Republika Hrvatska
Općinski sud u Čakovcu
Čakovec, Ruđera Boškovića 18
Poslovni broj: P-299/2024-9
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji Sandri Oletić, u pravnoj stvari tužiteljice CU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]; dalje u tekstu: tužitelj, zastupane po punomoćnicama odvjetnicama iz Zajedničkog odvjetničkog ureda mr.sc. Andreja Fileš-Ružić i Anamarija Varović Kanižaj iz Čakovca, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, kao univerzalnog pravnog slijednika Nove hrvatske banke d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon dovršene glavne rasprave održane dana 15. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja, 22. listopada 2025. objavio je i
p r e s u d i o j e
I. Nalaže se tuženiku HRVATSKOJ POŠTANSKOJ BANCI, dioničko društvo, Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 (kao univerzalnom pravnom slijedniku Nove hrvatske banka d.d. Zagreb (Grad Zagreb), Varšavska ulica 9, OIB 78427478595), da plati tužitelju CU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.095,44 eura sa zakonskom zateznom kamatom po stopi 15% godišnje do 31.12.2007. godine, po stopi 14% godišnje počev od 01.01.2008. do 30.06.2011. godine, po stopi 12% godišnje počev od 01.07.2011. do 31.07.2015. godine, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. godine na dalje po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, računatom
na iznos od 4,26 eura od 02. siječnja 2010. godine pa do isplate,
na iznos od 18,97 eura od 02. veljače 2010. godine pa do isplate,
na iznos od 18,30 eura od 02. ožujka 2010. godine pa do isplate,
na iznos od 22,28 eura od 02. travnja 2010. godine pa do isplate,
na iznos od 14,32 eura od 02. svibnja 2010. godine pa do isplate,
na iznos od 23,61 eura od 02. lipnja 2010. godine pa do isplate,
na iznos od 36,88 eura od 02. srpnja 2010. godine pa do isplate,
na iznos od 31,57 eura od 02. kolovoza 2010. godine pa do isplate,
na iznos od 44,85 eura od 02. rujna 2010. godine pa do isplate,
na iznos od 37,55 eura od 02. listopada 2010. godine pa do isplate,
na iznos od 842,84 eura od 22. listopada 2010. godine pa do isplate,
sve u roku od 15 dana.
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.109,23 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a u slučaju promjene po stopi koja se određuje sukladno članku 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, računatom od dana donošenja presude tj. od 22. listopada 2025. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je dana 15. ožujka 2023. protiv tuženika Nove hrvatske banke d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, podnio tužbu radi isplate, u kojoj se navodi:
- da tužitelj je 29.06.2005. godine zaključio Ugovor o kreditu br. 340166 sa s VOLKSBANK d.d. Zagreb, Varšavska 9, – čiji je pravni sljednik bio tj. koja je kasnije poslovala pod nazivom SBERBANK d.d. Zagreb, Varšavska 9, čiji je pravni sljednik tuženik odnosno koja sada posluje pod nazivom Nova hrvatska banka d.d. Zagreb; da predmetni Ugovor o kreditu solemniziran je kod Javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek dana 30.06.2005. godine pod brojem OU-834/2005-2; (Rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu Tt-22/18434-2 od 14. travnja 2022. godine promijenjena je tvrtka tuženika sa SBERBANK d.d. na Nova hrvatska banka d.d., a rješenjem Tt-13/1253-2 od 19.01.2013. upisana je promjena tvrtke sa VOLKSBANK d.d. na SBERBANK d.d.); da predmetnim ugovorom o kreditu tuženik je tužitelju odobrio te potom i isplatio kredit za kupnju vozila u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 20.090,00 CHF (švicarskih franaka), prema srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, za kredit je bila ugovorena kamatna stopa od 5,50 % godišnja, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, efektivna kamatna stopa 6,87%, da Ugovorom je ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca, uz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu CHF 288,69 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća, uz dospijevanje anuiteta svakog 01. u mjesecu počevši od 01.08.2005. godine; da kredit je bio isplaćen tužitelju 01.07.2005. godine u iznosu od 94.787,19 kn kao kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB za CHF na dan isplate; te da tužitelj je otplatio kredit dana 21.10.2010. godine;
- da u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali o odredbi o promjeni kamatne stope kojom se da se ona može mijenjati jednostranom odlukom banke, već je tuženik svojim tipskim ugovorom ugovorio takvu ugovornu odredbu o kojoj tužitelj nije mogao pregovarati niti utjecati na njezin sadržaj; da Banka tužitelju kao korisniku kredita također prije sklapanja kredita nije dala informacije niti obrazloženja koja bi njemu, kao prosječnom potrošaču, predstavljala pravovaljana tumačenja odredbi ugovora te rizika koji iz njih proizlaze, niti posljedica, osobito financijskih, koje takva odredba može prouzročiti; da tom odredbom nisu utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, već je takvom odredbom tuženiku omogućeno da jednostranim odlukama bez unaprijed utvrđenih parametara mijenja kamatnu stopu, a uz to je ugovorna činidba neodređena i neodrediva; da od početka otplate kredita pa nadalje banka je u više navrata samoinicijativno i jednostrano, bez pregovaranja i bez ugovorom utvrđenih kriterija i parametara, u više navrata povećavala kamatnu stopu, što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta; da ugovornom odredbom o redovnoj kamatnoj stopi određuje se visina ugovorne obveze korisnika kredita, te da stoga, sukladno čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koji propisuje da ugovorna obveza (činidba) mora biti moguća, dopuštena i određena ili odrediva, odredba o kamatnoj