REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI RADNI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: Pr-812/2025-47
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski radni sud u Zagrebu, po sucu tog suda Lidiji Repar Habulinec, u pravnoj stvari tužitelja AN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Gordani Lazović, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Gordana Lazović i Mario Sukno u Zagrebu, protiv tuženika KentBank d.d., Zagreb, Gundulićeva 1, OIB: 73656725926, zastupanog po punomoćniku Marijanu Ruždjaku, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ruždjak i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi nedopuštenost otkaza, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. listopada 2025., u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja Maria Sukna, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika Jasminke Dugandžija, odvjetnika, 22. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I./ Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:
"Utvrđuje se nezakonitom Odluka o otkazu ugovora o radu od dana 18.2.2020., kojom je tuženik KENTBANK d.d. iz Zagreba, Gundulićeva 1, OIB: 73656725926 otkazao Ugovor o radu tužitelju TN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te se nalaže tuženiku vratiti tužitelja na rad i to na radno mjesto Suradnika za trgovanje i prodaju proizvoda riznice uz istovremenu prijavu istog kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, sve u roku od 15 dana.
Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom prema stopi propisanoj po čl. 29.st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, a sve u roku od 15 dana."
II./ Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:
" I. Utvrđuje se sudski raskid Ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika s danom 19. ožujka 2020. g.
II. Tuženik je dužan platiti tužitelju naknadu štete u visini tri ugovorene mjesečne plaće tužitelja u ukupnom iznosu od 7.963,38 eura, sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena za razdoblje od 19. ožujka 2020. g. pa do 31. prosinca 2022. g., a od 1. siječnja 2023. g. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."
III./ Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 1.375,00 eura, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi kako je radnik tuženika temeljem Ugovora o radu zaključenog dana 3.3.2015., kao i pripadajućih dodataka istom ugovoru nazvanih Aneks I od dana 31.3.2015. i Aneks II od dana 8.4.2015., zaposlen na radnom mjestu Suradnik za trgovanje i prodaju proizvoda Riznice. U tom razdoblju je tužitelj od dana 8.4.2015. pa do 22.6.2015. obavljao i poslove Vršitelja dužnosti Direktora sektora riznice i financijskih institucija. Navedeni ugovor važio je do dana 1.10.2016. kada su stranke zaključile drugi Ugovor o radu za radno mjesto Suradnik za trgovanje i prodaju proizvoda Riznice. Člankom 17. istog ugovora utvrđeno je kako njegovim potpisom odredbe Ugovora o radu od dana 3.3.2015. prestaju važiti. Ovaj ugovor važio je do dana 1.12.2017. kada je među strankama ponovno došlo do zaključenja novog Ugovora o radu za radno mjesto Suradnik za trgovanje i prodaju proizvoda Riznice. Člankom 17. istog ugovora utvrđeno je kako njegovim potpisom prestaju važiti sve odredbe ranijih ugovora o radu. Naposljetku su stranke dana 14.1.2019. zaključile još jedan Ugovor o radu za radno mjesto Suradnik za trgovanje i prodaju proizvoda Riznice i u kojem je ugovoru u čl. 17. ugovoreno kako potpisom istog ugovora prestaju važiti svi raniji ugovori o radu.
2. Navodi kako je dana 18.2.2020. tuženik donio Odluku o otkazu ugovora o radu, kojom je otkazao tužitelju Ugovor o radu zaključen dana 14.1.2019. Iz sadržaja odluke proizlazi da je tuženik navedenu Odluku donio temeljem odredbe čl.115. st.1. t.3. Zakona o radu, odnosno iz razloga uvjetovanih skrivljenim ponašanjem radnika. Predmetna odluka dostavljena je javnobilježničkom dostavom i uručena neposredno tužitelju dana 19.2.2020. Radni odnos tužitelja kod tuženika sukladno navedenoj Odluci o otkazu prestao je protekom otkaznog roka od 30 dana, tj. s danom 19.3.2020. Tužitelj ističe kako je prije navedene Odluke o otkazu ugovora o radu bio od strane tuženika u pisanoj formi pozvan da iznese svoju obranu, što je tužitelj i učinio, te je dana 10.2.2020. dao detaljno očitovanje, kojim je obrazložio sve stavke navedene u pozivu za iznošenje obrane. Obzirom na navedeno, tužitelj je protiv osporavane Odluke o otkazu ugovora o radu dana 25.2.2020. podnio Zahtjev za zaštitu prava, koji je zaprimljen po tuženiku dana 5.3.2020.Tužitelj drži tuženikovu Odluku o otkazu ugovora o radu, donesenu dana 18.2.2020. nezakonitom.
