Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-177/2023-14
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice ČU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] /kao pravnog sljednika tužitelja IU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]/, zastupane po punomoćniku RU i ostalim odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Vidović & Vidović iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 15. rujna 2025. u nazočnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice i zamjenika punomoćnika tuženika, 22. listopada 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, da tužiteljici ČU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] /kao pravnoj sljednici tužitelja IU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]/, isplati iznos od 3.097,69 EUR (23.339,55 kn) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do 31.07.2015. godine po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. pa do 30.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 31.12.2023 pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:
na iznos od 4,12 EUR (31,06 kn) sa zateznom kamatom od 26.2.2009. pa do isplate,
na iznos od 12,38 EUR (93,27 kn) sa zateznom kamatom od 19.3.2009. pa do isplate,
na iznos od 16,36 EUR (123,27 kn) sa zateznom kamatom od 29.4.2009. pa do isplate,
na iznos od 11,45 EUR (86,27 kn) sa zateznom kamatom od 23.5.2009. pa do isplate,
na iznos od 9,06 EUR (68,27 kn) sa zateznom kamatom od 29.6.2009. pa do isplate,
na iznos od 12,51 EUR (94,27 kn) sa zateznom kamatom od 16.7.2009. pa do isplate,
na iznos od 11,32 EUR (85,27 kn) sa zateznom kamatom od 26.8.2009. pa do isplate,
na iznos od 10,39 EUR (78,27 kn) sa zateznom kamatom od 18.9.2009. pa do isplate,
na iznos od 9,19 EUR (69,27 kn) sa zateznom kamatom od 13.10.2009. pa do isplate,
na iznos od 11,85 EUR (89,27 kn) sa zateznom kamatom od 21.11.2009. pa do isplate,
na iznos od 13,71 EUR (103,27 kn) sa zateznom kamatom od 22.12.2009. pa do isplate,
na iznos od 15,70 EUR (118,27 kn) sa zateznom kamatom od 20.1.2010. pa do isplate,
na iznos od 17,69 EUR (133,27 kn) sa zateznom kamatom od 22.2.2010. pa do isplate,
na iznos od 18,35 EUR (138,27 kn) sa zateznom kamatom od 18.3.2010. pa do isplate,
na iznos od 21,53 EUR (162,27 kn) sa zateznom kamatom od 22.4.2010. pa do isplate,
na iznos od 26,18 EUR (197,27 kn) sa zateznom kamatom od 18.5.2010. pa do isplate,
na iznos od 26,58 EUR (200,27 kn) sa zateznom kamatom od 17.6.2010. pa do isplate,
na iznos od 29,63 EUR (223,27 kn) sa zateznom kamatom od 29.7.2010. pa do isplate,
na iznos od 40,65 EUR (306,27 kn) sa zateznom kamatom od 23.8.2010. pa do isplate,
na iznos od 38,66 EUR (291,27 kn) sa zateznom kamatom od 30.9.2010. pa do isplate,
na iznos od 34,68 EUR (261,27 kn) sa zateznom kamatom od 29.10.2010. pa do isplate, na iznos od 43,04 EUR (324,27 kn) sa zateznom kamatom od 29.11.2010. pa do isplate,
na iznos od 57,08 EUR (430,08 kn) sa zateznom kamatom od 30.12.2010. pa do isplate,
na iznos od 49,65 EUR (374,08 kn) sa zateznom kamatom od 31.1.2011. pa do isplate,
na iznos od 51,91 EUR (391,08 kn) sa zateznom kamatom od 28.2.2011. pa do isplate,
na iznos od 48,59 EUR (366,08 kn) sa zateznom kamatom od 26.3.2011. pa do isplate,
na iznos od 50,05 EUR (377,08 kn) sa zateznom kamatom od 27.4.2011. pa do isplate,
na iznos od 61,73 EUR (465,08 kn) sa zateznom kamatom od 26.5.2011. pa do isplate,
na iznos od 69,16 EUR (521,08 kn) sa zateznom kamatom od 27.6.2011. pa do isplate,
na iznos od 76,58 EUR (577,00 kn) sa zateznom kamatom od 21.7.2011. pa do isplate,
na iznos od 82,82 EUR (624,00 kn) sa zateznom kamatom od 29.8.2011. pa do isplate,
na iznos od 66,23 EUR (499,00 kn) sa zateznom kamatom od 24.9.2011. pa do isplate,
na iznos od 62,17 EUR (468,39 kn) sa zateznom kamatom od 18.10.2011. pa do isplate,
na iznos od 61,10 EUR (460,39 kn) sa zateznom kamatom od 16.11.2011. pa do isplate,
na iznos od 66,94 EUR (504,39 kn) sa zateznom kamatom od 29.12.2011. pa do isplate,
