Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: Pr-37/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec- Klarić, u pravnoj stvari tužiteljice JA, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Željku Petrišiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Opće bolnice Varaždin, OIB: 59638828302, Varaždin, Ulica Ivana Meštrovića 1, zastupanog po punomoćniku Marku Golubiću, odvjetniku u Koprivnici, radi utvrđenja nedopuštenosti odluke, nakon na dan 10. rujna 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice LA, odvjetničke vježbenice i punomoćnika tuženika, 22. listopada 2025. objavio je i
r i j e š i o j e
I. Odbacuje se tužba tužiteljice JA, OIB: [osobni identifikacijski broj], podnesena protiv tuženika Opće bolnice Varaždin, OIB: 59638828302, Varaždin 3. svibnja 2025. radi utvrđenja da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika KLASA: 007 -03/24- 01/6, URBROJ: 2186-192-31-24-13, od 10.4.2024. godine, te da ne proizvodi nikakve pravne učinke.
II. Nalaže se tužiteljici da tuženiku nadoknadi troškove postupka u iznosu od 625,00 eura, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je 3. svibnja 2025. podnijela tužbu protiv tuženika radi utvrđenja nedopuštenosti odluke, navodeći da je zaposlenica tuženika temeljem ugovora o radu. Navela je da je stupanjem na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i u javnim službama (NN 153/23 Zakon o plaćama) i Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN 23/24) poslodavac proveo postupak prevođenja na način da je ugovorom o radu, KLASA: 112-01/24- 01/58, URBROJ: 2186-192-24/2-24-1113 i Rješenjem o plaći, KLASA: 120- 01/24-02/2, URBROJ: 2186-192-24/2-24-1113, od 1. ožujka 2024. preveo njezino radno mjesto iz „maser kupeljar“ u „radnik III. vrste“ u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju te da joj je određen koeficijent složenosti poslova u visini od 1.25. Protiv takvog određivanja koeficijenta izjavila je zahtjev za ispravak koeficijenta, koji je odlukom poslodavca KLASA: 007-03/24-01/6, URBROJ: 2186-192-31-24-13, od 10. travnja 2024., odbijen kao neosnovan. Navela je da je protiv odbijenice poslodavca, sukladno odredbi čl. 36 st. 6. Zakona o plaćama zatražila sudsku zaštitu, sukladno općim propisima radnog prava. Radnik ostvaruje pravo na sudsku zaštitu povrijeđenih prava iz radnog odnosa u roku od 15 dana, nakon odbijanja njegovog prigovora, odnosno zahtjeva za zaštitu prava. Nadalje je navela da je pobijanu odluku zaprimila dana 20. travnja 2024. pa unutar roka od 15 dana izjavljuje tužbu. Tvrdi da je kao zaposlenica na radnom mjestu masera kupeljara obavljala poslove navedenog radnog mjesta u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju, te da osim što obavlja poslove masera kupeljara, ima i završenu srednju medicinsku školu, položen stručni ispit, licencu za samostalan rad te je i po zanimanju maser kupeljar. Tvrdi da ima kompetencije (potrebnu razinu formalnog obrazovanja za obavljanje poslova određenog radnog mjesta) sukladno čl. 9. Zakona o plaćama te da je Uredbom, točnije čl.16. st.13. skupina XII. radna mjesta zdravstvenih radnika III. vrste t. 16.13.2. za radno mjesto zdravstveni radnik u poliklinici određen koeficijent u visini od 1,70. Navela je da se prema odredbama čl. 26. st. 1. i 2. Uredbe provođenje pojedinih radnih mjesta provodi se prema načelu opisa poslova radnog mjesta koje zaposlenik obavlja, neovisno o nazivu radnog mjesta za koje je sklopljen ugovor o radu te da iz tog slijedi da tuženik u pobijanoj odluci neosnovano navodi da je prevođenje proveo po zakonu i da nije uskratio tužiteljicu s određivanjem pripadajućeg koeficijenta u visini od 1,25. Navela je da je pobijanom odlukom pogrešno i nezakonito odbijen zahtjev radnika za ispravkom koeficijenta te da joj je poslodavac trebao sukladno čl. 16. st. 13. t. 16.13.2. Uredbe odrediti koeficijent u visini od 1,70 za radno mjesto „medicinska sestra/medicinski tehničar/zdravstveni radnik u bolnici, poliklinikama, primarnoj zdravstvenoj zaštiti i javnom zdravstvu-2“, platni razred 5. Tvrdi da je stoga pobijana odluka nezakonita i ništetna, te ne može proizvoditi pravne učinke i predložila je da se utvrdi da je nezakonita i nedopuštena Odluka tuženika KLASA: 007 -03/24-01/6, URBROJ: 2186-192-31-24-13 od 10. travnja 2024 te da ne proizvodi nikakve pravne učinke i da se naloži tuženiku da joj nadoknadi troškove postupka, sa zateznom kamatom koja teče od presuđenja.