Poslovni broj: P-93/2022-41
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
Gundulićeva 27
SPLIT
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Draganu Ramljaku kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja HT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupanog po punomoćniku Davoru Radiću, odvjetniku u [adresa] protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB: 23057039320 zastupano po OD "Metelko, Knežević & partneri, Zagreb ,radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavni javne rasprave zaključene dana 08. travnja 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja Davora Radića, odvjetnika u Splitu te zamjenika punomoćnika tuženika Luke Buratovića , odvjetnika u Splitu na ročištu za objavu 22. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607- 5102677347 zaključen dana 19. listopada 2005.g., u Splitu, između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita.
II. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju iznos od 9.652,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenoj za razdoblje, do31.07.2015.g. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za petpostotnih poena, od dana 01.08.2015.g. do 31.12.2022.g., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023.g. do 19.12.2023.g.. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 20.12.2023.g. do isplate određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamata teče;
- na iznos od 14,40 EUR od 11.11.2014.g.
- na iznos od 21,24 EUR od 17.11.2014.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 11.12.2014.g.
- na iznos od 21,24 EUR od 16.12.2014.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 12.01.2015.g.
- na iznos od 21,24 EUR od 16.01.2015.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 10.02.2015.g.
- na iznos od 148,92 EUR od 01.03.2015.g.
- na iznos od 148,92 EUR od 01.04.2015.g.
- na iznos od 148,92 EUR od 01.05.2015.g.
- na iznos od 148,92 EUR od 01.06.2015.g.
- na iznos od 148,92 EUR od 01.07.2015.g.
- na iznos od 148,92 EUR od 01.08.2015.g.
- na iznos od 148,92 EUR od 01.09.2015.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.10.2015.g.
- na iznos od 21,24 EUR od 16.10.2015.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.11.2015.g.
- na iznos od 21,24 EUR od 16.11.2015.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 10.12.2015.g.
- na iznos od 21,24 EUR od 16.12.2015.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 11.01.2016.g.
- na iznos od 21,24 EUR od 16.01.2016.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 10.02.2016.g.
- na iznos od 21,24 EUR od 16.02.2016.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 10.03.2016.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 08.04.2016.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.05.2016.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.06.2016.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 08.07.2016.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 08.08.2016.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.09.2016.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 07.10.2016.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.11.2016.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.12.2016.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 10.01.2017.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.02.2017.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.03.2017.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 10.04.2017.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 10.05.2017.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.06.2017.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 10.07.2017.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.08.2017.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 08.09.2017.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.10.2017.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 13.11.2017.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 11.12.2017.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 10.01.2018.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.02.2018.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.03.2018.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.04.2018.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.05.2018.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 08.06.2018.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.07.2018.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 08.08.2018.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 07.09.2018.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.10.2018.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 08.11.2018.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 07.12.2018.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 08.01.2019.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 07.02.2019.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 07.03.2019.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 05.04.2019.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 07.05.2019.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 06.06.2019.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 05.07.2019.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 07.08.2019.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 05.09.2019.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 04.10.2019.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 06.11.2019.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 06.12.2019.g.
- na iznos od 125,82 EUR od 09.01.2020.g.
- na iznos od 126,57 EUR od 06.04.2010.g.
- na iznos od 125,64 EUR od 05.05.2020.g.
- na iznos od 125,77 EUR od 05.06.2020.g.
- na iznos od 125,51 EUR od 06.07.2020.g.
- na iznos od 124,00 EUR od 06.08.2020.g.
- na iznos od 124,95 EUR od 05.09.2020.g.
- na iznos od 125,38 EUR od 05.10.2020.g.
- na iznos od 125,52 EUR od 05.11.2020.g.
- na iznos od 125,23 EUR od 05.12.2020.g.
- na iznos od 125,17 EUR od 05.01.2021.g.
- na iznos od 125,68 EUR od 05.02.2021.g.
- na iznos od 125,78 EUR od 05.03.2021.g.,
pa sve do konačne isplate
III. Dužan je tuženik, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove ovoga postupka u iznosu od 3.696,26 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja kamate na navedeni iznos teče od dana donošenja ove presuda 22. listopada 2025., pa do konačne isplate.
Obrazloženje
1.Tužitelj je dana 30. prosinca 2021 podnio tužbu ovom sudu u kojoj je naveo da je s tuženikom zaključio ugovor o kreditu dana 19. listopada 2005 god na iznos od 23.200,00 CHF. Također je naveo da je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa. Također je naveo da po kolektivnoj tužbi Trgovački sud u Zagrebu je donio presudu pod posl. br. P-1401/2012 te da je u toj presudu utvrđeno da je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača , da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača te da su ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se tiču valutne klauzule i promjenjive kamatne stope pa je stoga i postavljen tužbeni zahtjev kako je to i određeno u izreci ove presude. Također je predmetni ugovor o kreditu konvertiran i zaključene je dodatak ugovora o kreditu.
2.Tuženik je u odgovoru na tužbu od 01. listopada 2021.naveo:
A) PRIGOVOR MJESNE NENADLEŽNOSTI
I. Prije upuštanja u raspravljanje u ovoj pravnoj stvari, tuženik sudu skreću pažnju da je odredbom čl. 14. Ugovora o kreditu broj 5102677347 od 19. listopada 2005. godine, (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta Banke.
Time su ugovorne strane, ovdje parnične stranke, ugovorom potvrdile zakonske odredbe o općemjesnoj nadležnosti za tuženika, i to odredbe čl. 46. i 48. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP).
Dakle, sud čija je nadležnost sporazumno određena i sud čija je nadležnost za suđenje ustanovljena zakonom su istovjetni, pa je za suđenje u ovoj stvari nedvojbeno mjesno nadležan Općinski sud u Rijeci.
Sudu se stoga predlaže da po primitku ovog prigovora donese sljedeće rješenje.
Stavlja se izvan snage poziv za davanje odgovora na tužbu od dana 17. siječnja 2022. godine.
Općinski sud u Splitu oglašava se mjesno nenadležnim za suđenje u ovoj stvari, te će se po pravomoćnosti ovog rješenja spis dostaviti Općinskom sudu u Rijeci kao mjesno nadležnom sudu.
ODGOVOR NA TUŽBU
Podredno i opreza radi, budući da je na to pozvan ovosudnim pozivom, tuženik u nastavku daje sljedeći odgovor na tužbu tužitelja od 17. travnja 2019. godine. Tužitelj glavnim tužbenim zahtjevom zahtijeva da se utvrdi ništetnim cijeli Ugovor o kreditu te zahtijeva isplatu navodno preplaćenog iznos od kn 75.201,19 zajedno s pripadajućom zateznom kamatom tekućom od 31. srpnja 2015. godine pa do isplate. Tužitelj podrednim tužbenim zahtjevom zahtijeva da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke i naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita te zahtijeva isplatu navodno preplaćenog iznosa od kn 20.333,09 zajedno s pripadajućom zateznom kamatom na pojedinačne iznose do isplate.
Tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužitelja i to s više osnova, koje će u nastavku iznijeti.
PRIGOVOR ZASTARE
Tuženik ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja u zastari.
Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) u svezi odredbe čl. 230. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO).
Odredbom čl. 118. ZPP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.
Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 12. siječnja 2022. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je potraživanje tužitelja u zastari. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja po osnovi navodno ništetne kamatne stope opet bilo u zastari.
Kako je kolektivna tužba podnesena dana 04.04.2012. godine, a čime je navodno došlo do prekida zastare, zastara za podnošenje tužbe za utvrđenjem ništetnim načina promjene kamatne stope (potraživanje po osnovi ništetne kamatne stope) nastupila bi opet dana 14.06.2019. godine, odnosno tužitelj je mogao podnijeti tužbu za utvrđenje ništetnim odredbe o načinu promjene kamatne stope do 13.06.2019. godine, čime tužitelj podnošenjem tužbe na dan 12. siječnja 2021. godine nema pravo potraživati navodno preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope.
Da je predmetni kredit ugovoren isključivo u poduzetničke svrhe, odnosno radi adaptacije nekretnine i njenog daljnjeg iznajmljivanja, proizlazi i iz činjenice da se na adresi [adresa] nalazi objekt Villa Lipovac Trogir a koji objekt se između ostalog promovira na internet stranici za online rezervaciju apartmana Booking.com ZZP u odredbi čl. 3. st. 1. t. 1. potrošača definira kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
Stoga, kako je namjena predmetnog kredita bila adaptacija apartmana za iznajmljivanje, tužitelj nije potrošač u smislu odredbi ZZP-a te stoga niti ne uživa zaštitu po odredbama toga zakona. Shvaćanje da u konkretnoj situaciji tužitelju ne pripada pravo na zaštitu po odredbama ZZP-a potvrđeno je i u odlici Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž- 1960/2020 od 22. rujna 2021. godine.
“Pojam „potrošač” treba usko tumačiti, uzimajući u obzir položaj te osobe u određenom ugovoru, u vezi s njegovom prirodom i svrhom, a ne njezin subjektivan položaj, pri čemu se jedna te ista osoba može smatrati potrošačem u okviru određenih transakcija, a gospodarskim subjektom u okviru drugih.
Konkretnije, Sud je u pogledu osobe koja sklapa ugovor s dvostrukom svrhom – odnosno za uporabu koja se jednim dijelom odnosi na njezinu profesionalnu djelatnost, a drugim dijelom na privatne svrhe – smatrao da se na tu osobu mogu primjenjivati navedene odredbe samo ako je veza između navedenog ugovora i profesionalne djelatnosti te osobe tako slaba da postaje marginalna pa stoga ima tek zanemarivu ulogu u kontekstu transakcije za koju je taj ugovor sklopljen, promatrane u cjelini. S obzirom na ta razmatranja, na treće pitanje valja odgovoriti na način da se dužnik koji je sklopio ugovor o kreditu radi izvođenja radova obnove nekretnine u kojoj živi u cilju, među ostalim, da u njoj pruža usluge turističkog smještaja, ne može smatrati „potrošačem.”
Slijedom navedenog, tuženik ističe da je očito da postoje okolnosti koje na strani tužitelja otklanjaju svojstva potrošača odnosno u smislu recentnog stajališta Suda EU tužitelj se ima smatrati gospodarskim subjektom u kontekstu predmetnog Ugovora o kreditu, slijedom čega se zahtjev za isplatu tužitelja uopće ne može prosuđivati prema ZZP-u i ZPK-u.