na iznos od 71,85 EUR (541,39 kn) sa zateznom kamatom od 30.1.2012. pa do isplate,
na iznos od 72,38 EUR (545,39 kn) sa zateznom kamatom od 28.2.2012. pa do isplate,
na iznos od 70,53 EUR (531,39 kn) sa zateznom kamatom od 29.3.2012. pa do isplate,
na iznos od 69,33 EUR (522,39 kn) sa zateznom kamatom od 19.4.2012. pa do isplate,
na iznos od 72,65 EUR (547,39 kn) sa zateznom kamatom od 30.5.2012. pa do isplate,
na iznos od 71,46 EUR (538,39 kn) sa zateznom kamatom od 27.6.2012. pa do isplate,
na iznos od 70,39 EUR (530,39 kn) sa zateznom kamatom od 27.7.2012. pa do isplate,
na iznos od 69,86 EUR (526,39 kn) sa zateznom kamatom od 30.8.2012. pa do isplate,
na iznos od 64,29 EUR (484,39 kn) sa zateznom kamatom od 10.9.2012. pa do isplate,
na iznos od 70,00 EUR (527,39 kn) sa zateznom kamatom od 30.10.2012. pa do isplate,
na iznos od 70,79 EUR (533,39 kn) sa zateznom kamatom od 30.11.2012. pa do isplate,
na iznos od 70,26 EUR (529,39 kn) sa zateznom kamatom od 28.12.2012. pa do isplate, na iznos od 64,82 EUR (488,39 kn) sa zateznom kamatom od 30.1.2013. pa do isplate,
na iznos od 67,61 EUR (509,39 kn) sa zateznom kamatom od 26.2.2013. pa do isplate,
na iznos od 69,47 EUR (523,39 kn) sa zateznom kamatom od 29.3.2013. pa do isplate,
na iznos od 68,01 EUR (512,39 kn) sa zateznom kamatom od 30.4.2013. pa do isplate,
na iznos od 63,23 EUR (476,39 kn) sa zateznom kamatom od 21.5.2013. pa do isplate,
na iznos od 62,96 EUR (474,39 kn) sa zateznom kamatom od 17.6.2013. pa do isplate,
na iznos od 63,36 EUR (477,39 kn) sa zateznom kamatom od 23.7.2013. pa do isplate,
na iznos od 64,42 EUR (485,39 kn) sa zateznom kamatom od 24.8.2013. pa do isplate,
na iznos od 68,67 EUR (517,39 kn) sa zateznom kamatom od 30.9.2013. pa do isplate,
na iznos od 67,08 EUR (505,39 kn) sa zateznom kamatom od 24.10.2013. pa do isplate,
na iznos od 69,47 EUR (523,39 kn) sa zateznom kamatom od 14.12.2013. pa do isplate,
na iznos od 70,00 EUR (527,39 kn) sa zateznom kamatom od 15.1.2014. pa do isplate,
na iznos od 70,39 EUR (530,39 kn) sa zateznom kamatom od 15.2.2014. pa do isplate,
na iznos od 73,05 EUR (550,39 kn) sa zateznom kamatom od 15.3.2014. pa do isplate,
na iznos od 72,32 EUR (544,89 kn) sa zateznom kamatom od 15.4.2014. pa do isplate,
u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.288,72 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje kao referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućim od dana 22. listopada 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj DU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], je protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, dana 11. svibnja 2021. Općinskom sudu u Varaždinu podnio tužbu radi isplate, u kojoj se tužbi navodi:
- da tužitelj je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom dana 24.03.2007. godine sklopio Ugovor o kreditu br. 320-50-3993317 (dalje u tekstu: Ugovor) koji ugovor je solemniziran po Javnom bilježniku Biserki Čmrlec – Kišić, Rankici Benc iz [adresa], 27.03.2007. godine pod brojem OV-3607/07; da temeljem navedenog Ugovora tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.811,27 CHF po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, te da stoga je tuženik tužitelju dana 28.03.2007. godine isplatio iznos od 94.761,03 kn;
- da člankom 2. Ugovora određena je redovna kamatna stopa od 5,20 godišnje, kao promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama banke, a člankom 4. i čl. 7. određeno je da se kredit otplaćuje u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uručen korisniku po isplati kredita, s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu; da prema otplatnom planu koji je izrađen dana 28.03.2007. kada je tužitelju kredit i isplaćen, anuitet iznosi 296,10 CHF, te da prvi anuitet je dospio na naplatu dana 30.04.2007. godine;
