Zakon.hr

Poslovni broj: P-897/2023-32

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku , po sucu Branku Hercegu u pravnoj stvari tužitelja ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] , kojeg zastupa punomoćnica Adriana Vukoja , odvjetnica iz Zagreba, Gradišćanska 34 protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kojeg zastupaju punomoćnici IA, PA , Margita Kiš Kapetanović i Filip Dogan , odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Imprtanne, Iblerov trg 10/VII radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene dana 10. rujna 2025. u nazočnosti punomoćnice tužitelja , a u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, dana 22. listopada 2025.

p r e s u d i o j e

I Dopušta se preinaka tužbe tužitelja ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] od 27. studenog 2024.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj 3205857182 kreditna partija 7102960089 sklopljenim 11. siječnja 2006. između tužitelja ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 , kao kreditora, potvrđen dana 21. siječnja 2006. po Javnom bilježniku Ignacu Vugeru iz Sesveta, Karlovačka ulica 2, pod brojem :OU-89/2006, u dijelu odredbe koji glasi: "…obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“, kao i da je ništetna odredba čl. 7. toga Ugovora u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

III. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF iznos od 6.086,21 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.

IV. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije iznos od 4.378,54 EUR s zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima , od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.

V. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati na ime zateznih kamata dospjelih do 30. rujna 2015. na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule u CHF iznos od 1.428,78 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 28. studenog 2024. prema čl. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.

VI. Tuženiku: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 se nalaže da tužitelju: ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 EUR s zakonskim zateznim kamatama koje teku prema čl. 29. st. 2. i 9. Zakona o obveznim odnosima od dana 22. listopada 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15. dana.

VII. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja: ĐA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 150,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

VIII.

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika: Zagrebačka banka d.d. , Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1.Tužitelj ĐA u tužbi tvrdi da je kao korisnik kredita s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. Zagreb , kao kreditorom sklopio dana 11. siječnja 2006. u Zagrebu Ugovor o namjenskom kreditu broj 3205857182 kreditna partija 7102960089, potvrđen dana 21. siječnja 2006. po Javnom bilježniku Ignacu Vugeru iz [adresa], pod brojem: OU-89/2006, prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit za kupnju stana u kunskoj protuvrijednosti od 86.700,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s time da je ugovoren rok otplate kredita od 25 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 447,48 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, a anuiteti/rate dospijevali su na naplatu uzastopno mjesečno, prvog dana u mjesecu počev od dana dospijeća prvog anuiteta, prema otplatnom planu te je tužitelj otplatio predmetni kredit u cijelosti u lipnju 2022.te tužitelj tvrdi da je odredba o valutnoj klauzuli nepoštena , a samim time i ništetna , jer tuženik prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nije tužitelju pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF, a navedena odredba je imala za posljedicu povećanje otplatnih anuiteta kredita temeljem promjene tečaja CHF u odnosu na nacionalnu valutu - kunu, stavljajući tužitelja, kao potrošača- korisnika kredita, u neravnopravan položaj u odnosu na ovdje tuženika, a u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu kojom je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je dana 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj :P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine", broj 96/03.), Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine", broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) te Zakona o obveznim odnosima i u opisanom dijelu ta je presuda potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i nadalje tužitelj tvrdi da je presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj : Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u odnosu na naprijed navedene odluke, kako Trgovačkog suda u Zagrebu, tako i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, revizije banaka, kao tuženika, odbijene su kao neosnovane i nadalje tužitelj tvrdi da je čl. 502.c Zakona o parničnom postupku propisano da „Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.“ te također tužitelj tvrdi da je s tuženikom zaključio i Dodatak Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015)-Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, dana 18. siječnja 2016. u [adresa], koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju no unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, jer tužitelj potpisom Dodatka Ugovora o kreditu te provedbom konverzije nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetne odredbe o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu CHF u Ugovoru o kreditu, jer u vrijeme zaključenja Dodatka Ugovoru, odnosno konverzije (18. siječnja 2016.), nije egzistirala odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od dana 14. lipnja 2018. , kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF, a ova činjenica nije uzeta u obzir prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije te je Dodatak Ugovora o kreditu i konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR izvršen temeljem ZID ZPK, a radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon, a Konverzija, odnosno potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev budući da se niti odredbama ZID ZPK, a niti navedenim Dodatkom izrijekom ne spominje način rješavanja ništetne ugovorne odredbe vezano za valutnu klauzulu u osnovnom ugovoru i glavni motiv i ratio legis navedenog Zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR, a Dodatkom Ugovora o kreditu ne rješava se pitanje primjene valutne klauzule CHF kroz ovdje utuženi period, a što je dovelo do preplate zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim i osim toga, konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz Ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama pa s obzirom da je pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđena ništetnost ugovornih odredbi, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu , koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004.-31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (,,Narodne novine '' br. 35/05, 41/08 i 125/11), dužan vratiti sve što primio na temelju takvih odredbi Ugovora i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, a zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a i prema preliminarnom izračunu dostavljenog uz tužbu, tužitelj je temeljem ništetne odredbe o načinu ispunjenja kreditne obveze uz valutnu klauzulu CHF, radi promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme plasiranja kredita, preplatio iznos od 5.824,46 EUR/ 43.884,35 kn, s zateznom kamatom na pojedinačne iznose koja teče od izvršenih uplata do isplate primjenom čl. 1115. ZOO-a, a s obzirom da se tuženik, koji je stekao navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je unio u sadržaj ugovora mora smatrati nepoštenim stjecateljem i također tužitelj navodi da tuženik s osnove razlike glavnice duguje tužitelju iznos od 4.066,15/30.636,45 kn, jer nakon provedbe konverzije, glavnica u valuti EUR izražena u kunskoj protuvrijednost, koju je utvrdio tuženik konverzijom, bila je veća od one glavnice koja bi na dan 30. rujna 2015. godine bila da se na kredit u valuti CHF nisu primjenjivale ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli pa stoga tužitelj tužbom traži da se utvrdi ništetnom odredba članka 2. predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu sklopljenim između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika , kao kreditora, potvrđen dana 21. siječnja 2006. po Javnom bilježniku Ignacu Vugeru iz [adresa], pod brojem : OU-89/2006, u dijelu odredbe koji glasi: ,,…obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“, kao i da je ništetna odredba čl. 7. toga Ugovora u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ te tužitelj traži od tuženika isplatu iznosa od 9.890,61 EUR/74.520,80 kn , zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dospijeća, odnosno od izvršenih uplata do isplate , kao i naknadu troškova parničnog postupka s zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude.

Tužitelj je nakon provedbe financijskog vještačenja podneskom od 27. studenog 2024. precizirao tužbene zahtjeve tako da na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF traži od tuženika isplatu iznosa od 6.086,21 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015., zatim na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije traži isplatu iznosa od 4.378,54 EUR s zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. i na ime zateznih kamata dospjelih do 30. rujna 2015. na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule u CHF iznos od 1.428,78 EUR s zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbenog zahtjeva 28. studenog 2024. dok u odnosu na utvrđenje ništetnosti dijela odredbe predmetnog Ugovora o kreditu i naknade troškova parničnog postupka tužbeni zahtjevi ostaju neizmijenjeni.

3. Tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane, uključujući pravnu osnovu, visinu te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu u ovom sporu i tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na sve/bilo koji iznos dospio prije 12. lipnja 2018., zatim tuženik stavlja prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja , jer Iz prometa po kreditu (predzadnja kolona desno pod nazivom „Naziv platitelja“) nije vidljivo tko je platio anuitete (npr. uplata u poslovnici) pa u slučaju da tužitelj ne dokaže da je iste platio, tuženik pozivom na shvaćanje Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: U-III/3176/2007 od 6. svibnja 2010. ističe takav prigovor budući da osnovni postulat instituta stjecanja bez osnove je da stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome već samo onome od kojeg je nešto bez osnove stekao, dakle samo onaj od kojega je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat ,a glede predloženog financijskog vještačenja tuženik se protivi provođenju financijskog vještačenja budući da se u konkretnom slučaju radi prvenstveno o pravnom pitanju, a podredno ukoliko ga ipak sud odredi tuženik predlaže da vještak u obzir uzme: pretplatu priznatu tužitelju u konverziji, jer nema nikakve pravne osnove, činjenične osnove, pravnog instituta ili zakonske odredbe da tužitelj, kojeg obvezuje Dodatak kojim je izvršena konverzija i koji taj Dodatak ne poništava niti predlaže utvrditi ništetnim, ima istovremeno pravo zadržati priznati iznos preplate iz konverzijskog dodatka te pored toga, tražiti dodatne iznose razlike kako to predlaže tužitelj te treba uzeti u obzir i negativne tečajne razlike, o čemu se izjasnila mnogobrojna sudska praksa i tuženik također navodi da je predmetni kredit konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 - u nastavku „ZID ZPK/15“) s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 18. siječnja 2016. sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom i sve tužiteljeve uplate (i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate, kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. pri čemu tuženik ukazuje na to da je sukladno članku 19.d. ZID ZPK/15 prije objave kalkulatora konverzije bio dužan pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ZID ZPK/15 te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama tako da na strani banke postoji zakonska presumpcija da je izračun izvršen u skladu s zakonom s obzirom na to da je to upravo i potvrdio neovisni revizor, a konverzija kredita, nastupila je: na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i to nakon što je tužitelj, u skladu s odredbama ZID ZPK/15 dobio od banke zakonom propisane, iscrpne podatke za donošenje informirane odluke o tome hoće li ili neće prihvatiti konverziju, uključujući podatak o pretplatama iz razdoblja primjene valutne klauzule u CHF i promjenjive kamate u brojčanom iznosu pri čemu je sam način izračuna konverzije zakonodavac izričito propisao u članku 19.c ZID ZPK/15 na način da je banka bila dužna početno odobrenu CHF glavnicu kredita pretvoriti u EUR glavnicu po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, početno ugovorenu kamatnu stopu CHF kredita zamijeniti EUR kamatnom stopom koju je tužena banka primjenjivala na EUR kredite na datum sklapanja CHF ugovora o kreditu, iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih CHF anuiteta pretvoriti u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate pri čemu su takvi iznosi pretvoreni u EUR predstavljali osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih po novom EUR otplatnom planu te ukupno uplaćene iznose (preračunate u EUR), a koji su veći od iznosa potrebnih uplata po usporednom EUR kreditu rasporediti kao preplatu te iskoristiti za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplatiti korisniku i pri čemu na iznos preplate tuženik nije bio dužan obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku već je njih, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, snosio potrošač, a takvo zakonsko rješenje iz ZID ZPK/15 bilo je naročito propagirano u javnosti, kako od strane zakonodavca tako i od strane interesnih skupina potrošača, između ostaloga radi „trajnog eliminiranja neravnopravnog položaja dužnika u CHF s ciljem otklanjanja posljedica velikih tečajnih neravnoteža u odnosu nacionalne hrvatske valute i CHF“ i rasterećenja općinskih sudova smanjenjem broja tužbi, s time da je tuženik bio u zakonskoj obvezi sklopiti pravni posao kojim se u pravnom smislu implementirala volja tužitelja da konvertira svoj kredit, što je tuženik i učinio pod prijetnjom strogih prekršajnih sankcija iz ZID ZPK/15; pa je time naposljetku, sukladno intenciji zakonodavca tužitelj stavljen u položaj kao da je otpočetka, cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svojem slobodnom izboru, izjednačen s položajem potrošača , koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjano, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac normirao u ZID ZPK/15, uključujući svako povišenje CHF kamatne stope i povišenje CHF tečaja tijekom otplate i konkretno tužitelj je dakle svojom slobodnom voljom prihvatio konverziju, a sklapanjem Dodatka/aneksa ugovoru o kreditu između tužitelja i tuženika nastao je pravni odnos koji je zakonodavac upravo i imao u vidu kada je tužitelju ponudio mogućnost konverzije koju mu banka nije mogla uskratiti i sklopljeni pravni posao povodom tužiteljeva prihvata konverzije , koji je tuženik morao prihvatiti pod prijetnjom zakonom propisanih sankcija jest pravni posao kojim su stranke, isključivo po izboru tužitelja, riješile sve svoje pravne odnose, prije i poslije konverzije na način propisan zakonom i pravni posao (dodatak) kojim je izvršena konverzija odnosi se na konvertiranje ugovora o kreditu ab initio i to u oba bitna sastojka: i u dijelu valutne klauzule i u dijelu kamatne stope, a njime su ugovorne strane suglasnošću volja stvorile posve novu pravnu osnovu (različitu od ugovora o kreditu u švicarskim francima koji je bio predmetom konverzije) temeljem koje su se tužitelj (dobrovoljno) i tuženik (po sili zakona) sporazumjeli pod kojim će kreditnim uvjetima (uz koju valutnu klauzulu i uz koje kamatne stope) iskoristiti do tada uplaćene svote i taj pravni posao bio je, kao što je to opće poznato, ujedno ekonomski nepovoljan za tuženika , ali je tuženik po svemu postupio u skladu sa zakonom i tuženik je bio dužan napraviti „novi otplatni plan“ i njime zamijeniti „početno utvrđeni otplatni plan“ (čl. 19.c, stavak (1) točka 3. ZID ZPK/15) s „novim anuitetima u EUR“ te svim „izmjenama ugovornih uvjeta“ , koji uključuju „iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta“ i tuženik je tužitelju bio dužan dostaviti propisani „izračun konverzije s prijedlogom novog ili izmijenjenog ugovora o kreditu“ (čl. 19.e ZID ZPK/15), a potrošač je bio slobodan prihvatiti ili ne prihvatiti tu ponudu, a ako tužitelju ponuda nije odgovarala, nije trebao prihvatiti konverziju i kada je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije, najprije je prihvaćao „izračun konverzije“ utemeljen na „novom otplatnom planu“ te predviđen pravilima iz članka 19.c. ZID ZPK/15, a u kojem su, između ostaloga, točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate pa se nakon toga, sklapao spomenuti pravni posao, koji je po sili zakonskog uređenja, uključivao: promjenu valute kredita iz CHF u EUR, promjenu kamatne stope od datuma sklapanja ugovora do sklapanja dodatka ugovoru te i ubuduće na način da se umjesto svih onih promjenjivih kamatnih stopa koje su bile primjenjivane u otplati kredita u CHF primjenjuje sve one promjenjive kamatne stope – prikazane u apsolutnom iznosu - koje je vjerovnik primjenjivao kod kredita u EUR, utvrđenja preostalog iznosa neotplaćene glavnice kredita u EUR te sporazum o raspolaganju preplatom, odnosno podmirenju manje uplaćenog iznosa ,dakle, sklapanjem dodatka, tužitelj i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredili svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka ,što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF-u koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom, nesporno zakonitom osnovom (EUR ugovor) temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate pa kako su međutim voljom ugovornih strana sva plaćanja u otplati CHF kredita ugovorena kao plaćanja s osnove EUR kredita (i to s učinkom ab initio) obračun svih uplata po ranijoj pravnoj osnovi plaćanja (konvertirani CHF ugovor) izvršen u odnosu na novu pravnu osnovu (postojeći EUR ugovor) i tužitelj više ne može imati zahtjev zbog stjecanja bez osnove pozivom na uvjete CHF kredita, a u potvrdu ovog stajališta, govori i shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj: Rev -1172/2018 od 19. ožujka 2019. koje eliminira zahtjeve po osnovi razlike kamata ili tečajnih razlika u slučaju konverzije kredita: „U odnosu na pitanje kako se mogu nadomjestiti odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju koje su utvrđene ništetnim: načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora“. i ta je praksa nadalje potvrđena i u praksi brojnih županijskih sudova u zemlji pa iz navedenog proizlazi i daljnji zaključak: ako je tužitelj iz bilo kojeg razloga smatrao da mu zakonom propisani uvjeti konverzije nisu prihvatljivi, jer su po njegovu mišljenju trebali biti u bilo kojem pogledu drukčiji, tada nije trebao prihvatiti konverziju tako da su i razlozi na koje se tužitelj konkretno poziva u tužbi, načelno u pravnom smislu, m pravno nerelevantni, jer je tužitelj prethodno prihvatio ponudu na konverziju takvu kakvom ju je zakonodavac definirao i u takvim okolnostima tuženik predlaže da sud primijeni načelo pacta sunt servanda, u skladu s važećim propisima dok u odnosu na praksu suda Europske unije tuženik ističe kako okolnosti svih dosadašnjih postupaka pred tim sudom, nisu istovjetne okolnostima u ovom i drugim sličnim parničnim postupcima u Hrvatskoj, jer konverzija ugovora o kreditu sklopljenom uz valutnu klauzulu u CHF-u u ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u