REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-6644/2024-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja VT (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Vukadin, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Ana Mlačić, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 30. rujna 2025. godine u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 22. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e:

I Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 466-53030095 od dana 2. veljače 2011. godine. godine koji su sklopili tužitelj VT, OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnik kredita i Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877), kao kreditor, na način da je ništetan čl. 5. st. 4. Ugovora o kreditu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2.000% (dva posto) iznosa kredita.“ te čl. 5 st. 6. koji glasi: “Korisnik kredita ovlašćuje Banku da u svakom trenutku bez ikakvog daljnjeg pitanja ili suglasnosti s njegove strane može teretiti partiju kredita za sve troškove koji bi mogu nastati kod kontrole, vođenja i naplate kredita.".

II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 396,04 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 16.2.2011. godine do isplate i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 849,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (22.10.25.) do isplate, sve kamate 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se da je ništetna odredba ugovora o kreditu broj: 466-53030095 od dana 2. veljače 2011. godine. godine koji su sklopili tužitelj VT, OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnik kredita i Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877), kao kreditor, na način da je ništetan čl. 8. st. 2. Ugovora o kreditu koji glasi: "U slučaju prijevremene konačne ili djelomične oplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. u iznosu pobliže navedenom u Informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu.".

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s prednikom tuženika (Hypo Alpe Adria Bank d.d.) sklopio Ugovor o kreditu broj 466-53030095 dana 2.2.2011. godine, prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 20.000,00 eura. Nadalje, tužitelj tvrda da mu je temeljem tog ugovora i to čl. 5 tuženik naplatio naknadu u iznosu od 396,04 eura (2.984,00 kn) dana 16.2.2011. godine.

1.1. Osim toga, tužitelj tvrdi da je u ugovoru, u čl. 8 ugovoreno pravo tuženika da tužitelju zaračuna naknadu u slučaju prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita. Ali, pri tome ne tvrdi da je tuženik temeljem tako ugovorene odredbe tužitelj zaračunao i naplatio naknadu i s tog osnova na postavlja kondemnatorni zahtjev.

1.2. Tužitelj ističe ga je tuženik temeljem čl. 5 ugovora obvezao na plaćanje naknade bez da je prethodno, a niti naknadno, jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, tj. od čega se isti sastoje, u kojem konačnom iznosu, niti zašto je baš određena naknada u toj visini, što navedenu obvezu čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom. Ističe da sporna odredba u potpunosti odgovara i pojmu nepoštene ugovorne odredbe obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a u kojem se položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo. Smatra da je tuženik je nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, na koji način je doveo tužitelj u neravnopravan položaj u kojem ne može utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da posljedično tome, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja kao takva uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita - potrošača kao jedne ugovorne strane, u odnosu na banku - trgovca kao druge ugovorne strane.

1.4. U odnosu na naplatu zbog prijevremene otplate kredita tužitelj nastavno navodi da je ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju, da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, pripremljenom od strane tuženika, kao jače/dominantne ugovorne strane, a tužitelju ni na koji način nije bio u mogućnosti utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Nadalje, gornjom odredbom ugovora tuženik je odredio uvjete za prijevremenu konačnu otplatu kredita prema vlastitoj samovoljnoj odluci pa se, dakle, radi o jednostranoj odluci tuženika o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj mogao utjecati na sadržaj navedene ugovorne odredbe Ističe da je temeljem gornje odredbe Ugovora o kreditu prouzročena neravnoteža o pravima i obvezama ugovornih strana, pa je takva odredba ugovora protivna načelu savjesnosti i poštenja, i posljedično ništetna. Jednako tako, tuženik prije sklapanja Ugovora o kreditu nije kao trgovac u cijelosti informirao tužitelja o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a niti je potrošač na bilo koji način bio upoznat s općim aktima Kreditora, koje mu tuženik nikada nije prezentirao niti predao.

