REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4732/2024-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužiteljice MF (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], koju zastupa punomoćnica Marta Šimrak Lukavski, odvjetnica u Zajedničkom odvjetničkom uredu Marta Šimrak Lukavski i Sanja Turković, Zagreb, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB: 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojega zastupaju punomoćnici Krešimir Ćurković i Iris Šanjug, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 15. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljice, zamjenika punomoćnice tužiteljice ĐF i zamjenice punomoćnika tuženika RF, **.**.2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim čl. 5. stavak 2. Ugovora o kreditu br. 016-536/2007, potvrđen od strane javnog bilježnika Željke Horvat Pernar iz Zagreba, Savska 9 pod brojem OV-8505/2007 od 24. svibnja 2007. koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50% (jedan cijelihpedeset posto)."

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. isplatiti tužiteljici MF iznos od 155,71 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 24. svibnja 2007. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određivala za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 307,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 22. listopada 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1.Tužiteljica u tužbi i tijekom postupka navodi da je u svojstvu korisnice kredita 24.5.2007. s tuženikom sklopila Ugovor o kreditu br. 016-536/2007, potvrđen istoga dana po javnom bilježniku Željki Horvat Pernar iz Zagreba, a kojim joj je tuženik stavio na raspolaganje iznos od 17.715,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti za kupnju motornog vozila. Predmetni ugovor predstavlja tipski ugovor u kojem je ujedno ugovorena odredba koja se odnosi na troškove obrade kredita, a koja odredba je nepoštena i ništetna. Naime, ta odredba koja se odnosila na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva i bila je sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njezin sadržaj i kojom je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, ukazuje na zaključak da takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Osim toga, tuženik nije tužiteljici iskazao koji su to točno troškovi u svezi postupka odobravanja kredita da bi ih tužiteljica morala naknaditi, niti joj je objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži, odnosno nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada. Slijedom svega toga, tužiteljica u konačnici predlaže donijeti presudu kojom će se utvrditi ništetnost u izreci citirane odredbe o troškovima obrade kredita, kao i naložiti tuženiku isplata – povrat iznosa od sada 155,71 EUR koji je tužiteljici bez valjane pravne osnove tuženik ustegnuo-naplatio sa zateznim kamatama tekućim od 24.5.2007. do isplate i troškovima postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu i kasnije u cijelosti osporava osnovu tužbe i tužbenog zahtjeva, dok visinu zahtjeva za isplatu ne čini spornom. Prvenstveno ističe prigovor zastare, a nastavno navodi da tužba uopće ne sadrži činjeničnu osnovu i predložene dokaze koji bi bili od utjecaja u ovoj pravnoj stvari, dakle eventualno ukazivali na ništetnost osporene odredbe. Smatra da su konkretnom slučaju tužiteljica i tuženik pojedinačno pregovarali o spornoj odredbi te Ugovor o kreditu odgovara iskazanoj volji ugovornih strana. Ta odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije dopušteno ocjenjivati njezinu nepoštenost. Naknada za obradu kredita valjano je ugovorena, a ista nije bila protivna tada pozitivnim propisima i predstavljala je uobičajenu praksu u poslovanju banaka tako da ista sigurno nije mogla uzrokovati neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača.

. Tužiteljica je o naplati predmetne naknade svakako već prije bila upoznata jer se ista odredba nalazi u Tarifi naknada banke odobrenoj od strane Hrvatske narodne banke koje se nalazi izvješena u svim poslovnicama, predočava klijentima te se nalazi i na internetskim stranicama tuženika, na što je sve tužiteljica pristala potpisom ugovora. Ugovor o kreditu potvrđen je i od javnog bilježnika zbog čega predstavlja javnobilježnički akt i kao takav ima dokaznu snagu javne isprave, tj. istinit je o predstavlja pravu volju tužiteljice, dok se ne dokaže suprotno. Tuženik osporava i zatraženi tijek zateznih kamata te konačno predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova postupka.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu br. 016-536/2007 od 24.5.2007. s potvrdom javnog bilježnika, otplatne planove, specifikaciju uplata, dopis tuženika od 11.3.2021., pregled prometa za klijenta, saslušana je tužiteljica.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23 - dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjevi su osnovani.

6. Između stranaka nije sporno da su tužiteljica i tuženik 24.5.2007. sklopili Ugovor o kreditu br. 016-536/2007, potvrđen istoga dana po javnom bilježniku Željki Horvat Pernar iz Zagreba pod br. OV-8505/2007, a kojim je tuženik kao banka (tada pod nazivom Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 17.715,00 CHF prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita i to za kupnju novog motornog vozila. Rok otplate kredita bio je 7 godina u 84 mjesečna anuiteta. U čl. 5. st. 2. Ugovora naznačeno je da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,50 % iznosa kredita.