3. Dalje, tužitelj spori da bi svojim postupkom počinio tešku povredu radnog odnosa, koja bi za poslodavca imala vrlo ozbiljne posljedice, koje bi pak u smislu odredaba čl. 115. st.1. t.3. Zakona o radu predstavljale opravdanje za Odluku o otkazu ugovora o radu, radi skrivljenog ponašanja radnika. Naime, osporavana odluka o otkazu u sebi ne sadrži niti jedan konkretan razlog, koji bi po svojoj naravi predstavljao tešku povredu radnog odnosa, niti u smislu navedene zakonske odredbe, niti u smislu internih akata tuženika, a isto tako za tuženika nije nastala imovinska ili neimovinska šteta. S time u svezi tužitelj ističe kako je nesporno da je isti dana 23.1.2020. pristupio prodaji vrijednosnih papira - njemačke državne obveznice u vrijednosti od 3.000.000,00 eura, čiju je namiru ugovorio za dan 27.1.2020., kao i da je nakon uredno provedenog postupka prodaje tog vrijednosnog papira propustio provesti transfer ostvarenog iznosa prodaje s PBZ Nostro računa tuženika na eur Target račun tuženika, otvoren kod Hrvatske narodne banke, uslijed čega je prouzročen pad DP/DO koeficijenta sa minimalno propisanih 17 % na 16,91 %. Pored navedenih nespornih činjenica, tužitelj ukazuje na čitav niz drugih bitnih činjenica, koje tuženik nije uzeo u obzir prilikom donošenja osporavane odluke o otkazu, a na koje je tužitelj ukazao, kako u svojem pisanom očitovanju od dana 10.3.2020., tako i u Zahtjevu za zaštitu prava, podnijetom protiv Odluke o otkazu. lz navedenih činjenica proizlaze okolnosti koje u pretežitoj mjeri utječu na stvarnu težinu povrede radnog odnosa tužitelja i okolnosti pod kojima je do iste došlo, te time dovode u pitanje zakonitost sporne Odluke o otkazu ugovora o radu. Tako tužitelj prvenstveno, ukazuje na okolnosti u kojima je vršena realizacija prodaje navedenog vrijednosnog papira - njemačke državne obveznice. Ističe se da je predmetna obveznica u vlasništvu tuženika od samog svog stjecanja donosila tuženiku negativan prinos i po žurnom nalogu Uprave tuženika, istu je prvotno trebalo prodati što prije uz realizaciju bilo kakve dobiti. Uzimajući u obzir i samo Izvješće direktorice Riznice o potencijalu dobiti u iznosu od 12.600,00 eura, Uprava tuženika svakako ne bi blagonaklono gledala na prodaju, kojom bi se ostvarila niža dobit od 12.600,00 eura. Stoga je Odbor za likvidnost tuženika i donio odluku o njenoj žurnoj prodaji u što kraćem razdoblju i uz ostvarenje što veće moguće dobiti tuženiku. Tužitelj je uspio, unatoč permanentnom pritisku kojem je bio izložen, vezano uz nužnost prodaje obveznice, isključivo temeljem svoje stručnosti i iskustva u radu, osobno se založivši da se još neko vrijeme pričeka s prodajom, procijeniti koji je najbolji trenutak za prodaju obveznice, te je izvršenom prodajom dana 23.1.2020., pored povrata uloženih sredstava ostvario za tuženika i dodatnu dobit u iznosu od 30.800,00 eura. To je gotovo trostruko više od iznosa, koji je za tuženika bio prihvatljiv, u smislu ostvarene dobiti po prodaji navedene obveznice. Obzirom na ostvareni uspjeh, tužitelju su putem e-maila čestitali osobno članovi uprave tuženika i to LN, član uprave tuženika. Tužitelj drži bitnim istaći i okolnost kako je ČN, direktorica Odjela riznice i financijskih institucija tuženika i osoba koja je neposredno nadređena tužitelju, u razdoblju od 22.1.2020. do 27.1.2020. bila na službenom putovanju u Dubaiu i da je komunikacija s istom bila izrazito ograničena, te je sve strateške, kao i operativne odluke u navedenoj stvari morao donositi isključivo tužitelj. Pored navedenog, tužitelj je morao u istom razdoblju obavljati i sve druge redovne poslove riznice, koji su bili većeg obujma, obzirom na izostanak sa posla direktorice odjela, što