REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-986/2013-53
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji toga suda Ivanki Brletić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ZO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Marović i Partneri u Zagrebu, protiv tuženika PO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Ivani Mikić Brezović, odvjetnici u Zaprešiću, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane dana 8. rujna 2025. u nazočnosti tužitelja osobno uz punomoćnika Gordana Marovića, odvjetnika, te tuženika osobno uz punomoćnicu Ivanu Mikić Brezović, odvjetnicu, dana 22. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku PO da tužitelju ZO isplati iznos od 150.000,00 eur zajedno sa zateznom kamatom i to na iznos od:
- 2.000,00 eur od 2. siječnja 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. veljače 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. ožujka 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. travnja 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. svibnja 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. lipnja 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. srpnja 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. kolovoza 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. rujna 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. listopada 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. studenoga 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. prosinca 2010.,
- 2.000,00 eur od 2. siječnja 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. veljače 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. ožujka 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. travnja 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. svibnja 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. lipnja 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. srpnja 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. kolovoza 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. rujna 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. listopada 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. studenoga 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. prosinca 2011.,
- 2.000,00 eur od 2. siječnja 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. veljače 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. ožujka 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. travnja 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. svibnja 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. lipnja 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. srpnja 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. kolovoza 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. rujna 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. listopada 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. studenoga 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. prosinca 2012.,
- 2.000,00 eur od 2. siječnja 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. veljače 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. ožujka 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. travnja 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. svibnja 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. lipnja 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. srpnja 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. kolovoza 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. rujna 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. listopada 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. studenoga 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. prosinca 2013.,
- 2.000,00 eur od 2. siječnja 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. veljače 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. ožujka 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. travnja 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. svibnja 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. lipnja 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. srpnja 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. kolovoza 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. rujna 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. listopada 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. studenoga 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. prosinca 2014.,
- 2.000,00 eur od 2. siječnja 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. veljače 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. ožujka 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. travnja 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. svibnja 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. lipnja 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. srpnja 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. kolovoza 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. rujna 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. listopada 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. studenoga 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. prosinca 2015.,
- 2.000,00 eur od 2. siječnja 2016.,
- 2.000,00 eur od 2. veljače 2016. te na iznos od
- 2.000,00 eur od 2. ožujka 2016., sve do isplate te da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 33.603,47 eur zajedno sa zateznom kamatom od 22. listopada 2025. do isplate, sve kamate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena do 31. srpnja 2015., od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe iz podneska tužitelja od 11. svibnja 2017.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 29.12.2009. sklopio Ugovor temeljem kojega mu tuženik treba isplatiti iznos kunske protuvrijednosti od 150.000,00 eur i to u mjesečnim obrocima ne manjim od 2.000,00 eur pa kako mu do podnošenja tužbe tuženik nije ništa platio, to u tužbi potražuje dospjelih 70.000,00 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke zajedno sa zateznom kamatom na svaki pojedini iznos kunske protuvrijednosti od 2.000,00 eur mjesečno počev od zadnjeg dana u mjesecu, a u razdoblju od siječnja 2010. do studenoga 2012. Također potražuje i naknadu parničnog troška zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.
2. Međutim, u podnesku od 11.5.2017. (stranica 31-33) tužitelj je od tuženika zatražio i isplatu preostalih mjesečnih obroka novčane obveze tuženika iz predmetnog Ugovora navodeći da su isti u međuvremenu također dospjeli na naplatu pa stoga potražuje isplatu iznosa kunske protuvrijednosti od 150.000,00 eur s time da je na svaki pojedini mjesečni obrok u tom podnesku zatražio isplatu zateznih kamata počev već od drugog dana u mjesecu u razdoblju od siječnja 2010. od ožujka 2016. pa kako je ovakvim povećanjem tužbenog zahtjeva tužba preinačena, čemu se tuženik nije protivio, to je temeljem odredbe čl. 190. st. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP) odlučeno kao u izreci rješenja. Pri tome se napominje da je tužitelj na ročištu 25.9.2024. (stranica 88) naveo da zbog promjene važeće valute u Republici Hrvatskoj više ne potražuje isplatu kunske protuvrijednosti naznačenih iznosa, već da potražuje isplatu zatraženog iznosa u valuti eur, dok je na ročištu 8.9.2025. (stranica 113) naveo da na utuženi iznos potražuje zatezne kamate po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da osporava tužbu te da prema tužitelju nema nikakvih dugovanja ističući da tužitelj nije mogao prodati strojeve i opremu kojih nije bio vlasnik, a u daljnjem tijeku postupka (stranica 38) navodi da ne osporava postojanje Ugovora od 29.12.2009., ali tvrdi da je ugovorena cijena u cijelosti isplaćena pa čak i preplaćena. Stoga konačno predlaže tužbeni zahtjev odbiti te potražuje naknadu parničnog troška.
4. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor od 29.12.2009. (stranica 4-6, u daljnjem tekstu: Ugovor) te u dokumentaciju priloženu uz podnesak tužitelja od 20.3.2018. (list 44), saslušani su svjedoci ČO (stranica 48-50), UO (stranica 50-52), ĆO (stranica 60-62), DO (stranica 69 i 70), GO (stranica 71 i 72) i RO (stranica 102-104), a proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja (stranica 45-47 te 113 i 114) i tuženika (stranica 39, 40 te 114 i 115), kao stranaka, dok dokaz saslušanjem svjedoka JO nije proveden jer je tužitelj od toga dokaznog prijedloga odustao na ročištu 14.5.2025. (stranica 104), a nije proveden niti dokaz saslušanjem svjedoka SO jer je tuženik od toga dokaznog prijedloga odustao na tom istom ročištu (stranica 104).
5. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti.
6. Tužitelj u svom iskazu (stranica 45-47) navodi da je 1998. osnovao obrt [obrt], dok je negdje 2004. osnovao društvo Ekotisak d.o.o., a da se je u okviru toga obrta te poslije i u okviru ovoga društva, bavio tiskanjem ambalaže za prehrambenu industriju tj. izradom logotipa i tiskom na ambalažu s time da se je bavio i uvozom. Navodi da je tuženik u Austriji imao registriranu firmu Gastroverpackung te da su oni više godina poslovno dobro surađivali tako što je tuženik bio njegov kupac od 2003. S obzirom na to da se je htio riješiti pritisaka zbog vođenja firme, oglasio je prodaju društva Ekotisak d.o.o. pa kako se je tuženik pojavio kao potencijalni kupac s najpovoljnijom ponudom, a on je imao u njega povjerenja zbog dotadašnje dobre suradnje, to su dogovorili prodaju i sastavili predmetni Ugovor s time da tuženika nije zanimala kupnja cijele firme jer je poslovni prostor iste bio pod hipotekom, već je htio kupiti samo proizvodnju tj. strojeve (koji nisu bili uneseni u temeljni kapital društva Ekotisak d.o.o., nego su ranije bili uneseni kao osnovna sredstva njegovog obrta te čija je vrijednost bila oko 50.000,00 eur), kupce, dobavljače i radnike s time da je na kraju preuzeo dva radnika sukladno dogovoru. Međutim, tuženik mu temeljem toga Ugovora nije ništa platio. Inače zna da je tuženik par mjeseci prije ili nakon sklapanja ovoga Ugovora u Hrvatskoj osnovao društvo Remić trgovina te je jedno vrijeme uz njegovu dozvolu poslovao u njegovom poslovnom prostoru s time da ga je negdje godinu dana od sklapanja predmetnog Ugovora tuženik zamolio da mu pomogne oko poslovanja zbog čega je oko dva mjeseca bio u njegovoj firmi radi ponovnog organiziranja proizvodnje kako bi pokušao vratiti svoje stare kupce, u čemu je i uspio. Za ovaj posao mu nije ništa plaćeno, iako mu je tuženik obećao da će mu to platiti i to oko 1.000,00 eur mjesečno. Na posebno pitanje tvrdi da nakon sklapanja predmetnog Ugovora nije ništa naplaćivao od TO koji je inače bio njegov raniji kupac niti mu je dao nalog da ode u Austriju preuzeti robu u vrijednosti od 20.000,00 eur iz firme tuženika, a na daljnji upit poznaje li JO te je li s njime nastavio poslovati i nakon sklapanja predmetnog Ugovora, tvrdi da je i s njime ranije poslovao s time da ga je ponovno kontaktirao kada je ta dva mjeseca radio za tuženika kako bi ga zadržao kao kupca za tuženika, a sve zato što je on htio prekinuti suradnju s tuženikom jer je isti kasnio s naručenim poslovima.