Budući da je tuženik osporio tužitelju status potrošača i za to naveo prethodno navedene jasne razloge, tada je na tužitelju da dokaže da je predmetni kredit koristio samo sa osobne potrebe kako bi imao status potrošača prema odredbi članka 3. ZZP- a.
Da je teret dokaza u pogledu statusa potrošača u konkretnom slučaju na tužitelju, u istovrsnom predmetu zauzeo je i Županijski sud u Velikoj Gorici u rješenju poslovnog broja Gž-226/2021 od 13. travnja 2021. godine u kojem navodi:
„U pogledu tereta dokaza, odlučne činjenice o statusu tužitelja kao potrošača, valja prije svega istaknuti kako prvostupanjski sud neosnovano smatra da je u situaciji kada je tužena osporila tužitelju njegov status potrošača i za to navela jasne razloge, teret dokaza da tužitelj ne bi bio potrošač je na tuženoj (tužena nije dužna dokazivati negativne činjenice), što osnovano ističe u žalbi. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev u tužbi temelji upravo na povredi odredaba ZZP/03, pa je stoga u ovome postupku dužan dokazati odlučnu činjenicu da je potrošač u smislu ranije definicije čl. 3. toč. 1. ZZP/03, kako to tvrdi u svojoj tužbi.“
O KONVERZIJI KREDITA SUKLADNO ODREDBAMA ZAKONA O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O POTROŠAČKOM KREDITIRANJU NN 102/2015
Odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu jest da su tužitelj i tuženik dana 18. veljače 2016. godine sklopili Aneks Ugovora o kreditu (dalje u tekstu: Aneks) kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15).
Tim Aneksom su parnične stranke stvorile novu pravnu osnovu, bez značaja obnove, na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
Aneks ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je;
Aneksom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca;
Tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove,
Tužitelj je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Aneksa pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita..
Uzimajući u obzir prethodno navedeno i izraženi pravni stav VSRH-a, jasno je da tužitelj nema pravni interes za vođenjem ovog postupka, jer je u ovom slučaju konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15, te ne postoje bilo kakvi drugi razlozi nevaljanosti takvog ugovornog odnosa, a što je uostalom i nesporno među strankama.
Naime, u tužbi tužitelj uopće ne osporava činjenicu da je konverzija provedena sukladno strogim zakonskim odredbama ZIDZPK/15 odnosno ne iznosi neke druge razloge izvan režima ZIDZPK/15 temeljem kojih bi mu pripadalo eventualno neko pravo na isplatu.
Međutim, ukoliko bi tužitelj osporavao provedenu konverziju sukladno odredbama ZIDZPK/15, tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na način da se vještak očituje da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li su prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHF- EUR).
Tuženik ističe da se nakon oglednog spora već razvila brojna sudska praksa županijskih sudova RH, koji su sukladno uputama Vrhovnog suda RH, a sve u smislu ujednačavanja sudske prakse i ravnopravnosti svih u primjeni iste, donijeli presude kojima su u konačnici odbili deklaratorne i/ili kondemnatorne tužbene zahtjeve tužitelja iz razloga što su utužili iznose koji su sukladno odredbama ZIDZPK/15 obuhvaćeni provedenom konverzijom.
Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (a što se osporava u cijelosti), iz recentne sudske prakse županijskih sudova proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi.
IV. O NIŠTETNOSTI CIJELOGA UGOVORA O KREDITU
Tuženik u cijelosti osporava navode tužitelja da bi se imalo smatrati da je cijeli Ugovor o kreditu ništetan.
Naime, možebitna i eventualna ništetnost pojedinih odredbi ugovora, a što tuženik u cijelosti osporava da bi bio slučaj u konkretnom predmetu, ne može nikako povlačiti ništetnost i samog ugovora.
Odredbom čl. 55. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe.
Nadalje, odredbom čl. 324. Zakona o obveznim odnosima, a koji zakon čini lex generalis u odnosu na Zakon o zaštiti potrošača, propisano je skoro jednako da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen te da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
Slijedom navedenog, ukoliko bi se i smatrala ništetnom odredba o načinu promjene kamatne stope i odredba o valutnoj klauzuli, a što se u cijelosti osporava, to nipošto ne bi značilo da je ništetan cijeli Ugovor o kreditu.
Dakle, odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa, pa stoga ništetnost tih odredbi ne može povlačiti ništetnost cijelog ugovora.
Štoviše, tuženik ističe kako je i stav recentne sudske prakse da eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna (valutna) klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa ne bi povlačila ništetnost cjelovitih odredbi o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost ugovora s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih.
V. O NEDOPUŠTENOJ I NEPOŠTENOJ PRIMJENI VALUTNE KLAUZULE
IZRAŽENE U CHF
Vezano za podredni tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, tuženik se očituje kako slijedi.
O odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU Dana 17. rujna 2019. godine objavljena je odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3.rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluka Suda EU u predmetima C-81/19 i C-243/20, koje se vezano za konverziju razmatraju ovom odgovoru na tužbu.
Naime, kao što je i gore navedeno, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora.
Navedeni stav se ima primijeniti i na zakonsku odredbu o valutnoj klauzuli sadržanoj u čl. 22. Zakon o obveznim odnosima.
Odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo-predmetnom ugovoru o kreditu propisuje da će se povrat obveza po tom kreditu obračunati po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja. Odredba članka 22. Zakona o obveznim odnosima propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti te da ako strane nisu ugovorile drugi tečaj, obveza se ispunjava u valuti Republike Hrvatske prema prodajnom tečaju koji objavi devizna burza, odnosno HNB i koji vrijedi na dan dospjelosti, odnosno, po zahtjevu vjerovnika, na dan plaćanja. Dakle, ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u ovo-predmetnom ugovoru odraz je dispozitivne zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima te je stoga sukladno mišljenju Suda EU izraženom u odlukama C-81/19 i C-243/20 isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, čak i ako se o navedenoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo.
Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.
O informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora.
Tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak.
Naime, tuženik je prvenstveno u reklamnom materijalu kao i oglasima:
• u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD (a ne isključivo ponudu kredita u CHF);
• ni na koji način nije preferirao, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude;
• težište stavio na kreditiranje bez jamaca dakle na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca;
• isticao je da svako kreditno zaduživanje, bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg tražitelj kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan;
• na letcima egzaktno, grafički prikazao kretanje tečaja CHF, EUR i USD u odnosu na kunu za razdoblje od 6 (šest) godina prije 2004;
Tuženik nadalje napominje kako su potrošačima pa tako i tužitelju prilikom savjetovanja u bankama predočavani i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule, te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita (glavnica, kamate, naknada…) u kunama. U svim poslovnicama Banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute, a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info telefonu Banke 0800 7890 ili na Internet stranici Banke www.erstebank.hr.
Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina:
Iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da sadrži posebnu odredbu VALUTNA KLAUZULA u kojoj je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju ERSTE BANKE za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelj je potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja.
Iz - Informacija Pojam «valutna klauzula» i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom - koji su svi potencijalni korisnici kredita mogli preuzeti i koji su bili na dispoziciji svim potencijalnim potrošačima pa tako i tužitelju u poslovnicama jasno je vidljivo da je tuženik dao upozorenje korisnicima kredita. U navedenom dokumentu stoji jasno upozorenje da promjena tečaja stranih valuta za koje je vezana klauzula (npr. EUR, CHF ili USD) utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. Navedeni dokument sadrži i primjer promjene mjesečnih anuiteta kada je mjesečni anuitet EUR 100.- . Pa tako se navodi da ukoliko jedan mjesec srednji tečaj banke iznosi kn 739,54 za 100 Eur, a slijedeći mjesec 753,36 za 100 Eur, tada je obveza korisnika kredita za taj mjesec da vrati iznos od kn 753,36. Dakle, prikazan je primjer u Eurima iz kojeg je vidljivo da se mjesečni anuitet u razmaku od samo jednog mjeseca može promijeniti za skoro 2%. Naravno u slučaju da se tečaj promijeni na niže tada je i obveza korisnika kredita manja.
Nadalje, u istom dokumentu tuženik informira potrošače pa tako i tužitelja da je svakodnevno moguće provjeriti tečaj određene strane valute i to na besplatnom telefonu banke ili na internet stranici banke. Također je tuženik u tom dokumentu informirao korisnike kredita da ne može preuzeti odgovornost niti jamčiti na bilo koji način za eventualne slučajeve povećanja kunske protuvrijednosti iznosa pri otplati kredita uslijed promjene tečaja.
Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute.
Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja.
Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita.
Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta.
Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.
VI. O NIŠTETNOSTI ODREDBE O PROMJENJIVOJ KAMATNOJ STOPI
Vezano za podredni tužbeni zahtjev kojim tužitelj zahtijeva da se utvrde ništetnim odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, tuženik se očituje kako slijedi.
a) Tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima Tuženik je naime prije donošenja ZIDZPK (112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodnoizvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na
ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 84/02, 141/06), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama ( čl. 308. NN 117/08,) tuženik je bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan.
VIII. O TIJEKU ZAKONSKIH ZATEZNIH KAMATA
Vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana plaćanja istih, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan.
Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78.,39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18) propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća sezajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.
Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“
Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek
podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.
PRIGOVOR RADI PRIJEBOJA – NIŠTETNOST CIJELOG UGOVORA O KREDITU
Uzgred, podredno i opreza radi, ukoliko bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga sukladno glavnom tužbenom zahtjevu tužitelja utvrdio ništetnim cijeli Ugovor o kreditu, a za što tuženik opetovano ističe da je u cijelosti neosnovano i apsurdno, tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine na vraćanje cjelokupnog iznosa danog kredita zajedno s pripadajućim kamatama.
X. PRIGOVOR RADI PRIJEBOJA – MANJE PLAĆENI IZNOSI S OSNOVE
TEČAJA I KAMATNE STOPE
a) Pored svega dosad iznesenog u ovom postupku, ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 1.414,79 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja).
Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 1.414,79 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- kn 0,10 od 02.11.2005. pa do isplate,
- kn 2,16 od 02.12.2005. pa do isplate,
- kn 1,41 od 02.01.2006. pa do isplate,
- kn 8,15 od 02.02.2006. pa do isplate,
- kn 19,52 od 02.03.2006. pa do isplate,
- kn 25,24 od 02.04.2006. pa do isplate,
- kn 23,08 od 02.05.2006. pa do isplate,
- kn 20,98 od 02.06.2006. pa do isplate,
- kn 25,14 od 02.07.2006. pa do isplate,
- kn 26,43 od 02.08.2006. pa do isplate,
- kn 19,12 od 02.09.2006. pa do isplate,
- kn 21,51 od 02.10.2006. pa do isplate,
- kn 21,09 od 02.11.2006. pa do isplate,
- kn 24,48 od 02.12.2006. pa do isplate,
- kn 34,13 od 02.01.2007. pa do isplate,
- kn 40,62 od 02.02.2007. pa do isplate,
- kn 37,61 od 02.03.2007. pa do isplate,
- kn 39,37 od 02.04.2007. pa do isplate,
- kn 55,79 od 02.05.2007. pa do isplate,
- kn 59,83 od 02.06.2007. pa do isplate,
- kn 65,15 od 02.07.2007. pa do isplate,
- kn 65,12 od 02.08.2007. pa do isplate,
- kn 57,82 od 02.09.2007. pa do isplate,
- kn 68,68 od 02.10.2007. pa do isplate,
- kn 68,94 od 02.11.2007. pa do isplate,
- kn 61,33 od 02.12.2007. pa do isplate,
- kn 62,16 od 02.01.2008. pa do isplate,
- kn 46,00 od 02.02.2008. pa do isplate,
- kn 35,14 od 02.03.2008. pa do isplate,
- kn 24,42 od 02.04.2008. pa do isplate,
- kn 49,57 od 02.05.2008. pa do isplate,
- kn 56,56 od 02.06.2008. pa do isplate,
- kn 48,93 od 02.07.2008. pa do isplate,
- kn 64,13 od 02.08.2008. pa do isplate,
- kn 60,71 od 02.09.2008. pa do isplate,
- kn 45,69 od 02.10.2008. pa do isplate,
- kn 28,68 od 02.12.2008. pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna
poena.
Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.
Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost:
- izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja.
U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te ukoliko sud utvrdi ništetnom pobijanu odredbu (a što se osporava u cijelosti), tuženik ističe da bi imao protutražbinu prema tužitelju budući bi se između stranaka primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 5,49% (postala bi fiksna za cijelo razdoblje otplate kredita). U tom slučaju tužitelj više ne bi imao pravo na sniženje kamatne stope od dana 1. svibnja 2011. godine niti bi uživao zaštitu zakonskog fiksiranja kamatne stope na 3,23% iz razloga što se navedena kamatna stopa primjenjivala samo na ugovore s promjenjivom kamatnom stopom. Naime, deklaratornom pravnom zaštitom suda koja djeluje ex tunc tužitelj bi izašao iz režima pravne zaštite ustanovljenim odredbom čl. 11.a ZPK i imalo bi se smatrati kako je korisnik kredita s ugovorenom fiksnom kamatnom stopom, pa prema tome i nema pravo na povlašteni anuitet u smislu cit. zakonske odredbe.
S obzirom na navedeno tuženik predlaže naslovnom sudu da utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi CHF 613,94 odnosno u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan plaćanja svakog anuiteta iznos od kn 3.864,35 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:
- CHF 1,71 izraženo u kn 10,35 od 02.06.2011. pa do isplate,
- CHF 1,71 izraženo u kn 10,45 od 02.07.2011. pa do isplate,
- CHF 1,70 izraženo u kn 11,08 od 02.08.2011. pa do isplate,
- CHF 1,69 izraženo u kn 10,91 od 02.09.2011. pa do isplate,
- CHF 1,69 izraženo u kn 10,39 od 02.10.2011. pa do isplate,
- CHF 6,43 izraženo u kn 39,45 od 02.11.2011. pa do isplate,
- CHF 6,39 izraženo u kn 39,07 od 02.12.2011. pa do isplate,
- CHF 6,36 izraženo u kn 39,40 od 02.01.2012. pa do isplate,
- CHF 6,33 izraženo u kn 39,79 od 02.02.2012. pa do isplate,
- CHF 6,29 izraženo u kn 39,54 od 02.03.2012. pa do isplate,
- CHF 6,26 izraženo u kn 39,01 od 02.04.2012. pa do isplate,
- CHF 6,22 izraženo u kn 38,87 od 02.05.2012. pa do isplate,
- CHF 6,19 izraženo u kn 38,90 od 02.06.2012. pa do isplate,
- CHF 6,14 izraženo u kn 38,38 od 02.07.2012. pa do isplate,
- CHF 6,11 izraženo u kn 38,21 od 02.08.2012. pa do isplate,
- CHF 6,07 izraženo u kn 37,77 od 02.09.2012. pa do isplate,
- CHF 6,03 izraženo u kn 37,14 od 02.10.2012. pa do isplate,
- CHF 5,99 izraženo u kn 37,33 od 02.11.2012. pa do isplate,
- CHF 5,95 izraženo u kn 37,20 od 02.12.2012. pa do isplate,
- CHF 5,91 izraženo u kn 36,96 od 02.01.2013. pa do isplate,
- CHF 5,87 izraženo u kn 36,10 od 02.02.2013. pa do isplate,
- CHF 5,84 izraženo u kn 36,31 od 02.03.2013. pa do isplate,
- CHF 5,80 izraženo u kn 36,16 od 02.04.2013. pa do isplate,
- CHF 5,75 izraženo u kn 35,61 od 02.05.2013. pa do isplate,
- CHF 5,72 izraženo u kn 34,77 od 02.06.2013. pa do isplate,
- CHF 5,68 izraženo u kn 34,28 od 02.07.2013. pa do isplate,
- CHF 5,64 izraženo u kn 34,36 od 02.08.2013. pa do isplate,
- CHF 5,59 izraženo u kn 34,27 od 02.09.2013. pa do isplate,
- CHF 5,55 izraženo u kn 34,56 od 02.10.2013. pa do isplate,
- CHF 5,51 izraženo u kn 34,02 od 02.11.2013. pa do isplate,
- CHF 5,46 izraženo u kn 33,85 od 02.12.2013. pa do isplate,
- CHF 5,42 izraženo u kn 33,71 od 02.01.2014. pa do isplate,
- CHF 24,41 izraženo u kn 152,71 od 02.02.2014. pa do isplate,
- CHF 24,19 izraženo u kn 152,29 od 02.03.2014. pa do isplate,
- CHF 23,97 izraženo u kn 150,42 od 02.04.2014. pa do isplate,
- CHF 23,75 izraženo u kn 148,10 od 02.05.2014. pa do isplate,
- CHF 23,53 izraženo u kn 146,31 od 02.06.2014. pa do isplate,
- CHF 23,31 izraženo u kn 145,12 od 02.07.2014. pa do isplate,
- CHF 23,08 izraženo u kn 144,84 od 02.08.2014. pa do isplate,
- CHF 22,86 izraženo u kn 144,62 od 02.09.2014. pa do isplate,
- CHF 22,62 izraženo u kn 143,00 od 02.10.2014. pa do isplate,
- CHF 22,39 izraženo u kn 142,12 od 02.11.2014. pa do isplate,
- CHF 22,16 izraženo u kn 141,47 od 02.12.2014. pa do isplate,
- CHF 21,93 izraženo u kn 139,68 od 02.01.2015. pa do isplate,
- CHF 21,69 izraženo u kn 138,60 od 02.02.2015. pa do isplate,
- CHF 21,45 izraženo u kn 137,07 od 02.03.2015. pa do isplate,
- CHF 21,21 izraženo u kn 135,53 od 02.04.2015. pa do isplate,
- CHF 20,97 izraženo u kn 133,99 od 02.05.2015. pa do isplate,
- CHF 20,73 izraženo u kn 132,47 od 02.06.2015. pa do isplate,
- CHF 20,48 izraženo u kn 130,87 od 02.07.2015. pa do isplate,
- CHF 20,23 izraženo u kn 129,27 od 02.08.2015. pa do isplate,
- CHF 19,98 izraženo u kn 127,67 od 02.09.2015. pa do isplate,
i to do dana 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja.
Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.
Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenog prigovora radi prijeboja, tuženik predlažeprovođenje financijskog vještačenja na okolnost:
- izračuna novčanog iznosa, izraženog u CHF i HRK po mjesecima, kao razlike između kamata koje bi tužitelj platio da se u tom razdoblju primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa i stvarno plaćenih kamata po sniženim kamatnim stopama i to za razdoblje iz ove toč. prigovora radi prijeboja.
Tuženik zadržava pravo korigirati prigovor radi prijeboja nakon provođenja financijskog vještačenja sve do zaključenja glavne rasprave.
PRIGOVOR RADI PRIJEBOJA – PREPLATA IZ KONVERZIJE
Tuženik ističe da i dalje ustraje u navodima iznesenim u toč. IV. ovog odgovora na tužbu, tj. u navodima da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu potraživati bilo kakva obeštećenja s osnove možebitne ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu, a sve zbog odlučnečinjenice da su ugovorne strane zaključile Aneks Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija sukladno ZIDZPK/15.
Međutim, podredno i opreza radi te pod uvjetom da naslovni sud iz bilo kojeg razloga bude smatrao da bi tužbeni zahtjev tužitelja na isplatu bio osnovan, tuženik ističe da naslovni sud ne može zanemariti činjenicu da je tužitelj postavio tužbeni zahtjev na način da od tuženika zahtijeva isplatu preplaćenih iznosa kao razlike između početnih parametara (tečaj odobrenja kredita i početno ugovorena kamatna stopa) i stvarne otplate bez da je umanjio taj iznos za iznos preplate koji mu je tuženik priznao u konverziji.
Naime, odredbom čl. 5.3. Aneksa Ugovora o kreditu utvrđeno je da na dan naveden u zaglavlju Aneksa (dakle na dan 18. veljače 2016. godine) postoji više uplaćeni iznos (preplata) tužitelja u iznosu od kn 8.473,67, a čije će se korištenje/isplata regulirati Sporazumom iz čl. 7. toga Aneksa.
Odredbom čl. 7. Aneksa Ugovora o kreditu parnične stranke su suglasno utvrdile da će se dio više uplaćenog iznosa, koji ne prelazi 50% iznosa ukupnog zbroja budućih anuiteta/obroka u EUR u kunskoj protuvrijednosti preostalih na dan 30.09.2015. godine, koristiti za podmirenje 50% iznosa budućih anuiteta u EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan podmirenja po njihovom dospijeću sve dok se iznos te preplate ne iskoristi u cijelosti.
