REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev-866/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Igora Periše predsjednika vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i suca izvjestitelja, Jadranke Anić-Matić članice vijeća, Ivana Vučemila člana vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŽU, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici FU i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Žurić i Partneri iz Zagreba protiv tuženice Hrvatske šume d.o.o., Zagreb, Ulica Kneza Branimira 1, OIB 69693144506, kojeg zastupaju punomoćnici TU i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Ruždjak i partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-3538/2022-3 od 29. kolovoza 2023., kojom je potvrđena i preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 599/2020 od 29. lipnja 2022., u sjednici održanoj 22. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e:
Odbija se revizija tuženice.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 756.330,00 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 1. srpnja 2017. pa do isplate. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 15.700,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama. Odlučeno je o troškovima postupka (točka III. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom pod točkom I. izreke odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I. i u dijelu točke III. izreke, a pod točkom II. izreke preinačena je prvostupanjska presuda u dijelu pod točkom III. izreke za iznos troškova postupka od 4.963,83 Eura u kojem je dijelu takav zahtjev tužitelja odbijen. Odlučeno je o troškovima žalbenom postupka (točka III. izreke).
3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-4396/2023-2 od 17. siječnja 2024. tuženici je dopušteno podnošenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-3538/2022-3 od 29. kolovoza 2023. zbog pravnog pitanja:
„Primjenjuju li se odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava („Narodne novine“ broj 83/09, 3/11, 3/12, 46/12, 22/13, 25/14 i 77/14) kao prisilno materijalno pravo, što za posljedicu ima ništavost odredbi ugovora sklopljenih između člana uprave i trgovačkog društva u vlasništvu Republike Hrvatske, koje su protivne navedenoj Odluci?“
4. Postupajući po navedenom dopuštenju, protiv navedene presude tuženica je pozivom na čl. 382. Zakona o parničnom postupku podnijela reviziju protiv pobijane presude zbog pravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena. Predlaže da ovaj sud prihvati reviziju i preinači nižestupanjske presude i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. Potražuje trošak revizijskog postupka.
5. Odgovor na reviziju nije podnesen.
6. Revizija nije osnovana.
7. U skladu s odredbom čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22 - dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja zbog kojeg je dopuštena.
8. Predmet spora je plaćanje iznosa od 772.030,00 kn na ime ugovorenog varijabilnog (stimulativnog) dijela tužiteljevih primanja kao člana uprave društva tuženika za 2016. godinu na temelju rezultata ostvarenih u 2015. godini.
9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužitelj bio član uprave tuženika u razdoblju od 2012. do 2017. godine, zatim, da je s tužiteljem 26. siječnja 2012. sklopio ugovor o radu, kojim je u čl. 5. ugovoreno da, u slučaju ostvarivanja boljih rezultata u društvu u razdoblju dok član uprave obnaša svoju funkciju za svaku poslovnu godinu (odnosno barem 80% poslovne godine) unutar koje je član uprave obnašao svoju funkciju, će mu društvo isplatiti bruto iznos od 0,5% razlike između stvarne neto dobiti tekuće financijske godine i najveće neto dobiti ostvarene u 2009., 2010. ili 2011. godini, kao i da je ugovor o radu sklopljen u trenutku kada je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava („Narodne novine“, broj 83/09, 3/11, 3/12), kojom je bila zabranjena isplata varijabilnog dijela plaće. Nadalje utvrđuju da je prema nalazu vještaka takav stimulativni dio iznosi 756.330,00 kuna prihvaćajući tu varijantu izračuna.
10. Nižestupanjski sudovi na temelju takvih utvrđenja zaključuju da odredba čl. 5. Ugovora o radu nije ništetna u smislu odredbe čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11). samo zato što je ugovor o radu sklopljen u vrijeme važenja Odluke kojom je zabranjena isplata varijabilnog dijela plaće utvrđenog menadžerskim ugovorom, kao i da ne obvezuje stranke u odnosu na 2016. godinu (i rezultate ostvarene u 2015. godini) za koju nisu bila propisana ograničenja isplate varijabilnog dijela plaće. To stoga što nije riječ o zabrani ugovaranja takvog primanja predsjednika ili člana uprave trgovačkog društva, već samo o zabrani isplate u točno određenim godinama, s ciljem provedbe antirecesijskih mjera štednje na svim razinama, radi ograničavanja negativnih učinaka gospodarske krize, kako je određeno točkom 1. Odluke. Zaključuju i da je Vlada Republike Hrvatske donosila posebnu odluku za svaku godinu, a tužitelj je bio član uprave tuženika i nakon prestanka važenja Odluke te da je posljednja odluka donesena je na sjednici Vlade Republike Hrvatske 24. lipnja 2014. („Narodne novine“ broj 47/14) s primjenom u 2014. godini, a nakon toga nisu donošene nove odluke, niti je postojala zabrana isplate ugovorenih iznosa. Zaključuju i da nije odlučno ni to što je Odlukom o izmjeni i dopuni Odluke („Narodne novine“ broj 46/12) bila predviđena mogućnost ugovaranja varijabilnog dijela plaće prema propisanim kriterijima i određeno da se ti kriteriji primjenjuju na rezultate ostvarene u 2012. godini. Naime, odredba čl. 5. Ugovora o radu, koji je sklopljen prije donošenja te odluke, nije zbog toga postala ništetna, zbog čega se ne primjenjuje ni odredba čl. 326. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, prema kojoj ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane. Iz toga slijedi da tužitelj ima pravo zahtijevati od tuženika da mu plati iznos od 756.330,00 kn.
11. O ovoj je problematici Vrhovni sud Republike Hrvatske već izrazio pravno shvaćanje u odlukama Rev-718/2023-3 od 23. travnja 2024. i Rev-685/2024-2 od 4. veljače 2025. donesenim u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji prema kojem:
„Odluke Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprava trgovačkih društava ("Narodne novine", broj 83/09, 3/11, 3/12, 46/12, 22/13, 25/14 i 77/14) nisu prisilno materijalno pravo, niti za posljedicu imaju ništetnost odredbi ugovora sklopljenih između člana uprave i trgovačkog društva u vlasništvu Republike Hrvatske, koje su protivne navedenoj Odluci.“
12. Iz navedenog proizlazi da je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da sporna odredba ugovora o radu tužitelja nije ništetna, jer prema shvaćanju revizijskog suda Odluka Vlade Republike Hrvatske o utvrđivanju plaća i drugih primanja predsjednika i članova uprave trgovačkih društava („Narodne novine“, broj 83/09, 3/11 i 3/12) nije prisilno materijalno pravo čime se reafirmira pravno shvaćanje iz gore navedenih odluka ovoga suda.
13. Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe čl. 391. st. 6. ZPP-a reviziju odbiti kao neosnovanu.
Zagreb, 22. listopada 2025.
Predsjednik vijeća:
mr.sc. Igor Periša