7. Kod ovakvih navoda tužitelj je u cijelosti ostao u svom ponovnom iskazu (stranica 113 i 114) kada je pojasnio da mu je tuženik dogovoreni iznos od 150.000,00 eur trebao plaćati na njegov privatni račun u iznosima od po 2.000,00 eur mjesečno počev od 1.1.2010. s time da mu je rekao da s tom isplatom može pričekati, a kada ga je tuženik pozvao nakon otprilike godinu i pol do dvije da mu pomogne u povratu poslovanja odnosno da pokuša povratiti nekadašnje kupce, navedeno je prihvatio kako bi mu tuženik u slučaju boljeg poslovanja mogao izvršiti isplatu po predmetnom Ugovoru te je tada dolazio u firmu tuženika u Šenkovcu kao savjetnik oko mjesec i pol do dva mjeseca, svakodnevno od ponedjeljka do petka u vremenu od 7.00 do 15.00 sati s time da je taj posao obavljao bez ikakve naknade sve dok mu tuženik u jednom trenutku nije rekao da više ne treba dolaziti pri čemu mu je rekao i to da mu neće ništa platiti po predmetnom Ugovoru. Nakon toga više nije kontaktirao osobno s tuženikom, već se je obratio odvjetniku radi naplate ovoga potraživanja.
8. Tuženik u svom iskazu (stranica 39 i 40) tvrdi da tužitelja poznaje negdje od 2004. kada je s njime počeo poslovati budući je tužitelj imao firmu koja se je bavila proizvodnjom štampe, a on firmu u Austriji koja se ja bavila pakiranjem, trgovinom i prodajom. Navodi da je s tužiteljem mjesečno odrađivao posao u vrijednosti 10.000,00 do 15.000,00 eur, a nakon što je tužitelj početkom 2009. zapao u određene dugove, htio je prodati svoju firmu te su se oni dogovorili da od tužitelja preuzme kompletno poslovanje tj. strojeve, djelatnike kao i sve poslove, a ne da kupuje njegovu firmu, pa je u tom smislu i sklopljen predmetni Ugovor s time da je tužitelj u njegovoj firmi Remić trgovina d.o.o. vodio poslovanje "na crno" pri čemu je dogovoreno da će tužitelj iz te njegove firme "na crno" izvlačiti 2.000,00 eur mjesečno pa da će na taj način naplatiti ugovoreni iznos od 150.000,00 eur kroz 75 mjeseci i to tako da će od viška repromaterijala štampati višak proizvoda za druge dobavljače što je sve normalno funkcioniralo sve do početka 2013. kada su napravili veliki obračun. Naime, tada je došlo do problema jer je tužitelj dogovorio posao sa ŠO u vrijednosti od 20.000,00 eur s time da mu je tužitelj javio da je to dogovorio i dao nalog da se istome izda roba u toj vrijednosti, a koju VO nije platio. Nadalje, navodi kako je utvrdio da je društvo Flamma d.o.o. uplatilo na račun tužitelja iznos od 200.000,00 kn te da je bio dogovor da to društvo plati još 190.000,00 kn na račun društva Remić trgovina d.o.o., ali je i taj iznos uplaćen na račun tužitelja. Stoga tuženik tvrdi da je tužitelj ovako "na crno" naplatio veći iznos od ugovorenih 150.000,00 eur tj. iznos od 192.600,00 eur. Pri tome tuženik potvrđuje da tužitelju nije isplaćivao naknadu za vođenje poslovanja društva Remić trgovina d.o.o.
9. U svom ponovnom iskazu (stranica 114 i 115) tuženik je u cijelosti ostao kod ovakvog ranijeg iskaza s time da tvrdi kako je do prekida njihove suradnje došlo u ljeto ili jesen 2012. kada je saznao da je tužitelj na svoj račun uplatio preko 190.000,00 eur, iako mu je temeljem predmetnog Ugovora pripadao samo iznos od 150.000,00 eur. Stoga smatra da mu više ništa ne duguje pri čemu tvrdi da je predmetni Ugovor u cijelosti sastavio tužitelj, a da on na to nije imao primjedbi s time da je usmeno dogovoreno da će tužitelj radeći "na crno" i dalje voditi poslovanje i sam sebi isplaćivati ugovoreni iznos.
