Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Poslovni broj Gž-2283/2024-3

Split, Gundulićeva 29a

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Marka Pribisalića kao predsjednika vijeća, Mirjane Rubić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te dr. sc. Lidije Vojković kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupan po punomoćniku Tomislavu Boljatu, odvjetniku u Šibeniku, Stjepana Radića 10A, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupan po OD Matulić, Bilić & Vrsalović d.o.o., Split, Sukoišanska 43, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Šibeniku Stalna služba u Kninu poslovni broj P- 1399/2023 od 21. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 22. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Djelomično se odbija kao neosnovana te ujedno djelomično uvažava kao osnovana žalba tuženika te se presuda Općinskog suda u Šibeniku Stalna služba u Kninu poslovni broj P-1399/2023 od 21. lipnja 2024.

A/ potvrđuje u točkama II. i III. izreke,

B/preinačuje u točki I. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

" I Nalaže s tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB:02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, tužitelju AB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 566,89 kn/75,24 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 13,99 kn/1,86 eura od dana 30.6.2016. do isplate,

- 13,94 kn/1,85 eura od dana 31.7.2016. do isplate,

- 13,90 kn/1,84 eura od dana 31.8.2016. do isplate,

- 14,09 kn/1,87 eura od dana 30.9.2016. do isplate,

- 14,36 kn/1,91 eura od dana 31.10.2016. do isplate,

- 14,35 kn/1,90 eura od dana 30.11.2016. do isplate,

- 14,42 kn/1,91 eura od dana 31.12.2016. do isplate,

- 14,40 kn/1,91 eura od dana 31.1.2017. do isplate,

- 14,41 kn/1,91 eura od dana 28.2.2017. do isplate,

- 14,41 kn/1,91 eura od dana31.3.2017. do isplate,

- 14,33 kn/1,90 eura od dana 30.4.2017. do isplate,

- 14,18 kn/1,88 eura od dana 31.5.2017. do isplate,

- 14,14 kn/1,88 eura od dana 30.6.2017. do isplate,

- 13,67 kn/1,81 eura od dana 31.7.2017. do isplate,

- 13,65 kn/1,81 eura od dana 31.8.2017. do isplate,

- 13,77 kn/1,83 eura od dana 30.9.2017. do isplate,

- 13,68 kn/1,82 eura od dana 31.10.2017. do isplate,

- 13,68 kn/1,82 eura od dana 30.11.2017. do isplate,

- 13,61 kn/1,81 eura od dana 31.12.2017. do isplate,

- 13,62 kn/1,81 eura od dana 31.1.2018. do isplate,

- 13,75 kn/1,83 eura od dana 28.2.2018. do isplate,

- 13,53 kn/1,80 eura od dana 31.3.2018. do isplate,

- 13,29 kn/1,76 eura od dana 30.4.2018. do isplate,

- 13,82 kn/1,83 eura od dana 31.5.2018. do isplate,

- 13,77 kn/1,83 eura od dana30.6.2018 do isplate,

- 13,83 kn/1,84 eura od dana 31.7.2018. do isplate,

- 14,21 kn/1,89 eura od dana 31.8.2018. do isplate,

- 14,31 kn/1,90 eura od dana 30.9.2018. do isplate,

- 14,25 kn/1,89 eura od dana 31.10.2018. do isplate,

- 14,31 kn/1,90 eura od dana30.11.2018. do isplate,

- 14,46 kn/1,92 eura od dana 31.12.2018. do isplate,

- 14,28 kn/1,90 eura od dana 31.1.2019. do isplate,

- 14,40 kn/1,91 eura od dana 28.2.2019. do isplate,

- 14,67 kn/1,95 eura od dana 31.3.2019. do isplate,

- 14,44 kn/1,92 eura od dana 30.4.2019. do isplate,

- 14,71 kn/1,95 eura od dana 31.5.2019. do isplate,

- 14,83 kn/1,97 eura od dana 30.6.2019. do isplate,

- 14,95 kn/1,98 eura od dana 31.7.2019. do isplate,

- 15,20 kn/2,02 eura od dana 31.8.2019. do isplate,

- 15,30 kn/2,03 eura od dana 30.9.2019. do isplate,

sve u visini stope sukladno čl.29. st.2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31. srpnja 2015. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodištakoje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 1. kolovoza 2015. godine se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.".