je svakako značilo izloženost stresu u znatnijoj mjeri, nego što bi to bilo da su okolnosti bile redovite, kao i da je tuženik ustrojio rad odjela riznice na način da je u redovitim okolnostima od listopada 2019. u istom bio prisutan manjak jednog radnika, do kojeg je došlo uslijed otkaza jedne djelatnice, čiji odlazak tuženik nije nadomjestio drugim radnikom, a sve radi smanjenja troškova. Sve navedeno uzrokovalo je kod tužitelja fizičku i psihičku iscrpljenost, koja je rezultirala pogreškom da je propustio na dan namire provesti transfer sredstava od prodaje obveznice s Nostro računa tuženika kod Privredne banke Zagreb d.d. na Target račun tuženika otvoren u Hrvatskoj narodnoj banci, a pogreška, koja je ispravljena u najkraćem roku, za jedan dan i kojom tuženik nije pretrpio nikakvu štetu. U odnosu na dio obrazloženja Odluke o otkazu, koji se odnosi na činjenicu pada DP/DO koeficijenta ispod propisanih minimalnih 17 %, te izloženost tuženika mogućem pokretanju prekršajnog postupka i propisanom kaznom za tuženika do iznosa od 500.000,00 kuna, tužitelj ističe slijedeće. Nesporno je da tuženik kao banka mora, sukladno odredbi čl. 8. Odluke o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima (NN 132/17 i NN 12/19) minimalno 17 % deviznih obveza održavati deviznim potraživanjima svaki radni dan. Istodobno je međutim netočna tvrdnja tuženika, da je opisana okolnost pada regulatornog koeficijenta kod tuženika ispod minimalnog (16,91 % umjesto 17 %) izložila tuženika izravnom riziku prekršajnog postupka i novčane kazne u visini od 500.000,00 kuna. Naime, tužitelj još jednom napominje kako je navedena pogreška, koja se dogodila otklonjena u najkraćem vremenskom roku, te je i regulatorni DP/DO koeficijent vraćen iznad propisanog minimuma. Ovo je bitno iz razloga jer je tuženiku svakako poznato da je čl. 9. Odluke o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima propisana obveza banke izvještavati HNB o odražavanju minimalno potrebnih deviznih potraživanja na propisanim obrascima i to za svaki radni dan u proteklom mjesecu jednokratno, najkasnije do 10. radnog dana u tekućem mjesecu. Dakle, pravodobnim ispravljanjem propusta i pravovremenom dostavom izvješća do 10.2.2020. za siječanj iste godine, de facto je postupljeno sukladno navedenoj odredbi i realno nije postojao nikakav rizik od vođenja prekršajnog postupka protiv tuženika u trenutku donošenja odluke o otkazu, radi navedene povrede odredbe čl.8 Odluke o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima, a što je razvidno i iz okolnosti da tuženik nije pretrpio nikakve stegovne posljedice do danas. Slijedom navedenog tužitelj osporava da bi se radilo o teškoj povredi radne obveze, kako to u odluci o otkazu tvrdi tuženik, a koju u pozivu za iznošenje obrane upućene tužitelju, tuženik opisanu situaciju nije karakterizirao, kao tešku povredu radne obveze. Nastavno, tužitelj se očituje i na dio obrazloženja odluke o otkazu u kojem tuženik tvrdi da je tužitelj i prije opisanog događaja, koji prema tuženiku predstavlja razlog za otkaz, već počinio istovrsnu tešku povredu radne obveze, budući je tuženik tužitelju dana 10.5.2018. izrekao upozorenje na obveze iz radnog odnosa. Naime, u navedenom pisanom upozorenju na obveze iz radnog odnosa na koje se poziva tuženik, nije nigdje izrijekom navedeno da bi se radilo o teškoj povredi radne obveze (radi se o operativnim pogreškama unosa u sustav, koje su sve ispravljene na dnevnoj bazi i nisu istovrsne propustu o kojem se ovdje radi), već je to konstrukt tuženika, iskorišten za potrebe ovdje pobijane odluke o otkazu ugovora o radu, smišljen s ciljem kako bi se tužitelja prikazalo kao neurednog radnika, sklonog nepoštivanju odredaba