10. Svjedok ČO u svom iskazu (stranica 48-50) tvrdi da je počeo raditi za tužitelja 2005. i to najprije u njegovom obrtu, a potom u društvu Eko tisak d.o.o. i to sve do trenutka kada je tužitelj prodao strojeve i poslovanje tuženiku nakon čega je oko 2-2,5 godine radio u društvu Remić trgovina d.o.o. koje je bilo u vlasništvu tuženika s time da je on cijelo vrijeme radio u proizvodnji tj. na istom radnom mjestu pri čemu napominje da je u društvu Eko tisak d.o.o. bilo ukupno zaposleno troje radnika + tužitelj, a da je samo DO neposredno prije ove prodaje otišao raditi u jednu drugu firmu. Iako nije vidio ovaj ugovor o prodaji strojeva i poslovanja, čuo je da se spominje da je taj posao prodan za 150.000,00 eur te zna da je bilo jako puno kupaca s time da on nikada nije radio računovodstvene poslove pa tako niti obračun kupaca za tuženika, a na upit tuženika je li tužitelj s njime radio u hali u Šenkovcu, navodi da nije dok je on tamo radio, ali zna da je nakon toga nešto radio za tuženika, ne zna da li u radnom odnosu. Na daljnji upit tuženika ima li saznanja je li između stranaka postojao nekakav dogovor oko isplate naplaćenog posla, navodi da je valjda tužitelju nešto isplaćeno ako je bilo dogovoreno da će mu biti isplaćen iznos od 150.000,00 eur, ali mu on nije ništa isplaćivao, već je samo pisao račune prema kupcima koje je dostavljao u računovodstvo.
11. Svjedok UO u svom iskazu (stranica 50-52) također navodi da je radio za tužitelja i to najprije u njegovom obrtu, a zatim i u društvu Eko tisak d.o.o. da bi potom nastavio raditi iste poslove u samoj proizvodnji u društvu Remić trgovina d.o.o. u vlasništvu tuženika. Poznato mu je da je postojao dogovor između stranaka da tuženik preuzme radnike iz društva Eko tisak d.o.o. kao i sve strojeve i poslovanje i to za 150.000,00 eur, ali ne zna je li tuženik tužitelju taj iznos isplatio odnosno čuo je od tužitelja da mu je nešto sitno isplaćeno. Nadalje, tvrdi da mu je u društvu Remić trgovina d.o.o. tuženik bio šef s time da je i tužitelj dolazio u halu u Šenkovcu mjesec ili dva mjeseca i tamo radio te misli da je bio u radnom odnosu i da je za to primao plaću pri čemu je dogovarao poslove s kupcima jer je i došao tamo raditi zato da bi povratio u međuvremenu neke izgubljene prijašnje kupce Eko tiska d.o.o., ali mu nije poznato jesu li ovi kupci dio ugovorenog iznosa plaćali direktno tužitelju, a na pitanje tuženika je li tužitelj pisao račune prema naručiteljima posla, navodi kako vjeruje da je jer je radio i u kancelariji i u proizvodnji pa smatra da je imao uvid u poslovanje društva Remić trgovina d.o.o.
12. Svjedok ĆO u svom iskazu (stranica 60-62) tvrdi da je osnovao firmu prije 16 godina (iskazano na ročištu 17.3.2022.) te je ubrzo počeo poslovno surađivati s tužiteljem sve dok tužitelj nije prodao svoju firmu, a jer se je bavio pakiranjem šećera i drugih proizvoda za ugostiteljstvo, dok je tužitelj štampao prozirne folije i papir za ugostiteljski šećer uz napomenu da je potom jedno kraće vrijeme nastavio surađivati samo s tuženikom, dakle, ne i sa tužiteljem i to samo vezano uz kupnju stroja za pakiranje, dok se nisu razišli u poslovima jer mu je tuženik htio prodati stroj koji nije radio te mu je počeo prijetiti i njegovim kupcima govoriti protiv njega, a navodno je htio preuzeti njegov dio slovenskog tržišta s time da je, prije no što je tužitelj prodao tuženiku svoje poslovanje, od tuženikove tvrtke u Austriji kupovao keksiće tvrtke Koestiln koje mu je uredno i platio. Inače zna da su stranke razgovarale o vrijednosti ove prodaje oko 150.000,00 eur, ali ne zna je li tužitelj nakon te prodaje nastavio raditi za tuženika.
13. Svjedok DO u svom iskazu (stranica 69 i 70) navodi da je bio u radnom odnosu kod tužitelja nekih 8 godina do trenutka kada je tužitelj najavio da želi prodati svoju firmu kada se zaposlio u drugoj firmi u Velikoj Gorici koja se je bavila istim poslom. Čuo je da je tužitelj prodao firmu tuženiku kojeg poznaje jer je isti puno poslovao s tužiteljevom firmom s time da mu je prodao i posao kao i strojeve te su u tuženikovu firmu prešla i dva radnika, ali ne zna je li tužitelj isplaćen vezano uz tu prodaju. Inače zna da je s firmom Eko tisak d.o.o. poslovala i firma Flama, ali mu nije poznato je li ista nastavila poslovno surađivati s tuženikom.
14. Svjedok GO u svom iskazu (stranica 71 i 72) navodi da je za tuženika radio od 2010. do 2013. kao vozač s time da je po potrebi obavljao i druge poslove tj. na pakiranju šećera i keksa, dok je tužitelja upoznao preko tuženika, ali se nisu sretali kroz posao pa uopće ne zna da bi tužitelj prodao tuženiku nešto vezano uz poslovanje tužitelja. Međutim, poznato mu je da je tužitelj imao firmu [obrt] te poslije Eko tisak te da se je bavio tiskanjem papira za ugostiteljstvo što zna jer je jedanput išao po robu za tuženika pa konačno tvrdi kako zna, iako takav ugovor nije vidio, da je tužitelj tuženiku prodao firmu, a da je ranije rekao da mu to nije poznato zato što nije razumio pitanje. U svakom slučaju zna da je tuženik time kupio dva tiskarska stroja i stroj za rezanje papira kao i kupce te da je preuzeo dva radnika, a da je poslovanje u firmi tuženika Remić trgovina vodio OO, a potom tužitelj i to oko mjesec do dva s time da ne zna je li tužitelj tamo bio u radnom odnosu, ali zna da je dolazio svakodnevno kada bi ostalim djelatnicima raspoređivao zadatke, a znao je i voziti robu na autobusni kolodvor koju je trebalo poslati u Split, dok ga nije vidio da dogovara poslove te da rješava papirologiju i fakture, ali pretpostavlja da je i to radio. Nadalje, tvrdi da je od preuzetih kupaca od strane tužitelja najveća bila firma Flama te da ne zna zašto je tužitelj prestao raditi za tuženika.
15. Svjedokinja RO u svom iskazu (stranica 102-104) navodi da tužitelja poznaje jer je jedno kraće vrijeme, ne zna točno kada, koliko i po kojem osnovu, radio kao poslovođa u društvu Remić trgovina d.o.o. u Šenkovcu, što zna jer im se je i predstavio kao poslovođa, i to u radnom vremenu od 7.00 do 16.00 sati obavljajući uredske poslove pa pretpostavlja da je kontaktirao i sa kupcima pri čemu je i njima zaposlenicima isplaćivao plaću, dok tuženika poznaje kao vlasnika toga društva u kojem je radila, i to u proizvodnji, od 2011. pa sve dok je isto postojalo. Tvrdi da joj je tuženik rekao da je od tužitelja kupio njegovu firmu čime je preuzeo i njegove kupce, ali ne zna o kojoj kupoprodajnoj cijeni radilo niti je li ista isplaćena tužitelju od strane tuženika jer o tome s tužiteljem nije razgovarala, a na pitanje tuženika je li ikada čula za društvo Flama d.o.o., navodi da je isto bilo njihov kupac te da je taj kupac preuzet iz firme tužitelja i da je imalo sjedište u [adresa] pa su im slali robu preko vozača autobusa sa autobusnog kolodvora jer se nije radilo o većim količinama, a to su radili gotovo svaki drugi dan i to u razdoblju kada je tužitelj radio kao poslovođa ili kasnije. Za druge preuzete kupce ne zna, a ne zna niti je li tužitelj kao poslovođa imao pristup računu društva Remić trgovina d.o.o. na način da je mogao raspolagati sredstvima s toga računa kao što ne zna u kakvom su odnosu bile stranke nakon što tužitelj više tamo nije radio kao poslovođa.
16. Iskaz tužitelja u kojem isti tvrdi:
- da je tuženiku predmetnim Ugovorom prodao kompletnu proizvodnju društva Eko tisak d.o.o. zajedno sa svim strojevima i opremom te da mu je tim Ugovorom ustupio i ugovorene poslove kao i dotadašnje kupce, a da je tuženik sukladno njihovom dogovoru pri tome preuzeo i dva njegova radnika, s time da ovi strojevi nisu bili uneseni u temeljni kapital društva Ekotisak d.o.o., nego su ranije bili uneseni kao osnovna sredstva njegovog obrta te čija je vrijednost bila oko 50.000,00 eur;
- da mu je tuženik dogovoreni iznos od 150.000,00 eur trebao plaćati na njegov privatni račun u iznosima od po 2.000,00 eur mjesečno počev od 1.1.2010.;
- da mu tuženik temeljem toga Ugovora nije ništa platio te
- da ga je otprilike godinu i pol do dvije tuženik pozvao da mu pomogne povratiti nekadašnje kupce radi čega je dolazio u njegovu firmu u Šenkovcu kao savjetnik oko mjesec do dva mjeseca, ali da je taj posao obavljao bez ikakve naknade sve dok mu tuženik u jednom trenutku nije rekao da više ne treba dolaziti pri čemu mu je rekao i to da mu neće ništa platiti po predmetnom Ugovoru,
ovaj sud je prihvatio kao istinit jer je isti iznesen uvjerljivo i logično pri čemu se napominje da je i uvidom u predmetni Ugovor (list 4-6) utvrđeno da tužitelj, kao prodavatelj, ustupa tuženiku, kao kupcu, proizvodnju ambalaže i tisak sa svim strojevima i opremom opisanim u čl. 1. toga Ugovora uključujući i podatke o dotadašnjim kupcima i ostatke papira ili folije te ugovorene poslove za hrvatsko i slovensko tržište pri čemu tužitelj garantira da neće isti posao ili dotadašnje kupce usmjeravati na druge tiskare i da se neće sam baviti istim poslom idućih 75 mjeseci, dok je u čl. 2. toga Ugovora ugovorena cijena od 150.000,00 eur, dok je isplata ugovorena u mjesečnim anuitetima od najmanje 2.000,00 eur u narednih 75 mjeseci počev od 1.1.2010.
17. Pri tome se napominje da tuženik niti u odgovoru na tužbu niti u svom iskazu ne osporava da je s tužiteljem sklopio predmetni Ugovor te da je u istome ugovorena cijena od 150.000,00 eur koja je trebala tužitelju biti plaćena kroz 75 mjeseci, već samo u odgovoru na tužbu ističe da mu tužitelj nije mogao prodati strojeve i opremu kojih nije bio vlasnik ne obrazlažući uopće o kojim se to strojevima i opremi radi odnosno zašto bi to bilo relevantno u ovome postupku kraj činjenice da nije sporno da je između njih ugovorena cijena od 150.000,00 eur za kupnju cjelokupnog poslovanja tužitelja, dok u daljnjem tijeku postupka tvrdi da je ova ugovorena cijena tužitelju isplaćena u cijelosti pa čak i preplaćena jer da je tužitelj u njegovoj firmi Remić trgovina d.o.o. vodio poslovanje "na crno" pri čemu je dogovoreno da će tužitelj iz te njegove firme "na crno" izvlačiti 2.000,00 eur mjesečno pa da će na taj način naplatiti ugovoreni iznos od 150.000,00 eur kroz 75 mjeseci i to tako da će od viška repromaterijala štampati višak proizvoda za druge dobavljače što je sve normalno funkcioniralo sve do početka 2013. kada su napravili veliki obračun te kada je došlo do problema jer da je tužitelj dogovorio posao sa ŠO u vrijednosti od 20.000,00 eur i dao nalog da se istome izda roba u toj vrijednosti, a koju VO nije platio. Nadalje, navodi kako je utvrdio da je društvo Flamma d.o.o. uplatilo na račun tužitelja iznos od 200.000,00 kn te da je bio dogovor da to društvo plati još 190.000,00 kn na račun društva Remić trgovina d.o.o., ali je i taj iznos uplaćen na račun tužitelja. Stoga tuženik tvrdi da je tužitelj ovako "na crno" naplatio iznos od 192.600,00 eur pa da je time preplaćen ovaj ugovoreni iznos od 150.000,00 eur pri čemu potvrđuje da tužitelju nije isplaćivao naknadu za vođenje poslovanja društva Remić trgovina d.o.o.
18. Međutim, sud nije prihvatio kao istinit iskaz tuženika u dijelu u kojem isti tvrdi da je ugovorenu cijenu od 150.000,00 eur tužitelju isplatio odnosno da je istu čak i preplatio jer iskaz tuženika u tom dijelu nije iznesen uvjerljivo niti životno logično, a navedeno ne proizlazi niti iz iskaza svjedoka GO, RO, OO i UO, koje je na ročištu 4.12.2017. (stranica 38) tuženik i predložio saslušati upravo na okolnost da su dugovanja po predmetnom Ugovoru u cijelosti isplaćena odnosno da je ugovorena cijena i preplaćena.
19. Naime, svjedok GO u svom iskazu tvrdi da uopće ne zna da bi tužitelj prodao tuženiku nešto vezano uz svoje poslovanje, već samo zna da je tužitelj u jednom razdoblju oko mjesec do dva mjeseca vodio poslovanje društva Remić trgovina d.o.o. kada je ostalim djelatnicima raspoređivao zadatke pri čemu nije vidio da dogovara poslove te da rješava papirologiju i fakture pa samo pretpostavlja da je i to radio. Nadalje, tvrdi da je od preuzetih kupaca od strane tužitelja najveća bila firma Flama te da ne zna zašto je tužitelj prestao raditi za tuženika.
20. Svjedokinja RO u svom iskazu također potvrđuje da je tužitelj jedno kraće vrijeme radio kao poslovođa u društvu Remić trgovina d.o.o. u Šenkovcu pa pretpostavlja da je kontaktirao i sa kupcima među kojima je bilo i društvo Flama d.o.o. iz Splita koji kupac je preuzet iz firme tužitelja, ali ne zna je li tužitelj kao poslovođa imao pristup računu društva Remić trgovina d.o.o. na način da je mogao raspolagati sredstvima s toga računa kao što ne zna u kakvom su odnosu bile stranke nakon što tužitelj više tamo nije radio kao poslovođa.
21. Svjedok OO u svom iskazu tvrdi da je u firmi Remić trgovina d.o.o. cijelo vrijeme radio u proizvodnji pri čemu je čuo da je tužitelj tuženiku prodao svoje poslovanje za 150.000,00 eur, ali on nikada nije radio računovodstvene poslove pa tako niti obračun kupaca za tuženika, dok za tužitelja zna da je jedno vrijeme nakon ove prodaje radio za tuženika. Međutim, o isplati ovog ugovorenog iznosa ništa ne zna.
22. Svjedok UO u svom iskazu također navodi da je u firmi Remić trgovina d.o.o. radio u proizvodnji te da zna kako je između stranaka postojao dogovor o preuzimanju poslovanja tužitelja za iznos od 150.000,00 eur, ali ne zna je li tuženik tužitelju taj iznos isplatio odnosno čuo je od tužitelja da mu je nešto sitno isplaćeno pri čemu zna da je i tužitelj dolazio u halu u Šenkovcu mjesec ili dva mjeseca i tamo radio te misli da je bio u radnom odnosu i da je za to primao plaću pri čemu je dogovarao poslove s kupcima jer je i došao tamo raditi zato da bi povratio u međuvremenu neke izgubljene prijašnje kupce Eko tiska d.o.o., ali mu nije poznato jesu li ovi kupci dio ugovorenog iznosa plaćali direktno tužitelju, a na pitanje tuženika je li tužitelj pisao račune prema naručiteljima posla, navodi kako vjeruje da je jer je radio i u kancelariji i u proizvodnji pa smatra da je imao uvid u poslovanje društva Remić trgovina d.o.o.