stopi mora biti određena odnosno odrediva, da ZOO u čl. 272. propisuje da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, da predmetna odredba ugovora o kreditu, u dijelu kojim je utvrđena promjena kamatne stope jednostranom odlukom banke, ne sadrži određenu niti odredivu činidbu; da naime, određena je jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja ugovora – i to 5,49 %, no način promjena kamatne stope, koji je prepušten u potpunosti volji banke i za koji nisu ugovorom utvrđeni nikakvi parametri niti konkretni uvjeti, nije određen niti odrediv, te da stoga promjena kamatne stope nije niti određena niti odrediva, a time je ta odredba (odnosno dio odredbe) kojom se uređuje način promjene kamatne stope, ništetna slijedom čl. 270. st. 1. ZOO-a); da pored toga, prema ranije čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – u nastavku ZZP 03), a sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19 – u nastavku ZZP 14/15/19 , takva ugovorna odredba je i nepoštena; da naime, navedenim zakonskim člancima je propisano da se ugovorna obveza o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; da nadalje, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, osobito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca; da ZZP nadalje propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna; da obzirom na sve iznijeto, osobito naprijed obrazloženu činjenicu da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo jer je ista bila formulirana i uvrštena u ugovor od strane banke, kao dio tipskoga, unaprijed sastavljenoga teksta ugovora, te da tužitelju nije na jasan i razumljiv način bilo objašnjeno značenje te posljedice i rizici takve odredbe, osobito ne na način da bi on kao prosječni potrošač mogao stvarno i realno shvatiti rizike i moguće posljedice takve ugovorne odredbe, razvidno je da se i u ovdje predmetnom ugovoru radi o nepoštenoj i ništetnoj odredbi kojom je način promjene kamatne stope utvrđen tako da istu donosi banka jednostrano, bez utvrđenih parametara; da pored toga, ta odredba sadrži neodređenu i neodredivu činidbu, pa je i iz tog razloga ništetna; da ništetnost predmetne odredbe potvrđena je i u sudskom postupku radi zaštite kolektivnih interesa; da naime, Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013. godine, koja je u odnosu na ovdje tuženika, tj. njegovog pravnog prednika SBERBANK d.d. i glede ništetnosti odredbe o promjeni kamatne stope potvrđena i postala pravomoćna 14.06.2018. godine, presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 6632/2017;
- da isto tako, osim što je ugovarao s potrošačima, pa tako i tužiteljem, nepoštenu ugovornu odredbu o načinu promjene kamatne stope odlukom banke, tuženik je svojim tipskim ugovorom ugovorio i nepoštenu ugovornu odredbu kojom se obveza iz kredita veže za valutnu klauzulu CHF te se glavnica kredita i obveze po kreditu otplaćuju po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan plaćanja; da prilikom ugovaranja tuženik tj. njegov pravni prednik nije upozorio odnosno informirao tužitelja kao potrošača, o rizičnosti ugovaranja CHF valutne klauzule, da čak suprotno, tužitelju je takav kredit ponuđen kao najbolji i sugerirano mu je da mu je najbolje uzeti taj kredit i usmjeren je od strane tuženika da uzme upravo kredit u CHF, dok mu druge opcije nisu niti nuđene; da pri tome valja istaknuti da je tuženiku tj. njegovom predniku, kao financijskoj ustanovi – banci, i to vrlo snažnoj, koja raspolaže velikim brojem stručnih kadrova, te poznaje i prati putem svojih eksperata ili odjela kretanja tečajeva valuta, bilo i moralo biti poznato kakvo se kretanje tečaja valute CHF može očekivati, dok to tužitelju nikako nije bilo niti moglo biti poznato, te da stoga je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti činidbi, a što je sve imalo kao posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na teret tužitelja; da tužitelj kao potrošač nije mogao pretpostaviti i znati rizike predmetnih odredbi, niti mu je iste itko objasnio; da pri tome se ističe da se ne radi samo o razumijevanju „osnovnih značenja“ valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, nego o saznanjima koja omogućavaju razumijevanje specifičnosti i učinaka upravo ove specifične valutne klauzule – u valutu CHF (švicarski franak) čiji su učinci i posljedice daleko drugačiji od učinaka valutne klauzule u euru (a s kojom su građani RH uglavnom bili upoznati i prema čijim su učincima i posljedicama se vodili, a nisu upoznati sa specifičnostima valute CHF), te o saznanjima o učincima i posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi kojom se omogućava banci da jednostrano, svojim jednostranim odlukama, bez konkretno definiranih parametara, odlučuje o promjeni kamatne stope, a što također samim čitanjem teksta ugovora građanin-potrošač, pa tako niti tužitelj, ne može razumijeti i spoznati učinke i posljedice; da Odlukama Suda Europske Unije jasno je utvrđeno i postavljen standard da potrošaču odredbe moraju biti objašnjene i protumačene konkretno i sadržajno, uključujući informiranje o mogućim posljedicama i rizicima upravo konkretnih ugovornih odredbi, i da nije dovoljno da samo na formalnoj razini budu upoznati da je ugovorna obveza vezana uz određenu valutu i da je kamata promjenjiva; da kod valutne klauzule u CHF u predmetnim ugovorima radi se upravo o nejednakom položaju ugovornih strana, i o velikoj neravnoteži, budući da tužitelj kao potrošač nije bio upoznat s bitnim obilježjima valute CHF koji je čine daleko rizičnijom od npr. valute EURO – jer Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF-u kao što štiti tečaj kune prema euru, a i stoga što je valuta CHF daleko podložnija promjenama vrijednosti, što je sve tuženiku tj. njegovom predniku – banci kao pravnoj osobi koja