Poslovni broj: P-1123/2024-15
Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Rijeka, Žrtava fašizma 7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Rijeci, po sucu toga suda Katarini Bajčić Ivančević, u pravnoj stvari tužitelja JĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Dajani Sobol, odvjetnici u Rijeci, protiv tuženika EOS Matrix d.o.o., Zagreb, Horvatova 82, OIB 7667480107, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, nakon glavne i javne rasprave održane 19. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te zaključene temeljem odredbe čl. 335 ZPP-a, nakon javne objave od 22. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:
„Proglašava se osiguranje uknjižbom založnog prava određeno rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1345/2022 od 05. ožujka 2024 nedopuštenim.“
r i j e š i o j e
Utvrđuje se vrijednost predmeta spora u visini od 1,327,00 EUR.
Obrazloženje
Tužitelj u tužbi navodi kako je Zaključkom Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr-1345/2022 od 10. srpnja 2024. godine upućuje se tužitelj da u roku od 15 dana pokrene parnicu zbog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 11. Ovršnog zakona u svezi čl. 52. st. 3. i čl. 290. st. 1. Ovršnog zakona, radi proglašenja osiguranja uknjižbom založnog prava nedopuštenim iz razloga zbog kojeg je izjavljena žalba. Slijedom navedenog tužitelj podnosi predmetnu tužbu i prvenstveno ističe prigovor zastare. Naime, članak 233. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima jasno propisuje da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za deset godina. Obzirom je presuda Općinskog suda u Slatini posl.br. P-377/2010 od dana 8. prosinca 2010. godine na temelju koje je određeno osiguranje zasnivanjem prisilnom založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja, ovdje tužitelja, postala pravomoćna prije više od 10 godina, a predlagatelj, ovdje tuženik, je nakon proteka roka od 10 godina pokrenuo ovosudni postupak, to je ovosudni prijedlog predlagatelja u zastari. Nadalje, tužitelj nije bio obaviješten o ustupu potraživanja. Isti nikada nije bio pozivan na plaćanje niti su mu bili dostavljeni podaci za plaćanje pa iz tog razloga nije niti mogao platiti dugovanje. Također, ističe se da je za dugovanje odgovorna KĐ. Također, s obzirom da je tužitelju navedena nekretnina ujedno i jedina nekretnina za život to se ističe prigovor povrede ustavnog prava – prava na dom jer bi zasnivanjem zaloga na takvoj nekretnini tužitelju njegovo Ustavom i Konvencijom zajamčeno pravo na dom bilo uvelike narušeno. Stoga predlaže sudu da po provedenom dokaznom postupku donese presudu kojom se proglašava se osiguranje uknjižbom založnog prava određeno rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1345/2022 od 05. ožujka 2024 nedopuštenim uz naknadu parničnog troška u roku od 15 dana.
Tuženik u odgovoru na tužbu ističe kako tužitelj nije naznačio vrijednost predmeta spora. Tuženik predlaže naslovnom sudu primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, dalje u tekstu: ZPP), a u vezi s odredbom čl. 40. st. 2. ZPP-a, odnosno po službenoj dužnosti brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti, te rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora. Naime, u konkretnom slučaju treba utvrditi vrijednost predmeta spora na iznos od 1.327,00 eura, kako je uobičajeno sudskom praksom za tužbe radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odnosno tužbe radi utvrđenja. Tužbom od 18. srpnja 2024. godine traži se proglašenje nedopuštenim osiguranje uknjižbom založnog prava određeno rješenjem Općinskog suda u Rijeci, posl.br. Ovr-1345/2022 od 5. ožujka 2024. godine iz sljedećih razloga: Predlagatelj osiguranja nije aktivno legitimiran voditi postupak. Nastupila je zastara potraživanja radi osiguranja kojih je postupak pokrenut, predmet osiguranja osnivanjem založnog prava je jedina nekretnina ovršenika koja služi za stanovanje i ostvarenje osnovnih životnih potreba. U postupku koji je prethodio gore navedenom predmetu, rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, posl. br. Gž Ovr-103/2024, odbijena