ugovora o radu ina taj način umjetno stvorilo pravnu podlogu za otkaz ugovora o radu, radi skrivljenog ponašanja radnika. Ovim putem tužitelj, u namjeri da prikaže netočnim istaknuti navod tuženika o teškoj povredi iz radnog odnosa, ukazuje na okolnost da je tuženik početkom 2019. godine, prilikom provedbe restrukturiranja poslovanja, uslijed kojeg je došlo do raskida radnog odnosa sa znatnim dijelom dotad zaposlenih radnika, tužitelju ponudio novi ugovor o radu i to za isto radno mjesto, a što nije niti životan, ni logičan postupak poslodavca u odnosu na radnika, koji je doista osoba, koja teško krši odredbe iz radnog odnosa. Zaključno, tužitelj drži kako razlozi za donošenje sporne odluke o otkazu ugovora o radu nisu zakoniti, odnosno isti se ne manifestiraju u skrivljenom ponašanju radnika, već je njihova narav izvan zakonom predviđenih razloga za otkaz, a što sve istu odluku tuženika čini nezakonitom.
4. Stoga zaključno predlaže Odluku o otkazu od 18.2.2020. utvrditi nezakonitom, uz vraćanje tužitelja na rad, te uz naknadu parničnog troška s kamatama od presuđenja do isplate.
5. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, te ističe da je, kako bi otkaz ugovora o radu bio nedopušten, potrebno da postoji propust u proceduri otkazivanja ili da ne postoji opravdani razlog za otkaz. U konkretnom slučaju nije ispunjena niti jedna pretpostavka za nedopuštenost otkaza. Prije otkazivanja tužitelju, tužitelju je izrečeno upozorenje na obveze iz radnog odnosa 10. svibnja 2018. Radi se o istovrsnoj povredi kao i ona zbog koje je tužitelju otkazan ugovor o radu. Prema tome, očito je da samo upozorenje nije djelovalo na tužitelja da savjesno obavlja svoju odgovornu radnu obvezu. Također, prije otkazivanja tužitelj je pozvan na obranu te je u svojem dopisu od 10. veljače 2020. tužitelj opširno iznosio svoju obranu. Navedena dokumentacija tj. poziv na obranu tužitelju te obrana tužitelja priložena je uz tužbu. Kako kod tuženika ne djeluje sindikalni povjerenik niti je utemeljeno radničko vijeće to proizlazi da je procedura prije otkazivanja u cijelosti poštivana pa zbog tog razloga otkaz ne može biti nedopušten. U otkazu ugovora o radu detaljno je navedeno u čemu se sastoji povreda radne obveze koju je počinio tužitelj. Nejasni su navodi tužbe prema kojoj tužitelj ističe kako u obavljanju radnih obveza nije počinio bilo kakvu povredu. Navedeni navodi suprotni su samoj obrani tužitelja od 10. veljače 2020. u kojoj je on izričito naveo: ,,Navedenim nenamjernim propustom prouzročio sam pad regulatornog DP/DO koeficijenta na 16,91 % u odnosu na zakonski minimalno propisanih 17,00 %, a što predstavlja povredu članka 8. Odluke o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima (regulatorni limit propisan od strane NHB-a, NN 101/19). " (str. 2., st. 8. obrane tužitelja). Slijedi dakle da je tužitelj svojim postupcima počinio tešku povredu radne obveze te da je otkaz ugovora o radu opravdan. Neosnovan je navod tužbe prema kojem postupanjem tužitelja za tuženika nije nastala imovinska ili neimovinska šteta. Naime, radi se o reputacijskoj šteti, a osim toga regulator tj. Hrvatska narodna banka zbog navedenog može pokrenuti prekršajni postupak u kojem tuženiku može biti izrečena vrlo visoka novčana kazna (do 500.000,00 kn). No, i sam nastanak štete nije odlučan za postojanje teške povrede radne obveze. U dijelu tužbenog zahtjeva pod toč. 1. traži se nalaganje tuženiku da izvrši "istovremenu prijavu tužitelja kod HZMO i HZZO." Navedeni dio tužbenog zahtjeva ne spada u sudsku nadležnost pa se predlaže dio tužbe u vezi tog dijela tužbenog zahtjeva odbaciti. Stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu parničnog troška tuženiku.