Na pregledu prometa po partiji kredita (za EURsku konvertiranu partiju) jasno proizlazi da se iznos preplate od kn 8.473,67 uzima u obzir i to s danom 30.09.2015. godine kao iznos od kn 7.730,84 te s danom 18. veljače 2016. godine (datum sklapanja Aneksa) kao iznos od EUR 97,33 (kn 742,83), što ukupno čini iznos od kn 8.473,67. Dakle, nesporno je da je tuženik tužitelju priznao preplatu po konverziji u iznosu od kn 8.473,67 i da bi stoga naslovni sud, u slučaju da dosudi tužitelju preplate po početnim parametrima (a što se osporava u cijelosti), tužitelju dosudio i iznos za koji je tuženik tužitelju već umanjiopotraživanje po njihovom ugovornom odnosu.
Drugim riječima, usvajanje tužbenog zahtjeva kako ga je postavio tužitelj dovelo bi do nepripadajuće imovinske koristi za tužitelja, i to u visini dvostrukog iznosa koji je tužitelju kao preplata već priznat konverzijom.
Stoga, tuženik ovim odgovorom na tužbu ističe uvjetni procesnopravni prigovor radi prijeboja,kojim predlaže da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju, koja iznosi kn 8.473,67 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na sljedeće iznose:
- kn 7.730,84 od 01.10.2015. do isplate,
- kn 742,83 od 19.02.2016. do isplate,
po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se za svako polugodište određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.
Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu tužitelja podredno odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.
3.Tijekom dokaznog postupka sud je u dokazne svrhe pregledao i pročitao ugovor o kreditu od , dodatak tog ugovora , otplatni plan od 19. travnja 2007, obavijest o promjeni kamatne stope, potvrdu o plaćenim kamatama, obavijest tuženika od 15. siječnja 2016, obavijest banke o stanju kredita, nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića, iskaz tužitelja HT .
4.Tužbeni zahtjev je osnovan.
5.Punomoćnici stranka su popisali parnični trošak.
6.Iz ovako provedenog dokaznog postupka među parničnim strankama nije sporno da su stranke zaključile ugovor o kreditu te da je zaključen Aneks tog ugovora te da je predmetni ugovor konvertiran.
7.Iz ovako provedenog dokaznog postupka se ukazalo spornim da li su ništetne odredbe ugovora o kreditu vezano za tečaj CHF i promjenjivu kamatnu stopu te da li tužitelj ima pravo potraživati razliku zbog promjene tečaja te promjenjive kamatne stope te da li je predmetni stan korišten za stanovanje ili iznajmljivan u ekonomske svrhe.
8. Tuženik u dosadašnjem tijeku postupka u bitnom navodi kako navodno tužitelj „nema pravni interes“ za vođenje ovog postupka te kako tužitelj navodno ne može po osnovnom ugovoru o kreditu potraživati isplatu.
9. Zajedničko tvrdnjama tuženika je to da jednostavno nisu točne jer:
- Tužitelj ima pravni interes nakon provedene konverzije
- Tužitelj nije u cijelosti obeštećen provedenom konverzijom
10. Naprotiv, tužitelj ima pravni interes i nakon provedene konverzije osporavati osnovni ugovor te ima pravo temeljem toga ostvarivati svoja prava, prije svega pravo na isplatu,odnosno povrat sve koristi koju je tuženik stekao temeljem nepoštenog ugovora i nepoštenih ugovornih odredbi.
11. Da tužitelj ima pravo na potpuno obeštećenje, odnosno pravo na sudsku zaštitu i pravo na povrat sve koristi koju je tuženik stekao temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi iz Ugovora o kreditu potvrđuju dvije presude na koje je u dosadašnjem tijeku postupka tužitelj već ukazao, a to su:
- odluka Suda Europske unije u predmetu C-118/17, H i
- odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019. godine a sada ističe kako su u međuvremenu donesene i još dvije značajne odluke i to:
- odluka Suda Europske unije u predmetu C-452/18, Ibercaja Banco
- odluka Vrhovnog suda RH u predmetu poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020.godine
12. U pogledu ovih dvaju odluka tužitelj je već u svom pripremnom podnesku ukazao kako iz istih proizlazi da konverzija kredita ne smije i ne može biti prepreka za potpuno obeštećenje potrošača temeljem Direktive 93/13 o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje Direktiva 93/13) i to obeštećenje povratom sve koristi koje je tuženik neopravdano stekao na štetu tužitelja, a upravo temeljem nepoštenog ugovora, odnosno odredbi ugovora.
13. Tužitelj je o tim presudama i u njima zauzetim pravnim shvaćanjima detaljno izložio u svojim dosadašnjim podnescima pa se upućuje na iste radi nepotrebnog ponavljanja.
14. Tužitelj ističe kako je dana 9.7.2020. godine Sud Europske unije donio je obvezujuću presudu C-452/18, Ibercaja Banco.
15. Naime, tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako je konverzija bila dobrovoljna, a Sud unije je u ovom predmetu upravo odlučivao o slučaju kada je izmjena ugovora poduzeta dobrovoljno, a ne izravno na temelju zakona.
16. Sud unije je u takvoj situaciji utvrdio da potrošač može sklopiti dobrovoljni sporazum kojim zamjenjuje nevaljanu ugovornu odredbu drugom ugovornom odredbom, međutim zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 i koristi koje bi imao od sudskog proglašenja odredbe nepoštenom potrošač se ne može odreći, odnosno može se odreći samo pod da uvjetom ako je u trenutku odricanja znao da je odredba o kojoj sklapa sporazum nepoštena i ništetna i slobodno pristao da se zaštite odrekne na što ukazuje t. 30 presude:
17. Nadalje, Sud Europske unije zaštitu potrošača u ovoj presudi tumači na način da navodi kako se bilo koja odredba ugovora kojom se mijenja potencijalno nepoštena ugovorna odredba smatra nepoštenom ako u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja prouzrokuje neravnotežu na štetu potrošača, a to osobito podrazumijeva isključenje prava potrošača na sudsku zaštitu pa se potrošač nikada valjano ne može ugovoriti odricanje od buduće sudske zaštite, na što ukazuje t. 77.:
18. Drugim riječima, Sud unije utvrđuje da se bilo koja odredba bilo glavnog, bilo novog (ili dodatka ugovora) može utvrditi nepoštenom i ništetnom pogotovo ukoliko bi se bilo koja odredba Dodatka ugovora o konverziji, odnosno on sam kao takav tumačio na način da isključuje pravo potrošača na sudsku zaštitu u kojem slučaju je takav Dodatak/Sporazum/Novi ugovor nepošten i ništetan i sud ga u skladu s Direktivom 93/13ima isključiti iz primjene.
19. U bitnom, ukoliko dvije presude Suda unije, već ranije navedenu presudu C- 118/17 H i sada presudu C-452/18, Ibercaja Banco, sagledamo kao cjelinu sasvim jasnim proizlazi kako ni izravna zakonska intervencija kojom se mijenja ugovorni odnos, kao ni dobrovoljna intervencija kojom se mijenja ugovorni odnos ne može potrošaču uskratiti zaštitu koju mu pruža Direktiva 93/13, a to je povrat sve koristi koju je trgovac stekao na temelju nepoštenih i ništetnih odredbi.
20. Ukratko, presuda C-118/17, H, razrješava pitanje obeštećenja u slučaju kada je izmjena ugovora rezultat zakonodavne intervencije, a presuda C-452/18, Ibercaja Banco, razrješava pitanje obeštećenja u slučaju kada je izmjena ugovora dobrovoljna.
21. U oba slučaja potrošač ima pravo na povrat sve koristi koju je trgovac stekao.
22. Posebno ukazuje i na to kako se u ovom predmetu treba voditi računa u Povelji Europske unije o temeljnim pravima (dalje Povelja), odnosno činjenici kako je konkretni predmet u dosegu prava Unije što znači to da u odnosu na njega treba primjenjivati i garancije koje potrošačima daje Povelja, posebice pravom na djelotvornu sudsku zaštitu predviđenim njenim člankom 47. koji pojedincima dodjeljuje prava na koja se mogu pozivati pred sudovima država članica, uključujući u sporovima između privatnih stranaka, a koje načelo djelotvorne sudske zaštite bi pogrešnim tumačenjem Dodatka ugovora ili odluke iz oglednog postupka na način da zakonodavna intervencija per se prekludira zaštitu temeljem Direktive 93/13, bilo povrijeđeno te bi takvo tumačenje predstavljalo povredu prava Unije.
23. Sud unije eksplicitno je primjerice u predmetu C-34/13, U, utvrdio da uvjete iz članaka 38. o zaštiti potrošača i 47. Povelje o djelotvornoj pravnoj zaštiti treba poštovati i od primjene Direktive 93/13, navodeći, t. 47.:
24. S jedne strane, valja podsjetiti da članak 38. Povelje određuje da politike Unije osiguravaju visoku zaštitu potrošača. Članak 47. Povelje odnosi se na pravo na učinkovit pravni lijek. Te uvjete treba poštovati i kod primjene Direktive 93/13 (vidjeti u tom smislu presudu Ć, EU:C:2014:101, t. 52.).“a ukazuje se i na presudu Suda Unije od 17. travnja 2018., C-414/16, C, t. 70. do82., u kojoj je ovaj Sud dao sljedeće tumačenje:„71. S druge strane, valja naglasiti da je, poput članka 21. Povelje, njezin članak 47. koji se odnosi na pravo na djelotvornu sudsku zaštitu dovoljan sam za sebe i da ne mora biti pojašnjen odredbama prava Unije ni nacionalnog prava kako bi se na temelju njega pojedincima dodijelilo pravo na koje se kao takvo mogu pozivati.“„82. Slijedom navedenog, na drugo pitanje valja odgovoriti da je nacionalni sud pred kojim se vodi postupak između dvoje pojedinaca dužan, kad primjenjivo nacionalno pravo ne može protumačiti na način koji je u skladu s člankom 4. stavkom 2. Direktive 2000/78 (o kojoj se u tom postupku radilo, op. Podn.), osigurati, u okviru svojih nadležnosti, pravnu zaštitu koja za pojedince proizlazi iz članaka 21. i 47. Povelje te zajamčiti puni učinak tih članaka, po potrebi
odbijanjem primjene svake protivne nacionalne odredbe.