je žalba ovršenika, te je zaključkom Općinskog suda u Rijeci, posl. br. Ovr-1345/2022, upućen pokrenuti parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz sljedećih razloga: čl. 50. st. 1. toč. 11. OZ-a . Tuženik ukazuje da je prema izričitoj zakonskoj odredbi članka 55. st. 3. Ovršnog zakona tužbu kojom pokreće parnicu na koju je upućen ovršenik može utemeljiti samo na razlozima koje je istaknuo u žalbi u povodu koje je upućen na parnicu tako da se svi dodatni navodi ne mogu raspravljati u ovom postupku. Navodi tužitelja u pogledu aktivne legitimacije, te da nije od strane tuženika obavješten o ustupu potraživanja su u potpunosti neosnovani. Naime u prijedlogu za osiguranje tuženik je naveo da je predlagatelj osiguranja kao Cesionar, i društvo SLATINSKA BANKA d.d., Slatina, Vladimira Nazora 2, OIB: 42252496579, kao Cedent, sklopili su dana 23. studenog 2018. godine i istog dana kod javnog bilježnika llinke Lisonek iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-11199/2018 te dana 26. studenog 2018. godine kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod poslovnim brojem OV- 30464/2018 ovjerili Ugovor o kupoprodaji i prijenosu kojim je Cedent na Cesionara prenio svoja dospjela, a nepodmirena potraživanja, specificirana Dodatkom I. Ugovoru o kupoprodaji i prijenosu od 11. veljače 2019. godine, ovjerenim kod javnog bilježnika llinke Lisonek iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-1575/2019. Tužitelj je upućen na pokretanje ove parnice rješenjem ovoga suda na način da u roku od 15 dana od dostave istog pokrene parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom iz razloga iz čl. 50. st. 1 toč. 11 u vezi s čl. 53. st. 2 i čl. 284 st. 5 Ovršnog zakona odnosno da je nastupila zastara predmetne tražbine. Navedenim Ugovorom o kupoprodaji i prijenosu tuženiku je ustupljeno potraživanje prema tužitelju temeljem Ugovora o kreditu broj 6142026971 radi naplate kojeg je donesena Presuda Općinskog suda u Slatini posl.br. P-377/2010 od dana 08.prosinca 2010. godine. Predmetno Rješenje o osiguranju doneseno je na temelju ovršne isprave i to pravomoćne i ovršne Presude Općinskog suda u Slatini posl. br. P-377/2010 od dana 08. prosinca 2010. godine. Temeljem iste ovršne isprave, presuda Općinskog suda u Slatini, posl. br. P-377/2010, od dana 08.prosinca 2010. godine, vođeni su postupci pred Naslovnim sudom pod poslovnim brojevima Ovr-3428/11 i Ovr-7451/15. S obzirom da je predmetni postupak osiguranja pokrenut radi osiguranja istih potraživanja, pravomoćnom sudskom odlukom odlučeno je o ustupu potraživanja te je suvišno raspravljati o aktivnoj legitimaciji tuženika, odnosno predlagatelja osiguranja u postupku posl. br. Ovr-1345/2022. U skladu s čl. 82. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje u tekstu: ZOO), ugovor o cesiji je dvostrani ugovor koji se sklapa između bivšeg i novog vjerovnika, a pristanak dužnika nije uvjet postojanja niti valjanosti tog ugovora te ju je dužnik nakon zaprimljene obavijesti o ustupu tražbinu dužan ispuniti novom vjerovniku. Tuženik je obavijestio tužitelja o ustupu tražbine. Stoga su u potpunosti neosnovani navodi tužitelja kako tuženik-ovrhovoditelj nije ovlašten tražiti osiguranje upisom založnog prava temeljem ovršne isprave – Presude Općinskog suda u Slatini posl. br. P-377/2010 od dana 08. prosinca 2010. godine. Tuženik navodi da je pravomoćnom odlukom suda određen prekid postupka u ovosudnom predmetu posl. br. Ovr-7451/15 koji se vodi temeljem iste ovršne isprave, također temeljem iste ovršen isprave je vođen postupak pred Naslovnim sudom pod poslovnim brojevima Ovr-3428/11, stoga je nesporno da je zastara počela iznova teći. U prilog svom stajalištu, Predlagatelj osiguranja ukazuje na pravno mišljenje sadržano u Presudi Županijskog suda u Zagrebu posl.br. Gž-435/2022 od dana 18. listopada 2022. godine prema kojem „u situaciji kada raniji ovršni postupak nije pravomoćno okončan, dovršen ili obustavljen na način koji bi ovrhovoditelju omogućio zaštitu njegovih prava, odnosno još uvijek traje, ne može se govoriti o nastupu zastare budući da zastarni rok u takvom slučaju nije ni počeo teći“ Isto shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama pod posl.br. Rev 943/2017-2 od 10. svibnja 2017., Revx-781/11 od 12. listopada 2011. i Rev-1608/15 od 3. svibnja 2017. Također, zauzeto je i stajalište da „kada je ovršni postupak obustavljen zbog razloga koji leže na ovršenici i na što ovrhovoditelj nije imao utjecaja, tada pokretanje ovršnog postupka (okončanog obustavom postupka) ima za posljedicu prekid zastare i zastarni rok počinje ponovo teći nakon što rješenje o obustavi ovršnog postupka postane pravomoćno“