EUR u Republici Hrvatskoj nije bila posljedica intervencije državnog suda u sadržaj ugovora o kreditu, kao što nije niti posljedica intervencije zakonodavca u sadržaj ugovora između tužitelja i tužene banke na način da bi potrošač bio prisiljen prihvatiti konverziju, jer u Hrvatskoj nijednom potrošaču pa tako ni tužitelju nitko nije nametnuo da prihvati konverziju, dakle ni sud ni zakonodavac ni tuženik te nadalje tuženik tvrdi da glede tužiteljeve tvrdnje u pogledu naknadnog osporavanja preplate po osnovi promjena CHF tečaja također nisu osnovane, jer je preplata i po toj osnovi, uzeta u obzir na način kako je to propisao ZID ZPK/15 i ZID ZPK/15 je propisao osnovno načelo konverzije podrazumijevajući konverziju kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom radi promjene valutne klauzule na način da se položaj potrošača s kreditom s CHF valutnom klauzulom izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit s valutnom klauzulom u EUR, a prihvatom konverzije, CHF valutna klauzula nadomještena je EUR valutnom klauzulom i sklapanjem dodatka, tužitelj i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja , a sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom , a preplata je iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita, ovisno koji je slučaj bio primjenjiv i izračun preplate uzeo je u obzir sve promjene CHF tečaja, kako je to razvidno iz kolone „primijenjeni CHF tečaj“ sadržanom u Izračunu konverzije na dan 30. rujna 2015. , a svi uplaćeni iznosi su, sukladno odredbi članka 19.c. st.1. t. 4. ZID ZPK/15 preračunati u EUR prema tečaju na dan uplate, i to točno, zakonom određenom „tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR“ i upravo ti iznosi pretvoreni u EUR predstavljali su osnovu za namirenje EUR anuiteta utvrđenih novim otplatnim planom, koji je uključivao sve promjene pa tako i promjene tečaja, koje su uvjetovale izmjenu početnog plana i početnih anuiteta, a sukladno izričitoj odredbi članka 19.c. st.1. t. 5. treća alineja ZID ZPK/15 na iznos preplate tuženik nije bio dužan obračunati ni kamatu niti tečajnu razliku, već je njih snosio potrošač te nadalje tuženik tvrdi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrdio kako „sporazum o konverziji“ sklopljen na osnovi ZID ZPK/15, „ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“., a taj sud je zaključio da se ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena, u prvom redu jer i prisilni propis čl. 19.e ZID ZPK, a kako je već prethodno rečeno, govori o tome da ako potrošač ne prihvati konverziju, odnosno ne sklopi sporazum, otplata kredita se nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima, a sukladno odredbama ovog Zakona, a taj sporazum bez obzira je li sklopljen u formi tzv. dodatka – aneksa ili ugovora, predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske.“ pa prema tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske vrlo jasno navodi da je pravna osnova za konverziju ZID ZPK/15, da je korisnik kredita po ZID ZPK/15 mogao birati konverziju ili rješenje iz čl. 19.e tog Zakona po kojem ostaje pri sklopljenom ugovoru vezanom za CHF, da je valjan te da je sklapanjem sporazuma o konverziji tužiteljevom voljom nastala nova pravna osnova u pogledu prava i obveza ugovornih strana, koja je u cijelosti supstituirala ranije ugovorne uvjete iz izvornog ugovora o kreditu i koja proizvodi pravne učinke retroaktivno što znači da tužitelj u ovom postupku nakon konverzije ne može imati bilo kakvu tražbinu na povrat stečenoga bez osnove zbog bilo kakve preplate, odnosno stjecanja bez osnove iz vremena kad se primjenjivao ugovor o kreditu u protuvrijednosti CHF, jer je izabrao izjednačiti se u svojem pravnom položaju s dužnikom u eurski denominiranom kreditu u skladu s odredbama ZID ZPK/15 i time je tužitelj raniju pravnu osnovu s koje je primio i po kojoj je do tada otplaćivao kredit s retroaktivnim učinkom zamijenio posve novom pravnom osnovom i stoga tužitelj više ne raspolaže zahtjevom koji bi se oslanjao na pravnu osnovu koja je njegovom voljom ab initio izgubila svaki pravni učinak u pogledu visine kreditne obveze, kojega je imala po izvorno sklopljenom ugovoru o kreditu u kunskoj protuvrijednosti CHF, a glede presude suda Europske unije poslovni broj: C-567/20 u kojoj je taj sud utvrdio da se u konkretnom slučaju Direktiva 93/13 ne primjenjuje na originalni ugovor i nadalje, nakon pristupanja EU, zakon čiji je cilj „nadomjestiti ništetne odredbe koje se nalaze u ugovoru o kreditu sklopljenim s potrošačem“ odnosno „uspostava ravnoteže između prava i obveza stranaka“ ne podliježu odredbama te Direktive na temelju izuzetka propisanog u odredbe čl. 1. stavka 2. te Direktive, a tuženik upućuje i na stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeta u oglednom sporu gdje je sud naveo „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“, što znači ako je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK/15, tada se ne može primijeniti pravilo općeg obveznog prava o tome da je obnova (novacija) bez učinka ako je prijašnja obveza ništetna ili ugašena te stoga dodatak ugovoru ili novi ugovor kojim je dužnik prihvatio konverziju predstavlja novu pravnu osnovu koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu ocijenjenom suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske dok što se tiče tužiteljevog zahtjeva za isplatu , tuženik navodi da tehnika konverzije temeljila se na retroaktivnom obračunu kunskih iznosa , koje je tužitelj platio banci po izvornom ugovoru denominiranom u CHF i ex post obračunatih iznosa kao da je tužitelj izvorno uzeo kredit denominiran u EUR (pri čemu su tužitelju svi iznosi komparativnog eurskog kredita, odnosno glavnica i kamate, bili prezentirani u fiksnim kunskim iznosima) te je tužitelj raspolagao svim potrebnim obavijestima kako bi mogao donijeti informiranu odluku i tako ostvariti svoje zakonom uređeno pravo izbora: da prihvati konverziju u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR s retroaktivnim učinkom ili da ju ne prihvati i ostane u ugovoru denominiranom u CHF i ostvaruje svoja prava koja mu pripadaju iz tog ugovora odnosno s osnove njegovog osporavanja, što proizlazi iz odredaba čl. 19.e st. 5. i 6. ZID ZPK/15, a u slučaju prihvata konverzije kredita potrošač je o prihvatu izračuna konverzije dužan, preporučenom pošiljkom uz povratnicu ili osobno, obavijestiti vjerovnika u roku od 30 dana od dana primitka izračuna konverzije iz stavka 1. ovoga članka i pregleda stanja svih tražbina vjerovnika, odnosno izvoda otvorenih stavaka iz stavka 2. ovoga članka, a ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz članka 19.c stavka 1. točke 6. ovoga Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovoga Zakona, međutim tužitelj traži da nakon što je po svojem izboru postao izjednačen s korisnikom kredita denominiranog u EUR, sada još od banke naplati i razliku iznosa koje bi uštedio da je uzeo kredit u kunama uz početnu kamatnu stopu kao iz kredita u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, dakle tužitelj neosnovano drži da simultano može ostvarivati koristi s obje osnove pa prema tome za tužiteljev tužbeni zahtjev , koji ističe u ovoj parnici ne postoji valjana pravna osnova budući da je tužitelj sam optirao za konverziju i sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu obnovom (novacijom) je, i to retroaktivno, prestao postojati izvorni ugovor o kreditu u kunskoj protuvrijednosti švicarskog franka, kao da ga nikad nije ni bilo, a svi su pravni odnosi između stranaka uređeni dodatkom, upravo s ciljem zamjene ništavih odredaba prvotnog ugovora valjanima, a glede tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu razlike glavnice tuženik ističe članak 19. c toč. 8. ZID ZPK/15 koji izričito navodi da se učinak konverzije utvrđuje kao razlika neotplaćene glavnice u CHF valuti kako je ista bila evidentirana u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. (dan konverzije) te neotplaćene glavnice u EUR valuti utvrđene na dan 30. rujna 2015. te bi svako drugo postupanje banke bilo protivno izričitim zakonskim propisima i glede toga tuženik ukazuje na čl. 1. Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15.), i pravno stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos-1/2019 prema kojem su banke bile obvezne postupiti po Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te sklopiti dodatke ugovora sukladno prisilnim zakonskim odredbama, dok su potrošači imali mogućnost sklopiti takav sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u valutu kuna s valutnom klauzulom vezanom za CHF te osim toga tužitelj nije dokazao da je potrošač , jer iz predmetnog Ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi kupnje stana i s tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su se sredstva kredita koristila isključivo za potrošačke svrhe, a istovremeno , zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati tako da je na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a u odnosu na zahtjev tužitelja za tijek zateznih kamata , tuženik navodi da nije jasan početak tijeka zatražene zakonske zatezne kamate čak i da se može smatrati tuženika nepoštenim i nesavjesnim kako to tužitelj prikazuje, što dakako tuženik osporava i tuženik ukazuje sudu da je tužitelj tek nakon uspjeha kolektivne tužbe pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i uspjeha iste pred Visokim trgovačkim sudom Republike Hrvatske istaknuo svoj zahtjev i ukazao na nepoštenje predmetnih ugovornih odredaba, a do dana podnošenja ove tužbe tužitelj nije ukazivao na ništetnost tih ugovornih odredbi zbog njihovog navodnog nepoštenja pa tuženik drži da ga se nikako ne može smatrati nepoštenim stjecateljem od 2008. i prema tome, čak i da treba vratiti navodno stečeno bez osnove tužitelju (a to tuženik osporava), vraćanje sa zateznim kamatama ne bi smjelo uslijediti prije nego od dana podnošenja tužbe u ovom predmetu i tuženik se pritom poziva na stav sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 5. ožujka 2004.: ,,Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."