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da se protivi tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu. Naveo je da tužiteljica u tužbi uopće ne navodi nikakve činjenice niti nudi dokaze koji bi govorili u prilog pravovremenosti tužbe zbog povrede prava iz radnog odnosa, sukladno odredbama čl. 133. Zakona o radu, stoga smatra da tužba nije pravovremena i predložio je istu odbaciti. Nadalje je naveo da je tužiteljica potpisala novi Ugovor o radu dana 1.3.2024. i tada saznala za povredu prava iz radnog odnosa, a zahtjev za zaštitu prava podnijela tek 27.3.2024., dakle izvan rokova propisanih u čl. 133. Zakona o radu. Naveo je da tužiteljica nema pravi interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva kakav je postavila, odnosno tužiteljica tužbom traži utvrđenje da je nezakonita Odluka tuženika kojom joj je odbijen zahtjev za zaštitu prava. Naveo je da kad bi sud takav zahtjev usvojio, pravna pozicija tužiteljice ne bi ničim poboljšana već bi bila ista kao i prije podnošenja tužbe jer bi i dalje bilo na snazi tuženikovo rješenje o plaći s utvrđenim koeficijentom i Ugovor o radu koji je sklopila s tuženikom 1.3.2024, te bi njena prava i obveze bile iste. Naveo je da je tužiteljica temeljem Ugovora o radu od 1.3.2024. raspoređena na poslove radnika III. vrste, maser-kupeljar, u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice Varaždin, te da je 27.3.2024. podnijela Upravnom vijeću tuženika, prigovor odnosno zahtjev za zaštitu prava na ponuđeni Ugovor o radu i Rješenje o plaći, s obzirom da smatra da joj je u istima pogrešno utvrđeno radno mjesto i koeficijent za obračun plaće. Naveo je da je Zakon o plaćama u državnoj i javnim službama ("Narodne novine" broj 155/23) stupio na snagu 1. siječnja 2024., a od 1. ožujka stupila je na snagu Uredba o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama u prilogu koje se nalaze tablice prevođenja temeljem kojih se utvrđuju nazivi radnih mjesta i koeficijenti za obračun plaće po novoj Uredbi. Člankom 36. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama propisano je da će se odredba Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama primjenjivati na prevođenje dosadašnjih radnih mjesta u nove nazive radnih mjesta te utvrđivanje koeficijente za obračun plaće utvrđene navedenom Uredbom. Naveo je da isti članak Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama propisuje da je čelnik javne službe dužan u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama ponuditi radnicima izmjenu ugovora o radu u skladu s odredbama navedenog Zakona. Nadalje člankom 37. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama propisano je da čelnik javne službe odnosno upravljačko tijelo obvezno donijeti pravilnik o unutarnjem redu odnosno opći akt o sistematizaciji radnih mjesta u skladu s Uredbom o naz ivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama u roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama. Tuženik je naveo da je svim radnicima ponudio potpisivanje Ugovora o radu te dostavio Rješenje o plaći sukladno gore navedenim propisima. Nadalje tužiteljica je do 1.3.2024. sukladno Pravilniku o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta Opće bolnice Varaždin, imala sklopljeni ugovor o radu (od 22.3.2023.) za radno mjesto maser-kupeljar na kojem je prema Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova ostvarila pravo na koeficijent od 0,815 i dodatak na uvjete rada od 11% te dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi od 8%. Primjenom odredbe članka 36. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama, tablicama prevođenja koje su sastavni dio Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama te potpisanom Ugovoru o radu njeno radno mjesto prevedeno je kao radnik III. vrste s pripadajućim koeficijentom za obračun plaće od 1,25 pa je radnici i ponuđeno sklapanje Ugovora o radu sukladno navedenim propisima. Tužiteljica je isti Ugovor o radu i potpisala, no 27. ožujka 2024. podnijela je Zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava. Tuženik je naveo da je prilikom prevođenja naziva radnih mjesta i utvrđivanja koeficijenata za obračun plaće te prilikom izrade Ugovora o radu i Rješenja o plaći primijenila odredbe navedenih pozitivnih pravnih propisa, a Upravno vijeće je smatralo da je Zahtjev za zaštitu prava radnice neosnovan. Tuženik je nadalje naveo da je postupao u potpunosti prema tablicama prevođenja iz Uredbe, prema kojoj se dosadašnji koeficijent 0,815 prevodi u novi koeficijent 1,25 i nije ni mogao drugačije postupiti i koeficijent 0,815 prevesti u koeficijent 1,70 jer bi postupao protivno Zakonu o plaćama i Uredbi, a i suprotno sistematizaciji radnih mjesta tuženika, dok novu sistematizaciju radnih mjesta tuženik nije donio je je još uvijek u tijeku zakonski rok za njeno donošenje. Naveo je da je prilikom prevođenja radnih mjesta i utvrđivanja koeficijenata za obračun plaće, te prilikom izrade Ugovora o radu i Rješenja o plaći primijenio odredbe navedenih pozitivnih pravnih propisa, te smatra da je tužbeni zahtjev neosnovani. Naveo je da tužiteljica prema navodima iz tužbe ima veće kompetencije od onih koje je sklopila Ugovorom o radu nisu odlučni za ovaj postupak. Naime prava i obveze tužiteljice određeni su Ugovorom o radu i tuženikovom sistematizacijom radnih mjesta i tužiteljica obavlja one poslove i na onom radnom mjestu kako je to Ugovorom o radu ugovoreno i sva njena prava proizlaze iz ugovorenog radnog mjesta, te je stoga tuženik predložio tužbu odbaciti, a podredno odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. U podnesku od 2. siječnja 2025. tužiteljica je navela da su neosnovani navodi tuženika o nepravovremenosti izjavljene tužbe. Navela je da je člankom 36. st. 6. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama (NN 155/23) propisano da službenik i namještenik u javnoj službi koji smatra da mu je pogrešno utvrđeno prevođenje naziva radnog mjesta i novi koeficijent za obračun plaće ima pravo zatražiti ispravak. Ako čelnik javne službe utvrdi da je zahtjev osnovan, obavijestit će službenika i namještenika pisanim putem o prihvaćanju njegova zahtjeva, a ako utvrdi da zahtjev nije osnovan, dužan je donijeti odluku o odbijanju zahtjeva, a službenik i namještenik može tražiti zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom sukladno općem propisu o radu. Tvrdi da je netočan navod tuženika da je nakon proteka roka zatražila ispravak pogrešno prevedenog koeficijenta. Osim toga, čak i da je tako postupila, tada je i tijelo koje je odlučivalo o njezinom prigovoru kojim zahtjeva ispravak trebalo odbaciti prigovor kao nepravodoban, a ne meritorno odlučivati o istome. Budući da je o njezinom prigovoru odlučivano i da je povodom istog donijeta odluka kojom se njezin zahtjev odbija, očito je da ni tijelo koje je odlučivalo o njemu nije smatralo da je isti nepravovremeno izjavljen. Također je navela da je navod tuženika da je postupak pred sudom pokrenut izvan zakonskog roka netočan. Budući da je odbijenicu poslodavca zaprimila 20.4.2024., a tužbu je izjavila 3.5.2024., smatra da ista izjavljena u zakonskom propisanom roku, te stoga smatra da je postupila upravo sukladno navedenim propisima te stoga nema razloga za govor o nepravovremenosti izjavljene tužbe. Navela je da je jasno da ima pravni interes zahtijevati da sud odredi da je Odluka tuženika