U pogledu navoda tužitelja da se radi o jedinoj nekretnini u njegovom vlasništvu i istu prikazuje kao „dom“, tuženik ističe: Čl. 75. st. 5. OZ-a, izmijenjen je Zakonom o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN 73/17) na način da isti sada propisuje da se smatra da je jedina nekretnina u kojoj stanuje ovršenik koji ne obavlja registriranu djelatnost nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba ovršenika i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati. Prijelaznim i završnim odredbama navedenog Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona određeno je da se izmjene čl. 75. st. 5. primjenjuju na pravne poslove koji nastanu nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama, odnosno nakon 3. kolovoza 2017. godine. S obzirom da je predmetni postupak pokrenut radi naplate tražbine temeljem ovršne isprave i to pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Slatini posl. br. P- 377/2010 od dana 08.12.2010. godine, a koja je ustupljena Ugovorom o kupoprodaji i prijenosu sklopljenim dana 23. studenog 2018. godine i istog dana kod javnog bilježnika llinke Lisonek iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-11199/2018 te dana 26. studenog 2018. godine kod javnog bilježnika Željke Maroslavac iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-30464/2018. Navedenim Ugovorom prenesena su dospjela, a nepodmirena potraživanja, specificirana Dodatkom I. Ugovoru o kupoprodaji i prijenosu od 11. veljače 2019. godine, ovjerenim kod javnog bilježnika llinke Lisonek iz Zagreba pod poslovnim brojem OV-1575/2019. Navedena obveza protivnika osiguranja prema predlagatelju osiguranja nastala je prije stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (NN 73/17), stoga se u predmetnoj pravnoj stvari ne primjenjuju odredbe čl.75. st. 5. OZ-a. Ovakav identičan stav zauzeo je u svojoj odluci Županijski sud u Slavonskom Brodu, posl. br. Gž Ovr- 103/2024, od 23. rujna 2024. godine kojim se upravo odbija žalba kao neosnovana i potvrđuje se predmetno rješenje o osiguranju Općinskog suda u Rijeci, od 5. ožujka 2024., poslovni broj: Ovr-1345/2022-4. Također činjenica da tužitelj eventualno stanuje na adresi nekretnine koja je predmet ovršnog postupka ne predstavlja ujedno činjenicu da je nekretnina nužna za zadovoljenje osnovnih životnih potreba tužitelja i osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, kako se to pokušava prikazati. Naglašava se kako tužitelj ničim niti ne dokazuje da je jedina nekretnine koja je predmet osiguranja založnim pravom ujedno i „jedini dom“. U prilog navedenom stajalištu, ukazuje se na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske od 28. svibnja 2020. godine posl.br. U-III/2223/2019 i Rješenje Županijskog suda u Zagrebu od 07. svibnja 2021. godine posl.br. Gž Ovr-905/2021. Konačno, pod pretpostavkom da je predmet ovrhe doista jedina nekretnina tužitelja koja služi za stanovanje i zadovoljenje osnovnih životnih potreba tužitelja, tuženik ponovno ukazuje na ujednačen stav sudske prakse da nijedna od okolnosti navedenih u čl. 80.b. OZ-a ne predstavlja razlog zbog kojeg se ne bi mogla provesti ovrha na nekretnini, već očite okolnosti koje sud ispituje uzimajući u obzir i sve okolnosti slučaja. Slijedom svega iznesenog, tuženik predlaže naslovnom sudu donijeti presudu kojom će u cijelosti odbiti prijedlog tužitelja za proglašenje nedopuštenim založnog prava određenog rješenjem Općinskog suda u Rijeci, posl.br. Ovr-1345/2022, od 5. ožujka 2024. godine, te odbiti zahtjev tužitelja za naknadom troškova ovog postupka.