- da tuženik je jednostrano i protivno načelima savjesnosti i poštenja utvrđenim Zakonom o obveznim odnosima (NN 35/2005, dalje u tekstu: ZOO), temeljem ugovornih odredaba koje je sam unaprijed formulirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao s tužiteljem, donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i iznos mjesečnog anuiteta koje je tužitelj bio dužan plaćati, i time uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, a što je utvrđeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 7129/13 od 13.06.2014.;
- da tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji, da posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato., da tuženik je dakle prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja, te da ne može se razumno očekivati da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat sa mogućnošću da mu anuitet toliko naraste; da Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da su tužene banke, među kojima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena banka postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima; da dakle, navedenom odlukom pravomoćno je utvrđeno da je u ugovorima o kreditu ništetna ugovorna odredba kojom se glavnica kredita veže za valutu švicarskog franka; te da s obzirom da se predmetnim Ugovorom glavnica kredita veže za valutu CHF, a tužitelj kao potrošač u trenutku sklapanja Ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sukladno pravomoćnim utvrđenjima iz gore navedene presude, u predmetnom Ugovoru ništetne su odredbe kojima se glavnica i anuiteti vežu za tečaj valute CHF;
- da zbog znatnog rasta tečaja švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu kao i zbog znatnog rasta kamatne stope koju je tuženik jednostranim odlukama povećavao tijekom razdoblja otplate kredita, u znatnoj mjeri rasli su i anuiteti koje je tužitelj uredno otplaćivao tuženiku i to s početnih oko 1.300,00 kn pa do iznosa od preko 2.,000,00 kn, a što mu je bilo izuzetno opterećujuće; da obzirom na odredbe čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP) i čl. 118. ZZP, prema kojima odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, slijedom čega utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci banke te odredbi u kojima se ugovara CHF valutna klauzula, ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se on nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj vraćaju se na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu, jer su to jedini parametri koji su u ugovoru o kreditu navedeni i korisniku kredita prilikom sklapanja ugovora bili poznati; da dakle, tužitelj je tuženiku preplatio određeni iznos u odnosu na onaj koji bi platio primjenom početno ugovorene kamatne stope i primjenom tečaja koji vrijedio na dan isplate kredita;
- da međutim, ovom tužbom tužitelj ne potražuje od tuženika isplatu ukupno preplaćenog iznosa koji je više platio s obje osnove, kamatne stope i tečaja, već samo isplatu iznosa koji predstavlja zbroj svakog više plaćenog iznosa pojedinih anuiteta kao posljedicu ništetne odredbe ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula vezana za valutu CHF; dalje navodeći da tužitelj je tuženiku do dana 15.04.2014. godine kada je u cijelosti vratio kredit, vratio ukupno 1142.893,13 kn, dok je primjenom tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunatog na anuitete izražene u CHF valuti primjenom kamatne stope koje se mijenjala u skladu s jednostranim odlukama banke, do dana 15.04.2014. godine trebao vratiti iznos od 119.553,58 kn; da dakle tuženik je od tužitelja do dana 15.04.2014. godine naplatio 23.339,55 kn više nego je bila obveza u skladu s Ugovorom, a što je izravna posljedica ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom Ugovoru; te da stoga je preplaćeni iznos od 23.339,55 kn tuženik stekao bez osnove te je kao nepošteni stjecatelj temeljem čl.1111. i 1115. ZOO-a dužan vratiti tužitelju cjelokupan iznos uvećan za pripadajuće zakonske zatezne kamate koje teku od dana stjecanja svakog pojedinačnog preplaćenog iznosa pa do isplate.