8. Nadalje, nije sporno da je tuženik doista u skladu s gore citiranom odredbom Ugovora o kreditu tužiteljici prije isplate kredita ustegnuo-naplatio troškove obrade kredita sada u iznosu od 155,71 EUR. Između stranaka svakako je ostalo sporno da li je predmetna ugovorna odredba kojom je tuženik ovlašten naplatiti naknadu za obradu kredita ništetna te ovisno o tome pripada li tužiteljici pravo na povrat tako isplaćenog iznosa.

9. Prema odredbi čl. 81. st. 1. u vrijeme sklapanja Ugovora važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03. – dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odredbi st. 2. istoga članka navedeno je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Sukladno odredbi st. 4. tog članka ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

10. Iz predmetnog Ugovora razvidno je da se radilo o potrošačkom ugovoru i to unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika na koji tužiteljica nije imala utjecaj, a što je u svom iskazu koji sud prihvaća kao iskren i uvjerljiv dodatno potvrdila sama tužiteljica. S obzirom na navedeno, a u skladu s gore citiranim odredbama ZZP- a, na tuženiku je u ovom postupku bio teret dokazivanja da se o spornoj ugovornoj odredbi o naplati naknade za obradu kredita pojedinačno pregovaralo, a što tuženik ovdje ničim ne dokazuje. Tako tuženik npr. ne dokazuje da su stranke prije i u vrijeme sklapanja Ugovora pojedinačno pregovarale i utvrdile egzaktne parametre i način obračuna sporne naknade kojim bi tužiteljici bilo valjano obrazloženo što ugovorena naknada obuhvaća i zašto se naplaćuje, što sve pak ukazuje da je tuženik prema svom vlastitom nahođenju odredio visinu naknade i nametnuo je tužiteljici, pa stoga takva odredba nije razumljiva te nedvojbeno dovodi do zaključka da je u konkretnom slučaju visina naknade isključivo ovisila o odluci jedne ugovorne strane – ovdje tuženika. Tužiteljici su u ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma obračuna naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje iz te odredbe mogu proizaći, pa kako je ta odredba Ugovora o zaračunavanju naknade u konačnici ovisila isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti obračuna, to je predstavljalo odredbu koja je uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice jer je nastala situacija da je tuženik, kao vjerovnik, jednostrano odredio i nametnuo obvezu tužiteljici koju ista nije mogla valjano predvidjeti, na nju utjecati niti provjeriti njezinu visinu zbog nedostatka potrebnih jasnih i razumljivih kriterija, što je sve u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja. Iz tih razloga sporna odredba čl. 5. st. 2. Ugovora ukazuje se nepoštenom i stoga ništetnom (čl. 87. ZZP-a).

11. S obzirom na prethodno utvrđenje o ništetnosti spomenute ugovorne odredbe u smislu citiranih odredbi ZZP-a u svezi odredaba čl. 322. i čl. 324. Zakona o obveznim odnosima /"Narodne novine", br. 35/05. - dalje: ZOO/), pri tome shodno valja primijeniti odredbu čl. 323. st. 1. ZOO-a o posljedicama ništetnosti tj. vraćanju primljenog po osnovi ništetne odredbe uz odgovarajuću primjenu odredaba o vraćanju stečenog bez osnove. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je prema nalazu suda tuženik nepošten stjecatelj (istom je kao banci s obzirom na sve gore navedene okolnosti moralo biti poznato da se radi o nepoštenoj i stoga ništetnoj odredbi), to je isti u obvezi vratiti tužiteljici nepripadno stečeni iznos koji je obračunao i naplatio tužiteljici kao naknadu za obradu kredita, sve sa zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja.

12. Slijedom izloženoga, valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev te uz prethodno utvrđenje ništetnosti osporene odredbe naložiti tuženiku isplatu iznosa od ukupno 155,71 EUR za koji je provedenim dokazima utvrđeno da je od strane tuženika stečen bez osnove. Zatezne kamate u skladu s gore izloženim i traženju tužiteljice teku od dana nepripadnog stjecanja spornog iznosa 24.5.2007. pa je tako i odlučeno u izreci presude. Stopa zatezne kamate temelji se prvotno na odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine", br. 153/04.), a nakon 1.1.2008. na odredbama čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23. – dalje: ZO).