Tužitelj u podnesku od 28. svibnja 2025 očitujući se na odgovor na tužbu tuženika navodi Pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Rijeci posl.br. Ovr- 3428/2011 od dana 14. srpnja 2021. godine, a na koje se poziva tuženik u odgovoru na tužbu, obustavlja se postupak ovrhe i ukidaju se sve provedene ovršne radnje te je isto tako prijedlog ovdje tuženika da stupi kao novi ovrhovoditelj u ovršni postupak odbačen kao nedopušten. Naime, ovrha je obustavljena budući se ista ne može voditi u korist ovrhovoditelja koji nema potraživanja prema ovršeniku, a obzirom je utvrđeno da je potraživanje ovrhovoditelja preneseno na druguosobu, odnosno na ovdje tuženika od strane Slatinske banke d.d. temeljem Ugovora o kupoprodaji i prijenosu (Ugovor o cesiji). Navodi tuženika odnosno pozivanje na sudsku praksu prema kojoj zastara ne teče dok je ovršni postupak u tijeku odnosno da je zastara prekinuta kad je obustava ovršnog postupka posljedica ponašanja ovršenika nisu primjenjivi u konkretnom slučaju. Prvo iz razloga što obustava u Ovr-3428/2011 nije nastupila krivnjom ovršenika, već zbog razloga koji leže na ovrhovoditelju. S obzirom na to da je obustava nastupila zbog razloga na strani ovrhovoditelja, nema učinka prekida zastare. Dakle, obzirom je Slatinska banka d.d. pokrenula prijedlog za ovrhu 16. rujna 2011. godine rješenje o ovrsi donijeto 16. studenog 2011. godine, a sve temeljem pravomoćne i ovršne presude iz 2011. godine, a rješenjem od 14. srpnja 2021. godine postupak ovrhe obustavljen i ukinute sve provedene ovršne radnje, to je nedvojbeno da je nastupila zastara i da nije prekinuta. Ovrhovoditelj, ovdje tuženik, je dana 18. listopada 2022. godine pokrenuo prijedlog za osiguranje, što je više od deset godina nakon pravomoćnosti i ovršnosti presude iz 2011. godine. Sukladno članku 233. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima, tražbine utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za deset godina. Budući da nije došlo do prekida zastare, a proteklo je više od deset godina, nastupila je zastara. Temeljem presude Općinskog suda u Slatini posl.br. P-377/2010 od dana 08. prosinca 2010. godine vođeni su ovršni postupci pod posl.br. Ovr-7451/2015 te gore navedeni postupak iz 2011. godine, a u kojima je tužitelj u svojstvu prvoovršenika, dok je ovrhovoditelj Slatinska banka d.d., a ne kao ovdje tuženik tj. Eos Matrix d.o.o. Prema tome, ovaj postupak kao i ovršni postupak iz kojeg je predmetni proizašao nema veze s tim ovršnim postupcima. Naime, pravomoćnom odlukom Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Delnicama određen je prekid postupka posl.br. Ovr-7451/2015 od dana 15. studenog 2021. godine, dok je rješenjem od 13. listopada 2020. godine protiv kojeg je podnesena žalba odbijen prijedlog Eos Matrixa d.o.o. o stupanju u ovršni postupak na mjesto ovrhovoditelja. Stoga se ustraje kod iznesenog prigovora zastare i predlaže usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno odrediti prekid ovog postupka do pravomoćnog okončanja postupka kod Naslovnog suda pod posl.br. Ovr-7451/2015.
Nadalje, Ugovor o kupoprodaji i prijenosu (ugovor o cesiji) sklopljen dana 23. studenog 2018. godine između tuženika kao cesionara i Slatinske banke d.d. kao cedenta, kojim je cedent na cesionara prenio svoja dospjela, a nepodmirena potraživanja, ništetan je jer tražbina koja je predmet ustupa nije određena. Dakle, u predmetnom ugovoru iznos tražbine nije specificiran odnosno nisu konkretizirana niti opisana potraživanja koja su predmet ustupa. Time je izostavljen temeljni element koji je nužan za valjanost ustupa tražbine. Sukladno članku 270. stavku 1. ZOO-a, ugovor je ništetan ako je činidba – u ovom slučaju prijenos konkretne tražbine – neodređena ili neodrediva. U slučaju kada ugovor ne sadrži osnovne elemente tražbine, kao što je iznos, tada takav ugovor ne proizvodi pravne učinke. Dakle, iz svega navedenoga jasno proizlazi da je navedeni ugovor o cesiji ništetan, a na što sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 327. st. 1. ZOO-a. Osim toga, isprava je dostavljena u neodgovarajućem obliku, neovjerenoj preslici u kojoj se ne navodi ovršenik, ovršna isprava niti tražbina, a iz kojeg razloga je sud u ovrsi Ovr- 7451/2015 i odbio prijedlog ovdje tuženika za promjenu ovrhovoditelja, a budući nije dokazao javnom ili ovjerovljenom privatnom ispravom da je nakon pokretanja ovrhe tražbina prešla na njega. Ustraje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva
Sud je proveo dokaze uvidom u materijalnu dokumentaciju priležeću spisu, u ovosudni predmet poslovnog broja Ovr-3428/11, Ovr-7451/2015 i Ovr-1345/22 , te je saslušao tužitelja kao stranku u postupku.