1.1. Slijedom svega navedenoga, a uzimajući u obzir presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. godine, kojom je određeno da su nepoštene i time ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarskom franku (CHF) sadržane u ugovorim o potrošačkom kreditiranju koje je tuženik ugovarao s potrošačima u razdoblju koje se odnosi i na vrijeme kad je sklopljen predmetni Ugovor, odnosno činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredbi prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između tuženika i tužitelja kao potrošača, tužitelj predlaže donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 23.339,55 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate (točka I. tužbenog zahtjeva), te nalaže tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak ovog postupka zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude pa do isplate (točka II. tužbenog zahtjeva).
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu prvo istaknuo prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu.
2.1. Dalje tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Tuženik navodi da tužitelj smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, te da tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, no tuženik ističe da u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu, te da u navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača i da u istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene; da pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite; te da unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, pri čemu se tuženik poziva na odredbe čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP), odnosno identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Dalje tuženik ističe da je sporna odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja; da tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF; te da također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika; da u konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu, te da tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunski kredit); te da obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a; a i da u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja; te da slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare.
2.2. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.
3. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, te svih navoda iz tužbe, osporavajući navode odgovora na tužbu.
4. Tuženik je ostao kod navoda i prigovora iz odgovora na tužbu.
5. Rješenjem Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-324/2021-11 od 24. lipnja 2022., pravomoćnim dana 13. srpnja 2022., utvrđen je prekid postupka u ovom parničnom predmetu zbog smrti tužitelja IU, a rješenjem Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-324/2021-13 od 17. listopada 2022., pravomoćnim 4. studenoga 2022., odlučeno je da nastavlja se ovaj postupak, koji je zbog smrti tužitelja IU bio prekinut, i to s njegovom nasljednicom ČU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].
6. Rješenjem Predsjednika Županijskog suda u Varaždinu poslovni broj 32 Su- 7/2023-5 od 18. siječnja 2023., na temelju članka 11. stavak 1., 2. i 3. Zakona o sudovima ("Narodne novine" broj 28/2013, 33/2015, 82/2015, 82/2016, 67/2018, 126/2019, 130/2020, 21/2022, 60/2022), određen je ovaj Općinski sud u Čakovcu kao drugi stvarno nadležni sud za postupanje u ovom predmetu.
7. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-177/2023-7 od 5. lipnja 2024. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Varaždinu, odnosno sada ovog Općinskog suda u Čakovcu, kao neosnovan, a koje je rješenje potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Osijeku poslovni broj Gž-1285/2024-2 od 11. travnja 2025.
8. Tužiteljica, ČU, očitovala se da ostaje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva, svih predloženih dokaza, dakle uvida u dokumentaciju u spisu, saslušanja tužiteljice na okolnosti svojstva potrošača i pregovaranja, te financijsko knjigovodstvenog vještačenja radi utvrđenja točne visine dugovanja, ukoliko je ista i nadalje sporna.