te slijedom svega navedenog tuženik predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti i naloži tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka s zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja prvostupanjske odluke do isplate.

4. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3205857182 od 11. siječnja 2006.uvid u Izvadak iz zemljišne knjige ( list 17 i 54 te 164 do 169 spisa, kao i list 188 do 192 spisa ), uvid u Potvrdu ( solemnizacija ) privatne isprave Javnog bilježnika u [adresa] Ignaca Vugera broj: OU-89/2006 od 21. siječnja 2006., uvid u Potvrdu ( solemnizacija ) privatne isprave Javnog bilježnika u [adresa] Ignaca Vugera broj: OU-91/2006 od 23. siječnja 2006., uvid u Potvrdu ( solemnizacija ) privatne isprave Javnog bilježnika u Sesvetama Zinke Batušić-Šlogar poslovni broj: OV-243/16 od 20. siječnja 2016., uvid u Otplatni plan ( list 22 do 28 spisa ), uvid u Prometi po kreditu /Specifikacija uplata ( list 29 do 36 spisa ), uvid u Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR od 18. siječnja 2016., uvid u Otplatni plan ( list 43 do 53 spisa ),uvid u Preliminarni izračun ( list 55 do 58 spisa ), uvid u Informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. 9. 2015.,( list 59 do 64 spisa ) , uvid u Izvještaj o kalkulatoru za provedbu konverzije kredita denominiranih u valuti švicarski franak (CHF) odnosno kredita denominiranih u kunama s valutnom klauzulom uz CHF sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o kreditnim institucijama ( list 87 do 89 spisa ), uvid u Elektronički zapis Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje ( list 193 do 197 spisa ), uvid u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba , uvid u Očitovanje navedenog vještaka na navode tuženika i saslušan je tužitelj ĐA.

5. Nesporno je da je tužitelj ĐA s tuženikom Zagrebačkom bankom d.d. dana 11. siječnja 2006, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj:3205857182, za kupnju stana , kojim se Ugovorom tuženik , kao kreditor obvezao staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 86.700,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom ( čl. 1. Ugovora ) dok se tužitelj navedeni iznos obvezao vratiti u roku od 25 godina i da tražbina dospijeva dana 11. siječnja 2027. , zatim je ugovoreno u čl. 2 st. 1 Ugovora da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti redovnu kamatu koja je promjenjiva i utvrđuje se odlukom Zagrebačke banke d.d. i iznosi 4,50 % godišnje, zatim je ugovoreno u čl. 7 st. 1 Ugovora da se kredit isplaćuje u kunskoj vrijednosti prema srednjem tečaju HNB, važećem za CHF na dan plaćanja u mjesečnim anuitetima od 477,48 CHF također u kunskoj protuvrijednosti , a nadalje je ugovoreno u čl. 7 st. 2. Ugovora da korisnik kredita pristaje da kreditor samostalno povisi ili snizi iznos anuiteta, a korisnik preuzima rizik nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete,nadalje ugovoreno je u čl. 23 st. 1 alineja J i K da korisnik kredita potvrđuje da je upoznat s Općim uvjetima poslovanja tuženika i pristaje na njihovu promjenu te je ugovoreno da korisnik kredita potvrđuje da je upoznat sa uvjetima kredita kroz depozit i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom, a i ugovoreno je prema čl. 23 st. 1 alineja P ugovora da je korisnik kredita upoznat sa činjenicom da su sve obveze za povrat kredita vezane uz valutnu klauzulu.

6. Nesporno je da je predmetni Ugovor solemniziran kod Javnog bilježnika Ignaca Vugera iz [adresa], pod brojem :OU-89/2006 dana 21. siječnja 2006.