nezakonita i nedopuštena budući da je tuženik pogrešno preveo koeficijent za obračun plaće uskrativši je za viši koeficijent složenosti poslova na koji ima pravo prema važećoj Uredbi pa je prema tome takva odluka nedopuštena. Nadalje je navela da su netočni navodi tuženika da joj je radno mjesto ispravno prevedeno. Navela je da osim što obavlja poslove masera kupeljara, ima i završenu medicinsku školu, te je bila u obvezi odrađivanja pripravničkog staža u trajanju od godine dana kao i svi drugi zdravstveni radnici koji imaju srednju stručnu spremu, položila je stručni ispit i ishodila licencu za samostalan rad, te je i po zanimanju maser kupeljar. Nadalje je navela da je člankom 9. stavak 2.a Zakona o plaćama propisao da su standardna mjerila za vrednovanje i klasifikaciju radnih mjesta kompetencije – potrebna razina formalnog obrazovanja za obavljanje određenog radnog mjesta (potreban stupanj obrazovanja), državni ispit, posebni stručni ispit, licencije, dodatna znanja i vještine potrebne za obavljanje poslova, odnosno da ima potrebne kompetencije (potrebnu razinu formalnog obrazovanja za obavljanje poslova određenog radnog mjesta) sukladno članku 9. Zakona o plaćama. Tvrdi da je zdravstveni radnik, pa nije jasno zašto joj tuženik ne želi dati i pripadajući koeficijent složenosti poslova u visini od 1,70 koji temeljem Uredbe pripada zdravstvenim radnicima. Navela je da je Uredbom o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN 23/24) točnije čl.16.st.13. skupina XII. radna mjesta zdravstvenih radnika III. vrste t. 16.13.2. za radno mjesto zdravstveni radnik u poliklinici određen koeficijent u visini od 1,70. Stoga tvrdi da je, s obzirom na stečenu stručnu spremu i kompetencije koje ima tuženik prilikom prevođenja trebao postupiti sukladno zakonskim propisima i dodijeliti joj koeficijent složenosti poslova u visini od 1,70 koji koeficijent je određen za zdravstvene radnike, a što je isti propustio učiniti. Uz podnesak je dostavila odgovor Ministarstva zdravstva, KLASA: 011-02/24-12/58, URBOJ: 534-07-1-1/3-24-02 od 12. rujna 2024., iz kojeg proizlazi da maserima- kupeljarima kao zdravstvenim radnicima pripada koeficijent složenosti poslova zdravstvenog radnika, a što je upravo koeficijent složenosti poslova u visini od 1,70, te da je postupak prevođenja od strane poslodavca pogrešno izvršen. Tu valja napomenuti da tužiteljica u tom podnesku kojim se očitovala na odgovor na tužbe nije priložila niti predložila nikakve dokaze na okolnost pravovremenosti tužbe u smislu odredbe čl. 133. Zakona o radu (NN broj 93/2014, 127/2017, 98/2019, 151/2022, 64/2023).
4. Tuženik je na pripremnom ročištu naveo da smatra da tužiteljica prvo treba dokazati i predložiti dokaze na okolnost pravovremenosti tužbe te je istaknuo da dopis Ministarstva od 12.9.2024. nije točan, s obzirom da su iz čl.168. Zakona o zdravstvenoj zaštiti izbrisane riječi maser-kupeljar i to Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zdravstvenoj zaštiti od 18.3.2024. (NN broj 36/24).Tužiteljica nije predložila niti dostavila nikakve dokaze na okolnost pravovremenosti tužbe iako su stranke u načelu otvorenog pravosuđenja upozorene na sadržaj čl.299. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) odnosno da su stranke najkasnije na pripremnom ročištu dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve, predložiti dokaze potrebne za utvrđivanje iznesenih činjenica te se izjasniti o činjeničnim navodima i dokaznim prijedlozima protivne stranke, te da stranke mogu tijekom glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze samo ako iz bez svoje krivnje nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka te da nove činjenice i nove dokaze koje su stranke iznijele odnosno predložile tijekom glavne rasprave protivno čl.299.st.2. ZPP-a sud neće uzeti u obzir. Nakon navedenog upozorenja na upit suda zamjenica punomoćnika tužiteljice je izjavila da nema daljnjih dokaznih prijedloga.
5. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u spisu i to Prigovor na Ugovor o radu i Rješenje o plaći str. 5 spisa ), Ugovor o radu od 1.3.2024. (str. 6-7 spisa), Rješenje o plaći od 1.3.2024. Klasa: 120-01/24-02/2, Urbroj: 2186-192-24/2-24-1113 (str. 8 spisa), Odluku od 10.4.2024. Klasa: 007-03/24-01/16, Urbroj: 2186-192-31-24- 13 str. 9-10 spisa), Svjedodžbu o završenom ispitu (str 11-16 spisa), Odobrenje za samostalan rad (licenca) od 5.11.2021. (str. 17 spisa), Rješenje o utvrđivanju mjesta rada, koeficijentima složenosti poslova i dodataka na plaću od 22.3.2023. Klasa: 120 - 01/23-02/2, Urbroj: 2186-192-24/2-23-1 (str. 26 spisa), dopis Ministarstva zdravstva Klasa 011-02/24-03/06, Urbroj: 534-07-1-1/10-24-1 od 22.3.2024. (str. 27 spisa), dopis Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje Klasa: 520-01/24-01/02, Urbroj:
338-01-07-01-24-01 od 27.3.2024. (str. 28 spisa), dopis Samostalnog sindikata zdravstva i socijalne skrbi Hrvatske Klasa: 011-02/24-12/58, Urbroj: 534-07-1-1/3-24- 02 od 12.9.2024. (str. 32 spisa). Druge dokaze sud nije izvodio, s obzirom da je tužiteljica odustala od dokaznog prijedloga da se sasluša kao stranka u postupku, te je izjavila da ne predlaže saslušanje nikakvih svjedoka i da nema daljnjih dokaznih prijedloga.
6. Iz navoda stranaka sud je zaključio da između stranaka nije sporno da tužiteljica obavlja poslove radnog mjesta masera-kupeljara u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice Varaždin. Sporno je li tužba tužiteljice pravovremena, odnosno podnesena sukladno odredbi čl. 133. Zakona o radi te ima li tužiteljica pravni interes za podnošenje deklaratorne tužbe, te je li tuženik prilikom prevođenja naziva radnih mjesta i utvrđivanja koeficijenata za obračun plaće, te prilikom izrade ugovora o radu i rješenja o plaći tužiteljici primijenio odredbe Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama (NN broj 155/23) i Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama (NN broj 23/24), odnosno je li pobijana Odluka Upravnog vijeća tuženika KLASA: 007 -03/24-01/6, URBROJ: 2186-192-31-24-2, od 10.4.2024. dopuštena i zakonita.
7. Sud je prvo odlučivao o tome da li postoje procesno pravne pretpostavke za vođenje ovog spora. Naime, člankom 282. ZPP-a propisano je da nakon prethodnog ispitivanja tužbe sud donosi rješenje kojim se tužba odbacuje ako utvrdi da rješavanje o tužbenom zahtjevu ne ide u sudsku nadležnost ili da je tužba podnesena nepravovremeno, ako je posebnim propisima određen rok za podnošenje tužbe ili ako prije podnošenja tužbe nije proveden zakonom predviđeni postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava, a zakonom je propisano da će se u tom slučaju tužba odbaciti ili da se bez toga ne može zahtijevati zaštita povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Člankom 283. ZPP-a propisano je da ako smatra da nema dovoljno osnova za donošenje odluke o pitanju koje se postavilo u tijeku prethodnog ispitivanja tužbe, sud će ostaviti da o tom pitanju donese odluku nakon primitka odgovora na tužbu ili na pripremnom ročištu. U konkretnom slučaju je sud smatrao da nema dovoljno osnova za donošenje odluke je li predmetna tužba podnesena pravovremeno ili nepravovremeno tijekom prethodnog ispitivanja tužbe pa je ostavio da o tom pitanju donese odluku na pripremnom ročištu. Naime, u konkretnom slučaju je zakonom predviđeni postupak mirnog ili drukčijeg ostvarivanja prava bez kojeg se u ovom slučaju ne može zahtijevati zaštita povrijeđenog prava pred nadležnim sudom propisan Zakonom o radu . Prema odredbi iz čl. 133. st. 1. Zakona o radu radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od dostave odluke kojom je povrijeđeno njegovo pravo odnosno od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje toga prava. Prema odredbi iz čl. 133. st. 2. Zakona o radu ako poslodavac u roku od 15 dana od dostave zahtjeva radnika iz st. 1. ovoga članka ne udovolji tom zahtjevu radnik može u daljnjem roku od 15 dana zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom. Iz odredbe čl. 133. st. 3. Zakona o radu proizlazi da zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom ne može zahtijevati radnik koji prethodno nije podnio zahtjev poslodavcu iz st. 1. toga članka, osim u slučaju zahtjeva radnika za naknadu štete ili drugim novčanim potraživanjima iz radnog odnosa.