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 566,89 kn/75,24 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u točki I. izreke; naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 43.608,96 kn/5.787,90 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama kako je pobliže određeno u točki II. izreke te je naloženo tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.873,15 eura (točka III. izreke).

2.Protiv navedene presude žalbu podnosi tuženik iz svih žalbenih razloga normiranih odredbom člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23-dalje:ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači i zahtjev tužitelja odbije uz obvezivanje tužitelja na naknadu troškova postupka tuženiku.

2.1.Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

3.Žalba tuženika djelomično je osnovana.

4.Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati. Naime, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP), s jasnim i razumljivim razlozima iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima te se može ispitati.

4.1.Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi sa člankom 8. ZPP-a, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

4.2.Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

5.Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u iznosu od 75,24 eura (kamatna stopa) i 5.787,90 eura (valutna klauzula), sve sa zakonskom zateznom kamatom na temelju stečenog bez osnove.

6.U provedenom je postupku utvrđeno kako su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka - kreditor dana 23. veljače 2006. sklopili ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 29.665,04 CHF s kamatom od 4,15 %, godišnje promjenjivu, u skladu s odlukom tuženika, s rokom otplate od 240 mjeseci u mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećemu za CHF na dan plaćanja te da je tužitelj predmetni kredit otplatio.

7.Prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev sa zaključkom kako pravomoćne odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuju sud u ovom postupku na temelju Zakona o zaštiti potrošača, te članka 502.a. i c. ZPP-a.

7.1.Polazeći od utvrđenja utemeljenog na nalazu i mišljenju financijskog vještaka prvostupanjski sud prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 75,24 eura (kamatna stopa) i 5.787,90 eura (valutna klauzula), pri čemu je primijenio citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača, ukazujući i na odredbe članka 225., 323., 1111. i 1115. ZOO-a.

8.Među strankama nije sporno kako je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 vođen postupak povodom kolektivne tužbe Udruge Potrošač protiv više banaka u Republici Hrvatskoj, među ostalim i ovdje tuženika, a predmet kolektivne tužbe je, između ostaloga, bilo utvrđenje ništetnosti ovakvog načina ugovaranja promjenjive kamatne stope kao i valute CHF.

9.Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 (potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13.6.2014.) ugovaranje promjenjive kamatne stope u skladu s jednostranim odlukama tih banaka ocjenjeno nepoštenim odredbama kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, budući navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi iako su bile jasne i uočljive, nisu bile razumljive potrošačima jer su sadržavale neodređene formulacije glede promjenjive kamatne stope te je time suprotno temeljnim načelima obveznog prava korisnik kredita doveden u neravnopravni položaj.

9.1.Pravomoćnom presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu kojim se utvrđuje da između ostalih tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - Ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakona o obveznim odnosima.

9.2.Odlukom Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog Trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu kojim je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

9.3.Citirane presude donesene su na temelju odredbe članka 131. ZZP-a, a na temelju odredbe članka 138.a. istog zakonskog propisa, a odluka kojom sud prihvaća takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

10.Pravilno je prvostupanjski sud zaključio kako je tužitelj u trenutku sklapanja ugovora imao svojstvo potrošača obzirom se iz dokaza u spisu nije moglo zaključiti da je iznos kredita korišten za poduzetničke ili poslovne namjene.

11.Žalbeni navodi tuženika kojima osporava stav prvostupanjskog suda o ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivosti kamatne stope odlukom banke i valutnoj klauzuli nisu osnovani.