13. Tuženik svojim navodima nije uspio osporiti osnovu potraživanja tužiteljice. Za ovaj sud nije sporno da općenito odredba o naknadi za obradu kredita nije ništetna, međutim to ne isključuje njezinu eventualnu ništetnost ukoliko se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te je uzrokovala neravnotežu između potrošača i trgovca kao što je i utvrđeno u ovom konkretnom slučaju. Tijekom ovog postupka tuženik nije niti pokušao detaljno obrazložiti strukturu stvarnih troškova koji bi navodno bili obuhvaćeni i podmireni spornom naknadom, kao i njihovu visinu, dok sam način određivanja naknade u postotnom, a ne nominalnom iznosu jasno ukazuje da se ugovorena i naplaćena naknada ne može dovoditi u vezu s tuženikovim stvarnim troškovima sklapanja ugovora (nejasno je zašto bi sami po sebi ti troškovi bili viši ukoliko je iznos kredita viši). Okolnost da je naknada za obradu kredita prethodno bila predviđena i navedena u tuženikovim promotivnim i općim uvjetima ovdje nije odlučna, a s obzirom da tužiteljica nesporno nije imala nikakav utjecaj na sadržaj istih. Sporna odredba o naknadi za obradu kredita svakako ne predstavlja bitan sastojak ugovora o kreditu kako je isti određen odredbom čl. 1021. ZOO-a, dakle ne radi se o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a kada ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. Okolnost da je predmetni ugovor potvrđen po javnom bilježniku te stoga ima snagu javnobilježničkog akta sama za sebe ne dokazuje tvrdnje tuženika o pojedinačnom pregovaranju o spornoj odredbi (sud nije provodio dokaz saslušanjem po tuženiku predloženog svjedoka - javnog bilježnika koji je potvrdio sporni ugovor o kreditu, a cijeneći da je takvo saslušanje kraj svih gore utvrđenih činjenica nepotrebno i neodlučno u ovom postupku, odnosno postupanje javnog bilježnika razvidno je iz same javnobilježničke potvrde ugovora). U odnosu na istaknuti prigovor zastare za napomenuti je da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva (što je ovdje slučaj) počinje teći tek od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30.1.2020.), a kako se tek ovom nepravomoćnom odlukom utvrđuje ništetnost sporne odredbe o naknadi, to zastarni rok od 5 godina koji se ovdje primjenjuje (čl. 225 ZOO-a) nije niti počeo teći za utuženo potraživanje tužitelja te stoga zastara svakako nije mogla nastupiti.

14. Trošak tužiteljice odnosi se na trošak zastupanja iste po punomoćnici odvjetnici i to: za sastav tužbe – 25 bodova (Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /„Narodne novine“, br. 138/23. - dalje Tarifa/), za sastav podneska od 20.11.2024. (koji iako je podnesen bez prethodnog odobrenja sud smatra svrsishodnim u ovom postupku) – 25 bodova (Tbr. 8. t. 1. Tarife u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), za zastupanje na ročištima 6.5.2025. i 15.10.2025. – 2 x 25 bodova = 50 bodova (Tbr. 9. t. 1. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife) te za pristup na ročište za objavu ove presude – 12,50 bodova (Tbr. 9. t. 3. u svezi Tbr. 7. t. 1. Tarife), sve prema vrijednosti predmeta spora od 155,71 EUR (koju je sud odredio primjenom odredbe čl. 40. st. 3. ZPP-a na prigovor tuženika uzimajući u obzir da ovdje istaknuti zahtjev za utvrđenje samo služi za ocjenu osnovanosti zahtjeva za isplatu u tom iznosu), što ukupno čini 112,50 bodova koji primjenom Tbr. 54. Tarife daju iznos od 225,00 EUR. Tužiteljici je priznat i trošak PDV-a na troškove zastupanja u iznosu od 56,25 EUR, kao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 13,27 EUR i ovu presudu u istom iznosu sve sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", br. 118/18. i 51/23.) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", br. 37/23.), što sveukupno čini trošak tužiteljice u iznosu od 307,79 EUR.

15. Kako je tužiteljica u cijelosti uspjela u parnici, valjalo je primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a naložiti tuženiku naknaditi troškove tužiteljici u cijelosti, odnosno odbiti zahtjev tuženika za naknadu troškova.

16. Odluka o zateznim kamatama na trošak parničnog postupka tužiteljice temelji se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a, a ista teče od dana donošenja ove presude do isplate po stopi određenoj odredbom čl. 29. st. 2. ZO-a.

U Zagrebu 22. listopada 2025.

SUDAC:

MARIJAN GLAVAŠ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave iste. Žalba se podnosi putem ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. pun. tužiteljice

2. pun. tuženika