7. Nesporno je da su tužitelj i tuženik dana 18. siječnja 2016. zaključili Dodatak Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR , kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR te da neotplaćena glavnica s izračunom konverzije iznosi 65.101,30 CHF , što u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan 30. rujna 2015. iznosi 454.457,33 kn , a da je na taj dan preostala otplata kredita 185 rata i da postoji preplata po kreditu u iznosu od 3.697,13 kn, s time da je u čl. 8. Dodatka ugovora o kreditu ugovoreno da na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. ovog Dodatka Ugovora , koja je zakonski učinak konverzije , kojeg na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 43.717,23 EUR , koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovora , sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.

8. Nesporno je da je gore navedeni Dodatak Ugovoru solemniziran kod Javnog bilježnika u [adresa] Zinke Batušić-Šlogar pod poslovnim brojem : OV-243/16 dana 20. siječnja 2016.

9. Sporno je u ovom predmetu da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o valutnoj klauzuli , da li je nastupila zastara tražbine tužitelja, da li je tužitelj potrošač i da li se radi o potrošačkom ugovoru i da li je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ( NN 102/2015 ) Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR otklonjena eventualna ništetnost Ugovora o namjenskom kreditu kojim je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, a u svezi s time i pravo tužitelja da od tuženika traži isplatu zbog preplaćene valutne klauzule i zbog preplaćene glavnice prilikom konverzije, sporna je aktivna legitimacija tužitelja te je sporna visina tužbenih zahtjeva tužitelja te da li je tužitelj preinačio tužbu.

10.

Tužitelj ĐA je izjavio da je zaključio 2006. Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana i to u iznosu od 56.000,00 EUR, odnosno zapravo u to vrijeme oko 78.000,00 CHF s rokom otplate kredita od 25 godina. Tužitelj tvrdi da je otplatio predmetni kredit, a da je predmetni stan kojeg je kupio na kredit prodao. Što se tiče Ugovora o kreditu tužitelj tvrdi da su pregovori o istom započeli krajem 2005. i zajedno sa suprugom došao je u banku gdje su se informirali o kreditu, a namjera im je bila da kupe stan s time da su im u banci ponuđene opcije uzimanja kredita u valuti CHF ili EUR, jer kredita u HRK tada nije bilo, a rađena je projekcija kredita, odnosno otplate kredita i prema toj projekciji najpovoljnije je bilo da uzme kredit u CHF , jer je bila manja mjesečna rata u odnosu na kredite u drugoj valuti te je bila i manja kamata. Tužitelj navodi da mu u banci glede tečaja CHF i eventualnog rasta , odnosno pada istog nije ništa rečeno. Što se tiče same valute, tužitelj navodi da je očekivao da će to biti stabilna valuta i da neće biti nekih promjena , odnosno da će to biti kao i EUR. Tužitelj tvrdi da je pročitao Ugovor o kreditu te nije primijetio neke nejasnoće u vezi odredbi ugovora , a da je ugovor imao ,,puno'' stranica, ali tvrdi da nije pravnik i ono što je bilo bitno odnosilo se na kamatnu stopu , odnosno mjesečnu otplatu kredita. Što se tiče valutne klauzule, tužitelj navodi da mu je jasno bilo u vezi toga da je taj kredit , odnosno mjesečna rata kredita vezana uz stranu valutu. Tužitelj tvrdi da je predmetni Ugovor o kreditu sastavio tuženik. Nadalje, tužitelj navodi da je u početku mjesečna rata bila kako je ugovoreno, odnosno nije se mijenjala, međutim nakon toga je došlo do nagle promjene mjesečne rate i to stoga što je došlo do promjene kamatne stope, a na to je utjecao i tečaj valute CHF tako da je mjesečna rata porasla gotovo za 50% i to sa 2.200,00 kn na 3.600,00 kn.Tužitelj navodi da je nakon toga dobio obavijesti o povećanju mjesečne rate, odnosno kamatnih stopa i obrazloženje u tim obavijestima bilo je da je to zbog tržišta, a zapravo po njegovoj ocjeni radilo se o jednostranoj odluci banke. Tužitelj tvrdi da nije tražio da se promijeni Ugovor o kreditu, jer nije niti znao da postoji takva mogućnost. Tužitelj navodi da je u vezi predmetnog kredita sklopljen Dodatak ugovora o kreditu, odnosno došlo je do konverzije kredita i to tako da je kredit pretvoren iz valute CHF u valutu EUR, ali ne sjeća se koje je to godine bilo. Nadalje, tužitelj tvrdi da je po konverziji tog kredita u EUR došlo do stabilnosti mjesečne rate, a on je nakon toga od banke zatražio konverziju u HRK i to mu je odobreno, a zapravo je sve to bio automatizam konverzije iz CHF u EUR i nakon toga u HRK, odnosno on je zatražio konverziju kredita iz EUR u HRK. Tužitelj tvrdi da je kredit otplatio prodajom predmetnog stana 2021.godine. Tužitelj navodi da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a i kasnije nije imao u vlasništvu niti obrt niti tvrtku te je cijelo vrijeme radio kod poslodavca u tvrtki ,,Grand Auto'' do 2018.,a nakon toga u tvrtki ,,Auto Zagorje''.Što se tiče iznajmljivanja predmetnog stana , tužitelj navodi da je isti iznajmljivan jednu godinu , a da su on i obitelj inače živjeli u predmetnom stanu. Tužitelj tvrdi da nije mogao pregovarati o sadržaju ugovora s bankom, a što se tiče konverzije ističe da je zapravo sve bio ,,automatizam'' pretvaranja , odnosno konvertiranja kredita iz CHF u EUR.Tužitelj tvrdi da nije bio svjestan da u tom omjeru kako je rastao tečaj valute CHF može isti toliko porasti u odnosu na HRK. Tužitelj tvrdi da je stan iznajmljivan od 2020. do 2021., a to je sve bilo nakon konverzije kredita i zapravo je već tada kredit pretvoren u HRK i tada se preselio u Rijeku.

11. Nesporno je da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošača u cijelosti informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,, Narodne novine '' br. 96/03), u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 1. 82 i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa do 31.prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (,,Narodne novine '' br. 79/07, 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima", a zbog takve promjene tečaja švicarskog franka , tužitelj je tuženiku platio znatno veći iznos.

12. U konkretnom slučaju tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka ,kao i uvečanje mjesečnog , anuiteta uslijed rasta tečaja već je , pače, njemu ponuđen kredit vezan uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom, a kao što to proizlazi iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja tako da je tužitelju ponuđen kredit u CHF , kao najsigurnija i najstabilnija valuta pa značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima bio je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaja švicarskog franka tako da u Ugovoru postoji promjenjivi element valutna klauzula vezana za švicarski franak , koji sam po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije znao niti mogao znati koliko će tijekom otplate kredita iznositi glavnica, a koliko kamata , odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza.

13. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da je prije uzimanja kredita rečeno da je s obzirom na iznos kredita za njega najpovoljnije da uzme kredit u švicarskim francima , međutim tijekom otplate kredita došlo je radi povećanja tečaja švicarskog franka do porasta mjesečnih rata kredita, s time da tuženik nije ništa govorio tužitelju o tome da može doći do povišenja tečaja švicarskog franka u odnosu na domaću valutu kunu.

14. Dakle, tužitelju od strane tuženika nije bio objašnjen rizik , koji za sobom nosi ugovaranje kredita u švicarskim francima zbog mogućnosti rasta tečaja niti mu je objašnjeno da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku , kao prema EUR-u već je naprotiv od strane tuženika takvo objašnjenje izostalo , a tuženik kao bankovna institucija , koja se bavi prodajom proizvoda ( kredita ) bila je dužna o tome izvijestiti tužitelja , jer takve okolnosti su banci bile poznate , odnosno nisu mogle ostati nepoznate, što bi utjecalo na to da li bi tužitelj uopće uzeo kredit u švicarskim francima tako da tuženik nije postupio u dobroj vjeri.