12.Naime, u vrijeme (2. lipnja 2021.) podnošenja predmetne tužbe, važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP/14), a prema odredbi članka 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako je bilo propisano i odredbom članka 138.a ZZP/07. Istovjetno je bilo propisano i u odredbi članka 502.c ZPP-a, u sadržaju važećem u vrijeme pokretanja predmetne parnice – da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se osoba na njih pozvati.

12.1.S obzirom na direktni učinak pravomoćnih presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se navedene presude odnose i na tuženika, ništetne su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je stipulirana promjenjiva kamatna stopa u skladu s odlukom tuženika o kamatnim stopama i kojima je ugovorena valutna klauzula.

12.2.U skladu sa tim na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamatne stope odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim.

12.3.U konkretnoj pravnoj stvari pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbe parničnog postupka u pogledu načina predlaganja dokaza i posljedično tereta dokazivanja.

12.4.Naime, tuženik u žalbi ističe kako je sud prvog stupnja propustio izvesti dokaz suočavanjem parničnih stranaka, pri čemu ukazuje na praksu Ustavnog suda u predmetima U-III-4372/2021, U-III-5458/2021 od 30. lipnja 2022.

12.5.Sukladno odredbi članka 241. ZPP-a, stranka koja predlaže da se određena osoba sasluša kao svjedok mora prije toga naznačiti o čemu ona treba svjedočiti i navesti njezino ime i prezime i boravište.

12.6.Tijekom prvostupanjskog postupka tužena nije naznačila ime svjedoka koji bi se trebao saslušati (niti njegovo/njezino boravište), nego je u odgovoru na tužbu samo naznačila da predlaže „po potrebi saslušanje djelatnika banke, podaci će biti naknadno dostavljeni“, da bi potom na ročištima u bitnom izjavljivala da ostaje kod već predloženih dokaznih prijedloga.

12.7.No niti u jednoj postupovnoj radnji nije navela gore spomenute predviđene osobne podatke svjedoka, što nije učinila niti po pozivu prvostupanjskog suda na ročištu od 2. travnja 2024., niti u žalbi (iako je sve to trebala napraviti u prvostupanjskom postupku) te podatke nije navela, dakle, ni tom prilikom nije udovoljila odredbi članka 241. ZPP-a u pogledu navođenja imena svjedoka.

12.8.Imajući u vidu prethodno utvrđeno, a uzimajući u obzir već ustavnosudsko shvaćanje da je teret dokazivanja o obaviještenosti potrošača u konkretnom slučaju na bankama, preostaje za zaključiti da, u svjetlu gore izraženog pravnog shvaćanja o potrebi saslušavanja svjedoka, tužena nije u skladu s relevantnim zakonskim odredbama predložila saslušanje konkretnog svjedoka kojeg bi sud trebao pozvati i saslušati, a čijim bi saslušanjem dokazala svoje navode o pregovaranju i obaviještenosti potrošača i o značenju ugovornih odredbi, nije ga poimenično odredila niti je udovoljila traženju suda sa ročišta od 2. travnja 2024. (kada joj je dan rok od 8 dana za dostavu podataka o imenu, prezimenu te adresi prebivališta svjedoka) niti je (eventualno) zatražila kakve rokove radi dostave tog podatka, a niti je predložila kakve dispozicije u svrhu pribave tih podataka (iako je za očekivati da je tuženica tim podacima već od prije utuženja raspolagala, jer se radilo o njezinom djelatniku).

12.9.Dakle, tužena, predlaganjem dokaza saslušanjem općenito naznačenog i osobno neodređenog svjedoka, nije valjano predložila dokaze kojim bi dokazala činjenice koji se ukazuju spornim, jer nije niti ispunila postupovnopravne pretpostavke da se taj dokazni prijedlog prihvati, odnosno dokaz izvede.

