka nije niti iznosio činjenice iz kojih bi se dalo zaključiti daje ugovorna odredba na koju se poziva, suprotno savjesnosti i poštenja, prouzročila očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu tužitelja niti u čemu bi se sastojala takva neravnopravnost. Slijedom navedenog, a kako između stranaka nije sporno da je u trenutku prijevremene otplate kredita na snazi bila Odluka o naknadama za usluge banke od 1. rujna 2011. prema kojoj je visina naknade iznosila 5%, to tužiteljevom uplatom prema tuženikovom obračunu kojim je obračunata naknada u visini od 3,5% od iznosa kredita, dakle manje od onoga na što je bio ovlašten tuženik, na strani tuženika nije došlo do stjecanje bez osnove u smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a jer je uplata izvršena na temelju valjane pravne osnove. Zbog toga je pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 17.221,81 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.'', te na presudu Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-4105/2021-5 od 07. rujna 2022. godine u kojoj se navodi: ''13. S obzirom na narav sporne tražbine koja predstavlja ugovorenu naknadu koju korisnik kredita plaća davatelju kredita u slučaju prijevremene otplate kredita, valja krenuti od odredbe čl. 1024. ZOO-a kojom je propisana mogućnost korisnika kredita vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, uz određene uvjete. On je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (st. 2.). U takvom slučaju, korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio (st. 3.). U slučaju vraćanja kredita prije određenog roka, banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (st. 4.). Dakle, tom zakonskom odredbom nije zabranjeno ugovaranje predmetne naknade niti ima mjesta zaključku da bi takva ugovorna odredba bila protivna prisilnom propisu, Ustavu Republike Hrvatske ili moralu društva, odnosno javnom poretku. Naprotiv, njome su stranke uredile tužiteljevo zakonito pravo i mogućnost na prijevremeni povrat kredita, koje je u ovom slučaju tužitelj iskoristio.; 14. Ovaj sud ne nalazi osnove niti za zaključak da je samim ugovaranjem sporne naknade otežano tužiteljevo pravo na prijevremenu otplatu kredita. Niti je tužitelj ičim potkrijepio takvu tvrdnju, a nesporno je u vrijeme sklapanja ugovora bio upoznat s tom ugovornom odredbom koja mu je prezentirana i u ponudi za sklapanje ugovora.''

12. Tuženik dodaje da članak 3. Zakona o javnom bilježništvu te članak 230. Zakona o parničnom postupku navode da javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave, odnosno istinit je, stoga sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu predstavlja pravu volju tužitelja, sve dok ne dokaže neistinitost javne isprave sukladno odredbama zakona, a o istome govori i presuda VS RH poslovni broj: Rev 895/2003, navodeći sljedeće: „kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovog..“, stoga je jasno kako je tužitelj potpisivanjem predmetnog Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te podnošenjem tužbe dovodi u pitanje osnovni smisao i sigurnost u pravnom prometu ugovora koji se solemniziraju, obzirom da isti ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Tuženik ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, osobito ako se njegovo sudjelovanje zahtijeva radi postizavanja očigledno nedopuštenog ili nepoštenog cilja, a sukladno članku 57. istog Zakona javni bilježnik mora prilikom sastavljanja javnobilježničkog akta ispitati da li su stranke sposobne i ovlaštene za poduzimanje i sklapanje posla, objasniti strankama smisao i posljedice posla i uvjeriti se o njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji, a izjave potpuno jasno i određeno sastaviti pismeno i onda sam pročitati strankama i neposrednim pitanjima uvjeriti se da li sadržaj javnobilježničkog akta odgovara volji stranaka. Navedeno upravo potvrđuje opasnost za pravnu sigurnost u pravnom prometu sklapanja, odnosno solemnizacije javnobilježničkih akata, obzirom da utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je tužitelju objasnio smisao sklapanja samog ugovora, uvjerio se u sposobnost tužitelja za sklapanjem ugovora i o tome da se radi o pravoj i ozbiljnoj volji za sklapanjem ugovora.