8. Iz stanja spisa proizlazi da je tužiteljica do saznanja o tome da je njezino radno mjesto prevedeno u radno mjesto radnika III. vrste s koeficijentom od 1,25 došla 1. ožujka 2024. kad je potpisala novi ugovor o radu, odnosno barem tako proizlazi iz Ugovora o radu na stranici 6-7 spisa, slijedom čega proizlazi da je zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, odnosno u ovom slučaju Prigovor na Ugovor o radu i Rješenje o plaći (str. 5 spisa) kojim traži izmjenu koeficijenta koji je podnijela 27. ožujka 2024. podnijela izvan propisanog roka od 15 dana, ali iz pobijane Odluke tuženika na str. 9- 10 spisa proizlazi da je tuženik unatoč tome o tom zahtjevu odlučivao i 10. travnja 2024. Naime, iz Odluke na str.9-10 spisa Upravnog vijeća Opće bolnice Varaždin od 10. travnja 2024. proizlazi da je odbijen Zahtjev za zaštitu prava tužiteljice raspoređene na poslove radnika III. vrste u Odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice Varaždin, kao neosnovan i potvrđen je prijedlog Ugovora o radu Opće bolnice Varaždin KLASA: 112-01/24-01-56, URBROJ: 2186-192-24/2-24-1113 od 1. ožujka 2024. Iz obrazloženja navedene Odluke proizlazi da je tužiteljica raspoređena na poslove Radnika III. vrste u odjelu za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice Varaždin podnijela Upravnom vijeću Opće bolnice Varaždin 27. ožujka 2024. prigovor, odnosno zahtjev za zaštitu prava na ponuđeni Ugovor o radu i Rješenje o plaći, s obzirom da smatra da joj je istima pogrešno utvrđeno radno mjesto i koeficijent za obračun plaće. Nadalje, Upravno vijeće tuženika tvrdi da je Zakon o plaći u državni službi i javnim službama (NN 155/23) stupio na snagu 1. siječnja 2024., a 1. ožujka 2024. stupila je na snagu Uredba o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama u prilogu koje se nalaze tablice prevođenja temeljem kojih se utvrđuju nazivi radnih mjesta i koeficijentima za obračun plaće po novoj Uredbi. Navedeno je da je čl.36. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama propisano da će se odredbe Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama primjenjivati na prevođenje dosadašnjih radnih mjesta u nove nazive radnih mjesta, te utvrđivanje koeficijenata za obračun plaće utvrđene navedenom Uredbom te da isti članak propisuje da je čelnik javne službe dužan u roku od 15 dana od dana stupanja na snagu Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama ponuditi radnicima izmjenu Ugovora o radu u skladu s odredbama navedenog Zakona. Nadalje Upravno vijeće tuženika navodi da je čl.37. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama propisano da je čelnik javne službe, odnosno upravljačko tijelo obvezno donijeti pravilnik o unutarnjem redu, odnosno opći akt o sistematizaciji radnih mjesta u skladu Uredbom o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama u roku od 6 mjeseci od stupanja na snagu Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama. Nadalje, tuženik navodi da je svim radnicima ponudio potpisivanje ugovora o radu te dostavio rješenje o plaći sukladno navedenim propisima te da je tužiteljica sukladno pravilniku o unutarnjem ustroju i sistematizaciji radnih mjesta Opće bolnice Varaždin imala sklopljeni ugovor o radu za radno mjesto maser-kupeljar na kojem je prema Uredbi o nazivima radnih mjesta i koeficijentima složenosti poslova ostvarivala pravo na koeficijent od 0,815 i dodatak na uvjete rada od 11% te dodatak za odgovornost za život i zdravlje ljudi od 8% kojeg je ista potpisala sa Općom bolnicom Varaždin. Nadalje, tuženik navodi da je primjenom odredbe čl.36. Zakona o plaćama u državnoj službi i javnim službama, tablicama prevođenja koji su sastavni dio Uredbe o nazivima radnih mjesta, uvjetima za raspored i koeficijentima