23. Dakle, niti jedan svjedok predložen od strane tuženika nema saznanja o tome da bi tuženik tužitelju isplatio ugovorenu cijenu od 150.000,00 eur odnosno da bi istu čak i preplatio radi čega je temeljem odredbe čl. 221.a ZPP-a, prema kojoj će sud o postojanju neke činjenice zaključiti primjenom pravila o teretu dokazivanja ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tu činjenicu utvrditi, naloženo tuženiku da tužitelju plati ugovoreni iznos od 150.000,00 eur zajedno sa zateznom kamatom kao u izreci presude na svaki pojedinačni iznos od po 2.000,00 eur počev od svakog drugog u mjesecu za tekući mjesec i to od 2.1.2010. pa do 2.3.2016. i to temeljem odredbe čl. 29. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23, u daljnjem
1 0
tekstu: ZOO), a sve imajući u vidu da je odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora (stranica 4-6) ugovorena cijena od 150.000,00 eur, a da će se isplata vršiti u mjesečnim anuitetima po najmanje 2.000,00 eur u narednih 75 mjeseci počev od 1.1.2010. pri čemu se napominje da tuženik ne tvrdi da bi bilo potrebe ove rate umanjivati "ako bi posao išao lošije" odnosno da bi takvo što bilo naknadno dogovoreno, a kako je to kao moguće ugovoreno u čl. 2. predmetnog Ugovora.
24. Sud pri tome nije posebno ocjenjivao iskaz svjedoka DO jer je tužitelj istoga predložio saslušati samo na okolnost predmeta ovoga Ugovora i dogovora ugovornih strana prilikom sklapanja istoga, a ovaj svjedok u svom iskazu jasno navodi da je samo čuo da je tužitelj prodao firmu tuženiku kojeg poznaje jer je isti puno poslovao s tužiteljevom firmom s time da mu je prodao i posao kao i strojeve te da su u tuženikovu firmu prešla i dva radnika, ali ne zna je li tužitelj isplaćen vezano uz tu prodaju.
25. Odluka o trošku postupka donijeta je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a isti se odnosi na trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku koji je određen temeljem Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23), prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja svake radnje, i to temeljem Tbr. 7. toč. 1. za sastav tužbe u iznosu od 1.056,00 eur (528 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 8. toč. 1. za sastav podneska od 17.3.2016. u iznosu od 1.056,00 eur (528 bodova x 2,00 eur) te za sastav podnesaka od 11.5.2017. i 20.3.2028. u iznosima od po 2.258,00 eur (1129 bodova x 2,00 eur), temeljem Tbr. 9. toč. 1. za zastupanje na ročištima 4.12.2017., 21.3.2018., 18.11.2019., 17.3.2022., 28.9.2022., 25.9.2024., 14.5.2025. i 8.9.2025. u iznosima od po 2.258,00 eur (1129 bodova x 2,00 eur) te temeljem Tbr. 9. toč. 2. za zastupanje na ročištu 11.5.2017. u iznosu od 1.129,00 eur (564,50 bodova x 2,00 eur) što ukupno iznosi 25.821,00 eur čemu je pribrojen PDV u visini od 25%, a u iznosu od 6.455,25 eur, dok trošak sudske pristojbe na tužbu iznosi 663,61 eur koliko iznosi i trošak sudske pristojbe na presudu pa to sveukupno daje iznos od 33.603,47 eur na koji iznos je tužitelju priznato pravo na zatezne kamate od 22.10.2025. do isplate tj. od dana donošenja odluke o trošku do isplate temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a. Pri tome se napominje da tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 21.10.2022. jer takvog podneska tužitelja nema u spisu.
26. Tužitelju su sve zatezne kamate dosuđene po stopi koju određuje čl. 29. st. 2. ZOO-a.
U Zagrebu, 22. listopada 2025.
Sutkinja:
Ivanka Brletić
1 1
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude i rješenja dozvoljena je žalba. Žalba se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu pisano u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa ove presude i rješenja.
DNA:
- punomoćnicima tužitelja
- punomoćnici tuženika
