Poslovni broj: Gž R-169/2025-3

Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu u vijeću sastavljenom od sudaca Marije Šimičić predsjednice vijeća, Sande Crljen Ivančić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EZ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po opunomoćeniku Franji Ribiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika TIFON d.o.o., Zagreb, Zadarska ulica 80, OIB: 77607495225, zastupanog po opunomoćeniku Igoru Saviću, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Igor Savić & Ines Savić u Zagrebu, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-7283/2020-49 od 10. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-7283/2020-49 od 10. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkama I., II. i III. izreke kojima su prihvaćeni tužbeni zahtjevi tužiteljice, kao što se potvrđuje i točka IV. izreke u dijelu u kojem je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 7.062,50 eura zajedno s dosuđenom kamatom.

II. Djelomično se uvažava žalba tuženika pa se preinačuje točka IV. izreke presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Pr-7283/2020-49 od 10. ožujka 2025. u dijelu kojim je naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u daljnjem iznosu od 7.062,50 eura s dosuđenom kamatom, tako da se zahtjev tužiteljice za ovaj iznos odbija kao neosnovan.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je kako odluka o otkazu ugovora o radu od 15. lipnja 2020., kojom je tuženik otkazao tužiteljici ugovor o radu na radnom mjestu Gastro prodavač/ prodavač na PM Jarun sklopljen na neodređeno vrijeme 1. travnja 2009., nije dopuštena, te da radni odnos nije prestao (točka I. izreke).

1.1. Istom je presudom naloženo tuženiku da tužiteljicu vrati na radno mjesto Gastro prodavač/ prodavač na PM Jarun kod tuženika, u roku od 15 dana (točka II. izreke), te mu je naloženo i da tužiteljici za razdoblje od dana prestanka ugovora o radu pa do dana vraćanja na posao nadoknadi izgubljene plaće isplatom bruto iznosa od 43.888,19 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate (točka III. izreke).

1.2. Odlukom o trošku sadržanoj u toj presudi naloženo je tuženiku da tužiteljici nadoknadi parnični trošak u iznosu od 14.062,50 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskih trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, koje teku od dana 10. ožujka 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana (točka IV. izreke).

2. Protiv te presude žali se tuženik pobijajući je zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08. - Odluka USRH, 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 114/22. i 153/23.- u daljnjem tekstu: ZPP) predlažući da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Ujedno je zatražio i trošak žalbenog postupka.

2.1. U odgovoru na žalbu tužiteljica je predložila istu odbiti kao neosnovanu.

3. Žalba protiv odluke o glavnoj stvari nije osnovana, dok je žalba protiv odluke o trošku djelomično osnovana.

4. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

4.1. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju navodima žalbe, pa je neosnovan i žalbeni razlog tuženika pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

5. Predmet ovog spora je zahtjev za utvrđenjem nedopuštenosti odluke tuženika o otkazu ugovora o radu koju je tuženik donio 15. lipnja 2020., a kojom odlukom je tužiteljici otkazan ugovor o radu na radnom mjestu Gastro prodavač/ prodavač na PM Jarun sklopljen na neodređeno vrijeme 1. travnja 2009., zbog kršenja obveza iz radnog odnosa.

6. Sporna je među strankama dopuštenost tuženikove odluke o otkazu ugovora o radu tužiteljici, a posljedično tome je li tuženik dužan vratiti tužiteljicu na poslove koje je tužiteljica obavljala prije donošenja nedopuštene odluke, uz nadoknadu izgubljene plaće od trenutka otkaza.