15. Pri tome valja reći da je tužitelj bio prosječan potrošač ( ing. cestovnog prometa) te je za njega sklapanje predmetnog Ugovora samo značilo isti mjesečni anuiteti, koji se neće mijenjati tijekom cijelog vremena otplate kredita.

16. Osim toga , kako to proizlazi iz uvjerljivog iskaza tužitelja radi se o unaprijed formuliranom , o tipskom, standardiziranom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika , kao jače ugovorne strane u smislu načela ,,uzmi ili ostavi'' , a u kojem položaju se tuženik nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničko društvo.

17. Prema tome uzimajući u obzir sve naprijed navedeno , a posebno utvrđenja Visokog trgovačkog suda u presudi poslovni broj: Pž-6632/2017-10, od 14. lipnja 2018. ništetne su odredbe predmetnog Ugovora koji se odnose na valutnu klauzulu i to članka 2. Ugovora u dijelu odredbe koji glasi: "…obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja“, kao i odredba članka 7. toga Ugovora u dijelu odredbe koji glasi: „…obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“ radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. II. izreke presude.

18. Osim gore navedenog valja reči da sud Europske unije u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. (predmet LA protiv Erste bank Hungary Zrt), a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave prave i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji.

19. Što se tiče konverzije kredita , odnosno nesporno između stranaka sklopljenog dana 18. siječnja 2016., Dodatka Ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (,,Narodne novine '' br. 102/2015 ), kojim je tužitelj , kao korisnik kredita prihvatio konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredite denominirane u EUR, odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR. valja reći da sklapanje tog Dodatka nije od utjecaja na rješavanje ovog spora, jer tim Dodatkom parnične stranke nisu sporazumno dogovorile način rješavanja ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, jer tuženik nije priznao niti je pregovarao o ništetnosti ugovornih odredbi te povratu svega što je stečeno bez osnove pa se ne može govoriti da bi Dodatak Ugovora o kreditu imao značenja za ovaj postupak, s time da Dodatak Ugovoru o kreditu uređuje pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja Dodatka, odnosno time se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i valute u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja tuženika kakvo postupanje je utvrđeno ništetnim u ranije spomenutim pravomoćnim odlukama donesenim od strane Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske te dodatno potvrđeno od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

20. Također razlog zbog kojeg spomenuti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i Dodatak koji su parnične stranke sklopile nije u vezi sa predmetnim tužbenim zahtjevom tužitelja , je u tome da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu, odnosno da niti jedna odredba toga zakona ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose medu strankama , dakle nije prestala izvanugovorna obveza tuženika na ime vraćanja stečenog bez osnove, odnosno da sklapanje Dodatka ne znači da je korisnik kredita u potpunosti obeštećen pa da posljedično tome ne bi imao pravni interes za vođenje parnice.

21. Nadalje , u odnosu na konverziju presudom suda Europske unije u predmetu C-186/16 iz koje proizlazi da je sud Europske unije dao smjernice nacionalnim sudovima i to : nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restituicija, je li ugovor s ništetnom valutnom klauzulom apsolutno ništetan i da potrošač ima pravo birati ostanak u ugovoru bez ništetnih ugovornih odredaba ili utvrditi ništetnost ugovora , a prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. sama činjenica da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu ne znači da je time korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđivanje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne.

22. Sud Europske unije u presudi poslovni broj: C-118/17 od 14. ožujka 2019., a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima je utvrdio da se članak 6. stavak 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno kao da ,

nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenice da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

23. Prema tome, u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača,jer Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana te ništetnim odredbama o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama i valutnoj klauzuli tužitelj je preplatio određeni iznos, a što nije otklonjeno predmetnim Dodatkom već je za ubuduće definiran ugovorni odnos , a temeljem tog Dodatka Ugovora tužitelju nije vračeno,sve ono što je preplatio.

24. U ovoj pravnoj stvari primjenjuje se institut stjecanja bez osnove reguliran odredbom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a u kojoj stoji da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga pa u konkretnom slučaju kada je tuženik za sebe nepošteno ugovorio valutnu klauzulu i time tužitelju obračunao viši anuitet od onoga ,koji je trebao platiti, uplatom takvih anuiteta, tuženik je stekao bez osnove utuženi novčani iznos.

25. Također , i prema čl. 323. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora.

26. S obzirom da je tuženik osporio i visinu tužbenog zahtjeva tužitelja provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću iz tvrtke ,,Ručević vještačenja '' d.o.o. iz Zagreba na okolnosti: utvrđenja razlike između glavnice – mjesečnih anuiteta u valuti EUR koju je utvrdio tuženik konverzijom u odnosu na one koji bi bili na dan 30. rujna 2015. da se na kredit u valuti CHF nisu primjenjivale ništetne odredbe članka 2. i 7. Ugovora te utvrditi iznos preplate priznate tužitelju u konverziji, jer nema nikakve pravne osnove, činjenične osnove, pravnog instituta ili zakonske odredbe da tužitelj, kojeg obvezuje Dodatak kojim je izvršena konverzija te utvrditi negativne tečajne razlike.

27. Prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka Zrinka Ručevića ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, tada razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2006.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.882,82 EUR (konvertirani iznos), pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r1' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika),zatim razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2006.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 6.086,21 EUR (konvertirani iznos), a pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'u1' Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika),nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 3.697,13 kn), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 12.134,80 EUR (konvertirani iznos-8.969,09 EUR glavni dug i 3.165,71 EUR dospjelih zateznih kamata),a ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni) razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2006.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 2.882,82 EUR (konvertirani iznos), pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'r1' Tabele 1 iz nalaza,razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2006.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita, iznosi ukupno 5.670,90 EUR (konvertirani iznos), pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'u1' Tabele 1 iz nalaza, a nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po obje gore navedene osnove, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije (preplata u iznosu od 3.697,13 kn), preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 11.716,72 EUR (konvertirani iznos), (8.551,01 EUR glavni dug i 3.165,71 EUR dospjelih zateznih kamata),preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu odnosno anuitete po otplatnom planu iznosila je 39.904,87 EUR (konvertirani iznos), a visina nedospjele glavnice u konverziji iznosila je 44.283,40 EUR, iz čega proizlazi manje priznati iznos umanjenja glavnice u visini od 4.378,54 EUR.

28. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

29. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju financijskog vještaka navodeći da je predmet tužbenog zahtjeva samo više plaćeno po osnovi valutne klauzule pa je sudski vještak trebao iznos priznat tužitelju prilikom provođenja konverzije uzeti u obzir samo u odnosu na izračun tečajne razlike, a ne isti odbijati od ukupne razlike obzirom da više plaćeno po osnovi promjenjive kamatne stope nije predmet ovog postupka, a osim toga vještak je iznos preplate priznat u konverziji (pogrešno) odbio od zakonskih zateznih kamata, a ne od glavnice, jer sukladno čl. 19.c. st. 1. toč. 4. na preplatu priznatu u konverziji nisu se obračunavale zatezne kamate pa se preplata mutatis mutandis ne može odbijati od zateznih kamata te također tuženik ističe kako je tužitelj kao osnovu tužbenog zahtjeva uzeo izračun sudskog vještaka kojim je izračunao samo „više“ plaćeno u odnosu na tečajnu razliku, a ne i ono što je „manje plaćeno“ te uzimanje u obzir samo činjenica koje idu u korist tužitelja, a ne i onih koje idu u korist tuženika, nije u skladu s pravilima financijske i pravne struke, jer do promjene tečaja nije dolazilo odlukama tuženika već neovisnog tijela Hrvatske narodne banke, a u slučaju eventualnog utvrđenja nepoštenosti valutne klauzule posljedica je naprosto njeno neprimjenjivanje tako da nema drugog parametra za izračun tečajne razlike od tečaja važećeg na dan isplate, kao nepromjenjivog, bez parcijalnog uzimanja u obzir samo višeg tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita i razlika se ima računati kao sveukupna razlika tečaja uključujući pozitivne i negativne razlike.