se obrtimice i profesionalno bavi novčanim poslovanjem te koja ima čitave odjele stručnjaka koji prikupljaju i analiziraju podatke o navedenome – bilo jako dobro poznato, dok tužitelj kao potrošač takvih saznanja nije imao niti je mogao imati ne nije bio upoznat s rizicima koje nosi valuta CHF; da isto se odnosi i na odredbu o promjeni tj. načinu promjene kamatne stope jednostranom odlukom banke, bez utvrđenih konkretnih parametara, jer tužitelj kao potrošač nije znao ni mogao pretpostaviti kakve to rizike nosi; da nije za očekivati niti bi prema razumnim očekivanjima bilo da bi tužitelj sklopio takav ugovor o kreditu da je bio upoznat s mogućnošću odnosno rizikom da mu anuitet toliko naraste; te da iz svega navedenoga je razvidno da su i odredbe koje se tiču valutne klauzule nepoštene i ništetne; da to je potvrđeno i presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/2012 od 04.07.2013. godine koja je potvrđena odlukom Visokoga trgovačkog suda RH posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. godine, a koju je potvrdio i Vrhovni sud RH svojom odlukom Rev-2221/18 od 03.09.2019. kojom su odbijene revizije banaka protiv presude VTS RH br. Pž-6632/17 u odnosu na utvrđenje da su banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak;
- da ništetnost predmetnih odredbi o promjeni tj. o načinu promjene kamatne stope I o valutnoj klauzuli utvrđena je naprijed spomenutim presudama koje su donijete u sporu radi zaštite kolektivnih interesa, i kao takve obvezuju sud kod odlučivanja i u pogledu ovdje predmetnoga kredita odnosno tužbenog zahtjeva istaknutoga u ovom postupku; a da u slučaju da sud nađe da se ne može već temeljem citiranih presuda smatrati predmetne odredbe ništetnima, predlaže se pitanje ništetnosti predmetnih odredbi ovdje predmetnoga ugovora o kreditu raspraviti i o njemu odlučiti kao o prethodnim pitanjima, uz dokaze predložene u tužbi;
- da uslijed primjene nepoštenih I ništetnih odredbi o promjeni tj. načinu promjene kamatne stope te o valutnoj klauzuli CHF, tužitelj je sukladno obračunima banke platio s osnova predmetnoga kredita više od iznosa koji bi tužitelj bio dužan platiti banci bez primjene tih odredbi; da bez primjene predmetnih odredbi, tužitelj je trebao platiti banci kamatu po stopi utvrđenoj u samom ugovoru o kreditu, bez povećanja kamatne stope, a isto tako trebao bi vratiti banci točno iznos koji je od banke primio (zajedno s kamatom po prvobitno, u ugovoru o kreditu, ugovorenoj stopi od 5,50 % godišnje) u kunama, i anuiteti su trebali biti izračunati sukladno tome; da obzirom da je banka temeljem nepoštene i ništetne odredbe o promjeni tj. načinu promjene kamatne stope više puta ovisila kamatnu stopu, kao i obzirom da je došlo do drastične promjene tečaja valute CHF (švicarski franak), i to velikoga rasta toga tečaja, tužitelj je platio znatno više od toga, jer je tijekom znatnoga dijela otplate kredita plaćao anuitete znatno veće od onih koje je trebao plaćati obzirom na nepoštenost I ništetnost odredbe o promjeni kamatne stope te odredbe o valutnoj klauzuli; da takva preplata predstavlja stjecanje bez osnove na strani banke-tuženika; da slijedom toga, tužitelj ovom tužbom potražuje povrat predmetnih preplaćenih iznosa; da prema nalazu sudskog vještaka za računovodstvo, financije I bankarstvo JU, mag. oec., tužitelj je po predmetnom ugovoru o kreditu platio ukupno 8.253,58 kn više – odnosno u sada važećoj valuti euro (prema tečaju 1 eur = 7,53450 kn) 1.095,44 eura više, nego ako se primijeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,50 % godišnje i preračunaju obveze po srednjem tečaju banke važećem na dan plasmana sredstava, tj. preplatio je 8.253,58 kn tj. u sada važećoj valuti 1.085,67 eura; da prema izračunu vještaka iznos od 1.085,67 kn – tj. sada 144,09 eura odnosi se na preplatu s osnove razlike anuiteta radi promjene (povišenja) kamatnih stopa, a preostali iznos od 7.167,91 kn – tj. sada 951,35 eura se odnosi na preplatu s osnova razlike anuiteta s osnove promjene tečaja, sve kako je specificirano u priloženom vještačkom nalazu vještakinje JU; da navedeni iznosi proizašli su iz usporedbe iznosa stvarno izvršenih uplata anuiteta s iznosom anuiteta kakav je trebao biti uz primjenu kamatne stope utvrđene samim ugovorom o radu I bez primjene valutne klauzule, kako je navedeno u vještačkom nalazu, time da su u izračunu vještakinje već uračunati I manje plaćeni iznosi u razdoblju kad je tečaj švicarskog franka bio niži nego u vrijeme sklapanja ugovora – negativne razlike, te su istima zatvorene najstarije preplate, tako da su otvorene ostale preplate od 1. siječnja 2010. na dalje, upravo u navedenom iznosu od 8.253,58 kn tj. 1.095,44 eura, pa su stoga su pojedinačna dospijeća za obračun zatezne kamate utvrđena u izračunu vještakinje upravo za preplate od 01. siječnja 2010. na dalje, kako je navedeno u izračunu vještakinje.
1.1. Slijedom navedenoga, tužitelj potražuje navedene preplaćene iznose zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na navedene preplaćene iznose, te predlaže da sud donese presudu kojom se nalaže tuženiku Nova hrvatska banka d.d. Zagreb (Grad Zagreb), Varšavska ulica 9, OIB 78427478595, da plati tužitelju CU, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 1.095,44 eura /8.253,58 kn/ sa zakonskom zateznom kamatom računatom na u tužbi navedene pojedinačne mjesečne iznose pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe, te da nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u cijelosti, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom računatom od dana donošenja presude tj. od …. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.
2. U danom odgovoru na tužbu tuženik je prije upuštanja u raspravljanje o glavnoj stvari, prigovorio mjesnoj nadležnosti ovog suda.