25. Dakle, čak i ako bi se ZID ZPK 2015 pogrešno i protivno pravu Unije tumačio na način da je,a nije, slijedom njegove primjene, odnosno zaključenja Dodataka Ugovora o kreditima,izgubljeno pravo potrošača na sudsku zaštitu, utvrđenje ništetnosti ugovora i potraživanje potpunog obeštećenja i povrata svega što je stečeno na temelju nepoštenih i ništetnih ugovora i nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi, ovaj sud kao i svi sudovi, dužni su u skladu s pravom Europske unije i načelom djelotvorne sudske zaštite, čl. 47. Povelje,zajamčiti puni učinak Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača i to odbijanjem primjene svake protivne odredbe ZID ZPK 2015 te, drugim riječima, ukoliko ga se protumači na taj način ZID ZPK 2015 ne bi bio primjenjiv te bi ponovno potrošač imao pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora i potpuno obeštećenje.
26. Tužitelj ukazuje na presudu Suda unije C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring, i ostalu pripadajuću sudsku praksu, u kojoj Sud unije navodi kako se nepoštenost i ništetnost procjenjuju i utvrđuju prema trenutku zaključenja samog ugovora o kreditu, što je uostalom i izričito propisano čl. 4. stavak 1. Direktive 93/13. U konkretnom slučaju čak se radilo o tome da je tamo zakonodavac s obvezujućim i ex tunc učinkom, izmijenio određene odredbe sadržane u ugovorima o kreditu pa je svejedno Sud unije naveo kako to nije od utjecaja na procjenu i utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti, na što ukazuje točka 83. te presude:
27.Stoga na četvrto pitanje treba odgovoriti da članak 4. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtijeva da se jasnoća i razumljivost ugovornih odredbi ocjenjuju pozivanjem na sve okolnosti koje su postojale u trenutku sklapanja ugovora i na sve ostale odredbe tog ugovora, neovisno o tome što je nacionalni zakonodavac kasnije neke od njih proglasio ili smatrao nepoštenima te ih zbog toga ukinuo.“
odnosno isto potvrđuje i primjerice presuda Suda unije, C-260/18, Z, točka 52.: „52. To utvrđenje ne dovodi u pitanje činjenica, koju je istaknuo Raiffeisen, da članak 4. stavak 1.Direktive 93/13 ocjenu nepoštenosti neke odredbe vezuje, „u vrijeme kada je ugovor sklopljen”,za sve popratne okolnosti sklapanja ugovora, jer se svrha te ocjene suštinski razlikuje od svrhe posljedica poništavanja ugovora.“kao i druga pripadajuća sudska praksa primjerice presuda Suda unije, spojeni predmeti CC-482/13 do 487/13, Unicaja banko i Caixabank, t. 37.:
U tom kontekstu valja podsjetiti da se u skladu s člankom 4. stavkom 1. Direktive 93/13nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje tako da se u obzir uzimaju narav robe ili usluga na koje se ugovor odnosi kao i sve popratne okolnosti koje su postojale u vrijeme sklapanja ugovora. Iz toga proizlazi da se u tom smislu također moraju procijeniti posljedice koje navedena ugovorna odredba može imati u okviru nacionalnog prava koje se primjenjuje na ugovor, a to podrazumijeva ispitivanje nacionalnog pravnog sustava (vidjeti rješenje P, C-342/13, EU:C:2014:1857, t. 29. i navedenu sudsku praksu).
28. Tužitelj dakle ističe da sve kada bi se Dodatak ugovora i ZID ZPK 2015 protumačio protivno pravu Unije kako je to gore iskazano, sud tada takve odredbe Dodatka ugovora i ZID ZPK2015 na takav način ne smije primijeniti na što ga obvezuje zakonodavstvo Europske unije,a kako je to objasnio Sud Europske unije primjerice u presudi C-414/16, C, a na što sada jasno ukazuje i najnovija odluka Vrhovnog suda RH, poslovni broj Rev-18/2018od 26.5.2020. godine
29. Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud RH dana 26.5.2020. godine donio odluku poslovni broj Rev-18/2018-2 kojom je revizijskom odlukom prihvatio reviziju potrošača koji je proveo konverziju kredita sukladno ZID ZPK 2015 te odlučio u bitnom kako potrošači i nakon provedene konverzije imaju pravo utvrđivati ništetnost odredbi osnovnog ugovora o kreditu kako bi ostvarili svoja prava.
30. Ova odluka je značajna stoga što Vrhovni sud RH sada nakon provedenog oglednog postupka jasno navodi kako konverzijom valute kredita nipošto nije "sve riješeno" između banke i potrošača niti je točno da tužitelj „nema pravni osnov“ kako to pogrešno navodi tuženik, te jasno navodi kako se tužbe potrošača, kao ovdje tužitelja, nipošto ne mogu zbog provedbe konverzije odbiti.
31. Takvu odbijajuću presudu u konkretnom predmetu Vrhovni sud RH je ukinuo.
32. VSRH u svojoj reviziji pojašnjava kako se ima primjenjivati njegova odluka poslovni broj Rev-2868/2018 te kako potrošač koji je proveo konverziju ima pravo utvrđivati ništetnim i osnovni ugovor i ugovorne odredbe kako bi ostvario svoja prava, a temeljno pravo potrošača, neodvojivo od utvrđenja nepoštenosti i ništetnosti, jest upravo pravo na povrat sve neosnovano stečene koristi koju je tuženik stekao.
33. Vrhovni sud RH jasno i navodi kako su netočne interpretacije tuženika o tome da bi navodno osnovni ugovor „prestao postojati“ pa da stoga tužitelj navodno nema pravni osnov ni pravo na obeštećenje pa VSRH navodi kako je osnovi ugovor: „proizvodio pravne učinke, a između ostalog koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.“
34. Prema tome, Vrhovni sud jasno navodi kako je pravni učinak ugovora o kreditu bio upravo to što je tužitelj plaćao, a tuženi stjecao novčane iznose, temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
35. Kao što je tužitelj to već naveo, tuženik je neosnovano stekao 134.100,51 kuna koje tužitelju nije još uvijek vratio, a iznos neosnovano stečenog utvrđen je upravo financijskim vještačenjem po sudskom vještaku.
36. Zadržavanje takve stečene koristi od strane nepoštenog trgovca, ovdje tuženika, a usprkos zahtjevu tužitelja na povrat, protivno je pravu Europske unije.
37. Dakle, sukladno jasnim i obvezujućim stajalištima kako Suda Europske unije, tako i Vrhovnog suda RH sasvim je jasno da tužitelj ima pravni interes te ima pravo na potpuno obeštećenje koje potpuno obeštećenje nije dobio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu.
38. Tužitelj je naime slijedom nepoštenih ugovornih odredbi oštećen i to do provedbe konverzije i uvažavajući provedenu konverziju, upravo za utuženi iznos na ime više naplaćenog po anuitetima od zaključenja ugovora do provedbe konverzije i za iznos koji se odnosi na razliku u glavnice kredita,odnosno razliku između glavnice kako je postavljena nakon provedene konverzije i glavnice kako je stvarno trebala iznositi na dan provedbe konverzije ukoliko eliminiramo primjenu nepoštenih ugovornih odredbi o kamati i valuti.
39. Prema tome konverzijom kredita nije udovoljeno zahtjevu Direktive 93/13, koja zahtjeva potpunu restituciju i povrat u stanje kao da nepoštenih odredbi nema. Konverzijom je naime, i to uvažavajući efekte konverzije u umanjenju glavnice, tužitelj još uvijek ostao oštećen upravo za utuženi iznos od ukupno 62.830,64 kn jer konverzija nije tužitelja dovela u početni pravni i činjenični status u kakvom bi bio na dan 30.9.2015., kao dan kada je konverzija provedena pa prema tome tužitelj nije u cijelosti obeštećen.
40. Za vrijeme trajanja ovog postupka Vrhovni sud RH je proveo tzv. „ogledni postupak“međutim taj postupak nije od značaja u ovom predmetu, a zasigurno nema značaj za ovaj postupak na način kako to potpuno pogrešno interpretira tuženik.
41. Vrhovni sud RH u oglednom postupku naime nije odlučivao i izričito se ogradio od davanja odgovora na pitanje obeštećenja potrošača na temelju nepoštenih i ništetnih pojedinih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Štoviše, sva razmatranja VSRH dana su u kontekstu valjanosti dodatka ugovora, a ne obeštećenja, pa time i ona o primjeni presude H.
42. Ovo je sasvim jasno iz same odluke VSRH, a izričito stoji u trećem pasusu od kraja na posljednjoj stranici ove odluke kada Vrhovni sud RH navodi kako o pitanju jesu li osnovani pojedini kondemnatorni zahtjevi korisnika kredita nakon što su sklopili sporazum o konverziji valja odlučiti u svakom pojedinom slučaju, a kako je obrazloženo u pasusu o pravnom interesu u istoj odluci kada se navodi:
43. U tom pak pasusu VSRH navodi kako ostaje kod svoje ranije odluke Rev- 2868/18 o postojanju pravnog interesa kod potrošača koji su konvertirali svoje kredite i tužili na isplatu te kako se kod ovakvih konkretnih zahtjeva za isplatom pravni interes potrošača ne može isključiti te da bi suprotno trebao dokazivati u svakoj parnici tuženik:a što je sada potvrđeno i u novoj revizijskoj odluci VSRH, poslovni broj Rev- 18/2018-2.pa prema tome Vrhovni sud nije naveo kako se navodno pravni interes tužitelja „ne bi mogao isključiti jedino u slučaju“ konverzija koje nisu provedene suglasno ZID ZPK 2015.