za obračun plaće u javnim službama, te potpisanom ugovoru o radu tužiteljičino radno mjesto prevedeno kao radnik III. vrste, s pripadajućim koeficijentom za obračun plaće od 1,25 pa je tužite ljici i ponuđeno sklapanje Ugovora o radu sukladno navedenim propisima. Nadalje, tuženik navodi da je tužiteljica Ugovor o radu i potpisala, no 27. ožujka 2024. je podnijela Zahtjev za zaštitu povrijeđenog prava. Nadalje je tuženik naveo da, s obzirom da je prilikom prevođenja radnih mjesta i utvrđivanja koeficijenata za obračun plaće te prilikom izrade Ugovora o radu i Rješenja o plaći primijenio odredbe gore navedenih pozitivnih pravnih propisa, Upravno vijeće smatra da je Zahtjev za zaštitu prava tužiteljice neosnovan te je donio odluku kao u dispozitivu. Iz Pouke o pravnom lijeku proizlazi da radnica može u roku od 15 dana računajući od dana dostave odluke zahtijevati zaštitu povrijeđenog prava pred Općinskom sudom u Varaždinu. Tužiteljica je predmetnu tužbu podnijela sudu 3. svibnja 2024., a u podnesku od 2. siječnja 2025. tvrdi da je navedenu Odluku, odnosno odbijenicu tuženika zaprimila 20. travnja 2024. te tvrdi da je njezina tužba podnesena u zakonskom propisanom roku. Međutim , tužiteljica navedene tvrdnje ničim nije dokazala, odnosno nije priložila nikakve dokaze, niti je predložila izvođenje dokaza na navedenu okolnost, odnosno na okolnost da je u daljnjem roku od 15 dana, od dana dostave pobijane odluke od 10. travnja 2024. kojom tuženik nije udovoljio njezinom zahtjevu za zaštitu prava iz radnog odnosa (Prigovoru na Ugovor o radu i Rješenje o plaći – strana 5 spisa), zahtijevala zaštitu povrijeđenog prava pred nadležnim sudom (čl.133.st.2. Zakona o radu). Naime , tuženik je osporio da je tužiteljica predmetnu tužbu pravovremeno podnijela, te je predložio istu odbaciti, a iz odredbe čl.135.st.1. Zakona o radu proizlazi da je teret dokazivanja činjenice pravovremenosti tužbe, odnosno da je tužiteljica sudsku zaštitu iz radnog odnosa podnijela u skladu s odredbom čl.133., odnosno u roku propisanom čl.133.st.2. Zakona o radu na tužiteljici. Naime, čl.135.st.1. Zakona o radu propisano je da je u slučaju spora iz radnog odnosa, teret dokazivanja na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drukčije uređeno. Slijedom navedenoga, primjenom pravila o teretu dokazivanja sukladno čl.221.a ZPP-a, u vezi s čl.135.st.1. Zakona o radu valjalo je predmetnu tužbu tužiteljice odbaciti, odnosno odlučiti kao u izreci rješenja, s obzirom da tužiteljica nije dokazala da je sudsku zaštitu prava iz radnog odnosa zatražila u prekluzivnom roku propisanom čl.133.st.2. Zakona o radu.
9. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a. Naime, tužiteljica nije uspjela u parnici, odnosno njezina tužba je odbačena, pa je tuženiku dužna naknaditi troškove postupka u visini jednokratne naknade za cijeli prvostupanjski postupak sukladno tbr.7.t.2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa) od 250 bodova, odnosno 500,00 EUR, sukladno tbr.54. Tarife, na što valja obračunati i PDV sukladno tbr.46. Tarife. Dakle, tužiteljica je tuženiku dužna naknaditi troškove postupka u iznosu od 625,00 EUR.
10. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 22. listopada 2025.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove odluke nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se odluka objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa odluke, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se odluka objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a. st. 5. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
Dostaviti:
1. Tužiteljici po punomoćniku Željku Petrišiću, odvjetniku u Zagrebu
2. Tuženiku po punomoćniku Marku Golubiću, odvjetniku u Koprivnici