2.1. Dalje tuženik navodi da tužba i tužbeni zahtjev su neosnovani zbog sljedećih razloga: Potraživanje tužitelja je u zastari; Utvrđenja iz Parnice Potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe; Sve i kada bi utvrđenja iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, niti tada nema mjesta izravnoj primjeni Presude VTS-a i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz Presude VTS-a; Sve i kada bi presuda iz Parnice Potrošač bila primjenjiva, ugovorne odredbe ugovora o kreditu koje su obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u Parnici Potrošač; Tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovele do neravnoteže među strankama; Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; te da potraživanje tužitelj je u zastari. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva i iako nije suglasan s anticipiranom metodom izračunavanja visine tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava, te da slijedom navedenog, a iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti u predmetnom postupku je nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj.
2.2. Tuženik u skladu s prethodnim navodima predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-243/2023-6 od 27. svibnja 2024. utvrđen je prekid postupka u ovoj pravnoj stvari zbog prestanka postojanja pravne osobe tuženika Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, te istim rješenjem pozvana Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, da kao pravni slijednik tuženika Nove hrvatske banke d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595, preuzme postupak u ovoj pravnoj stvari, a koje je rješenje uručeno Hrvatskoj poštanskoj banci d.d. dana 28. svibnja 2024., tadašnjem punomoćniku tuženika Nove hrvatske banke d.d. dana 3. lipnja 2024. i tužiteljici po punomoćnici dana 11. lipnja 2024., te postalo pravomoćno 27. lipnja 2024.
4. Podneskom od 5. lipnja 2024. Hrvatska poštanska banka d.d. preuzela je postupak u ovoj pravnoj stvari na strani tuženika.
5. Rješenjem ovog suda poslovni broj P-299/2024-4 od 20. ožujka 2025. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda kao neosnovan, a koje je rješenje postalo pravomoćno dana 22. travnja 2025.
6. Tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva, osporavajući navode tuženika iz odgovora na tužbu, te je tužitelj podneskom od 5. lipnja 2025. uskladio tužbeni zahtjev u pogledu naznake tuženika, kao tuženika navodeći Hrvatsku poštansku banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 (kao univerzalnog pravnog slijednika Nove hrvatske banke d.d. Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595).
7. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, i to: dokumentaciju priloženu uz tužbu: Djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra za Novu hrvatsku banku d.d. od 15.03.2023. (listovi br. 12-54 spisa), Popis poslovnica sa stranice novahrvatskabanka.hr (list br. 55 spisa), Ugovor o kreditu br. 340166 od 29.06.2005., solemniziran po javnom bilježniku Jagodi Vajdić-Sevšek iz Varaždina dana 30.06.2005. pod brojem OU-834/2005-2 (listovi br. 56-63 spisa), Plan otplate u jednakim anuitetima (listovi br. 64-65 spisa), Otplatnu tablicu po kreditu (listovi br. 66- 67 spisa), Prometnu karticu po kreditu broj 340166 na ime CU (listovi br. 68-74 spisa), Dopis Volksbank d.d. Zagreb - Izračun prijevremene otplate za kredit broj 340166, od 21.10.2010. (list br. 75 spisa), Izračun više plaćenih anuiteta po kreditu JU iz Centra poslovnih analiza d.o.o. [adresa], društva ovlaštenog za poslove vještačenja iz područja računovodstva, financija i bankarstva, od 28.05.2021. (listovi br. 76-79 spisa), Račun Centra poslovnih analiza d.o.o. [adresa] broj 291/1/2021 od 28.05.2021. (list br. 80 spisa), Preračun kuna u EUR (listovi br. 81-86 spisa) i sudsku praksu (listovi br. 87-105 spisa); te u dokumentaciju dostavljenu od strane tužitelja: Ispis objave Hrvatske poštanske banke d.d. o izvršenom pripajanju (list br. 138 spisa), Povijesni izvadak iz sudskog registra za Novu hrvatsku banku d.d. od 31.10.2023. (listovi br. 139-198 spisa), Ispis rješenja iz sudskog registra o upisu pripajanja te o objavi o provedbi upisa (list br. 199 spisa), Dopis Volksbank d.d. Zagreb
- Izračun prijevremene otplate za kredit broj 340166, od 21.10.2010. (list br. 200 spisa) i Dopise Volksbank d.d. Zagreb od 30.09.2005., 31.12.2005. i 03.10.2006. (listovi br. 201-205 spisa).
7.1. Nadalje je provedeno saslušanje svjedoka ĐU, te saslušanje tužitelja CU kao stranke u svrhu dokazivanja.
8. Ocjenom provedenih dokaza u smislu odredbe članka 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08., 57/11, 184/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; dalje u tekstu: ZPP), tužbeni zahtjev tužitelja utvrđen je u cijelosti osnovanim.
9. Nesporno je da su tužitelj CU, kao korisnik kredita, te pravni prednik tuženika, Volksbank d.d., kao kreditor, dana 29. lipnja 2005. zaključili Ugovor o kreditu broj 340166.
10. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu razvidno je da je istim tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit za kupnju vozila u iznosu od 20.090,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate, sa ugovorenom redovnom kamatom, koja je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje, promjenjivom, u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, sa rokom otplate 84 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 288,69 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan dospijeća.
11. Osnovom prednje iznesenog, nesporno je da je predmetnim Ugovorom o kreditu ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te valutna klauzula u CHF.
12. Prema definiciji iz članka 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine broj 96/03, u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je vrijedio u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.
12.1. Prema odredbama članka 59. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu morao je sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku.
12.2. Odredbama članka 81. ZZP/03 propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.
12.3. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, odredbom članka 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive, a prema odredbi članka 86. ZZP/03 dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače se u smislu koji je povoljniji za potrošača.
12.4. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 propisano je da nepoštena ugovorna odredba je ništava, a prema st. 2. istog članka ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.