44. VSRH navodi kako se u takvim slučajevima pravni interes nikako ne bi mogao isključiti, a u drugim bi mogao ako tuženik dokaže da takvog interesa nema. Uostalom, nakon oglednog postupka Vrhovni sud RH je u svojoj odluci poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. izričito naveo kako konverzija kredita nije prepreka utvrđenju ništetnim ugovora o kreditu niti ništetnosti pojedinih odredbi ugovora pa VSRH navodi:
45. Prema tome u ovoj parnici tuženik ne samo da nije dokazao da tužitelj nema pravni interes već je upravo suprotno sasvim jasno da tužitelj sukladno pravu Unije i sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH u odluci Rev-18/2018-2 od 26.5.2020. ima pravni interes za utvrđenjem nepoštenosti i ništetnosti kao i za ostvarenjem prava temeljem toga,odnosno povratom koristi koju je tuženik neosnovano stekao, a o tome je koliku je korist tuženik stekao u konačnici se očitovao i sudski vještak u svom nalazu i mišljenju iz kojeg jasno proizlazi kako tužitelj konverzijom uopće nije u cijelosti obeštećen zbog čega tuženik nikako ne može dokazati da pravni interes tužitelja ne postoji.
46. Kod takvog stanja stvari u ovoj parnici za pitanje utvrđenja ništetnosti i obeštećenja jedino je važno je li konverzija ispunila uvjet Direktive 93/13 i osigurala povrat sve koristi koju je tuženik stekao, a irelevantno je pritom je li konverzija retroaktivna ili nije, a to je Sud unije jasno izrekao u predmetu C-51/17, OTP Bank i OTP Faktoring.
47. Tužitelj posebno napominje i to kako je konverzija bila retroaktivna isključivo u smislu da je zakon zahvatio ugovore koji su u trenutku stupanja zakona na snagu bili u tijeku. Naime, da nije bilo toga, zakon bi vrijedio od dana stupanja na snagu, 30.9.2015., i odnosio se samo na ugovore o kreditu koji su zaključeni nakon 30.9.2015., dakle ne bi imao nikakvog učinka. Upravo stoga je zakonodavac pribjegao ovoj tzv. prividnoj retroaktivnosti što je uostalom Ustavni sud obrazložio u svojoj odluci U-I-3685/2015 i dr.:
„Utoliko, sukladno doktrini i sudskoj praksi prava Europske unije koja je ustavno pravno primjenjiva na ovaj slučaj (primjerice, "Temelji prava Europske zajednice" Uvod u ustavno i upravno pravo EZ, II. hrvatsko izdanje/uredio T, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci,Rijeka, 2004., str. 149. - 150.), nije riječ o "pravoj (actual)" nego o "prividnoj (apparent)", odnosno"nepravoj ili kvazi-retroaktivnosti" kod koje se novo pravno pravilo primjenjuje na odnose kreirane pravnim aktima ili poslovima nastalima prije njegova stupanja na snagu, ali nisu
dovršeni.“
48. Konkretno je to značilo da se ZID ZPK 2015 odnosio i na tužitelja čiji ugovor u trenutku stupanja na snagu zakona još uvijek nije bio ispunjen.
49. Štoviše, Ustavni sud jasno navodi:
„ZIDZOPK-om normirana prava odnosno dužnosti i obveze pojedinih adresata (vjerovnika,potrošača, jamaca) koja proizlaze iz građanskopravnih, porezno pravnih i prekršajno pravnih učinaka konverzije (čija provedba nastupa s danom 30.9.2015. kao danom stupanja na snagu zakona) ostvaruju se i izvršavaju tek nakon stupanja na snagu osporenog zakona pa odredbe koje reguliraju pojedine pravne situacije u njegovoj primjeni djeluju tek pro futuro, a nepovratno.“
50. Za ovaj postupak irelevantno je pritom čak i to je li konverzija bila retroaktivna jer je jedino važno je li konverzija ispunila uvjet povrata sve koristi, a irelevantno je pritom za pitanje obeštećenja i to je li Dodatak ugovora nova pravna osnova, radi li se o izravnoj intervenciji zakonodavca ili se radi o volji stranaka itd. itd., a što dokazuju presude C-118/17, H, i C-452/18, Ibercaja Banco.
48. Potpunosti izlaganja radi, tužitelj ponovno upućuje na suglasnu volju stranaka, a ona je bila takva da zaključe dodatak glavnom ugovoru, što jasnim proizlazi iz samog sadržaja Dodataka ugovora te čl. 1. i čl. 24. istog Dodatka, kao što se upućuje na činjenicu da se tužitelj nikada i nigdje nije odrekao sudske zaštite, prava na tužbu ili prava na obeštećenje koju mu pripada temeljem Zakona o zaštiti potrošača i Direktive 93/13.Uostalom, čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača jasno je propisano kako se potrošač ne može odreći prava koja mu pripadaju te kako bi takve odredbe bile ništetne:
Članak 41.
(1) Potrošač se ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ovogaZakona ili drugih zakona kojima se štite prava potrošača.
(2) Ugovorne odredbe koje su za potrošača nepovoljnije od onih propisanih ovim Zakonom ili drugim zakonima kojima se uređuje zaštita potrošača ništetne su. Dokaz: Uvid u Dodatak ugovora o kreditu
51. Uostalom ovo potvrđuje i sam VTSRH u gore citiranoj odluci Pž-6632/2017- 2 u kojoj navodi:
„Odredbom članka 81. stavka 2. ZZP/03 i odredbom članka 96. stavka 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.“
52. Prema tome naravno da tužitelj ima svako pravo tražiti da se takva konkretna odredba utvrdi ništetnom.
Sukladno odredbama Zakona o parničnom postupku čl. 502. c. (dalje ZPP9 te Zakona o zaštiti potrošača čl. 138 a (sada lk. 118, dalje ZZP) ovakva presuda obvezuje ovaj sud te ovaj prvostupanjski sud ne može u ovom postupku donijeti nikakvu drugačiju odluku pošto je vezan za pravno utvrđenje ove presude o ništetnosti ugovorne klauzule u švicarskim francima, a što ukazuje i Vrhovni sud u svojoj odluci poslovni broj Rev.3142/2018-1 od 19.3.2019. godine kada upozorava na izravan učinak pravomoćnih presuda iz spora kolektivne pravne zaštite što znači da u pogledu osnova potraživanja sudovi u pojedinačnim postupcima nemaju potrebu izvođenja bilo kakvih dokaza, osim izvesti dokaz finanancijsko knjigovodstvenim vještačenjem u smislu utvrđenja iznosa koje je tuženik neosnovano stekao pošto bi vođenje postupka na drugačiji način predstavljalo povredu odredaba Zakona o parničnom postupku i Zakona o zaštiti potrošača vezano za kolektivnu pravnu zaštitu.
53.U pogledu Općih uvjeta također tuženik neosnovano prigovara jer je i to tom pitanju odlučio Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. u kojoj odluci je VSRH, po izvanrednoj reviziji Zagrebačke banke d.d. jasno ustvrdio kako je kamatna stopa utvrđena na ovaj način također samovoljno i protuzakonito određena od strane tuženika i to baš na identičan način na koji je tuženik od početka ugovornog odnosa samovoljno određivao kamatne stope.
Sukladno iznijetom jasno je da je tuženik i nakon donošenja bilo kakvih dokumenata, Općih uvjeta promjene kamatnih stopa nezakonito naplaćivao kamatnu stopu koja je veća od početne kamatne stope te neosnovano stjecao mjesečne iznose koje tužitelj sada potražuje u ovoj tužbi tim više što je ponovno samovoljno odredio i maržu i parametar i to na način da je "zatečenu kamatnu stopu" naprosto samovoljno podijelio na proizvoljno određenu maržu i parametar.
54.Prigovor zastare je neosnovan pošto je i tom pitanje riješeno odlukom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2245/17-2 u kojoj je najviši sud dana 20.03.2018 zauzeo pravno shvaćanje u vezi pitanja zastare u istovjetnim predmetima, i to po izvanrednoj reviziji Zagrebačke banke d.d. kako je tijek zastare prekinut podnošenjem tužbe u sporu kolektivne pravne zaštite te da nikakve zastare u ovom predmetu nema niti može biti. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud je smatrao da je pravomoćno utvrđeno da je tužena kao poslovna banka povrijedila prava tužiteljice kao potrošača, tj. korisnika kredita u smislu da je ugovorila nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita i valutu kredita iskazanu u švicarskom franku pa da joj je dužna vratiti, odnosno nadoknaditi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta na ime promjenjive kamatne stope na ime valutne klauzule sve sukladno odredbi članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine") br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 u daljnjem tekstu :ZOO) koja visina tužbenog zahtjeva da je utvrđena provedenim financijskim vještačenjem sukladno kojem je tužiteljica i uredila tužbeni zahtjev. Pri tome sud je primjenio odredbe članak 81. stavka 1. i 2. članka 83., članka 84. i članka 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, u daljnjem tekstu Zakon o potrošačima) ukazujući i na odredbe članka 241. 215., 323 i 1115 ZOO.
55.Dakle u ovom postupku kao pojedinačnom nije bilo potrebno ponovno provoditi potpuni dokazni postupak,a što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom Rev.3142/2018 od 19. ožujka 2019. Ovo stoga jer prema odredbi članka 502. stavak 1 ZPP zdruge, tijela ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrijeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava.
56.Odredbom čl. 502 b. ZPP propisan je sadržaj tužbe iz članka 502., ZPP , dok je u članku 502 c ZPP propisan učinak presude donije po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.. stavak 1. ZPP da su određenim postupanjem uključujući i propuštanje tužene, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a stavak 1. ZPP. Dakle imajući u vidu direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama koje kao takve obvezuje sudove u pojedinačnim postupcima, uz odgovarajuću primjenu citiranih odredaba čl. 502.c. ZPP-a ovaj sud prihvaća kao pravilno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da i u pojedinačnim postupcima koje pokreću potrošači, upravo radi isplate temeljem posljedica ništetnih ugovornih odredaba ( a tužena nije dovela u pitanje da se ovdje radi o postupku kojeg je pokrenula tužiteljica kao potrošač) , nije nužno provoditi poseban dokazni postupak. što je sukladno i recentnoj praksi revizijskog suda. Vezano za presudu Europske unije broj C 81/19 od 9. srpnja 2020 te isticanje prigovora da bi se u konkretnom slučaju radilo o dispozitivnim normama koje ne ulaze u područje primjene Direktive Vijeća od 5. travnja 1993. broj 93/13 EEZ, tuženoj ponovno valja ukazati na direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te presuda donesenih po tim tužbama. Tužena je sve navedene prigovore mogla i morala isticati u navedenim postupcima u kojima su prihvaćeni zahtjevi iz kolektivnih tužbi temeljem činjeničnih i pravnih utvrđenja na koje se poziva tužitelj, a za koja je utvrđenja vezan sud u ovome postupku, temeljem naprijed spomenutih odredaba članka 502.a članka 502 .h. ZPP. Utoliko u navedenom dijelu nisu ostvareni žalbeni prigovori tužene. S obzirom da učinak nepoštenih ugovornih odredaba djeluje ex tunc unatrag od trenutka sklapanja Ugovora smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikada nje bila ugovorena tako da u odnosu na tužiteljicu kao potrošača i ne može imati učinak (Što je sukladno odlukama Europskog suda za ljudska prava u kojima je Europski sud utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili pak kolektivne zaštite nepoštenih odredaba. U konkretnom slučaju kod utvrđenja nepoštenim a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i jednostranom odlukom tužene banke i o valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franka , tužiteljica je stekla pravo od tužene zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatila temeljem tih ništetnih odredaba. Kako je tužiteljica istaknutim zahtjevima zatražila isplatu upravo novčanih iznosa koje je tužena isplatila temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito nalazi i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primjenio materijalno pravo kada je tuženu kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužiteljici isplati tražene novčane iznose sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje tijeku od dospijeća odnosno od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koji reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.
