REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5079/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A Z B O G O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlatki Toplak, u pravnoj stvari tužiteljice SR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku Borisu Jugu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja i isplate, dana 22. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 029-50-1055264 od 9. ožujka 2002. koji su sklopili tužiteljica SR kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor, u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi kreditor.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici SR, iznos 75,14 eur sa zateznom kamatom od 1. lipnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici SR iznos 160,87 eur, na ime uglavničene zatezne kamate, u roku 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnom odredba sadržana u čl. 3. Ugovora o kreditu br. 029-50- 1055264 od 9. ožujka 2002. koji su sklopili tužiteljica SR kao korisnik kredita i tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor, u dijelu kojim je ugovorena obveza tužiteljice platiti jednokratnu naknadu u visini 2,50% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita.

V. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici SR, iznos 183,71 eur sa zateznom kamatom od 1. lipnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

VI. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici SR iznos 461,34 eur, na ime uglavničene zatezne kamate, u roku 15 dana.

VII. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužiteljici SR trošak parničnog postupka u iznosu 240,59 eur sa zateznom kamatom od 22. listopada 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 9. ožujka 2002. sklopila Ugovor o kreditu broj 029-50-1055264. Temeljem navedenog Ugovora tuženik je tužiteljici stavio na raspolaganje iznos 7.500,00 eur u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. U članku 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor, što je na koncu, obzirom je kredit prijevremeno otplaćen, rezultiralo time da je tuženik prilikom zatvaranja kredita temeljem navedene odredbe naplatio tužiteljici naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada). Navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu temeljem koje je tuženik naplatio tužiteljici izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita je ništetna. U članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužiteljicu obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 2,50% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita (tzv. ulazna naknada). Navedena odredba predmetnog Ugovora o kreditu također je ništetna. Tužiteljica je 17. kolovoza 2004. uvećanom uplatom zatvorila glavnicu kredita i tako prijevremeno otplatila predmetni kredit. Ističe da joj je tuženik 17. kolovoza 2004., prilikom prijevremene otplate kredita, naplatio naknadu u iznosu 75,14 eur (tzv. izlazna naknada). te da je predmetna naknada vidljiva iz potvrde o naplati iste izdane od strane tuženika. Člankom 9. Ugovora o kreditu određeno je da tužiteljica može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. U odnosu na navedeno tužiteljica ističe kako je razvidno da je upravo citirani članak 9. Ugovora o kreditu tuženik iskoristio kao osnovu temeljem koje je naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita. Međutim, ističe da je predmetna odredba čl. 9. nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što da ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03). Ističe kako joj je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 9. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužiteljica ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom prijevremene otplate kredita. Navodi da joj tuženik, prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koje troškove tuženik navodno ima u slučaju da se tužiteljica odluči na prijevremeno zatvaranje kredita pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od korisnika kredita. Navedeno da joj nije predočeno očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom prijevremenog zatvaranja kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je korisnik kredita dužan platiti naknadu prema uvjetima koje odredi Kreditor, također bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o kakvim je uvjetima riječ i kako se isti odražavaju na materijalnu poziciju Korisnika kredita. Tužiteljica ističe da uslijed takvog postupanja tuženika uopće nije imala mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka ocijeni visinu i opravdanost obveze koju joj je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 9. Ugovora niti da je stoga bila u mogućnosti donijeti cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Stoga da je jasno da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu te potrebu tužiteljice za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi kupnje motornog vozila te je u takvim okolnostima tužiteljici putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju naknade za prijevremeno zatvaranje kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Nadalje, tužiteljica ističe da je predmetna odredba ništetna i sa aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, kako je prethodno opisano, za tužiteljicu kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva. Navodi i da je predmetna odredba čl. 10. Ugovora protivna i kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO. Naime, čl. 1024. ZOO u st. 2. propisano je da korisnik kredita (dužnik) može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (vjerovnika), potom u st. 3. da je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate dužan naknaditi štetu koju u tom slučaju pretrpi davatelj kredita, te konačno u st. 4. da u slučaju vraćanja kredita prije roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti. Ukoliko bi tuženik tumačio da je sporna naknada naplaćena na ime štete koju trpi prilikom prijevremene otplate kredita, tužiteljica ističe kako iz citiranih odredbi razvidno proizlazi da je tuženik ovlašten zahtijevati naknadu štete jedino ako ju je stvarno pretrpio, dok tužiteljica ističe da nema govora o tome da je tuženik pretrpio bilo kakvu štetu uslijed prijevremene otplate kredita. Prijevremenom otplatom kredita uredno je zatvorila predmetni kredit te stavila tuženiku na raspolaganje dužni iznos glavnice kredita i prije vremena predviđenog za redovnu otplatu pa ne vidi na koji način bi takvim njenim postupanjem tuženik pretrpio bilo kakvu štetu. Navodi da se u naplaćivanju sporne naknade očituje prikrivena namjera tuženika da ostvari barem dio kamata koje mu izmiču zbog prijevremene otplate kredita, obzirom se prilikom prijevremene otplate vraća samo preostala glavnica kredita, a ne i kamate, što je u izravnom sukobu s kogentnom odredbom čl. 1024., st. 4. ZOO koja zabranjuje Kreditoru da prilikom prijevremene otplate uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti. Stoga da je jasno da tuženik nije u mogućnosti pozivati se na to da mu se šteta zbog prijevremene otplate očituje u izmakloj zaradi (kamate) jer bi takva tvrdnja bila suprotna citiranoj zakonskoj odredbi. Pored glavničnog iznosa jednokratne naknade koja je tužiteljici naplaćena prilikom prijevremene otplate kredita, tužiteljica potražuje i iznos (uglavničene) zatezne kamata sa tijekom od 17. kolovoza 2004. (dan plaćanja naknade) do dana 31. svibnja 2025., a iznose 160,87 eur prema priloženom obračunu. Tužitelj dakako na glavnični iznos 75,14 eur potražuje zateznu kamatu od 1. lipnja 2025. (prvi dan nakon obračuna kamata) pa do isplate jer navedeni tijek kamata nije uglavničen. Tuženik je tužiteljici 20. ožujka 2002., prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita obračunao i naplatio naknadu u visin 2,50% od iznosa kredita, odnosno u iznosu 183,71 eur (tzv. ulazna naknada). Tužitelj ističe da je naplata predmetne naknade vidljiva iz potvrde o naplati iste izdane od strane tuženika. Člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 2,50% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita. Tužiteljica ističe da je i predmetna odredba čl. 3. nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03). Tužitelj najprije ističe kako mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 3. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe. Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužiteljica ističe da ista protivno načelu savjesnoti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita. Ističe da joj tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženiku navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita. To joj nije predočeno očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom isplate kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini 2,50% od odobrenog kredita, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj postotak, u čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste. Ističe da uslijed takvog postupanja tuženika uopće nije imala mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka donijeti cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom. Stoga da je jasno da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužiteljice za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi kupnje motornog vozila, te je u takvim okolnostima tužiteljici putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Nadalje, ističe da je predmetna odredba ništetna i sa aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, kako je prethodno opisano, za tužitelja kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva. Pored glavničnog iznosa jednokratne naknade koja je tužiteljici naplaćena prilikom isplate kredita, tužiteljica potražuje i kao jedan glavnični iznos (uglavničene) zatezne kamate sa tijekom od 20. ožujka 2002. (dan plaćanja naknade) do 31. svibnja 2025., a koje iznose 461,34 eur prema obračunu uz tužbu. Na glavnični iznos 183,71 eur zateznu kamatu potražuje od 1. lipnja 2025. (prvi dan nakon obračuna kamata) pa do isplate jer navedeni tijek kamata nije uglavničen. Predlaže prihvatiti zahtjev sadržaja kao u izreci presude.