Ocjenom svih provedenih dokaza a u smislu odredbe članka 8. ZPP-a ovaj sud drži tužbeni zahtjev tužitelja neosnovanim.
Tužitelj podnoseći ovu tužbu na temelju rješenju ovoga suda od 10. srpnja 2024. ističe prigovor zastare. Naime, članak 233. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima jasno propisuje da sve tražbine koje su utvrđene pravomoćnom sudskom odlukom zastarijevaju za deset godina. Obzirom je presuda Općinskog suda u Slatini posl.br. P-377/2010 od dana 8. prosinca 2010. godine na temelju koje je određeno osiguranje zasnivanjem prisilnom založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja, ovdje tužitelja, postala pravomoćna prije više od 10 godina, a predlagatelj, ovdje tuženik, je nakon proteka roka od 10 godina pokrenuo ovosudni postupak, to je ovosudni prijedlog predlagatelja u zastari. Nadalje, tužitelj nije bio obaviješten o ustupu potraživanja. Isti nikada nije bio pozivan na plaćanje niti su mu bili dostavljeni podaci za plaćanje pa iz tog razloga nije niti mogao platiti dugovanje. Također, ističe se da je za dugovanje odgovorna KĐ. Također, s obzirom da je tužitelju navedena nekretnina ujedno i jedina nekretnina za život to se ističe prigovor povrede ustavnog prava – prava na dom jer bi zasnivanjem zaloga na takvoj nekretnini tužitelju njegovo Ustavom i Konvencijom zajamčeno pravo na dom bilo uveliko narušeno. Stoga da je osiguranje uknjižbom založnog prava određeno rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1345/2022 od 05. ožujka 2024 nedopušteno.
U odnosu na prigovor tuženika iznesen u odgovoru na tužbu da je i suviše visoko označena vrijednost predmeta spora na način da utječe na naknadu troškova i vrstu postupka te da vrijednost predmeta spora treba biti 1.327,00 EUR kako je uobičajeno sudskom praksom za proglašenje ovrhe nedopuštenom.
Tužitelj je u tužbi kao vrijednost predmeta spora označio iznos od 350,00 EUR, ovaj sud je mišljenja kako je tužitelj i suviše nisko označio vrijednost predmeta spora, naime ustaljena je sudska praksa da se u ovakvim parnicama radi proglašenje ovrhe nedopuštenom kao VPS označava iznosom od 10.001,00 kn protuvrijednost sada 1.327,36 EUR, stoga temeljem odredbe čl. 40 st. 3 ZPP- utvrđuje vrijednost predmeta spora od 1.327,00 EUR pa je odlučeno kao u izreci rješenja.
Uvidom u spis Ovr -3428/2011 utvrđeno je da je Slatinska banke d.d. kao ovrhovoditelj podnijela prijedlog za ovrhu na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Slatini posl.br. P-377/2020 od 08. prosinca 2010. koja je postala pravomoćna 17.01.2011, a ovršna 02.02.2011., protiv ovršenika JĐ i BĐ. Rješenje o ovrsi je doneseno 16.11.2011. Fina izvještava sud 06.12.2011. kako nije moguće izvršenje osnova za plaćanje zbog nedostatka novčanih sredstava u odnosu na JĐ te ČĐ. Podneskom od 19. srpnja 2019 novi vjerovnik Eos matrix predlaže da sud dopusti subjektivnu preinaku jer je temeljem ugovora o cesiji od 23.11.2018. zaključenog sa Slatinskog bankom d.d. postao zakoniti vlasnik potraživanja koje se odnosi na dospjelo a nepodmireno dugovanje ovršenika. Rješenjem od 14. srpnja 2021 odbačen je prijedlog Eos matrixa kao nedopušten da stupi u parnicu kao novi ovrhovoditelj jer subjektivna preinaka je moguća samo do donošenja rješenja o ovrsi, a kako je u ovom postupku rješenje o ovrsi doneseno , valjalo je prijedlog Eos matrixa odbiti pozivom na odredbe čl. 190 st. 1 i 192 ZPP-a . Istim rješenjem obustavljen je postupak ovrhe određene rješenjem suda od 16.11.2011 i ukinute su sve ovršne radnje.