57.Sud smatra da nije osnovan prigovor radi prebijanja. manje kamatne stope proizlaze iz činjenice što je banka jednostrano mijenjala kamatnu stopu (pa i niže) a manje plaćeni anuiteti zbog tečajne razlike CHF koja cijeneći naprijed navedeno nije bila jasno predočena pa tužena ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Plaćanjem anuiteta tužiteljica nije ništa primila pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primila, a a time niti tražbina tužene po osnovi ništetnih ugovornih odredbi, dok je osnovan prigovor zastare budući je od prvog dospjelog iznosa i postavljanja prigovora radi prebijanja 21.1.2020. nastupila zastara, te zastarjelo potraživanje nije moguće prebiti a tuženu ne štiti kolektivna tužba za zaštitu potrošača, koja je prekinula zastaru u odnosu na potraživanje tužiteljice.
58. U odnosu na konverziju i rješenje vsrh, Gos-1/2019- 36
Vezano za tuženikov pozivanje na Rješenje od 4. ožujka 2020.g. ističe se da isto rješenje više nije primjenjiva, budući je isto u pogledu obeštećenja potrošača te vezanosti potrošača za aneks (dodatak) ugovora kojim je izvršena konverzija ugovora u suprotnosti s Presudom Suda Europske unije C-452/18 od 9. srpnja 2020.g., kao obvezujućem tumačenji europskog prava.
Naime, istom odlukom je sud EU odlučio sljedeće:
“1. Članak 6. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelja usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinaka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom, pod uvjetom da je to odricanje rezultat slobodnog i informiranog pristanka potrošača, što je na nacionalnom sudu da provjeri 2. Članak 3. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se za odredbu ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi izmijenili potencijalno nepoštenu odredbu prethodno sklopljenog ugovora odnosno kako bi uredili posljedice njezine nepoštenosti može smatrati da se ni o njoj samoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, prema potrebi, može proglasiti nepoštenom.
Članak 3. stavak 1., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da zahtjev transparentnosti koji na temelju tih odredaba obvezuje prodavatelja robe ili pružatelja usluga podrazumijeva da se prilikom sklapanja ugovora o hipotekarnom zajmu uz promjenjivu kamatnu stopu u kojem se utvrđuje odredba „o najnižoj kamatnoj stopi” potrošaču mora omogućiti da shvati ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz mehanizma koji pokreće ta odredba o „najnižoj kamatnoj stopi”, osobito stavljanjem na raspolaganje informacija o prošlim kretanjima indeksa na temelju kojeg se kamatna stopa izračunava.
Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13, u vezi s točkom 1. podtočkom (q) njezina Priloga, kao i njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da- odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom”, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;- tog potrošača ne obvezuje odredba kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.”
59. U svom nalazu i mišljenju od sudski vještak Marijan Jović je naveo: Dana 30.12.2021. tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu, te podredno i dijela Ugovora o kreditu koji se odnosi na odredbe o promjeni kamatne stope i tečaja švicarskog franka i naplate naknade od strane kreditora.
Kredit pod brojem 5102677347 je ugovoren dana 19.10.2005. godine između tužitelja kao korisnika i Banke kao davatelja kredita na iznos od CHF=23.200,00 na rok od 180 mjeseci. Iskorišten je u iznosu od CHF=23.200,00. Isplaćen je u kunama prema srednjem tečaju kreditora 1CHF=4,7514 Kn, te je i naplata mjesečnih anuiteta vršena po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Početna je ugovorena promjenljiva kamatna stopa iznosila 5,49% postotnih poena godišnje, a početni anuitet 189,44 CHF plativo u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja. Prvi anuitet je dospio 01.12.2005. godine. Banka je tijekom otplate mijenjala kamatnu stopu na više i na niže od početne sve do 01.01.2014. kada je zakonski određena.
Tužitelj i tuženik su sukladno zakonu o potrošačkom kreditiranju 18.02.2016. potpisale anex s datumom valute 30.09.2015. kojim je kredit retroaktivno konvertiran u denominaciju EUR, a tuženik je tužitelju temeljem izračuna konverzija s datumom valute 30.09.2015. priznao i naknadno vratio preplatu u iznosu od 7.730,84 Kn. Iz tog je razloga podredni tužbeni zahtjev izračunat do 30.09.2015.
Dokumentacija u spisu koja prileži tužbi je dostatna za točan izračun anuiteta koji su bili ugovoreni, kao i anuiteta koji su naknadno mijenjani. Zbog mijenjanja kamatne stope je došlo do promjene mjesečnog anuiteta kojeg je tužitelj uredno plaćao, a na osnovi ukupne dokumentacije bilo je moguće precizno utvrditi razliku između anuiteta po mijenjanom otplatnom planu i anuiteta ugovorenih po početnoj kamatnoj stopi. Tijekom cijelog razdoblja otplate su se anuiteti u kunskoj protuvrijednosti mijenjali i sukladno promjeni tečaja švicarskog franka.
Datumi od kojeg je tužitelj preplatio anuitete su po mišljenju vještaka datumi dospijeća anuiteta čime se anulira obostrano zaračunata zatezna kamata. Tečaj pokojem sam obračunavao pojedinačne kunske protuvrijednosti na ime podmirenja anuiteta je primijenjeni tečaj važeći na dan plaćanja kako je i ugovoreno u Ugovoru o kreditu.
M I Š LJ E NJ E
Vještvo je napravljeno sukladno Rješenju Općinskog suda u Splitu od od 31. siječnja 2024. godine, u predmetu koji se vodi pod brojem P-93/2022.
Prilikom izrade vještva izvršen je uvid u priloženu dokumentaciju u spisu. Izračun je napravljen u valuti Eur po fiksnom tečaju konverzije.
Na osnovi podataka i izvršenog obračuna mišljenja sam:
Tužitelj (kao korisnik) i Tuženik (kao kreditor) su sklopili ugovor o kreditu broj 5102677347. U razdoblju otplate tuženik je mijenjao kamatnu stopu na u odnosu na ugovorenu, te je za plaćanje anuiteta korišten srednji tečaj kreditora važeći na dan plaćanja.
Tuženik je do 28.10.2005. isplatio tužitelju cjelokupni iznos kredita u iznosu Eur=14.630,36, te je 23.03.2021. izvršio povrat više plaćenog iznosa od Eur=179,24, dakle ukupno je platio 14.809,60 Eur. dok je tužitelj na ime povrata glavnice, naknada i kamata kroz razdoblje otplate platio tuženiku ukupno 24.461,68 Eur. Na taj je način tužitelj tuženiku više platio 9.652,08 Eur Iznosi pojedinih plaćanja s navedenim datumima su prikazani u tablici br. 1 koja priloži nalazu i mišljenju.
Povrat preplate nakon izvršene konverzije nije uvršten u izračun jer je poslužio za zatvaranje kredita kreditora samom sebi, tj. nije plaćanje jedne strane drugoj.
PODREDNO
Prilikom isplate kredita, tužitelj je tuženiku 28.10.2005 platio naknadu za obradu kredita u iznosu od 217,57 Eur.
Opcija 1: u izračun su uključeni iznosi manje plaćenih anuiteta za vrijeme nižeg tečaja i kamate (negativne razlike):
Tužitelj je kao korisnik kredita zbog mijenjanja kamatne stope u razdoblju otplate platio manje iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjena početno ugovorena kamatna stopa u ukupnom iznosu od 243,19 Eur. Navedeni iznos je kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnoj dinamici kredita. Tužitelj je kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu, uključujući i manje plaćene iznose za vrijeme nižeg tečaja, u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu od 2.050,73 Eur. Zbirni iznos preplate anuiteta iznosi 1.807,54 Eur
60. U svom nalazu i mišljenju od 19. veljače 2025 sudski vještak Marijan Jović je naveo: Tužitelj je u svom podnesku zatražio da vještak iskaže razlike anuiteta nakon 30.09.2015. godine jer su anuiteti i nakon konverzije bili veći od početno ugovorenih. Također traži izračun razlike ostatka glavnice konvertiranog kredita u odnosu na kredit koji bi bio otplaćivan po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi na dan 30.09.2015. Ujedno traži obračun zatezne zakonske kamate na iznos preplate anuiteta iz tablice 2 (opcija2).
U odnosu na zahtjev tužitelja da vještak radi izračun i nakon izračuna konverzije smatram kako je isti bespredmetan, konverzijom je kredit u valuti CHF retroaktivno prestao postojati, dok je kredit u valuti Eur postao realnost. Dva kredita nemaju knjigovodstvene poveznice niti sam u mogućnosti uspoređivati tečajeve po dvije različite valute.
U odnosu na zahtjev tužitelja da vještak izračuna zakonske zatezne kamate, radi se o preuranjenom i obimnom poslu kojeg bi vještak morao dodatno naplatiti.
Presuda nije donesena i još nije poznato na koje iznose treba izračunati zateznu kamatu. Po eventualnoj presudi u korist tužitelja, tuženik je dužan obračunati i platiti zateznu kamatu.
U odnosu na izračun razlike glavnice, na dan 30.09.2015. tuženik je tužitelju utvrdio ostatak glavnice konvertiranog kredita u iznosu od 6.840,54 Eur. Ostatak glavnice CHF kredita primjenom početnog tečaja i kamatne stope bi na dan 30.09.2015. iznosio 10.206,35 CHF, odnosno 48.494,45 Kn, tj. Po fiksnom tečaju konverzije 6.436,32 Eur. Razlika glavnice tako iznosi 404,22 Eur, na štetu tužitelja.