13. Prema odredbi čl. 5. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, a prema odredbi čl. 3. st. 1. te Direktive ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora.
14. Odredbom članka 3. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 4. ZOO-a propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Nadalje, prema odredbi članka 7. ZOO-a sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 8. ZOO- propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.
15. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
16. Odredbom čl. 320. ZOO-a propisano je da u slučaju kad je ugovor sklopljen prema naprijed otisnutom sadržaju ili kad je ugovor na drugi način pripremila i predložila jedna ugovorna strana nejasne odredbe tumačit će se u korist druge strane.
17. Svjedok ĐU na pitanje da li mu je nešto poznato o okolnostima sklapanja ugovora o kreditu sklopljenog dana 29.06.2005. između Volksbank d.d. Zagreb kao kreditora te njegove supruge CU kao korisnika kredita, iskazao je da da, bio je sa suprugom, kredit je bio za auto, u auto kući AMC Međimurje, da tamo su izabrali vozilo, Ford Fiesta, razgovarali su o kupovini i rekli su da kupuju dizanjem kredita, da tamo su im savjetovali da odu u Volksbank, da oni imaju najpovoljnije kredite, te da otišli su u banku, tamo su im ponudili kredit u švicarskim francima, rekli su da je to najpovoljniji kredit, druge kredite i u drugim valutama nisu spominjali, rekli su im koju dokumentaciju treba donijeti, supruga je skupila tu dokumentaciju, donijela i kredit je bio odobren; da iznos kredita je bio negdje oko 20.000,00 švicarskih franaka, kredit je isplaćen u protuvrijednosti u kunama, to je bilo negdje oko 94.000,00 kuna, ali koliko se sjeća to je išlo prema predračunu plaćeno auto kući, da kredit je bio na 7 godina, odnosno 84 mjeseca, rata je bila 288,00 švicarskih franaka, prva rata je bila 1.8.2005., i franci su pretvarani u kune svakog 1. u mjesecu po srednjem tečaju HNB, da svakog prvog u mjesecu u pravilu je on nosio novce koje je supruga sa svojeg računa dizala, on je to nosio direktno u banku i tamo je uplaćivao novac, odnosno te rate, da sve je u principu išlo u redu dok tamo negdje čini mu se početkom 2009. godine, je rata počela rasti, enormno, da i prije je rata varirala, te da na njegovo pitanje koliki je ostatak duga, je primijetio, tamo negdje sredinom 2009. godine, da je dug veći nego što je bio pri uplati rate, a kod slijedeće rate koja je redovito plaćena, dug je bio još veći, a na njegovo pitanje službenik na šalteru je rekao da je to zbog kamate i valutne klauzule, da je tečaj franka naglo rastao, da na neki način ga je i panika primila što će se dogoditi i kak će supruga otplatiti kredit, jer uz redovitu otplatu dug je u kunama bio sve veći i veći, te da u tom trenutku tražili su što i kako izaći iz tog začaranog kruga, i supruga mu je rekla da najbolje da se probaju riješiti toga kredita, to je otprilike dvije godine je ostalo do otplate, da ga probaju prebiti i odlučili su se na to, u banci su rekli koliko treba još otplatiti, obračunali su sve kako to ide, nekakva kamata, nekakvi postotak je bio za prijevremenu otplatu, nekakvih dva i pol posto od ostatka duga i negdje čini mu se oko 32 – 33 tisuće kuna je još ostalo i to su otplatili i zatvorili kredit. Na pitanje punomoćnice tužiteljice da li je sa suprugom odlazio u banku kad su se vršili pregovori za sklapanje kredita, odgovorio je da je. Na pitanje je li njegova supruga mogla pregovarati o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu, odgovorio je da ne, nije bilo pregovora o bilo čemu, nije ni ponuđeno bilo, to je bio tipski ugovor. Na pitanje je li taj ugovor bio unaprijed sastavljen ili je bio pisan pred njima, odgovorio je da unaprijed je bio. Na pitanje je li njegovu suprugu itko u banci upozorio na rizike vezano za promjenjivu kamatnu stopu i valutu CHF, odgovorio je da ne, bilo je samo rečeno da je švicarski franak siguran, stabilan i ni o kakvim rizicima nije bilo govora. Na pitanje je li njegovu suprugu kod javnog bilježnika bilo tko upozorio za rizike vezane uz kamatnu stopu i valutu CHF, odgovorio je da nije bilo ni tamo nikakvih upozorenja, bili su pročitane osnove samoga ugovora, vezano za iznos, kamatu, rok otplate i o posljedicama ako se obaveze po kreditu ne ispune. Na pitanje je li njegovoj supruzi u banci predočena bilo kakva odluka ili akt banke na koji način se mijenja kamatna stopa, odgovorio je da koliko se sjeća nije predočen nikakav takav dokument. Na pitanje je li njegova supruga postupala s povjerenjem u banku, odgovorio je da da, nije bilo razloga da ne vjeruje u ono što su govorili u banci o kreditu. Na pitanje da li se sjeća koliko je porasla rata, kolika je bila najviša, a koliko je bila početna, odgovorio je da misli da je početna bila pretvoreni franci u kune, 1.362,00 kune, a prije prebijanja kredita išlo je do 1.700,00 kuna. Na pitanje da li su njegovoj supruzi nudili kredite i u drugim valutama, odgovorio je da to je rekao, da ne, nije bilo ponude za nikakve druge kredite.
18. CU je u svojstvu tužitelja iskazala da znači odlučila je kupiti auto, tragala je za njim i kad je našla koji želi u AMC Međimurje, tamo je rekla da hoće ga kupiti na kredit, te da rečeno joj je da oni u pravilu surađuju sa Volksbankom i nije išla ni u koju drugu banku, nego tamo, i poslušala je uvjete kredita, prije potpisivanja ugovora i s puno povjerenja je krenula, kako joj je i prezentirano tamo, kamate 5,5 posto, promjenjiva je kamata; da li zna što je to, zna, ali nije očekivala da će je zadesiti i sa kamatama a i sa valutnom klauzulom, pogotovo zato što je tamo bila decidirano uvjeravana da je to najpovoljniji kredit za nju, budući da je to čvrsta, stabilna valuta; da krenula je s otplatom, 29.06.2005. je uzet kredit, a sedmi mjesec nisu trebali uplatiti prvu ratu, pa su joj interkalarnu kamatu zaračunali, krenuli su s otplatom u osmom mjesecu i sve je išlo u redu u početku, međutim kako su mjeseci prolazili ona više nije znala koliko će njena rata iznositi, da svaki put, svaki mjesec morala je vaditi više od plaće, da bi muž to odnio u banku, da jednom mu je rekla da pita tamo kako će se ona, i kada riješiti tog kredita, i zna da je tada imala razloga za plač, jer je došao doma i rekao je da mu je službenik u banci odgovorio na njeno pitanje, na način da je službenik slegnuo ramenima, da ona je tada već bila jako frustrirana i sve je eskaliralo u petoj godini otplate, kada je rata jako narasla i nije znala što napraviti, bila je potištena, posramljena pred sinovima, i odlučila da mora naći način da se toga riješi, da ni to joj nije bilo lako, jer su se trebali snaći kako trideset i nešto tisuća kuna, ali su se snašli i to je prebila; da možda nije bitno za ovaj sud, ali ona je to tako intenzivno doživljavala, 2010. godine njoj je dijagnosticiran karcinom, takva je, intenzivno sve doživljava, te da čitala je ona po novinama, medijima, tužne i tragične priče ljudi koji su bili u sličnoj situaciji, kod nje nije bila velika cifra, ali osjećaj je bio isti, pretpostavlja, da nekako nije to neki novac, ali se nekako zbog onog osjećaja pravde, da joj pravo proba reći da je u pravu, da nije dobro prošla s tim kreditom, da nije bila kriva, da je bila uvučena u nešto čemu se nije nadala, a s povjerenjem je ušla u tu banku, pomalo i ljuta što joj se nikakav rizik nije spominjao, nikad je se nije obavijestilo što se događa i to je na nju strašno djelovalo, te da to joj je bio prvi i zadnji kredit, a bila je jamac puno puta, te da ne zna više što reći. Na pitanje svoje punomoćnice je li mogla utjecati na bilo koju odredbu ugovora o kreditu, odgovorila je da ne, to su bili papiri, na brzinu se pročitalo, tipski ugovor je bio. Na pitanje je li taj ugovor bio unaprijed pripremljeni, ili se pisao preda njom, odgovorila je da bio je pripremljen. Na pitanje je li bila upozorena o bilo kakvom riziku o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti CHF, odgovorila je da nije bila upozorena. Na pitanje je li kod javnog bilježnika bila upozorena o bilo kakvom riziku vezano o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valuti CHF, odgovorila je da ne, osim, krajnja odrednica je bila moguća ovrha. Na pitanje je li joj u banci ili kod javnog bilježnika predočena bilo kakva odluka o promjeni kamatne stope, odnosno drugi akti banke o promjeni kamatnih stopa, te valuti CHF odgovorila je da ne. Na pitanje da je bila upozorena na kakve rizike, bi li uzela kredit, odgovorila je da nikad. Na pitanje da li zna koliko puta se mijenjala kamatna stopa za vrijeme trajanja ugovornog odnosa, odgovorila je da broj ne zna, ali bilo je u početku 5,5 posto, a kasnije je rasla, pa i preko 7 posto. Na pitanje zna li koliko je rata porasla, koliko je bila početna, a koliko najviša rata, odgovorila je da početna je bila oko 288 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti, što je bilo oko 1.300,00 kuna, a posljednja prije njezine odluke da to riješi kako zna, je bila blizu 1.700,00 kuna.
19. Nedvojbena je činjenica da je predmetni Ugovor o kreditu sačinio pravni prednik tuženika Volksbank d.d., a da tužitelj i navedena banka kao ugovorne strane o pojedinačnim odredbama toga Ugovora nisu posebno pregovarali. Naime, uvjet pojedinačnog pregovaranja bio bi ispunjen kada bi tužitelj imao stvarnu mogućnost utjecati na sadržaj odredbi odnosno ishoditi promjenu pojedinih, od strane banke ponuđenih odredaba ugovora o kreditu. Nadalje, iz iskaza saslušanog svjedoka i iskaza tužitelja, a koji iskazi nisu ničime dovedeni u sumnju, proizlazi kako tužitelju prilikom dogovaranja i ugovaranja predmetnog kredita od strane službenika banke nije na razumljiv i jasan način pojašnjeno značenje ugovorene promjenjivosti kamatne stope, kao ni značenje valutne klauzule kojom se otplata kredita veže za valutu CHF.
20. Stoga sud zaključuje kako tuženik nije dokazao da je prilikom ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu tužitelju dao sve relevantne informacije osnovom kojih bi tužitelj bio u mogućnosti donijeti promišljenu odluku o preuzimanju obveza po predmetnom kreditu ugovorenom uz valutnu klauzulu u CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu.
21. Nije sporno da banke kreditori mogu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu, ali moraju takvu stopu ugovarati tako da su korisniku kredita poznati parametri na temelju kojih će se ta kamatna stopa mijenjati.
22. Odredba predmetnog Ugovora o kreditu koja promjenu ugovorne kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno (a ne naknadno jednostranim donošenjem posebnih dokumenata) precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
23. Kod nedvojbene činjenice da ugovorne strane nisu pojedinačno pregovarale o ugovornoj odredbi o promjenjivosti kamatne stope, a da je promjena kamatne stope vezana uz jednostrane akte tuženika, to je takva neodređena formulacija nerazumljiva za prosječnog potrošača, ovdje tužitelja i dovela je do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelju, budući da isti nije mogao ocijeniti kako i u kojem smjeru će se tijekom budućeg razdoblja kretati kamatna stopa, a što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, slijedom čega je takva odredba nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, odnosno čl. 96. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ZZP/07, koji je bio na snazi u utuženom razdoblju, te kao takva ništetna sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP/03, odnosno čl. 102. st. 1. ZZP/07. Naime, odredbe Ugovora o kreditu ne sadrže niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa se takve odredbe ne mogu smatrati razumljivima u smislu da tužitelj kao potrošač raspolaže objektivnim kriterijima na osnovi kojih bi bila određena promjenjivost kamatne stope odnosno predmet njegove obveze, a koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita.
24. Nadalje, u predmetu Suda Europske unije br. C-472/10 u postupku prethodnog odlučivanja, od strane neovisne odvjetnice izraženo je pravno shvaćanje prema kojem ugovorne odredbe koje omogućuju jednostranu izmjenu ugovora nisu automatski nepoštene, već su to samo one odredbe koje dopuštaju izmjenu bez valjanog razloga ili koje u sebi ne sadrže razlog za izmjenu, time da razlog mora biti izrijekom naveden u ugovornoj odredbi. U smislu navedenog, a imajući u vidu da predmetnim Ugovorom nisu bili određeno precizirani razlozi za izmjenu kamatne stope ubuduće, odredba o promjenjivosti kamatne stope je nerazumljiva i slijedom toga nepoštena.
25. Nedvojbeno je da se niti o ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF između stranaka nije pojedinačno pregovaralo. Slijedom toga ukazuje se da pri zaključenju predmetnog Ugovora o kreditu tuženik kao trgovac nije ovdje tužitelja kao potrošača informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je također imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
26. Naime, banka je (pravni prednik tuženika) i prije i u vrijeme zaključenja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, da je rast tečaja CHF u kontekstu uvođenja Eurozone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF, te je još veći i zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a i neizvjestan je iznos i glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti u CHF što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.
27. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio presudu, između ostalih banaka, i u odnosu na pravnog prednika tuženika, Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), kojom je presudom utvrđeno da je u tom predmetu osmotužena Sberbank d.d. u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Sberbank d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81.,82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom Sberbank d.d. i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora Sberbank d.d. kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku Sberbank d.d. o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time Sberbank d.d. postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;
28. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je prednje navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ostale u tom sporu tužene banke u dijelu u kojem je utvrđeno da su povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015.
29. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 9.4.2015. slijedi da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva.
30. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. /kojoj je prethodila odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/15 od 13. prosinca 2016. kojom je usvojena tužba tužitelja udruge Potrošač i ukinuta odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u točki I. izreke presude i rješenja u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja udruge Potrošač protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u točki I.1. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje da su tuženici „povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo“) i točki I.2. izreke (kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na osmotuženu banku Sberbank d.d. glede utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima se određuje da je ugovorna kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke) te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak; te odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt 575/16-5 od 3. listopada 2017. kojom je isti ukinuo negativnu odluku Visokog trgovačkog suda broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. vezano za valutu, te u odnosu na pravnog prednika ovdje tuženika, u tom sporu osmotužene Sberbank d.d., i vezano za promjenjivu kamatu, te je predmet u tom dijelu vraćen Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske na ponovno odlučivanje/, potvrđena je ranije navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je u odnosu na sve tužene banke, te i u odnosu na pravnog prednika ovdje tuženika, u tom predmetu osmotužene Sberbank d.d., utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Nadalje, navedenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i u dijelu u kojem je utvrđeno da je pravni prednik tuženika, u tom predmetu osmotužena banka Sberbank d.d. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Revizije podnesene protiv ove presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/201717-10 od 14. lipnja 2018. odbijene su odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019.
31. Nadalje, i prema presudi Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014. čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.
32. U odnosu na navode tuženika da se utvrđenja iz parnice "Potrošač" ne mogu primijeniti na ovaj slučaj, sud ističe da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na to pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u ovom postupku.
33. Nadalje, odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje u tekstu: ZZP) određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
34. Citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.
35. Iako je u konkretnom slučaju kredit po predmetnom Ugovoru o kreditu odobren i realiziran za kupnju vozila, radi se o potrošačkom ugovoru, sklopljenom od strane tužitelja kao fizičke osobe, za kupnju osobnog motornog vozila. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti otplaćeni. Stoga se i na predmetni ugovor primjenjuju utvrđenja iz navedene kolektivne parnice za zaštitu prava i interesa potrošača.
36. Dakle, imajući u vidu naprijed gore označene odredbe ZPP-a i ZZP-a, kao i činjenicu da su ovdje sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, u ovom postupku ne bi bilo potrebno utvrđivati da li se o predmetnim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. No, i iz u ovom postupku provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo. Naime, tuženik je u ovom postupku mogao dokazivati da, za razliku od onoga što je utvrđeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, pri sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu nije narušena pravična ravnoteža između prava i obveza stranaka u smislu prethodno navedenih odredbi ZZP/03. Međutim, osnovom provedenih dokaza sud utvrđuje da su tvrdnje tuženika da bi odredbe o promjenjivosti kamatne stope i o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bile suštinski razumljive, odnosno da je od strane tuženika tužitelju objašnjeno kakav konkretan rizik preuzima sklapanjem ugovora uz primjenu tih ugovornih odredbi, ostale nedokazane.
37. Odredbom čl. 55. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba je da tužitelj kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba n8poštena.
38. Shodno iznesenom, tužitelj se osnovano poziva na ništetnost u tužbi naznačenih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa prema odluci kreditora, ovdje tuženika, te kojima je glavnica kredita odnosno otplata kredita vezana uz valutu CHF.
39. Zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa po predmetnom Ugovoru o kreditu restitucijski je zahtjev kao posljedica činjenice da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu vezanu za CHF ništetne. Odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine, a u konkretnom slučaju tužitelju je plaćanjem anuiteta otplate kredita obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.
40. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.
41. U presudi CUO i CUOK protiv Cajasur Banco i Banco Bilbao Viscaya Argentaria SA u spojenim predmetima C154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
42. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s početno ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označene odredbe a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati, dok pozivanje tuženika na činjenicu da su stranke ugovorile promjenjivu a ne fiksnu kamatu stopu nije od utjecaja budući da je takvo ugovaranje bilo protivno gore navedenim odlukama donesenim u kolektivnim sporovima koje su direktno primjenjive u konkretnom slučaju.
43. Obzirom da je čl. 87. ZZP/03 propisano da nepoštena ugovorna odredba je ništava (st. 1.), a da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (st. 2.), te odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen, znači da predmetni ugovor može opstati i bez ništetnih odredaba o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule, a ništetni dio ugovora ima se načelno smatrati kao da nikada nije postojao, tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača, s posljedicom uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedene odredbe ne bi postojale. To u odnosu na ugovorenu početnu kamatnu stopu ugovorne kamate ne znači da se navedena kamatna stopa smatra fiksnom kamatnom stopom, već se ista primjenjuje sve dotle dok se na zakonom propisani način ne nadomjesti dio ugovorne odredbe koji je utvrđen ništetnim i uspostavi zakonit mehanizam promjene kamatne stope. Naime, ugovaranje promjenjive kamatne stope, samo za sebe ne isključuje primjenu početno ugovorene kamatne stope u situaciji kada je utvrđeno da je jednostrana promjena kamatne stope ništetna.
44. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tuženika nepoštene, što je na identičan način ustanovljeno i u ovom postupku, zaključuje se da je predmetni ugovor o kreditu protivan citiranim prisilnim propisima i moralu društva, te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 1115. ZOO-a mora platiti zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.
45. Budući da je dio ugovornih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu, a koje se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, ništetan, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog Ugovora, odnosno takvih ugovornih odredaba Ugovora o kreditu primio, a što je po mišljenju suda sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Odredbom čl. 1111. ZOO-a određeno je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga odnosno ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi, a prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kada se vraća stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. U ovoj pravnoj stvari tuženik je kao stjecatelj nepošten od samog dana sklapanja Ugovora o kreditu jer je, kako je prethodno rečeno, utvrđeno da je riječ o nepoštenoj klauzuli promjene ugovorne kamatne stope bez unaprijed određenih kriterija, te nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli.
46. Obzirom na nespornu visinu tužbenog zahtjeva, sud iz razloga ekonomičnosti i efikasnosti ovog sudskog postupka nije provodio po tužitelju predloženi dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.
47. Osnovom svega iznesenoga tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu utuženog ukupnog iznosa od 1.095,44 EUR (8.253,58 kuna) utvrđen je u cijelosti osnovanim.
48. Tužitelju na navedeni glavnični iznos pripada pravo na isplatu zatezne kamate, sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a od dospijeća pojedinačnih mjesečnih preplaćenih iznosa navedenih u postavljenom tužbenom zahtjevu tužitelju, te u izreci presude, do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. ZOO-a.
49. Kod instituta stjecanja bez osnove zakon ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti članak 225. ZOO-a, koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.
50. Zastara ovdje utužene novčane tražbine nije nastupila jer je u ovom slučaju tužitelj kao vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje novčane obveze tek kad se utvrdi da su sporne odredbe ugovora ništetne (članak 215. st. 1. ZOO-a).
51. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci broj Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je u Zaključku sa svoje sjednice od 30. siječnja 2020. zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda održanoj 31. siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF (Broj: Su-IV-33/2022-2), prema kojem ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba prednje navedena pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
52. Shodno iznesenom, ništetnost ugovornih odredbi ugovora o kreditu u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu i u odnosu na valutu CHF pravomoćno je ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, i to u odnosu na ovdje tuženika kako glede promjenjive kamatne stope tako i glede ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018.
53. Obzirom da je tužba tužitelja podnesena dana 15. ožujka 2023., po tuženiku istaknuti prigovor zastare u cijelosti je neosnovan.
54. Slijedom svega iznijetog, tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti je usvojen, kako je to odlučeno u izreci presude.
55. O naknadi troškova ovog postupka odlučeno je temeljem odredbi članka 164. i članka 154. st. 1. ZPP-a, a u svezi s člankom 155. ZPP-a, te primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23 – dalje: Tarifa).
55.1. Tužitelju su priznati troškovi sastava tužbe od 15.3.2023. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 7. t. 1. Tarife), sastava podneska od 31.10.2023. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 16.5.2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), sastava podneska od 5.6.2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 8. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 15.9.2025. u iznosu od 150,00 EUR (Tbr. 9. t. 1. Tarife), zastupanja na ročištu od 22.10.2025. u iznosu od 75,00 EUR (Tbr. 9. t. 3. Tarife), poreza na dodanu vrijednost na ukupni iznos od 825,00 EUR, po stopi od 25%, u iznosu od 206,25 EUR (Tbr. 46. Tarife), trošak preliminarnog vještačenja u iznosu od 58,07 EUR (437,50 kn), te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 EUR, sveukupno 1.109,23 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana presuđenja s kojim je danom visina troškova utvrđena, pa do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. st. 2. ZOO-a.
Čakovec, 22. listopada 2025.
Sutkinja:
Sandra Oletić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od petnaest dana od dana objave presude, pismeno putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni Županijski sud.
O tom obavijest:
1. tužitelj po punomoćnici
2. tuženik po punomoćniku