Uvidom u spis Ovr-7451/2015 utvrđeno je da je ovrhovoditelj Slatinska banka d.d 18. prosinca 2015 podnijela prijedlog za ovrhu na novčanim sredstvima protiv ovršenika FĐ i BĐ na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Slatini posl.br. P-377/2020 od 08. prosinca 2010. koja je psotala pravomoćna 17.01.2011, a ovršna 02.02.2011.,rješenje o ovrsi je doneseno 10. veljače 2016. Fina je dana 08. svibnja 2019 izvijestila sud kako temeljem osnove za plaćanje posl.br Ovr-7451/2015 s računa ovršenika JĐ i GĐ nije bilo naplata, i to u roku od tri godine od primitka osnova za plaćanje u FINA-i te po navedenoj osnovi za plaćanje nije bilo nikakvih naplata uzastopno šest mjeseci s računa ovršenika, FINA je postupila sukladno čl. 12 Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima i prestala s izvršavanjem osnove za plaćanje za navedene ovršenike. Podneskom od 14. listopada 2019 novi vjerovnik Eos matrix predlaže da sud dopusti subjektivnu preinaku jer je temeljem ugovora o cesiji od 23.11.2018. zaključenog sa Slatinskog bankom d.d. postao zakoniti vlasnik potraživanja koje se odnosi na dospjelo a nepodmireno dugovanje ovršenika. Rješenjem od 13. listopada 2020 odbijen je prijedlog Eos matrixa kao neosnovan da stupi u parnicu kao novi ovrhovoditelj, u obrazloženju odluke navedeno ja da novi vjerovnik nije po čl. 32 st. 3 OZ-a dostavio javnu ili ovjerovljenu privatnu ispravu kojom dokazuje da je nakon pokretanja postupka na njega prenesena tražbina, a novi vjerovnik je dostavio neovjerene preslike u kojima nigdje nije naveden ovršenik, niti tražbina radi koje se vodi ovaj postupak. Na navedeno rješenje novi vjerovnik je uložio žalbu no o istoj nikada nije odlučeno, jer je rješenjem od 15.11.2021. utvrđen prekid postupka zbog smrti drugoovršenika BĐ. Postupaj je i dalje u prekidu.
Uvidom u spis posl.br. Ovr-1345/2022 utvrđeno je da je predlagatelj osiguranje Eos matrix 18. listopada 2022 podnio protiv protivnika osiguranja JĐ prijedlog za osiguranje zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranj na temelju ovršne isprave pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Slatini posl.br. P-377/2020 od 08. prosinca 2010. koja je postala pravomoćna 17.01.2011, a ovršna 02.02.2011.,a radi osiguranja novčane tražbine. Rješenje o osiguranju je doneseno 05. ožujka 2024. na isto je protivnik osiguranja izjavio žalbu u kojoj ističe prigovor zastare, pozivajući se na čl. 233 st. 1ZOO-a, zatim da nije bio obaviješten o ustupu potraživanja , , za dugovanje da je odgovorna KĐ i naposljetku ističe pravo na dom ističe prigovor povrede ustavnog prava. Zaključkom od 10. srpnja 2024. ovršenik je upućen u parnicu zbog razloga iz čl. 50. - st.č 1 toč. 11 OZ-a u vezi s člankom 52. st. 3 i čl. 290.st. 1OZ-a radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u roku od 15 dana od dana dostave zaključka. U odnosa na žalbu izjavenju protiv rješenja o osiguranje od 05. ožujka 2024. Županijski sud u Slavonskom Brodu rješenjem od 23. rujna 2024 pod posla. br Gž Ovr-103/2024 istu je odbio kao neosnovanu .
Tužitelj u iskazu navodi kako nije imao saznanja da je EOS Matrix preuzeo tražbinu od Slatinske banke, nije dobio obavijest niti od EOS Matrixa niti od Slatinske banke već je za to saznao nakon što je zaprimio Rješenje o ovrsi po prijedlogu EOS Matrixa. Dug koji ima prema Slatinskoj banci proizlazi iz Presude Općinskog suda u Slatini koja je donesena još 2010. g. Smatra da je osnovan prigovor zastare jer je presuda Općinskog suda u Slatini postala pravomoćna prije 10 godina a EOS Matrix je podnio prijedlog za donošenje rješenja nakon proteka roka od 10 god. Što se tiče svjedokinje KĐ nju je predložio jer je podigao kredit za njezine potrebe. Slatinske banke je protiv njega vodila ovršne postupke no oni su obustavljeni odnosno u prekidu. Nekretnina na adresi [adresa] je njegova jedina nekretnina, stan u kojem živi, njegov jedini doma, a radi se o stanu veličine 31 m2.