30. Financijski vještak se podneskom od dana 9. svibnja 2025. očitovao na navode tuženika navodeći da je zadatak vještaka bio izračunati kako razlike nastale zbog promjene kamatne stope tako i razlike zbog promjene tečaja, u kojem smislu je dan nalaz i mišljenje, a ako sud utvrdi da bi izračune trebalo napraviti prema nekom drugačijem zadatku, tada se predlaže u tom smislu odrediti novi zadatak vještačenja, o kojem će se vještak moći očitovati u novom nalazu i mišljenju, a glede toga da je vještak iznos preplate pogrešno odbio od zateznih kamata, a ne od glavnice, vještak ističe da se uopće ne radi o prigovoru na dani nalaz i mišljenje (ne prigovara se niti jednom obračunskom elementu i sl.), već se radi o pravnom pitanju o kojem se vještak nema što očitovati, jer će o pravnim pitanjima (uračunavanje obavljene uplate) odlučivati sud pri čemu vještak ističe da je pravno shvaćanje tuženika pogrešno, jer predmet ovog postupka pa tako i zadatka postavljenog vještaku, nije obračun ili provjera konverzije predmetnog kredita već se radi o izračunima razlika po osnovi promjene kamatne stope, odnosno razlika zbog promjene tečaja, koje iznose tužitelj smatra da je preplatio tuženiku pa je u skladu s time i bio postavljen zadatak vještačenja, a s obzirom da je notorno po predmetnom kreditu provedena konverzija te da je iz takvog obračuna proizišla preplata (koja je tužitelju priznata kao umanjenje obveze po konvertiranom kreditu) kako bi se tako priznati iznos preplate mogao sučeliti potraživanju tužitelja u skladu s danim izračunima iz nalaza i mišljenja u ovom predmetu, na izračunane iznose razlika (po obje utužene osnove) obračunane su zatezne kamate, od prvog dana nakon dana plaćanja svakog pojedinog izračunanog iznosa razlike, pa do obračunskog datuma konverzije (30. rujna 2015.), sve kako bi se moglo sačiniti ispravno uračunavanje preplate i propis koji ovdje treba primijeniti, i koji je vještak ispravno primijenio, su odredbe Zakona o obveznim odnosima i to kako slijedi:odredba čl. 29. st. 1. ZOO (dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate.) te odredba čl. 172. ZOO (ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica.), dakle, ako sud utvrdi pravnu osnovanost postavljenog tužbenog zahtjeva, tada tuženik (kao dužnik koji kasni s ispunjenjem novčane obveze) duguje tužitelju i zatezne kamate pa ako će doći do takve situacije, eventualna podmirenja obveze imaju jasan zakonom propisani redoslijed podmirenja, prema kojem se zatezne kamate svakako podmiruju prije glavnice, kako je to vještak ispravno i napravio, a što se pak tiče odredbe članka 19.c. stavka 1. toč. 4. ZID ZPK/20155 na koju se tuženik poziva, vještak ističe kako tu odredbu čita na način da ista jednostavno znači da korisnik kredita (kao vjerovnik priznate preplate) nema pravo na zatezne kamate na taj iznos (a koje bi mu po općem propisu pripadale za razdoblje od 1. listopada 2015. (prvi dan nakon obračunskog dana konverzije) do dana s kojim će se ta preplata iskoristiti) i vještak nije računao zatezne kamate na preplatu utvrđenu konverzijom, već je računao zatezne kamate na iznose koji su predmet ovog postupka tako da slijedom navedenog vještak u cijelosti ostaje kod utvrđenja i izračuna iz osnovnog nalaza, kao i kod danog mišljenja.

31. Sud ocjenjuje stručnim i nepristranim nalaz i mišljenje financijskog vještaka Zrinka Ručevića , jer je nalaz i mišljenje dao na temelju priložene dokumentacije i vještak je uzeo u obzir varijante izračuna po prijedlozima stranaka ( pozitivnih i negativnih tečajnih razlika ) , zatim je uzeo u obzir da je kredit konvertiran, kao i iznos preplate priznat u konverziji , a i objasnio je način izračuna glavnice i zateznih kamata te sve to prikazao u tablicama tako da sud u cijelosti prihvaća nalaz i mišljenje financijskog vještaka.

32. Uzimajući u obzir nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF , odnosno razlike obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (1. ožujka 2006.) do dana konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredita u ukupnom iznosu od 6.086,21 EUR (konvertirani iznos-pozitivni iznosi ) radi čega je valjalo odlučiti kao u toč. III. izreke presude

33. Osim navedenog iznosa od 6.086,21 EUR ,tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od idućeg dana od dana konverzije 1. listopada 2015. pa je sud odlučio kao u toč. III izreke presude.

34.

Također uzimajući u obzir nalaz i mišljenje financijskog vještaka sud prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije ,odnosno kako je preostala neotplaćena glavnica u trenutku konverzije uzimajući u obzir početni tečaj i kamatnu stopu , odnosno anuitete po otplatnom planu iznosila 39.904,87 EUR (konvertirani iznos), a visina nedospjele glavnice u konverziji iznosila je 44.283,40 EUR, iz čega proizlazi manje priznati iznos umanjenja glavnice u visini od 4.378,54 EUR , koji iznos je dosuđen tužitelju kako je to navedeno u toč. IV. izreke presude.

35. Osim navedenog iznosa od 4.378,54 EUR ,tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno čl. 1115. ZOO-a dužan platiti i zakonske zatezne kamate od idućeg dana od dana konverzije 1. listopada 2015. pa je sud odlučio kao u toč. IV izreke presude.

36. Sud je temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja na ime zateznih kamata dospjelih do 30. rujna 2015. na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule u CHF te također primjenom odredbe čl. 172. ZOO-a kojom je određeno da, ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica tako da je iznos zateznih kamata koji je dospio do dana konverzije 1.919,47 EUR , koji se umanjuje za preplatu iz konverzije u iznosu od 490,69 EUR tako da tužitelj osnovano traži na ime zateznih kamata na razlike po osnovi promjene tečaja obračunatih do dana 30. rujna 2015. , iznos od 1.428,78 EUR , koji je i dosuđen tužitelju kako je to navedeno u toč. V izreke presude .

37. Osim navedenog iznosa od 1.428,78 EUR ,tuženik je kao nepošteni stjecatelj sukladno odredbi čl. 31. st. 2. ZOO-a kojom je određeno da se na iznos neisplaćenih kamata mogu zahtijevati zatezne kamate samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu dužan na dosuđeni iznos platiti zateznu kamatu od 28. studenog 2024. kako je to navedeno u toč. V izreke presude.

38.

Što se tiče uračunavanja negativnih tečajnih razlika , valja reći da tužitelj nije nepošteni stjecatelj , a niti je tuženik istaknuo prigovor radi prebijanja te s obzirom na iskaz tužitelja tijekom postupka i postupanje tuženika kod odobravanja kredita kako je gore navedeno , dakle bez uračanavanja negativnih iznosa, jer je za stjecanje bez osnove bitno uzeti u obzir iznose kada je tečaj švicarskog franka u odnosu na kune bio veči te je tada došlo do preplate kredita.