9. Tuženik se očitovao da ostaje kod odgovora na tužbu, svih dosad iznijetih navoda, te dokaznih prijedloga, dakle uvid u dokumentaciju, te saslušanje svjedokinje javne bilježnice ČUG iz [adresa], dok odustaje od predložene svjedokinje NU, a ujedno da povlači prigovor visine tužbenog zahtjeva, s time da i dalje osporava osnovanost, te da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj. Protivi se saslušanju tužiteljice te ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, obzirom da tužiteljica nije stranka ugovora, a niti je rješenjem o nasljeđivanju naslijedila tražbinu po predmetnom ugovoru o kreditu.
10. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to dokumentaciju priloženu uz tužbu: Ugovor o kreditu broj: 320-50-3993317 od 24.03.2007., sa prilogom: Ponudom „Start“ d.o.o. M. Subotica – servis i prodaja Mazda br. 19/07 od 22.03.07, solemniziran po javnom bilježniku ČUG pod brojem: OV-3607/07 od 27.03.2007. (listovi br. 9-14 spisa), Otplatni plan od 28.03.2007. (listovi br. 15-18 spisa), Potvrdu tuženika od 07.04.2021. (list br. 19 spisa), Otplatni plan od 20.04.2021. (listovi br. 20-28 spisa), Prijepis knjigovodstvene kartice na dan 15.02.2021. (listovi br. 29-33 spisa) i Izračun preplate izrađen od strane tužitelja (listovi br. 34-36 spisa); dokumentaciju priloženu uz odgovor na tužbu: Zahtjev za kredit od 23.03.2007. (list br. 67 spisa) i Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 01.02.2007.g. do 31.03.2007.g. (listovi br. 68-69 spisa); Smrtni list za tužitelja IU, od 17.06.2022. (list br. 85 spisa); rješenje o nasljeđivanju poslovni broj O-1443/22-8, UPP-OS Varaždin-91/22, od 7. rujna 2022., doneseno po javnom bilježniku Tamari Horvat iz [adresa], kao povjereniku Općinskog suda u Varaždinu (list br. 92 spisa); te u sudsku praksu dostavljenu od strane tuženika (listovi br. 129-155 spisa).
10.1. Nadalje je provedeno saslušanje svjedokinje ČUG, te saslušanje sadašnje tužiteljice ČU kao stranke u svrhu dokazivanja, dok saslušanje po tuženiku predložene svjedokinje NU nije provedeno, budući je tuženik od njezina saslušanja odustao.
11. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđen je u cijelosti osnovanim.
12. Nesporno je da su prvobitni tužitelj DU, kao korisnik kredita, te tuženik kao banka kreditor, dana 24.3.2007. zaključili Ugovor o kreditu broj: 320-50-3993317, solemniziran po javnom bilježniku ČUG pod brojem: OV-3607/07 od 27.03.2007.
13. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju IU odobren namjenski kredit za kupnju novih vozila Mazda, u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.811,27 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, sa redovnom kamatom po kamatnoj stopi od 5,20 % godišnje, koja je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, sa rokom otplate 84 mjeseca, u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu.
14. Osnovom prednje iznesenog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena valutna klauzula u CHF.
15. Odredbama članka 81. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati
15.1. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
15.2. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
16. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
17. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
18. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
19. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
20. Svjedokinja ČUG na pitanje da li joj je poznato nešto o sklapanju ugovora o kreditu sklopljenom između Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao kreditora te g. IU iz [adresa], kao korisnika kredita, sklopljenog dana 24.03.2007. godine, odgovorila je da ne, a nakon što joj je predočen navedeni ugovor o kreditu na listovima br. 9 – 14 sudskog spisa, da li joj je nakon uvida taj ugovor poznat, odgovorila je da da, to su bili ugovori koji su stranke donosile iz banke na solemnizaciju, to je bila privatna isprava, da bi dobila javnu snagu, potrebno je da stranke donese ugovor kod bilježnika, te da se utvrde potrebne pretpostavke, a da iz predočenog vidi da je ona kao javni bilježnik solemnizirala taj ugovor 27.03.2007. Na pitanje da li se nakon uvida u predočeni joj dokument, sjeća predmetne solemnizacije, odgovorila je da ne, dalje navodeći da stranke donose ugovor, koji su u banci već sve dogovorili vezano za visinu kredita i kamatne stope, a njima donose samo da bi utvrdili javnu snagu, tako da se konkretnog ugovora, niti konkretne stranke ne sjeća. Na pitanje može li ukratko opisati kako inače, uobičajeno, teče postupak solemnizacije takve vrste ugovora, odgovorila je da provjere podatke, znači generalije, da li je to ta stranka, pročita mu se važne stavke ugovora, znači visina kredita, kamatne stope, upozore ih na otplatni plan koji su u banci dobili i to je otprilike to, jasno im je da moraju vraćati kredit, da je ugovor time što je solemniziran, dobio javnu snagu i da je ovršna isprava i u slučaju nevraćanja, da se banka može direktno namiriti, da to je ono u što oni uopće ulaze, te da konkretno se sjeća iz tog doba 2006. i 2007. da su tečajne razlike između eura, i švicarca bile velike, a istovremeno je najbolji tečaj imao japanski jen, i da od želje stranaka je bilo u kojem tečaju će uzeti kredit. Na pitanje da li je ona kao javni bilježnik prilikom solemnizacije takve vrste ugovora o kreditu, sa strankom tj. korisnikom kredita raspravljala nešto o tim valutnim klauzulama, odgovorila je da ne, da to su u banci oni dogovorili.
21. Tužiteljica ČU je na pitanje da li su joj kao supruzi sada pokojnog korisnika kredita IU, poznate okolnosti sklapanja predmetnog ugovora o kreditu od 24.03.2007., da li je zajedno sa suprugom bila prisutna prilikom dogovaranja uvjeta toga kredita, odgovorila da ne, nije bila sa njim, ali su oni o svemu zajedno pregovarali i dogovarali, da kredit je bio za auto, imali su jedan stari auto, koji je suprug vozio koji se često kvario i trebao im je još jedan auto, da suprug je u to vrijeme radio u [adresa], stanuju u [adresa], te je potreban im bio još jedan auto za potrebe dolaska nje na posao i sina koji je plivao pa ga je svaki dan vozila na trening, a muž je radio prekovremeno, da auto su kupili u Mazdinom autosalonu u [adresa], znači raspitivali su se o cijenama automobila i procijenili da mogu kupiti Mazdu 2 jer su im to financijske mogućnosti dozvoljavale s obzirom na kredit koji im je ponuđen, da muž je kredit uzeo u Raiffeisenbank Austria, poslovnica u [adresa], jer su bili komitenti te banke, da raspitivali su se i u drugim bankama, međutim Raiffeisen im je ponudio najbolje uvjete odnosno preporučeno im je da uzmu kredit u švicarcima jer je to bilo najpovoljnije, da do tada nisu nikada dizali nikakav kredit, jer su bili vrlo oprezni, znači, pitali su preporuku što im se preporučuje, koji kredit im je najbolje da uzmu, i vjerovali su instituciji i zbog toga su digli kredit u švicarskim francima, da dobili su otplatni plan i smatrali su da oni to mogu podmirivati te rate, početna rata je bila 1.300,00 kuna i to je za njihove tadašnje financijsko stanje bio limit, da zato su i uzeli Mazdu 2, nisu uzimali neki veliki auto jer nisu imali mogućnosti, a i nije im bio potreban, a da odlučili su se na kredit samo iz razloga i na novi auto, prvi puta su kupovali novi auto, jer je stari bio stari i često se kvario, te da mislili su da će dugoročno time riješiti, da neće imati dodatne troškove, da kredit je bio 93.000,00 ili 95.000,00, u kunama, znači početna rata im je bila 1.300,00 kuna, u kunama govori, da bi im na kraju narasla preko 2.000,00 kuna, da kredit je u cijelosti otplaćen, suprug nije želio da mu se skida od plaće, nego je nosio rate svaki mjesec u banku, te da on je mislio da će se dogoditi čudo, da će se rate smanjiti, međutim rate su rasle i psihički su teško to podnesli, da znači, nisu tužili odmah, prvo je bilo govora da se može tužiti za kamatu, međutim odlučili su se, i suprug je odlučio da će to ostaviti iza sebe, jer im je bio to preveliki stres, a da međutim u drugom mjesecu 2021. suprugu je dijagnosticiran tumor na mozgu, nakon operacije i nakon oporavka, u travnju te godine, on je odlučio da će podići tužbu. Na pitanje punomoćnika tužiteljice da li su ih u banci upozorili na rizičnost uzimanja kredita vezanog za švicarski franak, tj. da li ima saznanja da li je suprug upozoren na taj rizik, odgovorila je da ne, da suprug kad je došao doma, oni su razgovarali, proučili ugovor ponovo, i on je rekao da su mu preporučili da je to u tom trenutku najbolji ugovor, da su najbolji uvjeti, a pogotovo jer je kratkoročni na 7 godina, a ne kao stambeni na 30 godina, i da ne bi trebalo biti nikakvih rizika, da suprug je bio uvijek oprezan, kao što je navela i prije, nikada nisu imali nikakav kredit i po preporuci su uzeli onaj koji im je ponuđen kao najpovoljniji. Na pitanje da li je njen suprug, tj. da li su oni bili svjesni da bi se rata koja je prikazana, mogla mijenjati, odgovorila je da ne. Na pitanje da li im je netko iz banke rekao da bi se rata mogla mijenjati tijekom razdoblja otplate kredita, odgovorila je da ne, to nije bilo rečeno. Na pitanje zamjenika punomoćnika tuženika da li im je netko spominjao pojam valutna klauzula, odgovorila je da ne. Na pitanje da li im je, tj. njezinom suprugu, ponuđen kredit u nekoj drugoj valuti osim u CHF, odgovorila je da na pitanje supruga odgovoreno je od strane službenika banke, da je u tom trenutku taj kredit najpovoljniji.
22. Nesporno je da je sada pokojni tužitelj DU potpisao predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, nedvojbena je činjenica da je Ugovor o kreditu sačinio i na potpis tužitelju dao upravo tuženik, te da radilo se o tipskom ugovoru, a da tužitelj i tuženik kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane tuženika ponuđenih odredaba ugovora o kreditu.
23. Nadalje, tuženik nije dokazao da je tužitelju na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.
24. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF.
25. Kako se o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo, ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužitelja kao potrošača.
26. Naime, banka je i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
27. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih, i u odnosu na tuženika, gdje je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ugovaranje te vrijeme otplate predmetnog kredita, tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03 u razdoblju od 01.9.2004. godine do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje utuženo razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom pravnog prednika tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora pravni prednik tuženika kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku pravnog prednika tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
28. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju koje obuhvaća i ovdje sporno razdoblje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015.
29. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
30. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. (kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje), potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
31. I prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
32. U odnosu na primjenu utvrđenja iz parnice "Potrošač" sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužiteljica i poziva u ovom postupku.
33. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
34. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
35. Iako je u konkretnom slučaju kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu odobren i realiziran za kupnju vozila, radi se o potrošačkom ugovoru, sklopljenom od strane tužitelja kao fizičke osobe, za kupnju osobnog vozila korištenog u privatne svrhe. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Stoga se i na predmetni ugovor primjenjuju utvrđenja iz navedene kolektivne parnice za zaštitu prava i interesa potrošača.
36. Dakle, imajući u vidu naprijed označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo.
37. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/07. Međutim, iz iskaza saslušane svjedokinje IUG, koja je u svojstvu javnog bilježnika solemnizirala predmetni ugovor o kreditu, proizlazi da istoj niti EU, sada pokojni tužitelj, a niti okolnosti konkretne solemnizacije nisu poznate, a i da kod solemnizacije takve vrste ugovora o kreditu u njezinom uredu javnog bilježnika korisnicima kredita nisu pojašnjavane ovdje sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, dok je od predloženog saslušanja svjedokinje NU, zaposlenice tuženika, tuženik odustao. Stoga su tvrdnje tuženika da bi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.
38. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 102. st. 1. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
39. Shodno iznesenom, nedvojbeno je da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je otplata kredita vezana uz valutu CHF po srednjem tečaju kreditora važećem na dan dospijeća, nepoštene i time ništetne.
40. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
41. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
42. U presudi RUG i ČUGĆ protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
43. Obzirom da je čl. 102. st. 1. ZZP/07 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale.
44. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF prema tečaju tuženika kao kreditora na dan dospijeća obveze. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati.
45. Budući je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe ugovora o kreditima koje je tuženik zaključivao sa korisnicima kredita kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima nepoštene, te to na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da su predmetne odredbe ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
46. Kako je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
47. Nedvojbeno je da je sadašnja tužiteljica ČU, kao supruga pokojnog tužitelja HU, pravomoćnim rješenjem o nasljeđivanju proglašena nasljednicom pokojnog tužitelja HU u cijelosti, slijedom čega je ČU kao univerzalna pravna slijednica pokojnog tužitelja HU preuzela postupak u ovoj pravnoj stvari na strani pokojnog tužitelja HU, sve kako je to utvrđeno pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-324/2021-13 od 17. listopada 2022., o nastavku ovog postupka, koji je zbog smrti tužitelja PU bio prekinut. Slijedom navedenog, po tuženiku istaknuti prigovor nedostatka aktivne legitimacije ČU kao tužiteljice u ovom postupku, je neosnovan.
48. Obzirom na nespornu visinu tužbenog zahtjeva, osnovan je zahtjev tužiteljice ČU za isplatu utuženog ukupnog iznosa od 23.339,55 kn, što sada prema fiksnom tečaju konverzije (1 EUR = 7,53450 kn), iznosi 3.097,69 EUR.
49. Tužiteljici na navedeni iznos glavnice pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a, od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa, iskazanih osim u kunama i u valuti EUR, prema prednje navedenom fiksnom tečaju konverzije, do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
50. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
51. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer je u ovom slučaju prvotni tužitelj EU kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (čl. 215. st. 1. ZOO- a).
52. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
53. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHV pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
54. Obzirom da je tužba u ovom predmetu podnesena dana 11. svibnja 2021., a kojom tužbom se tužbom potražuje isplata preplaćenog po predmetnom kreditu po osnovi promjene tečaja CHF, po tuženiku istaknuti prigovor zastare je u cijelosti neosnovan.
55. Na temelju svega iznesenoga, tužbeni zahtjev tužiteljice ČU, kao pravne slijednice pokojnog tužitelja HU, u cijelosti je usvojen, kako je to odlučeno u točci I. izreke presude.
56. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22; dalje: Tarifa) i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa/23).
56.1. Tužiteljici su priznati troškovi sastava tužbe od 11.5.2021. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 6.5.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), sastava podneska od 16.9.2022. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 14.7.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), zastupanja na ročištu od 15.9.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife/23), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 1.000,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 42. Tarife / Tbr. 46. Tarife/23), te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 38,72 EUR (pristojbe u iznosu od 583,40 kn plaćene s umanjenjem od 50 % s osnova korištenja sustava e-komunikacije, tj. plaćene u iznosu od 291,70 kn = 38,72 EUR), sveukupno 1.288,72 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbama članka 29. st. 2. i 8. ZOO-a.
56.2. Tužiteljici nije priznat traženi trošak sudske pristojbe na presudu, obzirom da je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama objavljenim u NN 51/23 dana 12.5.2023., koji je stupio na snagu dana 20.05.2023., izmijenjen članak 11. st. 1. točka 20. prema kojem su plaćanja sudske pristojbe oslobođeni potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a slijedom čega tužiteljica nije u obvezi plaćanja sudske pristojbe na presudu u ovom predmetu.
Čakovec, 22. listopada 2025.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužiteljica po punomoćniku
2. tuženik po punomoćniku