13. Također, tuženik posebno ističe da tužitelj nijednom za vrijeme trajanja ugovornog odnosa nije doveo u pitanje valjanost ugovora, niti pokrenuo postupak utvrđenja ništetnosti samog ugovora koja bi ništetnost bila preduvjet utvrđivanja ništetnosti i pojedine odredbe ugovora. Očigledno je da je tužitelj dobrovoljno pristao i na sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te nije zatražio izmjenu nijedne ugovorne odredbe, refinanciranje kredita niti raskid ugovora. Tuženik osporava zatraženi tijek kamata, osobito onih kojih se zahtijevaju prije podnošenja tužbenog zahtjeva. Tuženik nije pao u zakašnjenje prema tužitelju, niti mu je obveza koju bi trebao ispuniti uopće izvjesna ili poznata, slijedom čega nema govora o zakašnjenju tuženika. Nadalje, kada se uzme u obzir da je tuženik cijelo vrijeme trajanja ugovora postupao sukladno pozitivnim propisima, u skladu s dobrom poslovnom praksom, savjesno i pošteno prema svakom svom klijentu, tada tuženik ističe da nema govora da bi morao snositi svojevrsnu „sankciju“ u vidu plaćanja kamata. Ukoliko se bilo kakva obveza utvrdi prema tuženiku, tada je on za tu obvezu saznao tek primitkom presude, kada će mu sada neodrediva obveza biti pretvorena u novčanu obvezu, slijedom čega sud može obvezati tuženika na plaćanje kamata tek od dana donošenja prvostupanjske presude. Imajući u vidu navedeno, predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženiku.

14. Na pripremnom ročištu od 14.05.2025. tuženik je naveo da tuženik ne osporava da je prednik tužitelja platio tuženiku ulaznu naknadu dana 16.12.2005. u utuženom iznosu od 413,78 EUR i izlaznu naknadu dana 10.02.2011. u iznosu od 311,10 EUR, te da tuženik povlači dokazni prijedlog iz odgovora na tužbu za provođenjem financijskog vještačenja.

15. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u rješenje o nasljeđivanju iza pok. ĆV (list 8-13 spisa), isplatni nalog od 16.12.2005. (list 14 spisa), pregled prometa po kreditu (list 16-23 spisa) i u Ugovor o kreditu broj 016-2655/2005 od 15.12.2005. (list 181-187 spisa), te je sud saslušao I tužiteljicu osobno (list 192 spisa).

16. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti

17. Sud nije cijenio dokumentaciju na engleskom jeziku koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu (list 119-137 spisa), a za koju tuženik navodi da se radi o troškovima financiranja i likvidnosti, a sve primjenom odredbe čl. 6. ZPP-a.

18. Sud je na pripremnom ročištu od 14.05.2025. odbio dokazni prijedlog tuženika da se kao dokaz koristi izjava svjedoka, djelatnice tuženika AV (list 154-157 spisa) koju je tuženik dostavio uz odgovor na tužbu, a sve primjenom odredbe čl. 4. ZPP-a, jer se tužitelji nisu suglasili da se ova izjava koristi kao dokaz, a ova izjava sastavljena je izvan ovog postupka.

19. Sud je na ročištu od 18.09.2025. odustao od izvođenja dokaza saslušanjem II i II tužitelja (list 192 spisa), a jer su se na istome ročištu II i III tužitelji odrekli prava na svoje saslušanje, navodeći da oni nemaju saznanja o predmetu spora, a sve primjenom odredbi čl. 265. st. 1. i čl. 269. st. 1. ZPP-a, a sud ovakvo držanje II i III tužitelja temeljem odredbe čl. 269. st. 2. ZPP-a tumači kao posljedicu činjenice da oni nemaju saznanja o predmetu spora.

20. Među strankama nije sporno da je tuženik promijenio tvrtku iz Hypo Alpe- Adria-Bank d.d. u Addiko bank d.d. nakon zaključenja predmetnog ugovora o kreditu (dana 15.12.2005.).

21. Uvidom u rješenje o nasljeđivanju iza pok. ĆV (list 8-13 spisa) sud je utvrdio da su ovdje I, II i III tužitelji zakonski nasljednici iza pok. KV, a koji je preminuo **.**.2014., i to I tužiteljica kao supruga ostavitelja, a II i II tužitelji kao djeca ostavitelja, te da se u citiranom rješenju ne navodi ovdje utuženo potraživanje na teret tuženika kao dio ostavinske imovine ostavitelja. No, a primjenom odredbi čl. 5. st. 1., 2. i 3. Zakona o nasljeđivanju (''Narodne novine'' broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19), sud je utvrdio da su I, II i III tužitelji sveopći pravni slijednici pok. ĆV, te da je u trenutku smrti pok. ĆV (**.**.2014.) na ovdje tužitelje prešlo ovo utuženo potraživanje na teret tuženika. Stoga, neosnovano tuženik ističe nedostatak aktivne legitimacije tužitelja, a jer da nije razvidna ovdje utužena tražbina po predmetnom kreditu u rješenju o nasljeđivanju.

22. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 016-2655/2005 od 15.12.2005. (list 181-187 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u Zagrebu dana 15.12.2005. tuženik, kao banka i kreditor, te pravni prednik tužitelja ĆV kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 016-2655/2005 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren kredit za kupnju novog motornog vozila u iznosu od 43.427,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, s tim da je ugovorena kamata po stopi od 5,25 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika, te da Ugovor o kreditu sadržava ovdje pobijane odredbe o plaćanju naknade za obradu kredita i plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita, i to:

-u čl. 5. naslova ''Troškovi'' koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita'' i

- u čl. 8. naslova ''Prijevremena otplata kredita'' koja glasi: ''U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.''

23. Iako je odredbom čl. 18. Ugovora o kreditu određeno da prednik tužitelja potpisom na Ugovoru o kreditu prihvaća odredbe Općih poslovnih uvjeta tuženika, odredbe i tarife Odluke o naknadama za usluge tuženika, kao i Odluku o kamatnim stopama tuženika, te druge opće akte tuženika, sa svim izmjenama i dopunama istih koje budu donesene za vrijeme postojanja tražbine tuženika iz tog Ugovora o kreditu, te iako je u odredbi čl. 6. Ugovora o kreditu određeno da je tuženik ovlašten izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama tuženika ili drugog akta tuženika, a u odredbi čl. 8. Ugovora o kreditu određeno je da je tuženik u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge tuženika, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove citirane opće uvjete, odnosno opće akte tuženika (Opće poslovne uvjete tuženika, Odluku o naknadama za usluge tuženika, kao i Odluku o kamatnim stopama tuženika) predao predniku tužitelja na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio sudu na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih općih odredbi tuženika, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći uvjeti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

24. Nadalje, uvidom u isplatni nalog od 16.12.2005. (list 14 spisa) i u pregled prometa po kreditu (list 16-23 spisa), s tim da niti ove činjenice među strankama i nisu sporne, sud je utvrdio da je prednik tužitelja platio tuženiku ulaznu naknadu, tj. naknadu za obradu kredita - dana 16.12.2005. u utuženom iznosu od 413,78 EUR i izlaznu naknadu, tj. naknadu za prijevremenu otplatu kredita - dana 10.02.2011. u iznosu od 311,10 EUR.

25. Sud je saslušao I tužiteljicu osobno (list 192 spisa), ), te je njezin iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koja prileži spisu. Sud je poklonio vjeru iskazu I tužiteljice, jer je ona iskazivala okolnosno, jasno, logično i suglasno sadržaju pregledane dokumentacije. Sud je iz iskaza I tužiteljice utvrdio da prednik tužitelja uopće nije bio u banci tuženika prije sklapanja Ugovora o kreditu, a jer su njemu i I tužiteljici, kao sudužnici po Ugovoru o kreditu, u auto kući Kmag u okolici Zagreba prezentirali uvjete kreditiranja i ponudili predmetni kredit u auto kući, te su oni sve u vezi predmetnog kredita riješili u auto kući, gdje su im i uručili primjerak ugovora o kreditu kojeg je trebao potpisati pred javnim bilježnikom, što su i učinili, tako da prednik tužitelja i I tužiteljica prije sklapanja Ugovora o kreditu s djelatnicima banke tuženika uopće nisu niti razgovarali. Sud je, nadalje, iz iskaza I tužiteljice utvrdio da su predniku tužitelja i I tužiteljici djelatnici auto kuće rekli da moraju platiti naknadu za obradu kredita ako pristanu na kredit, da se ista naknada plaća u nekom postotku ovisno o visini kredita, da se ne može izbjeći plaćanje te naknade, da je ta naknada dio normalnih uvjeta banke i da se tu ništa ne može promijeniti, da prednik tužitelja i I tužiteljica s djelatnicima auto kuće nisu mogli pregovarati o ovdje pobijanim odredbama o plaćanju naknade za obradu kredita i za prijevremenu otplatu kredita, da su prilikom zatvaranja kredita predniku tužitelja i I tužiteljici u banci tuženika, a u odnosu na naknadu za zatvaranje kredita, rekli da se ta naknada obračunava sukladno visini neotplaćenog dijela kredita i da se to mora platiti, da se bez toga kredit ne može prijevremeno vratiti, te da je u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu prednik tužitelja radio kao komercijalist u mesnoj industriji u [adresa], a I tužiteljica je radila kao knjigovođa u jednoj firmi u Vrbovcu, sredstvima predmetnog kredita kupili su novi automobil koji je uglavnom koristila I tužiteljica za odlazak na posao, a prednik tužitelja bi ga koristio poslije posla.

26. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je prednik tužitelja bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost prednika tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost prednik tužitelja bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je prednik tužitelja kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza I tužiteljice proizlazi da je prednik tužitelja u vrijeme odobravanja kredita bio zaposlen kao komercijalist u mesnoj industriji u [adresa], a predmetnim kreditom kupio je novi automobil koji je uglavnom koristila I tužiteljica za odlazak na posao, a prednik tužitelja bi ga koristio poslije posla, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu prednik tužitelja nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo prednika tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je prednik tužitelja prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.

27. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza I tužiteljice sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor pripremljen, sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).

28. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz članka 5. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade, navodi da ista naknada iznosi ''1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita'', ali nije navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), a nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju). Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva.

29. Nadalje, sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz članka 8. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. izlazne naknade, navodi da je tuženik ovlašten ''zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.'', ali nije uopće navedeno koje parametre, metodu, odnosno način će tuženik koristiti za izračun ove naknade, a sud je gore obrazložio zašto opći akt tuženika - Odluku o naknadama za usluge tuženika – sud ne smatra sastavnim dijelom Ugovora o kreditu, te da isti opći akt tuženika nema pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu. Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva.

30. Tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je tuženik prijevremenom otplatom kredita pretrpio štetu, jer da tuženik i nakon prijevremene otplate kredita i nadalje plaća kamate svojim zajmodavcima, da naknada za prijevremenu otplatu kredita uzima u obzir i rizike poslovanja tuženika vezano uz promjenu aktivne i pasivne kamatne stope, te da banke u suštini novac iz kojega plasiraju kredite dobavljaju po visokim kamatama, što potom izražavaju u kamatama koje naplaćuju po kreditu, a ako su u trenutku prijevremene otplate kredita kamatne stope po kojima banka može prijevremeno otplaćeni kredit, izvanredno ostvareni priljev novca, ponovno plasirati u obliku kredita, niže od pasivne kamate koju banka i dalje mora plaćati svojim zajmodavcima, tada banka i u tom smislu trpi štetu. Sud ističe da tuženik na okolnost ove svoje tvrdnje o pretrpljenoj šteti uslijed prijevremene otplate kredita nije dostavio niti predložio niti jedan adekvatan dokaz, a niti je isto notorno. Stoga, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a sud, a suprotno tvrdnji tuženika, nije mogao utvrditi da li je tuženik pretrpio štetu uslijed prijevremene otplate kredita u ovom slučaju, kao niti visinu te štete. Sud napominje da sam tuženik tijekom ovog postupka i ne navodi visinu te štete, niti navodi u čemu bi se šteta točno šteta sastojala u ovom konkretnom slučaju. Da se ne radi o stvarnoj šteti koju je tuženik pretrpio prijevremenom otplatom ovdje predmetnog kredita sud upućuje i činjenica da je tuženik visinu izlazne naknade odredio unaprijed, u svojim općim aktima (u Odluci o naknadama za usluge tuženika). Stoga, a kako neosnovano tvrdi tuženik da je pretrpio štetu zbog toga što je prednik tužitelja prijevremeno otplatio kredit po Ugovoru o kreditu, to nema mjesta primjeni odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO-a u korist tuženika, a na teret tužitelja. Naime, odredbom čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a određeno je da korisnik kredita može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku, te da je u tom slučaju korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davatelj kredita pretrpio. Odredbom čl. 1024. st. 4. ZOO-a određeno je da u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti. No, u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbe čl. 1024. st. 3. ZOO- a u korist tuženika, a na teret tužitelja, jer tuženik nije dokazao u ovom postupku (sve kako je gore obrazloženo) da je pozivajući prednika tužitelja da mu plati naknadu za prijevremenu otplatu kredita po Ugovoru o kreditu i primajući uplatu tužitelja s ovog osnova ustvari naplatio stvarnu štetu koju je pretrpio zbog prijevremenog vraćanja kredita.

31. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

32. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.

33. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika nisu pregovarali s prednikom tužitelja prilikom ugovaranja odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno obvezno plaćanje ulazne naknade, a niti je postojala mogućnost pregovora o ovoj odredbi (sve kako je gore obrazloženo), sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 5. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita'' sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOO-a i ZZP-a utvrdio da je ista odredba neodređena i neodrediva, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje tzv. ulaznu naknadu u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnosi, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti obrazložio zašto je ulazna naknada ugovorena upravo u iznosu od 1,50 % od iznosa kredita, a nit je tuženik pojasnio što se smatra ''iznosom kredita'', tj. da li ugovoreni iznos kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita.

34. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu neodređena, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje prednika tužitelja kao potrošača, jer je prednik tužitelja primjenom ove odredbe tuženiku isplatio na ime ove naknade po čl. 5. Ugovora o kreditu dana 16.12.2005. iznos od 413,78 EUR, s tim su da su visina isplaćene naknade i datum njene isplate među strankama nesporni, to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81. st. 1.- 4., 84. i 87. st. 1. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita'' ništetna.

35. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu prednik tužitelja tuženiku isplatio dana 16.12.2005. iznos od 413,78 EUR, s tim su da su visina isplaćene naknade i datum njene isplate među strankama nesporni, odnosno iznos od 3.117,65 kn (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), odnosno protuvrijednost iznosa od 651,41 CHF (kako to proizlazi iz isplatnog naloga od 16.12.2005., list 14 spisa), a Ugovorom o kreditu je u čl. 4. ugovoreno da mjesečna rata iznosi 618,91 CHF u kunskoj protuvrijednosti, to je sud utvrdio da je prednik tužitelja tuženiku temeljem ništetne odredbe iz čl. 5. Ugovora o kreditu isplatio iznos koji premašuje iznos jedne mjesečne rate kredita, dakle relativno i apsolutno velik novčani iznos, slijedom čega je sud utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na odredbu o ulaznoj naknadi iz čl. 5. Ugovora o kreditu.

36. Kako je ovdje sporna odredba iz čl. 5. Ugovora o kreditu koja glasi: ''Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan zarez pedeset posto) iznosa kredita'' ništetna u cijelosti (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem iste odredbe prednik tužitelja je izvršio isplatu tuženiku, s tim da među strankama i nije sporan iznos i vrijeme te isplate, tj. kako je prednik tužitelja primjenom ove ništetne odredbe tuženiku isplatio dana dana 16.12.2005. iznos od 413,78 EUR na ime tzv. ulazne naknade po čl. 5. Ugovoru o kreditu, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, odlučio kao u izreci ove presude u točci III, kada je naložio tuženiku da vrati tužiteljima ono što je prednik tužitelja isplatio tuženiku temeljem ništetne odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO- a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u isti ugovor ugradio ništetnu odredbu iz čl. 5., sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO-a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

37. Nadalje, imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor koje je pripremio i sastavio tuženik (sve kako je gore obrazloženo), imajući u vidu ranije obrazloženo utvrđenje suda da odredbe iz općih uvjeta tuženika (Opći poslovni uvjeti tuženika, Odluka o naknadama za usluge tuženika, kao i Odluka o kamatnim stopama tuženika) nemaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu, te imajući u vidu da djelatnici tuženika nisu pregovarali s prednikom tužitelja prilikom ugovaranja ovdje sporne odredbe iz čl. 8. Ugovora o kreditu o izlaznoj naknadi (koja glasi: ''U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe- Adria-Bank d.d.''), sve kako je gore obrazloženo, sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 8. Ugovora o kreditu sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOO-a i ZZP-a utvrdio da je ista odredba neodređene i neodrediva, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje naknadu u slučaju prijevremene otplate kredita u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ista naknada odnosi, nije dao informacije o načinu određivanja te naknade, a niti obrazložio zašto naknada u slučaju prijevremene otplate tužiteljeva kredita iznosi upravo 311,10 EUR.

38. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu neodređena, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje prednika tužitelja kao potrošača, jer je on primjenom ove odredbe tuženiku isplatio na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita po Ugovoru o kreditu iznos od 311,10 EUR, odnosno 2.344,02 kn (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn) dana 10.02.2011., to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81. st. 1.- 4., 84. i 87. st. 1. ZZP-a ništetna. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. i čl. 2. st. 1. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci II, a kada je utvrdio da je ovdje pobijana odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu o plaćanju izlazne naknade naslova ''Prijevremena otplata kredita'' koja glasi: ''U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.'' ništetna.

39. Također, obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 8. Ugovora o kreditu prednik tužitelja tuženiku platio dana 10.02.2011. iznos od 311,10 EUR, odnosno 2.344,02 kn (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), a kako to proizlazi iz pregleda prometa po kreditu (list 16-23 spisa), a predniku tužitelja je na ime kredita isplaćen iznos od 201.104,18 kn, kako to proizlazi iz isplatnog naloga od 16.12.2005. (list 14 spisa), to je sud utvrdio da je prednik tužitelja tuženiku temeljem ništetne odredbe iz čl. 8. Ugovora o kreditu isplatio iznos koji predstavlja 1,16 % od iznosa isplaćenog kredita, dakle relativno i apsolutno velik novčani iznos, slijedom čega je sud utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o tzv. izlaznoj naknadi u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO- a u korist tuženika u odnosu na odredbu o izlaznoj naknadi iz čl. 8. Ugovora o kreditu.

40. Kako je odredba iz čl. 8. Ugovora o kreditu o plaćanju izlazne naknade ništetna (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem iste odredbe prednik tužitelja isplatio tuženiku dana 10.02.2011. iznos od 311,10 EUR, a što među strankama i nije sporno, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, odlučio kao u izreci ove presude u točci III , kada je naložio tuženiku da vrati tužiteljima ono što mu je prednik tužitelja isplatio temeljem ništetne odredbe iz čl. 8. Ugovora o kreditu, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da je u Ugovor o kreditu ugradio ništetnu odredbu iz čl. 8. Ugovora o kreditu (sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO-a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima.

41. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnim pojedinih odredbi Ugovora o kreditu (točka I i II tužbenog zahtjeva). Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Stoga, jasno je da dio zahtjeva tužitelja na utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu nije u zastari.

42. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na dio zahtjeva tužitelja za isplatu s naslova preplaćenog iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi kojima je ugovoreno obvezno plaćanje tzv. ulazne naknade i izlazne naknade (točka III tužbenog zahtjeva). Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 21.10.2024., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbi čl. 5. i 8. Ugovora o kreditu kojima je ugovoreno obvezno plaćanje tzv. ulazne naknade i izlazne naknade, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužitelja.

43. Neosnovano tuženik prigovara u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, tužitelji u ovom predmetu postavljaju dva zahtjeva - i na utvrđenje i na isplatu, pa je primjenom odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a sud utvrdio da su tužitelji u tužbi pravilno označili vrijednost predmeta spora.

44. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da su tužitelji u cijelosti uspjeli u ovom sporu. Tužiteljima je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR i za ovu presudu u iznosu od 53,09 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora od 1.388,49 EUR, te je tužiteljima priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužitelja koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 04.04.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 14.05.2025. i 18.09.2025. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, što ukupno iznosi 400 bodova. Ovaj iznos uvećan za 20%, tj. za 80 bodova sukladno Tbr. 40/1 Tarife, a na ime zastupanja 3 stranke, iznosi 480 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 960,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 240,00 EUR, to ukupno iznosi 1.200,00 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 1.306,18 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužiteljima kao u izreci ove presude u točci III. Sud je tužiteljima temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.

45. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužiteljima nije dosudio naknadu za zastupanje na ročištu za objavu presude, jer ova radnja nije bila potrebna tužiteljima za vođenje ove parnice, imajući u vidu da bi se isto ročište održalo bez obzira na dolazak tužitelja na isto, kao i da na isto ročište nije pristupio nitko za tužitelje.

46. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci IV.

U Zagrebu, dana 22. listopada 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. I- III tužitelja – uz rješenje – nalog tužiteljima za solidarno plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR

2. Pun. tuženika