39. Tuženik tijekom postupka tvrdi da tužitelj nije dokazao da je potrošač , međutim takav prigovor tuženika nije osnovan , jer tužitelj nije sklopio predmetni Ugovor o kreditu radi obavljanja djelatnosti već je kredit bio namjenski – stambeni kredit pa iz toga proizlazi da je korisnik kredita potrošač , jer ukoliko bi korisnik kredita bila pravna osoba tada se kredit ne bi isplaćivao na kunski račun, kao što je to u konkretnom slučaju već na žiro račun i korisnik takvog kredita bi morao dostaviti svu dokumentaciju , koju je kreditor tražio, jer ukoliko ista ne bi bila u skladu s uvjetima kreditora, kredit ne bi bio odobren , a osim toga u poslovnim knjigama tuženika kredit se vodi kao potrošački kredit , a ne kao poslovni i kao takav je ishođen i odobren od tuženika, dakle u samom Ugovoru o kreditu navedena je namjena kredita, čime je tužitelj dokazao da je potrošač.

40. Osim toga , poslovni krediti se odobravaju po sasvim različitim kriterijima i kao takvi se vode u banci i za njih je potrebno dokazivati bonitet poslovnog subjekta te je potrebna i izrada poslovnog plana te isplativost poslovnog poduhvata , a ako se radi o projektnom kreditiranju , potrebno je odobrenje nadzornog odbora banke.

41. Dakle, tužitelj je dokazao da je potrošač u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača , jer je potrošač fizička osoba , koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne , obrtničke ili profesionalne djelatnosti, jer kao što to tužitelj tvrdi u svom uvjerljivom iskazu nije bio vlasnik niti obrta niti tvrtke već je radio kod poslodavaca i to tvrtke ,,Grand Auto '' do 2018. i nakon toga u tvrtki ,,Auto Zagorje '' , a stan je jednu godinu iznajmljivao , a ostale godine sve do prodaje 2021. koristio za svoje stanovanje i stanovanje svoje obitelji.

42. Tuženik se protivio preinaci tužbe tužitelja u podnesku od 27. studenog 2024., jer da tužitelj traži veću isplatu na ime razlike u iznosu preostale glavnice na dan konverzije i dodatno traži iznos na ime zateznih kamata dospjelih do 30. rujna 2015. na preplaćene iznose po osnovi valutne klauzule u CHF, što u prvotnom tužbenom zahtjevu nije tražio.

43. Prema čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku (,,Narodne novine '' br. 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11

-pročišćeni tekst , 25/13, 89/14 , 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 –dalje ZPP ) preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, a prema st.2. istog članka Zakona, ako tužitelj preinačuje tužbu tako da, zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe, zahtijeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu takvoj preinaci se tuženik ne može protiviti, a u konkretnom slučaju tužitelj je samo uskladio tužbene zahtjeve s nalazom i mišljenjem vještaka čije iznose je tužitelj mogao saznati tek po provedbi financijskog vještačenja te se zapravo tužbeni zahtjevi temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi tako da se tuženik takvoj preinaci ne može protiviti pa je valjalo dopustiti takvu preinaku i odlučiti kao u toč. I izreke presude.

44. Tuženik je tijekom postupka stavio i prigovor promašene aktivne legitimacije tužitelja , jer da iz Prometa po kreditu nije razvidno za pojedine anuitete da ih je platio tužitelj ( uplata u poslovnici ).

45. Prigovor tuženika nije osnovan.

46. Naime, iz uvjerljivog i logičnog iskaza tužitelja i prema dokumentaciji u spisu proizlazi da je tužitelj uzeo kredit i da ga je on otplaćivao , a ne netko drugi pa je tako izvršio i konačnu otplatu kredita prodavši stan kupljen kreditom, a i tuženik je u svojim poslovnim knjigama predmetni kredit evidentirao kao tužiteljev.

47. Tuženik je stavio i prigovor zastare tražbina tužitelja.

48. Prigovor tuženika o zastari tražbina tužitelja nije osnovan.

49. Naime, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ovaj sud u skladu s čl. 138.a tog Zakona u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete , koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika pa se tužitelj osnovano poziva na presudu u kolektivnom sporu, kao i u skladu s već navedenim čl. 502.c Zakona o parničnom postupku .

50 . Glede preplaćenih anuiteta zbog promjene tečaja –valutna klauzula valja reći da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od dana 14. lipnja 2018., u točki 1. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6.. izreke , kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik , ,,u razdoblju od 1. travnja 2004. do 23. prosinca 2008. , povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika zaključujući Ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je presuda postala pravomoćna dana 14. lipnja 2018. a tužitelj je u ovom individualnom sporu podnio tužbu u roku kraćem od pet godina od dana pravomoćnosti presude, odnosno dana 12. lipnja 2023. tako da nije proteklo 5 godina sukladno čl. 225. ZOO-a i nije nastupila zastara takve tražbine tužitelja.

51.

Prigovor tuženika o zastari tražbine na preinačenu tužbu također nije osnovan , jer u slučaju kada je preinaka tužbe i tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove moguća i dopuštena zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku , odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe tako da je u konkretnom slučaju zastara prekinuta već 12. lipnja 2023. ,a preinačena tužba je podnesena 27. studenog 2024. tako da nije protekao zastarni rok od 5 godina i nije nastupila zastara tražbine tužitelja .

52. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st.1. ZPP-a , a troškovi parničnog postupka odnose se na zastupanje tužitelja po punomoćniku , koji je odvjetnik u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe. po tbr 7/1 100 bodova , za sastav podneska od dana 12. 3. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 4. 6. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za zastupanje na raspravi dana 12. 6. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 2. 7. 2024. po tbr 8/4 25 bodova , za sastav podneska od dana 4. 9. 2024. po tbr 8/4 25 bodova, za zastupanje na raspravi dana 17. 9. 2024. po tbr 9/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 12. 11. 2024. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 27. 11. 2024. po tbr 8/1 100 bodova, za sastav podneska od dana 11. 12. 2024. po tbr 8/4 25 bodova, za sastav podneska od dana 14. 3. 2025. po tbr 8/1 100 bodova i za zastupanje na raspravi dana 10. 9. 2025. po tbr 9/1 100 bodova , a kako je 1 bod 2,00 EUR , to iznosi 1.800,00 EUR i PDV od 25% u iznosu od 450,00 EUR , čemu valja pribrojiti troškove vještačenja po financijskom vještaku u iznosu od 450,00 EUR tako da su tužiteljici dosuđeni troškovi parničnog postupka u iznosu od 2.700,00 EUR na koji iznos sukladno čl. 29. st. 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima teku zakonske zatezne kamate od dana donošenja prvostupanjske presude 22. listopada 2025.

53. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka za preliminarno vještačenje u iznosu od 150,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom , jer se s izračunom u preliminarnom vještačenju stranke nisu suglasile već je bilo potrebno odrediti i provesti vještačenje po financijskom vještaku određenom od strane suda.

54. Budući da tuženik nije uspio u parnici , to je odbijen kao neosnovan njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.650,00 EUR s zakonskom zateznom kamatom .

55. S obzirom da je tužitelj potrošač i da se radi o potrošačkom ugovoru , to tužitelj nije dužan platiti sudsku pristojbu.

U Zaboku 22. listopada 2025.

S u d a c

Branko Herceg

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana objave iste, pisano u tri primjerka , putem ovog suda , nadležnom Županijskom sudu

Dostaviti:

1. Adriana Vukoja , odvjetnica iz Zagreba, Gradišćanska 34

2. Odvjetničko društvo Porobija i Porobija iz Zagreba , Galleria Imprtanne,

Iblerov trg 10/VII

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte