REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-6096/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Kristine Gašparac Orlić, predsjednice vijeća, te sudaca Gordane Korotaj i Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. TU, zbog prekršaja iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17., 126/19., 84/21., 114/22. i 36/24.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Đakovu od 8. svibnja 2025., broj: Pp-167/2025-7, u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. TU kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.), okr. TU je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 70,00 EUR (sedamdeset eura) u roku 60 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Đakovu od 8. svibnja 2025., broj: Pp-167/2025-7, u ponovnom postupku, okr. TU je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio prekršaj iz čl. 22. st. 3. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je, uz primjenu odredbe o ublažavanju kazne, izrečena novčana kazna 300,00 eura, u koju je uračunato lišenje slobode 6. i 7. studenog 2024., pa mu je preostala novčana kazna 220,36 eura, koju je dužan platiti u roku 60 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine preostalog dijela izrečene novčane kazne. U odnosu na troškove prekršajnog postupka, pobijanom presudom je odlučeno da je okrivljenik obvezan naknaditi 26,54 eura.

1.1. Istom presudom, na temelju čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, okrivljeniku je izrečena zaštitna mjera zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve nasilja KU, majke njihova zajedničkog djeteta, u trajanju jedan mjesec, na udaljenosti ne manjoj od 100 (sto) metara na bilo kojem mjestu na području Republike Hrvatske.

2. Protiv te presude, žalbu je podnio okrivljenik, putem braniteljice odvjetnice Marte Perak, naznačujući u uvodu žalbe da se žali zbog svih žalbenih osnova, dok iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se donese presuda kojom se optužba odbija ili predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odlučivanje.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno navedenoj zakonskoj odredbi, pazi po službenoj dužnosti.

5. Okrivljenik u žalbi ističe da je počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona. U obrazloženju ove žalbene tvrdnje navodi da prvostupanjski sud obranu okrivljenika nije podrobnije analizirao, da je nekritički prihvaćena tvrdnja supruge okrivljenika, da ima pravo da mu nepristrani sud u fer i pravičnom postupku iznese legitimno obrazloženje za svoje shvaćanje po kojem obranu okrivljenika ne prihvaća, citira odredbu čl. 185. st. 7. Prekršajnog zakona, navodi da obrazloženje pobijane presude ne sadrži razloge u smislu navedene zakonske odredbe, da prvostupanjski sud opširno reproducira iskaz svjedoka ali uopće ne ocjenjuje sadržaj obrane okrivljenika, da ne ocjenjuje iskaz oštećene i njenog oca kao svjedoka već samo paušalno navodi njihove iskaze dane na ročištu.

6. Suprotno gore navedenim žalbenim prigovorima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, naveo koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni i zaštitnoj mjeri pa, dakle, presuda sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni. Prvostupanjski sud je jasno naveo zašto nije prihvatio obranu okrivljenika istinitom, zašto smatra da je iskaz žrtve nasilja vjerodostojan, a jednako tako i u odnosu na svjedoka UU. Druga je stvar što se okrivljenik ne slaže sa zaključcima i razlozima prvostupanjskog suda, ali, po ocjeni ovog suda, pobijana presuda sadrži dostatne, jasne i neproturječne razloge. Stoga, žalba okr. TU zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona nije osnovana.

7. U okviru žalbene osnove bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik u žalbi tvrdi i da je prvostupanjski sud prekoračio optužbu „jer je samoinicijativno mijenjao činjenični opis da se djelo dogodilo pred djetetom“, čime očigledno, iako to izrijekom nije naveo, smatra da je počinjena povreda iz čl. 195. st. 1. t. 6. Prekršajnog zakona. Ni ovi žalbeni navodi nisu osnovani, jer je okr. TU optužbom bilo stavljeno na teret da je sve pogrdne riječi izrekao u prisutnosti maloljetnog djeteta TUR, a prvostupanjski sud ga je proglasio krivim da je veći dio inkriminiranih pogrdnih riječi uputio žrtvi nasilja dok još dijete nije bilo nazočno, a da je u nazočnosti djeteta izrekao samo jednu psovku. Takva izmjena optužbe predstavlja sužavanje protupravnog ponašanja okr. TU odnosno smanjenje njegove protupravne količine, a ujedno i preciziranje činjeničnog opisa prekršaja u skladu s rezultatima dokaznog postupka, koju radnju je prvostupanjski sud ovlašten, pa i dužan, učiniti. Stoga, nije počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 6. Prekršajnog zakona.

8. Žaleći se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik navodi da „niti jednim materijalnim, a niti personalnim dokazom (osim iskaza same oštećene i njezinog oca) nije dokazano da bi okrivljeni počinio djelo koje mu se stavlja na teret“. Suprotno takvim žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica. Pogrešno smatra okrivljenik da je iskaz žrtve nasilja nevjerodostojan već samim time što se radi o žrtvi nasilja, kao i da bi iskaz svjedoka UU bio nevjerodostojan iz razloga što je otac žrtve nasilja. Takvim pristupom, ni jedan prekršaj iz područja Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, koji bi bio počinjen na način da su bili nazočni samo počinitelj i žrtva nasilja, a koja situacija je doista vrlo učestala i imanentna upravo ovim prekršajima, ne bi mogao biti dokazan. Netočno se u žalbi navodi da se „iskazi žrtve i svjedoka u bitnome razlikuju u odnosu na iskaze dane pred istim sucem prije samo nekoliko mjeseci ranije“, pri čemu okrivljenik uopće ne konkretizira koji su to dijelovi njihovih iskaza u bitnome različiti. Tvrdnja žalbe da su i svjedok i žrtva nasilja iskazali da se kritične zgode radilo o svađi predstavlja parcijalno i netočno interpretiranje njihovih iskaza, jer nitko od njih nije rekao da se žrtva nasilja svađala s okrivljenikom niti je opisao ponašanje žrtve nasilja na način da bi se moglo okarakterizirati svađalačkim.

9. U odnosu na posljedicu inkriminiranog ponašanja okrivljenika na žrtvu nasilja, kao konstitutivnog elementa prekršaja za koji je okrivljenik proglašen krivim, žrtva nasilja je u ponovljenom postupku na jasan, razumljiv i prihvatljiv način objasnila koji dio inkriminiranog događaja je u njoj izazvao strah i zašto, a kojim dijelom događaja je osjećala da joj je povrijeđeno dostojanstvo te je izrijekom navela da nije bila uznemirena, tako da prvostupanjski sud pravilno okrivljenika nije ni proglasio krivim da je kod žrtve nasilja izazvao uznemirenost, kako mu je to optužbom bilo stavljeno na teret.

10. Stoga, žalbenim navodima činjenično stanje nije dovedeno u sumnju glede pravilnosti i stupnja pouzdanosti utvrđenja odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

11. Iz sadržaja žalbe proizlazi da se okrivljenik nije žalio na odluku o prekršajnopravnim sankcijama, no Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu prvostupanjsku presudu i po toj osnovi, budući da, sukladno odredbi čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, žalba podnesena u korist okrivljenika zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede materijalnog prekršajnog prava, u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji.

12. Razmotrivši odluku o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud prihvaća sva utvrđenja prvostupanjskog suda o okolnostima koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i te su okolnosti, po mišljenju ovog suda, u dostatnoj mjeri vrednovane pa njihova preocjena nije potrebna. Naime, okrivljeniku je izrečena novčana kazna daleko ispod zakonom propisanog posebnog minimuma, koja je, imajući na umu da iz činjeničnog opisa djela proizlazi relativno veći stupanj agresivnosti okrivljenika u činjenju istog, i više nego primjerena. Cijeneći sve navedeno, kao i činjenicu da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, u konkretnom se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

13. Također, ovaj sud je, na temelju čl. 202. st. 5. Prekršajnog zakona, jer se okrivljenik u tom dijelu nije žalio, ispitao i odluku prvostupanjskog suda o izricanju zaštitne mjere iz čl. 16. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji. Po stanovištu ovog suda, prvostupanjski sud je osnovao i u skladu sa zakonom okrivljeniku izrekao navedenu zaštitnu mjeru, jer je, u konkretnom slučaju, primjena iste nužna zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljenika. Duljina trajanja jedan mjesec, dakle u minimalno mogućem zakonom propisanom trajanju, a imajući na umu sve okolnosti počinjenog prekršaja i ličnosti okrivljenika, primjerena je težini počinjenog prekršaja i opasnosti ponovnog nasilničkog ponašanja.

14. Stoga, nije bilo osnove za prihvaćanjem žalbe okrivljenika.

15. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna (preračunato u eure na temelju fiksnog tečaja konverzije, zbog stupanja na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj), a s obzirom na složenost i trajanje postupka te imovno stanje okrivljenika. Naime, iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka 70,00 eura, dakle blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

16. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 22. listopada 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Nina Maretić, v.r.

Kristina Gašparac Orlić,v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Đakovu u 6 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, braniteljicu, žrtvu nasilja, HZSR i tužitelja.