7. Prvostupanjski je sud svoju odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice utemeljio dijelom na nespornim činjenicama, a dijelom na činjenicama utvrđenim provedenim dokazima i to:

- da iz ugovora o radu tužiteljice i tuženika od 1. travnja 2009. proizlazi da je tužiteljica bila zaposlena na radnom mjestu prodavača na benzinskoj postaji, a koje poslove je bila dužna obavljati u skladu s općim aktima poslodavca,

- da iz pisanog upozorenja na obveze iz radnog odnosa od 24. travnja 2019. proizlazi da se tužiteljici istim ukazuje na mogućnost otkaza ugovora o radu u slučaju nastavka kršenja obveza iz radnog odnosa, jer je tuženik 16. ožujka 2019. zaprimio prigovor kupca u kojem je navedeno da zbog neprimjerene glazbe koju je čuo na toj benzinskoj postaji neće više biti korisnik tuženika,

- da je u odluci o redovitom otkazu ugovora o radu od 15. lipnja 2020. kao razlog za otkaz tužiteljici navedeno to što 25. travnja 2020. po završetku smjene prilikom zatvaranja nije zatvorila agregate za istakanje goriva, zbog čega je moglo doći do ugrožavanja života i zdravlja stanara okolnih zgrada, te velike materijalne štete za poslodavca, kao i da je tužiteljici već 24. rujna 2019. izrečeno pisano upozorenje zbog povreda iz radnog odnosa, zbog emitiranja glazbe na prodajnom mjestu protivno uputi poslodavca, a uslijed čega je donesena pobijana odluka,

- da iz očitovanja tužiteljice od 28. travnja 2020. u kojem je dala svoju obranu proizlazi da 25. travnja 2020. prilikom zatvaranja smjene zbog obima posla i pada koncentracije nije zatvorila agregate, te da do otvaranja smjene agregati nisu bili korišteni,

- da je svjedok CZ u svom iskazu naveo da je kritične prigode tužiteljica radila u smjeni do ponoći zajedno s LZ, te da je u 6.00 ujutro na benzinsku postaju došao prodavač BZ koji je zatekao nezaključane agregate nakon smjene u kojoj su radili tužiteljica i LZ. Da je običaj bio da agregate zaključava djelatnik s više radnog iskustva, a u konkretnom slučaju da je to bila tužiteljica. Da je zbog nezaključanih agregata moglo doći do krađe goriva, ali da do istakanja goriva i krađe nije došlo. Također je u svom iskazu naveo da tužiteljica i djelatnik LZ nisu priznali da nisu zaključali agregat, ali da su nakon što im je, svakom ponaosob, predočena snimka na kojoj se vidi da je na kontrolnoj ploči upaljeno zeleno svjetlo koje signalizira da agregati nisu zaključani, priznali da agregate po završetku smjene nisu zaključali. Nadalje je u iskazu naveo kako je zbog ovog propusta LZ dobio opomenu, a tužiteljica otkaz jer je prethodno već dobila opomenu od poslodavca,

- da iz iskaza svjedoka LZ proizlazi da mu nije poznato zbog čega je i je li tužiteljica dobila otkaz, da je kao i on radila na radnom mjestu gastro prodavača kao i on, s time da je ona radila duže od njega, te da je on osobno nakon spornog događaja bio opomenut od strane tuženika u pogledu povrede radne dužnosti vezano uz zatvaranje agregata na kraju smjene, te da zbog toga što agregati nisu bili zatvoreni na kraju smjene nije došlo ni do kakve štete poslodavcu. Da je običaj da onaj radnik koji je duže zaposlen kod poslodavca zatvara agregate na kraju smjene, a da je tužiteljica radila je duže od njega, te da se ne sjeća je li kritične prigode radio s tužiteljicom u smjeni, i je li se opomena koju je dobio odnosila na taj dan. Zaključno je naveo da nigdje nije bilo propisano da stariji radnik mora gasiti agregate, da je sve bila stvar usmenog dogovora između djelatnika, da je na postajama na kojima je radio duži period on zatvarao agregate, te da je moguće da ih je zatvarao i na predmetnoj postaji,

- da iz iskaza svjedoka BZ proizlazi da je između prodavača koji su radili zajedno u smjeni postojao dogovor tko će zatvoriti agregate za gorivo na kraju smjene, te da se ne sjeća je li ikada po dolasku u jutarnju smjenu naišao na nezaključane agregate. Da mu je poznato da je tužiteljica dobila otkaz, te da pretpostavlja da je to zbog toga što nakon završetka smjene nije zaključala agregate za točenje goriva, ali da mu detalji s tim u vezi nisu poznati,