U parnicama koje su pokrenute radi proglašenja ovrhe nedopuštenom tužbeni zahtjev se može isključivo temeljiti na onom razlogu radi čega je ovršenik/protivnik osiguranja zaključkom upućen u parnicu, a to je u konkretnom slučaju iz čl. 50.- st. 1 toč. 11 OZ-a u vezi s člankom 52. st. 3 i čl. 290.st. 1OZ-a, dakle zbog prigovora zastare. O ostalim razlozima u ovoj parnici nije dopušteno raspravljanje sve iz razloga što je tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom predviđena je kao put pravne zaštite samo u okviru i vezano uz te pravne lijekove i to samo kad ovršni sud rješenjem odluči da ovršenik uputi u parnicu i to samo iz onih razloga koji su izjavljeni u žalbi protiv rješenja o ovrsi.
No neovisno o tome sud će se osvrnuti i na ostale prigovore tužitelja iz tužbe.
Prvotno će se sud osvrnuti na navode tužitelja kako je nekretnina na kojoj je zasnovano založno pravo njegova jedina nekretnina pa da je zasnivanjem založnog pravo povrijeđeno njegovo ustavno pravo na dom.
Na postupke osiguranja ne odnosi članak 80.b OZ-a, prema kojem sud utvrđuje bi li prodaja nekretnine narušila pravičnu ravnotežu između interesa ovrhovoditelja i ovršenika i je li nekretnina ovršenika predstavlja jedinu nekretninu nužnu za njegovu egzistenciju, već se predmetna odredba odnosi na ovršni postupak na nekretninama ovršenika te je na temelju odredbe članka 290. stavka 2. OZ-a isključena iz primjene na postupak osiguranja. U postupku osiguranja zasnivanjem založnog prava ne dolazi do prodaje nekretnina pa ne može biti narušena niti pravična ravnoteža između interesa predlagatelja osiguranja i protivnika osiguranja niti narušeno ustavno pravo na dom. Nadalje odredba članka 75. stavka 5. OZ-a ne može se primijeniti u ovom postupku jer se predmetna zakonska odredba, na temelju članka 44. stavka 3 Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 73/17)., primjenjuje isključivo na pravne poslove nastale nakon 3. kolovoza 2017., a ovršna isprava na temelju koje je pokrenut postupak osiguranja postala je ovršna 2. veljače 2011. (Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-III/2223/2019 od 28. svibnja 2020.).
U odnosu na navode tužitelja kako nije bio upoznat sa prijenosom potraživanja te da ugovor o cesiji ne sadrži određenu tražbinu tužitelja koja je predmet ustupa, valja navesti kako je tuženik od strane pravne osobe Eos Matrix 10. prosinca 2018, obaviješten o prijenosu potraživanja te da njegovo dugovanje na dan 31. kolovoz 2018. ukupno iznosi 145.040,28 kn i da je predmetno potraživanje, na temelju Ugovora o kupoprodaji plasmana zaključenog između Slatinske banke d.d. i pravne osobe Eos Matrix d.o.o. Zagreb, dužan platiti tvrtki Eos Matrix, uz naznačene sve potrebne podatke za izvršenje transakcije i kontakt podatke-list 45 spisa Ovr- 1345/2022 stoga navodi tuženika nisu točni . Nadalje u samom ugovoru o prijenosu potraživanja-cesiji zaključenom između Slatinske banke i Eos matrixa jasno je pod rednim brojem 236 navedena tražbina koja se odnosi na tužitelja stoga nema govora o ništetnosti ugovora o cesiji. Međutim, sve i da nije bio obaviješten (što nije slučaj) isto ne bi utjecalo na valjanost ugovora o cesiji sve u smislu odredbe čl. 82 ZOO-a.
Predmet spora je dakle je li došlo do zastare prava zahtijevati osiguranje upisom založnog prava na nekretnini radi osiguranja novčane tražbine određene ovršnom ispravom- presudom Općinskog suda u Slatini poslovni broj P-377/2010 od 8. prosinca 2010. koja je postala pravomoćna 17.01.2011., a ovršna 02. veljače 2011.
Predlagatelj osiguranja ovdje tuženik je 18. listopada 2022. podnio protiv protivnika osiguranja JĐ prijedlog za osiguranje zasnivanjem založnog prava na nekretnini protivnika osiguranja na temelju ovršne isprave pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Slatini posl.br. P-377/2020 od 08. prosinca 2010. koja je postala pravomoćna 17.01.2011., a ovršna 02.02.2011.,a radi osiguranja novčane tražbine.