13.Dosljedno, tuženik u provedenom postupku nije dokazao niti je sudu prvog stupnja ponudio odgovarajuće i konkretne dokaze kojima bi bilo moguće utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, kako tuženik shvaća razumljivost ugovorne odredbe, već razumljivima i suštinski, kako ju razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, ali i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

14.Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda kako bi tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle razlika između početno ugovorene i naknadno povećane kamatne stope, kao i razlika između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. u svezi sa člankom 1111. stavak 1. ZOO/05, ovo sve u pretpostavci da restitucijski zahtjev tužitelja nije u zastari, o čemu će se obrazložiti u nastavku.

15.Ujedno je, a odgovarajući na žalbene navode tuženika, treba reći da odredbama ZOO-a nisu propisana ograničenja za postavljanje restitucijskog zahtjeva u slučaju da je ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (izvršen), pa to, suprotno stavu žalitelja, nije relevantno za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari niti je u konkretnom slučaju ispunjen uvjet iz članka 326. st. 2. ZOO-a (zabrana manjeg značaja).

16.Tijekom postupka, tuženik je istaknuo prigovor zastare. O istaknutom prigovoru prvostupanjski sud se izjasnio u točci 19. obrazloženja u bitnom smatrajući da nije nastupila zastara niti za jedan dio potraživanja.

17.Međutim, navedeni stav suda prvog stupnja nije u potpunosti pravilan.

17.1.Naime, prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, kao u ovom predmetu, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, odnosno čl. 104. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 197/95., 71/96., 91/96., 112/99. i 88/01., dalje ZOO/91).

17.2.Polazeći od navedenog u svim predmetima u kojima se, na temelju članka 502.c. ZPP-a, primjenjuje pravno shvaćanje iz presude donesene u sporu po kolektivnoj tužbi, rok zastare nije počeo teći prije pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu – jer je tek sa donošenjem tih presuda potrošač stekao saznanje o nepoštenosti, a time i o ništetnosti tih ugovornih odredbi.

17.3.To nadalje znači da petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a, kada je riječ o tražbini preplate s osnova ništetnosti promjenjive kamatne stope počinje teći od 13. lipnja 2014., a glede nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli počinje teći od 14. lipnja 2018., pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 2. lipnja 2021., proizlazi da je zastara nastupila u odnosu na restitucijski zahtjev s naslova preplate po kamatnoj stopi, dok zastara nije nastupila glede preplate po valutnoj klauzuli.

18.Slijedom navedenog, u dijelu kojim je tužitelju dosuđena razlika s osnova promjenjive kamatne stope odlukom banke u iznosu od 75,24 eura s pripadajućim kamatama presudu suda prvog stupnja valjalo je preinačiti i zahtjev tužitelja u tom dijelu odbiti.

19.Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos od 5.787,90 eura (razlika po valutnoj klauzuli) sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalaže odredba članka 1115. ZOO koja regulira opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, a odgovarajuće se primjenjuje i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba (tako i VSRH u Rev-364/2022.).

20.Glede odluke o troškovima postupka žalitelju je odgovoriti kako su isti pravilno obračunati za pojedine radnje sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23) kako je obrazloženo u točki 29. prvostupanjske presude, čemu tuženik ne iznosi konkretnih prigovora osim što (neosnovano) smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan uslijed čega da bi tuženiku trebalo dosuditi troškove postupka.

21.Uslijed djelomične preinake prvostupanjske presude po stavu ovog suda tuženiku ne pripada razmjerni dio troškova iz razloga što odbijanjem dijela kondemnatornog zahtjeva za tuženika (zbog zastare za isplatu po ništetnoj kamatnoj stopi) nisu nastali nikakvi troškovi (članak 154. stavak 5. ZPP).

22.Dosljedno, odlučeno je kao u izreci (članak 368., 373. i 166. ZPP).

U Splitu, 22. listopada 2025.

PREDSJEDNIK VIJEĆA

Marko Pribisalić