- da iz iskaza tužiteljice proizlazi da je kritične prigode radila u smjeni s kolegom LZ, da je odluka o zatvaranju agregata na kraju smjene bila stvar dogovora između djelatnika koji su radili zajedno u smjeni, da se ona ne sjeća je li ona zatvorila agregate, je li to učinio LZ i jesu li uopće bili zatvoreni, te da je od poslovođe tražila da joj se prikaže snimka toga događaja, jer postoji kamera koja benzinsku postaju snima tokom cijelog dana, ali da joj snimka nije prikazana, niti ju je naknadno dobila. Nadalje je iskazala kako joj je po dolasku u jutarnju smjenu u kojoj je radio poslovođa CZ isti rekao da nije zatvorila agregate za istakanje goriva, da ih je nezaključane zatekao djelatnik BZ, da on o tome mora napisati izvještaj, te da i ona o navedenom mora napisati izjavu, a on da joj je sugerirao što da napiše navodeći kako će ta izjava služiti samo za njegovu evidenciju o predmetnom događaju. Nakon toga da nije bila pozvana od strane tuženika da obranu, već je dobila otkaz, a prije kritičnog događaja da je od poslodavca dobila jedno pisano upozorenje zbog slušanja radio stanice koja emitira narodnu glazbu, protivno internoj uputi poslodavca za koju tada nije znala.

8. S obzirom na navedena činjenična utvrđenja prvostupanjski sud je smatrao da tuženik nije dokazao da su u konkretnom slučaju bile ostvarene pretpostavke iz odredbe članka 115. stavka 1. točke 3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22. i 64/23. - u daljnjem tekstu: ZR), za otkaz ugovora o radu tužiteljici, odnosno da tuženik nije dokazao da je tužiteljica počinila povrede koje joj se stavljaju na teret.

8.1. Nadalje je prvostupanjski sud u obrazloženju osporene odluke naveo kako je okolnost što je tužiteljica prethodno, 24. travnja 2019., dobila pisano upozorenje poslodavca zbog povreda radne dužnosti koje se u istom upozorenju navode (slušanje neprimjerene glazbe na benzinskoj postaji, suprotno uputi poslodavca), samo zakonska pretpostavka za otkazivanje tužiteljici u smislu članka 119. stavka 1. ZR-a, no da isto, u konkretnom slučaju, ne opravdava donošenje odluke o skrivljenom otkazu tužiteljici.

8.2. Na temelju svega navedenog, prvostupanjski je sud zaključio da je tuženikova odluka o otkazu ugovora o radu nedopuštena, zbog čega prihvatio i tužbeni zahtjev tužiteljice i u dijelu u kojem tužiteljica traži da ju se vrati na rad na temelju odredbe članka 124. stavka 1. ZR-a, jer se njezin radnopravni status vraća u stanje u kojem je bio prije otkaza.

9. Navedena činjenična utvrđenja kao i zaključak prvostupanjskog suda glede nedopuštenosti predmetnog otkaza ugovora o radu u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud jer su utemeljena na rezultatima provedenih dokaza, a žalbenim navodima tuženika ta utvrđenja nisu dovedena u sumnju.

10. Prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je prihvatio iskaz tužiteljice koja je dosljedno, logično i uvjerljivo navodila da je izjavu od 28. travnja 2020. napisala po uputi poslovođe CZ, bez da joj je prethodno predočena snimka ili konkretni dokaz o navodnom propustu, što je sve potvrđeno i iskazima drugih svjedoka, slijedom čega je pravilno ocijenio da takva izjava ne može predstavljati davanje obrane u smislu članka 119. ZR-a, a pogotovo se ne može tretirati kao priznavanje krivnje kako to pogrešno tumači tuženik, jer nije dana slobodno i svjesno, niti uz prethodno utvrđene činjenice o povredi.

11. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se na temelju iskaza svjedoka LZ ne može utvrditi povreda koja se tužiteljici stavlja na teret jer je ovaj svjedok, osim što je potvrdio da je radio u istoj smjeni s tužiteljicom, izjavio i da se ne sjeća da su agregati bili nezaključani, pri čemu je izričito naveo da nije vidio snimku video nadzora, kao i da je i on izjavu dao na zahtjev poslovođe CZ, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud zaključio da ovaj svjedok nije potvrdio da su kritične prigode agregati ostali nezaključani, niti da je to propustila učiniti tužiteljica. Pritom je ovaj svjedok iskazao kako je zaključavanje agregata na kraju smjene stvar dogovora između djelatnika, te da je moguće da je i na predmetnoj benzinskoj postaji ponekad i on zaključavao agregate.

12. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da se niti na temelju iskaza svjedoka BZ ne može utvrditi da je tužiteljica stvarno počinila opisanu povredu radne dužnosti jer je ovaj svjedok izjavio da je ujutro po dolasku u smjenu zatekao agregate otključane, ali da nije siguran tko je radio u smjeni prije njega i da se ne sjeća točnog datuma događaja, kao i da nije gledao snimku video nadzora, slijedom čega je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da je takav iskaz nesiguran i temeljen na pretpostavkama, zbog čega ga je pravilno ocijenio neuvjerljivim.

13. Konačno, pravilno je prvostupanjski sud odbio prihvatiti iskaz svjedoka CZ, smatrajući ga proturječnim i nedosljednim jer je ovaj svjedok prvo tvrdio da je vidio snimku i pokazao ju tužiteljici, a potom da nije siguran je li snimku gledao u cijelosti, kao i da je snimka naknadno obrisana, pri čemu je njegov iskaz u bitnim dijelovima neusklađen s iskazima ostalih svjedoka, posebno u dijelu u kojem svjedoci LZ i BZ negiraju da im je snimka nezaključanih agregata ikada prikazana, slijedom čega je prvostupanjski sud opravdano zaključio da iskaz ovog svjedoka ima obilježja subjektivne procjene i opravdavanja postupka poslodavca.

14. Slijedom navedenog, po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, neosnovano tuženik u žalbi prigovara da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio činjenično stanje i na tako pogrešno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo kada iz svih izvedenih dokaza ne proizlazi da je tužiteljica svojim ponašanjem počinila povredu radne obveze na način kako to u žalbi tvrdi tuženik. Naime, u provedenom postupku nije dokazano da su agregati ostali nezaključani njezinim propustom, niti da je time došlo do ikakve štete ili ugroze sigurnosti, kao što nije utvrđeno niti da bi tužiteljica bila isključivo odgovorna za nezaključavanje agregata, sve kada bi i ostali nezaključani. Da bi bilo govora o teškoj povredi radne obveze ista bi morala proizaći iz ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili nekog drugog internog akta poslodavca kojim bi bile propisane obveze tužiteljice, ili bi se barem moralo raditi o neprihvatljivom ponašanju unutar određene profesije, a iz iskaza svih saslušanih svjedoka i tužiteljice proizlazi da se odluka o tome tko će zaključati agregate temeljila samo na dogovoru između djelatnika koji su zajedno radili u smjeni, kao i da ta obveza nije postojala samo na strani tužiteljice. Pritom, tuženik nije predočio konkretan dokaz u obliku snimke video nadzora za koju tvrdi da je postojala, i koja bi potvrdila tvrdnje iz odluke o otkazu da su agregati ostali nezaključani, koju snimku je navodno naknadno obrisao iako je mogao pretpostaviti njezinu dokaznu vrijednost u predmetnom sporu, a što je sve pravilno utvrdio i prvostupanjski sud.

15. Žalbeni navodi tuženika svode se na ponavljanje već ocijenjenih činjenica i ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. Tvrdnje da tužiteljica „priznaje propust“ pisanjem izjave od 28. travnja 2020. ne mogu se prihvatiti jer ne nailaze na potporu ni u jednom drugom dokazu, pri čemu iz iskaza svih svjedoka proizlazi da je izjava napisana pod pritiskom, bez predočenja dokaza i bez razumijevanja njezine svrhe, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tuženik, kao poslodavac, nije dokazao niti objektivni niti subjektivni element povrede.