Temeljem ovršne isprave pravomoćne i ovršne presude Općinskog suda u Slatini posl.br. P-377/2020 od 08. prosinca 2010. koja je postala pravomoćna 17.01.2011, a ovršna 02.02.2011. vođena su dva ovršna postupka po prijedlogu ovrhovoditelja Slatinska banka d.d. , prvi pod podl.br. Ovr-3428/2011 koji je okončan Rješenjem od 14. srpnja 2021 na način da je odbačen prijedlog Eos matrixa kao nedopušten da stupi u parnicu kao novi ovrhovoditelj jer subjektivna preinaka je moguća samo do donošenja rješenja o ovrsi, a kako je u ovom postupku rješenje o ovrsi doneseno, valjalo je prijedlog Eos matrixa odbiti pozivom na odredbe čl. 190 st. 1 i 192 ZPP-a. Istim rješenjem obustavljen je postupak ovrhe određene rješenjem suda od 16.11.2011. i ukinute su sve ovršne radnje. Nadalje po istoj ovršnoj ispravi vođen je i postupak pod poslovnim brojem Ovr-7451/2015 pokrenut 21.12.2015., rješenjem od 15.11.2021. utvrđen prekid postupka zbog smrti drugoovršenika BĐ, postupka je i dalje u prekidu.
Pokretanjem prvog postupka pod podl.br. Ovr-3428/2011 16. rujna 2011. nastupio prekid zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a, a koji prekid je trajao sve do donošenja rješenja od 14. srpnja 2021. kojim je obustavljen je postupak ovrhe određene rješenjem suda od 16.11.2011. i ukinute su sve ovršne radnje. No tijekom trajanja tog postupka vjerovnik pokreće novi ovršni postupak pod poslovnim brojem Ovr-7451/2015 21.12.2015., u kojem postupku je rješenjem od 15.11.2021. utvrđen prekid postupka zbog smrti drugoovršenika BĐ, postupka je i dalje u prekidu. Pokretanjem tog drugog postupka unutar desetogodišnjeg roka zastare od pravomoćnosti ovršne isprave-presude Općinskog suda u Slatini posl.br.P-377/2010 zastara je ponovno prekinuta ,a kako taj nije pravomoćno okončan, dovršen ili obustavljen na način koji bi ovrhovoditelju omogućio zaštitu njegovih prava, odnosno još uvijek traje, ne može se govoriti o nastupu zastare budući da zastarni rok u takvom slučaju nije ni počeo teći. Takvo shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama pod posl.br. Rev 943/2017-2 od 10. svibnja 2017., Revx-781/11 od 12. listopada 2011. i Rev-1608/15 od 3. svibnja 2017. No ako se zauzme shvaćanje da je u tom postupku prekid je trajao sve do isknjiženja osnove za plaćanje iz Očevidnika redoslijeda osnove za plaćanje koji vodi FINA, o čemu je FINA izvijestila sud dopisom od 07. svibnja 2019. (list 31 navedenog spisa) ne može govoriti o pasivnosti ovrhovoditelja jer je isti uredno poduzeo pravnu radnju radi naplate svoje tražbine, te je zastara iznova počela teći prvog dana nakon isknjiženja osnove za plaćanje, dakle 08. svibnja 2019, a kako je zahtjev za osiguranjem tražbine prisilnim zasnivanjem založnog prava na nekretnini podnesen 18. listopada 2022. to zastare nema. Ističe se da je prestanak izvršavanja osnove za plaćanje ( isknjiženja ) posljedica primjene zakonske odredbe ( čl. 12. Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima ), odnosno insolventnosti tuženika u periodu od 3 godine kao ovršenika, a ne procesnih propusta ili pasivnosti tuženika kao ovrhovoditelja koji bi utjecali na prekid zastare u smislu odredbe čl. 242. st. 2. ZOO-a.
Sve radnje koje je poduzela Slatinska banja d.d. kao ovrhovoditelj te prijašnji vjerovnik tužitelja- ovršenika dovode do prekida zastare neovisno o tome što je tražbina koja je predmet ovrhe kasnije ugovor o cesiji prenesena na sada tuženika Eos matrix d.o.o. Naime zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja-čl. 241 ZOO-a. Tuženik Eos matrix d.o.o. sklapanjem ugovora o cesiji stupa na mjesto ranijeg vjerovnika Slatisnke banke pa radnje koje je Slatinska banka d.d. poduzela protiv dužnika radi ostvarenja tražbine smatraju se kao da ih je poduzeo Eos matrix d.o.o. te dovode do prekida zastare.
Stoga je iz svih naprijed navedenih razloga valjalo odbiti tužbeni zahtjev tužitelja te odlučiti kao u izreci ove odluke.
Kako tuženik nije postavio zahtjev za naknadom troškova postupka to o istima nije odlučivano.
U Rijeci 22. listopada 2025.
S u d a c
Katarina Bajčić Ivančević
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud u RH.
DNA:
- pun. tužitelja
- tuženiku