6. Tijekom postupka tuženik ističe i protutužbeni zahtjev podneskom od 6.10.2025., dopunjenim na ročištu 10.10.2025., kojim predlaže, ukoliko sud utvrdi da bi otkaz bio nedopušten, utvrditi sudski raskid Ugovora o radu sklopljenog između tužitelja i tuženika s danom 19. ožujka 2020., uz naknadu štete tužitelju u visini tri ugovorene mjesečne plaće u ukupnom iznosu od 7.963,38 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
7. Tijekom dokaznog postupka izvršen je uvid u Ugovore o radu, Aneks I i II Ugovora o radu, Obavijest o prestanku Aneksa II. ugovora o radu, Opis posla radnog mjesta Suradnik za trgovanje i prodaju proizvoda Riznice, Potvrdu od 23.3.2020., Odluku o otkazu ugovora o radu od 18. veljače 2020., Poziv na iznošenje obrane, Obranu od 10.2.2020., Zahtjev za zaštitu prava i preslike povratnica, Upozorenje na obveze iz radnog odnosa od 10.5.2018., saslušani su svjedoci ČN i IN, saslušan je tužitelj, te su cijenjeni navodi obiju parničnih stranaka.
8. Sud je odbio prijedlog tužitelja za dopunskim saslušanjem tužitelja kao stranke kao nepotreban, obzirom je tužitelj na sve relevantne okolnosti već saslušan na ročištu dana 14.6.2024., na kojem su bili prisutni punomoćnici obiju parničnih stranaka, te su isti bili u mogućnosti tužitelju postavljati pitanja, a nakon saslušanja tužitelja naveli su da daljnjih pitanja za istoga nemaju. Isto tako, sud je odbio prijedlog tuženika za saslušanjem svjedoka ZN na okolnost opravdanosti protutužbenog zahtjeva, obzirom otkaz poslodavca nije utvrđen nedopuštenim, pa nisu bile ispunjenje pretpostavke za sudskim raskidom iz čl.125. ZR, uslijed čega je taj dokazni prijedlog ocijenjen nepotrebnim.
9. Odlukom Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-885/2024 od 17.4.2025. ukinuta je prvostupanjska presuda od 22.7.2024. i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Pritom je drugostupanjski sud u svojoj odluci naveo da su t ijekom postupka utvrđene slijedeće bitne činjenice:
-tužitelj je bio zaposlen kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 3. ožujka 2015, kao i sukcesivnih aneksa istom i novih ugovora o radu, radeći na radnom mjestu "suradnik za trgovanje i prodaju proizvoda Riznice";
-prije otkazivanja tužitelju, tužitelju je izrečeno upozorenje na obveze iz radnog odnosa 10. svibnja 2018;
-prije otkazivanja tužitelj je pozvan na obranu te je u svojem dopisu od 10. veljače 2020. iznio svoju obranu;
- dana 18. veljače 2020. tuženik je donio odluku o otkazu ugovora o radu, kojom je otkazao tužitelju ugovor o radu zaključen dana 14. siječnja 2019, a iz sadržaja odluke proizlazi da je tuženik navedenu Odluku donio temeljem odredbe čl.115. st.1. t.3. Zakona o radu („Narodne novine“ broj: 93/14, 127/17, 98/19, dalje: ZR), odnosno iz razloga uvjetovanih skrivljenim ponašanjem radnika;
-iz odluke o otkazu ugovora o radu od 18. veljače 2020. proizlazi kako je tužitelju ugovor o radu otkazan zbog skrivljenog ponašanja, jer je 23. siječnja 2020. pristupio prodaji vrijednosnih papira, i to njemačke obveznice u vrijednosti od 3.000.000,00 eura, čija je namira ugovorena za dan 27. siječnja 2020, te da nakon prodaje njemačke obveznice nije proveo Nostro transfer 3.000.000,00 eura s valutom 27. siječnja 2020., s EUR Nostro računa Privredne banke Zagreb d.d., kao banke skrbnika, na EUR Target račun KentBank d.d. otvoren u Hrvatskoj narodnoj banci, pa da je zbog takovog postupanja prouzročio pad regulatornog DP/DO koeficijenta na 16,91%, u odnosu na zakonski minimalno propisanih 17,00%, a što predstavlja povredu odredbe čl. 8. Odluke o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima kojima je reguliran limit propisan od strane Hrvatske narodne banke (dalje HNB), te da je time radnik izložio poslodavca riziku pokretanja prekršajnog postupka od strane HNB-a za što je propisana novčana kazna do 500.000,00 kuna;