1.5. Temeljem svega iznesenog tužitelj tvrdi da su odredbe čl. 5 i 8. ništetne, jer su nepoštene i traži da sud tuženika obveže na povrat onog što je od tužitelja naplatio po naknadi prije isplate kredita, uz kamatu od dana kada je tužitelj istu platio, a traži i naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

2. . Tuženik ne osporava zaključenje ugovora, ali osporava sve navode tužitelja i smatra da su naknade valjano ugovorene i da je tzv ulaznu naknadu imao pravo naplatiti. U odnosu na naknadu iz čl. 8 tuženika tvrdi da nikakvu naknadu nije naplatio i smatra da tužitelj nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti te ugovorne odredbe. Tuženi visinu zahtjeva tužitelja ne osporava, ali ističe prigovor zastare, predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovore o kreditu, potvrde, saslušan je tužitelj, kao stranka, u svrhu dokazivanja.

3.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.

3.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, kako je odlučeno u točkama I i II izreke presude.

4. Zaključenje ugovora među strankama nije sporno, kao što i nije sporna visina i datum naplate tzv ulazne naknade. Sud posebno ističe da tuženik i nije prigovarao visini zahtjeva tužitelja već osporava osnov njegovog zahtjeva.

4.1. Nije sporno da sporne odredba po oba ugovora glase:

čl. 5 " Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 2.000% (dva posto) iznosa kredita.";

čl. 8. "U slučaju prijevremene konačne ili djelomične oplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe Adria Bank d.d. u iznosu pobliže navedenom u Informacijama prije sklapanja ugovora o kreditu.".

4.2. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko naknada sud je proveo dokaz saslušanjem tužitelja iz čijeg iskaza proizlazi da mu je novac trebao za adaptaciju kuće u kojoj živi i da je tražio kredit u iznosu od 20.000,00 eura. Po dostavi visine plaće banka je prvo tražila 10% depozita i nastavno još sudužnika i kada je udovolji zahtjevima pozvan je na potpis ugovora. Tada ga je još dodatno zanimalo kolika je kamata na kredit, može li kredit prijevremeno otplatiti i može li se isti zatvoriti kroz depozit. Na odredbe vezane oko naknada nitko ga nije posebno upozorio, nije čak niti bio svjestan da je tzv. ulaznu naknadu platio, jer je tražio podmirenje anuiteta kroz administrativnu zabranu. Ugovor je pročitao, ali u dijelovima koji su mu bili bitno, dakle kolika je kamata i kolika će mu biti rata. Tužitelj niti iskazuje niti tvrdi da mu je u trenutku otplate kredita naplaćena naknada.

4.3. Sud prihvaća iskaz tužitelja, kao životan i logičan pa se nastavno utvrđuje da je tužitelj potrošač, da je ugovor bio unaprijed sastavljen i da su u njemu bila određene naknade o kojima se nije uopće pregovaralo. Na takav iskaz tuženik nije imao primjedbi niti prigovora već je tuženik istaknuo da je tužitelj bio upoznat sa ugovornim odredbama o ulaznim i izlaznim naknadama. Zbog toga se nastavno prihvaća tvrdnja tužitelja da o naknadi nije bilo moguće pregovarati, niti je bio informirana na što konkretno se ta naknada odnosi, odnosno koliko će po visini iznositi. Takvo utvrđenje ne umanjuje navod tuženika da čak nije niti uočio odredbe o naknadama.

5. Čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

5.1. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03. - dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

5.2. Dakle, na tuženiku je teret dokazivanja da se je pojedinačno pregovaralo o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već proizlazi da stranke uopće nisi bile u nikakvom kontaktu po navedenom pitanju, jer je tužitelj čak nije bio niti svjestan da naknadu mora platiti. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci sve naknade i troškove, koji nisu naznačeni niti u visini već samo u postotku i to jedino u odnosu na ulazne naknade, a nije navedeno na što se naknada i troškovi odnose.

5.2. Prema čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača na tuženiku je teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu otplatu kredita i visini te naknade. Međutim, sud smatra da tijekom ovog postupka tuženik to nije dokazao, već iz predmetne odredbe ugovora proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje platiti banci naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

6. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu sud nastavno utvrđuje:

6.1. Prema mišljenju suda predmetna odredba čl. 5. ugovora jest transparenta u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (2,00% iznosa kredita), ali čak i da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

6.2. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu i odobrenje kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o dugoročnom kreditu s promjenjivom redovnom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prije korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

6.3. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu i odobrenje kredita ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 5. ugovora nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

6.4. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. stavkom 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene je li sporna ugovorna odredba poštena, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03 uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

8. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da niti sama ugovorna odredba članka 5. ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj prista na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

7. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

8. Odredbe čl. 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 – u daljnjem tekstu ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Isto nije bilo propisano niti ZOO/91 u čl. 1065. do 1068. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

8.1. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu i odobrenje kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

8.2. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelj čl. 5. ugovora prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Ta ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u naplaćenoj visini) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

8.3. Nadalje, prema čl. 295. ZOO-a (tako i čl. 142. ZOO/91) opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

8.4. Slijedom navedenoga, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornoj odredbi Ugovora.

9. Budući da iz predmetnog ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je s tuženikom pojedinačno pregovaranje bilo moguće. S obzirom da je tužitelju na temelju čl. 5. ugovora naplaćena naknada u visini kako je to ranije navedeno, to je očito da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. 5. ugovora, primjenom članka 81. stavak 1. Zakona o zaštiti potrošača, te ništetna u smislu članka 87. stavak 1. istoga zakona.

10. Kako je čl. 5 utvrđen ništetnim u dijelu troškova obrade kredita, to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredba. Odnosno, sukladno članku 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužitelju ono što je primio po osnovi koja su utvrđene ništetnima.

10.1. Kako je visina naplaćene naknade među strankama nesporna, to je odlučeno kao u izreci ove presude pod točkom II, pri čemu tužitelju pripada i pravo na kamatu od dana dana plaćanja, a po stopi iz čl. 29 ZOO-a.

10.2. Naime, tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o naknadama na način kako ih stavljalo u ugovore ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.

11. Konačno, u pogledu istaknutog prigovora zastare, valja reći da sud nalazi isti u cijelosti neosnovanim. Naime, VS RH je presudom Rev-x-999/2012 od 10.10.2019. godine promijenio dotadašnje pravno shvaćanje o problemu zastare potraživanja koja nastaju kao posljedica ništavih ugovora navodeći da vrijeme potrebno za zastaru počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno ništetno sporno potraživanje, čime je postignut cilj odredbe čl. 110 ZOO-a i u većoj mjeri osigurana ravnopravnost sudionika u obveznim odnosima, kao i veća pravna sigurnost. S obzirom da je ovom presudom, kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost čl. 5 ugovora, kako je kako je to ranije obrazloženo, to potraživanje koje je obuhvaćeno tužbom nije zastarjelo.

12. U odnosu na dio zahtjeva tužitelja koji se odnosi na odredbu čl. 8 ugovora, a koji se odnosi na obveze tužitelja kod prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita sud utvrđuje da tuženik po čl. 8 tužitelju nije naplatio naknadu, jer tužitelj i ne postavlja zahtjev na povrat onoga što je tuženik temeljem takve naknade naplatio.

12.1. Uvidom u promet po kreditu sud utvrđuje da je u istome jasno naznačena naplata tzv. ulazne naknade u iznosu od 2.984,00 kn, a u toj je visini naznačena i u specifikaciji isplate kredita. Nadalje, u prometu po kreditu nije naznačeno da je tužitelju naplaćena naknada zbog prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita i nastavno je utvrđeno da je kredit plaćen u cijelosti u mjesecu u kojem je dospio i po ugovoru što je veljača 2020. godine. Iz toga sud zaključuje da nije bilo prijevremene otplate (niti konačne niti djelomične), to ne proizlazi niti iz iskaza tužitelja.

12.2. Zbog toga (12.-12.1.) sud utvrđuje da tužitelju u trenutku konačne otplate kredita, a po ugovorenom dospijeću, nije naplaćena nikakva naknada to se sud daljnjim navodima tuženika o njegovom načelnom pravu na naplatu takve naknade nije niti bavio.

13. Nadalje, sud u ovom konkretnom slučaju smatra da za isticanje tužbenog zahtjeva i podizanje deklaratorne tužbe na utvrđenje ništavosti dijela čl. 8 ugovora, a u smislu odredbe čl. 187. Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP), tužitelj nema nikakav konkretan i aktualan pravni interes. Tužitelj je svoje obveze po ugovoru ispunio u cijelosti, ispitivanje valjanosti dijela ugovorne odredbe o naknadi, a koja mu jest doista i naplaćena, dio je ovog postupka i sud je u odnosu na istu ugovornu odredbu utvrdio da je ništetna i naložio tuženiku povrat onoga što je temeljem ništetne odredbe stekao o tužitelja kroz naplatu tzv. ulazne naknade (točka I i II izreke presude.

13.1. Tužitelj ne tvrdi niti dokazuje da mu je tzv. izlazna naknada naplaćena, a niti sud uvidom u dokumentaciju nije utvrdio da bi ista tužitelju bila naplaćena.

13.2. U tako utvrđenoj činjeničnoj i pravnoj situaciji (13. -13.1.) sud zakonski pojam "zainteresirane osobe" koja se može pozivati na ništavost ugovora prema čl. 327 ZOO-a ne smije se tumačiti preširoko i na način koji je suprotan zakonskoj svrsi i cilju navedenog propisa, jer intencija zakonodavca nije bila da za slučaj isticanja ništavosti uvede u pravni sustav tzv. popularnu tužbu, tj. pravo svakoga da pokreće sudske postupke radi utvrđenja ništavosti bilo kojeg ugovora, a da za to ne postoji realan i životni interes. Taj interes prvenstveno se mora sastojati u tome što utvrđenje ništavim ugovora izravno i konkretno unapređuje poziciju tužitelja, a o čemu se kod tužitelja nesumnjivo ne radi. Po mišljenju suda suprotno tumačenje otklonilo bi svaki smisao zakonskog zahtjeva za isticanje ništavosti od strane za to zainteresirane osobe. Naime, čak i da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 8 ugovora, tužitelj od takvog zahtjeva ne bi ni na koji način promijenio svoju pravnu poziciju. Ugovorni odnos je završen u roku kako su stranke ugovorile, u veljači 2020. godine, tužitelju nisu nastali nikakavi troškovi tijekom ugovornog odnosa (osim ulazne nakande), što je vidljivo i iz njegovog postavljanja zahtjeva.

14. Zbog svega utvrđenog pod 12. -13.2. tužitelj je sa zahtjevom na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 8 ugovora odbijen.

15. Odluka o naknadi troškova tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st.5 i čl. 155 ZPP-a, a trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika. Pri tome sud posebno ističe da zbog toga što je tužitelj odbijen s jednim svojim zahtjevom nisu nastali nikakvi posebni troškovi, jer svi troškovi koji su nastali nastali su i zbog zahtjeva tužitelja koji su usvojeni.

15.1. Trošak, koji je bio potreban i nužan za vođenje ovog spora, odnosi se na trošak sastava tužbe, jednog obrazloženog podneska od 7.1.2025. i pristup na jedno ročište po 200,00 eura, što je uvećano za 150,00 eura PDV-a, 33,18 eura plaćene sudske pristojbe na tužbu i 66,36 eura sudske pristojbe na presudu.

15.2. Ukupan troška iznosi 849,54 eura, na koji, temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a kamata teče od dana donošenja ove presude.

15.3. Sud tužitelju nije priznao trošak sastava podneska od 9.5.2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog spora.

U Zagrebu, 22. listopada 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.