2. Tuženik, iako je uredno zaprimio tužbu i rješenje kojim ga se poziva na davanje odgovora na tužbu (potvrda, poleđina lista 23 spisa), u smislu odredbe čl. 284. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZPP), nije u danom roku podnio odgovor na tužbu.

3. Budući da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a te činjenice nisu u suprotnosti s dokazima koje je podnijela sama tužiteljica niti s općepoznatim činjenicama, a ne postoje ni opće poznate okolnosti iz kojih proizlazi da bi tuženik bio spriječen opravdanim razlozima podnijeti pravovremeni odgovor na tužbu, valjalo je, na temelju odredbe čl. 331.b u vezi čl. 338. st. 5. ZPP odlučiti kao u izreci.

4. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1 u vezi čl. 151. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku. Trošak postupka tužiteljice sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku, odmjeren je prema vrijednosti kondemnatornog zahtjeva, u skladu sa odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 - dalje u tekstu Tarifa) i prema potraživanom trošku.

4.1. Ovdje valja ukazati da, ako se radi o deklaratornom zahtjevu koji je istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu i treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu, deklaratorni zahtjev ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, a vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu. Navedeno proizlazi iz više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske pa tako Rev 688/00 od 7. siječnja 2004., Revr-475/08 od 27. listopada 2008., Revr-31/02 od 9. 5. 2002., Revr-170/03 od 7. svibnja 2003. S obzirom na navedeno, sud je prilikom odmjeravanja troškova postupka u obzir uzeo samo vrijednost zahtjeva za isplatu (ukupno 881,06 eur).

4.2.Tužiteljici je priznat trošak za sastav tužbe 75 bodova (tbr.7/1 Tarife) što primjenom tbr. 54 Tarife iznosi 150,00 eur, a uz uvećanje za 25% PDV (37,50 eur) te uz zatraženi trošak uplaćene pristojbe na tužbu 33,18 eur i na presudu zbog ogluhe 19,91 eur sveukupno iznosi 240,59 eur.

U Zagrebu 22. listopada 2025.

Sudac

Vlatka Toplak

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pismeno u četiri primjerka u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude (čl. 348. st. 1. ZPP).

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP), a može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1,2,4-6 i 8-11. ZPP i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA

- punom. tužiteljice uz rješenje o pristojbi na presudu zbog ogluhe 19,91 eur

- tuženiku