-protiv osporavane odluke o otkazu ugovora o radu dana 25. veljače 2020. tužitelj je podnio zahtjev za zaštitu prava;
-tužitelj ističe kako je nesporno da je dana 23. siječnja 2020. pristupio prodaji vrijednosnih papira - njemačke državne obveznice u vrijednosti od 3.000.000,00 eura, čiju je namiru ugovorio za dan 27. siječnja 2020, kao i da je nakon uredno provedenog postupka prodaje tog vrijednosnog papira propustio provesti transfer ostvarenog iznosa prodaje s PBZ Nostro računa tuženika na eur Target račun tuženika otvoren kod Hrvatske narodne banke, uslijed čega je prouzročen pad DP/DO koeficijenta s minimalno propisanih 17 % na 16,91 %;
-sam propust tužitelja nije sporan ali je sporna njegova težina i značaj, to jest da li se radi o povredi obveza iz radnog odnosa koja opravdava otkaz ili ne. Dalje navodi kako, prema shvaćanjima sudske prakse i pravne teorije, da bi se radilo o skrivljenom kršenju obveza iz radnog odnosa, potrebno je kumulativno ispuniti tri uvjeta; da se radi o obvezama koje proizlaze iz radnog odnosa, da je obveze kršio isključivo radnik, da je radnik obveze kršio s namjerom. Pritom ZR ne propisuje što se smatra kršenjem obveze iz radnog odnosa, pa se dopuštenost ovog otkaza mora procjenjivati prema okolnostima svakog pojedinog slučaja. Skrivljeno ponašanje radnika jest svako ono ponašanje koje predstavlja ustrajnije neizvršavanje obveza poput opetovanog kašnjenja na posao, neizvršavanje radnih zadataka, neizvršavanje naredbi koje su sukladne zaključenom ugovoru o radu, obavljanje konkurentske djelatnosti, nanošenje materijalne štete i sl. Da bi otkaz zbog skrivljenog ponašanja bio dopušten poslodavac mora dokazati kako je imao opravdan razlog za otkazivanje, s time što se to uvijek procjenjuje u okolnostima konkretnog slučaja. Sama činjenica da je radnik u radu počinio povredu ne dovodi, sama po sebi - automatizmom, do zaključka kako opravdava otkazivanje ugovora o radu. Povreda mora po svojoj prirodi, značaju, karakteristikama, obilježjima, opetovanim ponašanjem i slično, opravdavati otkazivanje. Dalje se navodi kako prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke navodi kako je predmetna povreda u radu tužitelja povreda Odluke o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima ("Narodne novine" broj: 101/2019, dalje: Odluka/19) dovoljan razloga za otkazivanje ugovora o radu. Iz odluke o otkazu baš i ne proizlazi da bi takva povreda predstavljala težu povredu radne obveze zbog koje bi radniku trebao prestati radni odnos. A i spominje se i kako je radnik u kraćem vremenskom razdoblju počinio dvije istovrsne teške povrede radne obveze ali iz odluke niti iz priloženih isprava ne proizlazi to opetovano istovrsno kršenje radne obveze. U spisu se nalazi upozorenje poslodavca od 10. svibnja 2018. gdje se nabrajaju četiri slučaja koje poslodavac ocjenjuje kao povrede radne obveze, a koji su se zbili između siječnja i ožujka 2018. (list 35 spisa). Onako kako su tamo opisane te navodne povrede obveze sliče na nenamjerne očigledne omaške u pisanju isprava (krivi datum, kriva banka i slično) i, koliko je to laički zamjetljivo, nemaju sličnosti s predmetnom povredom iz siječnja 2020. Dakle, u tom dijelu