61.Sud u cijelosti poklanja vjeru nalazu i mišljenju sudskog vještaka Marijana Jovića čiji nalaz i mišljenje je stručan i argumentiran i isti je vještak utvrdio razliku zbog promjene kamatne stope kao i promjene tečaja CHF kao i utvrdio visinu potraživanja u odnosu na glavni i podredni tužbeni zahtjev, kao i u odnosu na izjavljeni prigovor radi prebijanja. U svojoj dopuni vještva isti vještak je u cjelosti otklonio prigovore stranaka.
62. U svom iskazu tužitelj HT je naveo:
Mogu kazati da sam htio dovršiti svoju kuću u [adresa] u [adresa] i nedostajalo mi je novca za dovršetak te kuće. Do tada sam kuću također izgradio jednim drugim kreditom u valuti CHF i trebao mi je novi kredit da dovršim kuću i uselim u istu.Mogu kazati da sam došao u poslovnicu tuženik U Splitu i tada mi je isključivo ponuđen kredit u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom,. Meni su tada u banci kazali da je to najpovoljniji kredit, da je valuta CHF stabilna kao i švicarska država. Mogu kazati sa sam j s s obzirom na prijašnji kredit i ovaj novi kredit mogao uzeti samo kredit u valuti u CHF s obzirom na visinu moje plaće. Mogu kazati da je meni ponuđen tipski ugovor koji mi nije niti pročitan kako od djelatnika banke tako ni od javnog bilježnika. Ja nisam upozoren na rizike promjenjive kamatne stope niti na rizike valutne klauzule nego mi je ponuđen samo ugovor o kojim odredbama samog ugovora se nije moglo pregovarati i radilo se o tipskom ugovoru,.Isto tako mogu kazati i to da sa ja zaključio dodatak ugovoru i izvršio konverziju kredita,. Isto tako mogu kazati da su meni tada u banci rekli da mi je to spas , također mi je samo ponuđen tipski dodatak ugovora i ja nisam mogao pregovarati o načinima i uvjetima konverzije. Mogu kazati i ton da je meni početna rata kredita iznosila nekih 900,00 kn da bi kasnije narasla 1.200,00 kn. Moram još jednom napomenuti da u vrijeme zaključenja ugovora kredita sam ja imao dvoje male djece i suprugu koja nije radila. Na posebno pitanje pun. - tužitelja da li su djelatnici banke objasnili tužitelju na što se odnosi naknada za obradu kredita i da li se ta naknada mora platiti. Tužitelj odgovara da je plaćanje te naknade bilo uvjet za zaključenje ugovora o kreditu. -Na posebno pitanje puna.-tužitelja da li prilikom zaključenja ugovora kojim je izvršen a konverzija je tužitelju kazano bilo što da bi pojedina odredba temeljnog ugovora bila ništetna te da li bi s obzirom na ništetnst te pojedine odredbe bio prezentiran stvarni iznos dugovanja po kreditu . Tužitelj odgovara da mu nije ništa kazano te da sam znao da je ta odredba ugovora o kreditu ništetna ja ne bi potpisao dodatak ugovoru niti bi izvršio konverziju.
63. U svom iskazu svjedok HTP, je navela:
Mogu kazati da 2005 god ja sam radila kod tuženika kao kreditni savjetnik za građane i poznat mi je osobno tužitelj HT. Ja sam obrađivala njegov kredit za adaptaciju kuće. Koliko je meni poznat ugovor o kreditu j e zaključen dana 19.10.2005 god, i Radilo se o nekom iznosu od 23.000,00 CHF. Mogu kazati i to da je tužitelju ponuđen ovaj ugovor u CHF protuvrijednost u kunama i on je svojevoljno prihvatio zaključenje tog ugovora. nakon toga smo mi u banci sastavili ugovor , ugovor je s moje strane pročitan tužitelju i tužitelj je upozoren na rizike promjenjive kamatne stope i valutne klauzule i to da bi tečaj CHF mogao porasti kao i da bi se mogla povisiti kamatna stopa. Ja ne znam da li je banka davala kredite u drugim valutama ali mislim da je davala u eurima i u kunama , a tužitelj je baš odabrao ovaj kredit u valuti CHF. J a ne znam da li smo mi z banke pisanim putem slali našim klijentima koji su predigli kredite obavijesti o promjeni kamatne stope i promjeni tečaja CHF. Mogu kazati da meni nije poznato da bi tužitelj zaključio dodatak ugovora i konvertirao predmetni kredit.
64. Sud u cijelosti poklanja vjeru iskazu tužitelja HT koji iskaz je u cijelosti u skladu s dostavljenom dokumentacijom u sudski spis te nalazom i mišljenjem sudskog vještaka Marijana Jovića iz kojeg iskaza bi proizlazilo da je predmetni ugovor pročitan, da je upozoren od strane djelatnika banke na promjenu tečaja CHF i rizike promjenjive kamatne stope ali da mu je tada kazano da kamatna stopa može biti veća i manja ali da je kamatna stopa veća na kredite u kunama i eurima. te da nije mogao pregovarati o pojedinim odredbama ugovora te da se radilo o tipskom ugovoru. te isto tako bi proizlazilo da mu djelatnici banke nisu kazali na koji bi se načini po kojim parametrima mogla mijenjati kamatna stopa.
65. Sud ne poklanja vjeru iskazu svjedokinje UTP iz razloga što je isti iskaz pristran jer je ista djelatnica banke a predmetni iskaz nije u suglasnosti sa iskazom tužitelja HT kojemu iskazu ovaj sud poklanja vjeru. Također isti iskaz je u suprotnosti s dokumentacijom dostavljenom u sudski spis.
66. Tužitelj ne spori da je predmetnu nekretninu, kao apartman u obiteljskom domaćinstvu iznajmljivo u periodu od 27. ožujka 2014.g. do zaključno 28. listopada 2019.g., a na koju okolnost dostavlja i Rješenje Ureda državne uprave u Splitsko- dalmatisnkoj županiji, Službe za gospodarstvo, Odjel za turizam, Ispostava Trogir od 28. listopada 2019.g.
Međutim, ista nije od značaj za ovoja postupak, budući da isto iznamljivanje nije od utjecaja na tužiteljevo svojstvo potrošača prilikom zaključenja predmetnog ugovor o kreditu.
Naime, odredba članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (N.N: 93/03) glasi:
Članak 3.
U smislu ovoga Zakona pojedini izrazi znače:
Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
Trgovac je svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.
Za potrebe glave 6. dijela 2. ovoga Zakona, trgovcem se smatra i osoba koja nastupa u njegovo ime ili za njegov račun.
Ujedno, sukladno Direktivi 93/13/EEZ „potrošač” znači svaka fizička osoba koja u obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije.
U konkretnom slučaju, tužitelj koji je u trenutku zaključenja ugovora o kreditu zaposlen kao pilot u HV-u. uzima stambeni kredit radi kupnje predmetne kuće, a koja kupnja nema veze s njegovom profesionalnoj djelatnosti te nije namjenjena njegovom obrtu, poduzeću i profesiji.
Uostalom, samim iznajmljivanjem u okviru domaćinstva, sezonski, tužitelj se počinje baviti devet godina nakon zaključenja predmetnog kredita.
Ujedno, glede irelevantnosti činjenice iznajmljivanja, ukazuje se i na tumačenje Direktive Vijeća 93/13/EEZ izražen u odluci suda EU C-347/2023 od 24. listopada 2024.g. koje glasi.
„Članak 2. točku (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim [odredbama] u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da je: fizička osoba koja sklapa ugovor o hipotekarnom kreditu radi financiranja kupnje samo jedne stambene nekretnine radi njezina iznajmljivanja uz naknadu obuhvaćena pojmom „potrošač” u smislu te odredbe ako ta osoba nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Sama činjenica da navedena fizička osoba želi ostvariti prihode od upravljanja istom nekretninom ne može sama po sebi dovesti do isključenja navedene osobe iz pojma „potrošač” u smislu navedene
odredbe.“
Sukladno praksi Suda EU, tako i hrvatskih sudava, glede utvrđivanja statusa potrošača, nužno je u svakom konkretnom slučaju utvrđivati vezu između spornoga ugovora i profesionalne aktivnosti zainteresirane osobe te ukoliko ta veza ne postoji ili je ista zanemariva i marginalna, tada ta osoba ima status potrošača u smislu Direktive
93/13/EEZ i Zakona o zaštiti potrošača.
Svakako, tuženik je sam predmetni ugovor, odobrio kao potrošački ugovor te je ujedno 2015.g.tuženiku kao „potrošaču“ ponudio i kasnije odobrio konverziju kredita, pa nije jasno temeljem kojeg osnova sada tužitelju osporava status potrošača.
67.Zbog svega iznesenog odlučeno je kao u izreci ove presude.
68 .Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/91, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14, dalje ZPP) a isti troškovi se sastoje od sastava tužbe 200,00 eura, sastava podneska od 15.12.2023-200,00 eura, pristupa na ročište od 07.12.2023-200,00 eura, pristupa na ročište od 31.01.2024-200,00 eura, sastava podneska od 22.11.2024-200,00 eura, pristupa na ročište od 26.11.2024- 200,00 eura, sastava podneska od 11.02.2025-200,00 eura, pristupa na ročište od 03.04.2025-200,00 eura, pristupa na ročište od 04.04.2025-200,00 eura, sastava podneska od 06.05.2025-200,00 eura, pristupa na ročište od 08.05.2025-200,00 eura, pristupa na ročište od 08.09.2025-200,00 eura, odnosno ukupno 2.600,00 eura koji iznos je uvećan na ime 25 % PDV-a odnosno 650,00 eura, troškova vještačenja 300,00 eura, pristojbe tužbe 73,13 eura i pristojbe presude 73,13 eura, te zbrajajući te iznose dolazi se do iznosa od 3.696,26 eura koji iznos je i naveden u izreci ove presude.
U Splitu, 22. listopada 2025.
S U D A C
DRAGAN RAMLJAK
POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave odluke. Žalba se podnosi putem ovog suda za županijski sud u 3 primjerka.
DNA:
- punomoćniku tužitelja
- punomoćniku tuženika
- u spis