16. Iz svih provedenih dokaza proizlazi da tužiteljica nije počinila povredu radne obveze koja bi opravdala redoviti otkaz iz članka 115. stavka 1. točke 3. ZR-a. Tuženik nije dokazao postojanje okolnosti zbog kojih se od poslodavca ne bi mogao opravdano očekivati nastavak radnog odnosa (članak 119. stavak 1. ZR-a), niti odluka o otkazu sadrži dokaze o šteti, ugrozi sigurnosti ili povredi interne procedure, pa je pravilno od prvostupanjskog suda ocijenjena kao nezakonita.

17. Napominje se pritom da je u konkretnom slučaju teret dokaza bio je na tuženiku, pa kako tuženik u ovom slučaju nije dokazao da je dopušten otkaz ugovora o radu tužiteljici, što se ponovno navodi, to ni ostali žalbeni navodi tuženika koji se sastoje od iznošenja vlastitih zaključaka, suprotno činjeničnim utvrđenjima i zaključcima prvostupanjskog suda, ne utječu na pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

18. S obzirom na sva navedena utvrđenja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je otkaz ugovora o radu tužiteljici nedopušten i da radni odnos tužiteljici kod tuženika nije prestao te kada je naložio da se tužiteljica vrati na posao, a što je sve u skladu s odredbom članka 124. stavka 1. ZR-a.

19. Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tuženika zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, to je njegovu žalbu valjalo odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove presude.

20. Međutim, osnovano tuženik pobija odluku o troškovima jer se vrijednost predmeta spora ne određuje isključivo prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, već prema vrijednosti koja je važila u trenutku poduzimanja svake pojedine parnične radnje. To proizlazi iz brojne sudske prakse (VSRH Rev x 763/2014-2, Revd 2041/2022-2, Revd 3914/2022-2, Revd 2826/2022-2, Revd 4133/2022-2, Revd 2836/2022-2, Revd 3434/2022-2, Revd-735/2023-2) pa osnovano tuženik u žalbi navodi da je tužiteljica tek podneskom od 14. studenog 2024., uz utvrđenje da je odluka o otkazu nedopuštena, postavila i zahtjev za isplatu naknade plaće u iznosu od 43.888,19 eura s pripadajućim kamatama, dok je u tužbi označila vrijednost predmeta spora sa 1.327,01 eura.

20.1. Slijedom navedenog, tužiteljici je za sve radnje u postupku poduzete do 14. studenog 2024., i to za sastav tužbe i podnesaka od 8. rujna 2020., 17. studenog 2020. i 23. listopada 2024., te za zastupanje na ročištima održanim 19. travnja 2021., 7. studenog 2022. i 28. svibnja 2024. troškove trebalo obračunati prema ranije označenoj vrijednosti spora od 1.327,01 eura u visini od 100 bodova za svaku poduzetu radnju, dok joj je za sastavljanje podneska od 14. studenog 2024., te za zastupanje na ročištima održanim 15. studenog 2024., 11. prosinca 2024. i 5. veljače 2025. troškove trebalo obračunati prema konačno utvrđenoj vrijednosti spora u visini od 500 bodova za svaku poduzetu radnju, slijedom čega je žalbu tuženika trebalo djelomično uvažiti i zahtjev tužiteljice za naknadu troška u daljnjem iznosu od 7.062,50 eura s dosuđenom kamatom odbiti, zbog čega je na temelju odredbe članka 380. točke 3. ZPP-a odlučeno kao pod točkom II. izreke ove odluke.

21. Kako je tuženiku odbijena žalba protiv odluke o glavnoj stvari, to mu je odbijen i zahtjev za naknadom troškova žalbenog postupka jer mu u odnosu na preinačeni dio odluke o troškovima prvostupanjskog postupka nisu nastali posebni troškovi, dok je zahtjev tužiteljice za naknadu troška odgovora na žalbu odbijen jer isti nije bio potreban za vođenje ovog spora.

U Splitu 22. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Marija Šimičić