je odluka proturječna. Prema shvaćanju ovog višeg suda, da je postupanje tužitelja doista tako otegotno za bankarsko poslovanje kako se navodi u odluci o otkazu, isto bi bilo kao takvo i propisano i sankcionirano. Prilikom ocjene težine propusta tužitelja prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, niti o tome dao razloge, kako su odluke o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima često mijenjaju, a time i određena razina održavanja deviznih potraživanja. Tako je odluka iz 2019. novelirana Odlukom o izmjeni Odluke minimalno potrebnim deviznim potraživanjima ("Narodne novine" broj 83/22, dalje: Odluka/22) gdje je u čl. 2. izmijenjena odredba čl. 8. Odluke/19 na način da je obveza banka na održavanje deviznih potraživanja smanjena s ranijih 17% na 8,5%. A poslodavac stavlja na teret radniku da je razinu spustio na 16,91%. Ovakva izmjena podzakonskog akta bagatelizira značaj predmetne povrede. A također i činjenica što je taj pad razine održavanja deviznih potraživanja trajao veoma kratko, prema iskazu svjedokinje ČN svega jedan dan. Nadalje, ČN je izjavila su za ovakvu vrstu proboja propisane vrlo visoke kazne u okviru Statuta tuženika i u okviru Hrvatske narodne banke ali te činjenice nisu utvrđene u postupku niti o njima sud prvog stupnja daje razloge. Sud prvog stupnja također ne daje razloge o tome da li je radnik kršio obveze s namjerom ili ne. Stoga se navodi kako će u ponovnom suđenju sud prvog stupnja izvesti sve dokaze predložene na bitne okolnosti, ocijeniti te dokaze i utvrditi bitne činjenice, a među njima i konkretni kontekst predmetne povrede obveza iz radnog odnosa kao i prirodu ranijih navodnih povreda obveza iz radnog odnosa, pa na utvrđene činjenice primijeniti materijalno pravo i donijeti novu zakonitu odluku. Kako ishod ovog postupka još nije poznat valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka.
10. Cijeneći rezultate dokaznog postupka u smislu odredbe čl.8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti, te da je i protutužbeni zahtjev tuženika također neosnovan.
11. Iz priložene dokumentacije spisu proizlazi da je tužitelj protiv Odluke o otkazu od 18.2.2020. podnio Zahtjev za zaštitu prava 3.3.2020., kojeg je tuženik zaprimio 5.3.2020., dok među strankama nije sporno da se tuženik nije očitovao o zahtjevu za zaštitu prava tužitelja. Kako je tužba podnesena sudu dana 2.4.2020., to je tužitelj sudsku zaštitu zatražio u rokovima iz čl. 133. Zakona o radu.
12. Također, nije sporno da u vrijeme donošenja odluke o otkazu tužitelju kod tuženika djelovalo Radničko vijeće niti sindikalni povjerenik, pa tuženik nije imao obvezu savjetovanja s istim prije otkazivanja tužitelju.
13. Prema odredbi čl.115. st.1. točka 3. ZR, poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz) ako za to ima opravdan razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika).
14. Prema odredbi čl.119. st.1. ZR, prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da ti učini. Nadalje, prema odredbi čl.119. st.2. ZR, prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.
15. Također, prema odredbi čl.124. st.1. ZR, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naložit će vraćanje radnika na posao.
16. Uvidom u Odluku o otkazu ugovora o radu od 18.2.2020. utvrđeno je da je tužitelju ugovor o radu otkazan zbog skrivljenog ponašanja, jer je 23.1.2020. pristupio prodaji vrijednosnih papira, i to njemačke obveznice u vrijednosti od 3.000.000,00 eura, čija je namira ugovorena za dan 27.1.2020., te da nakon prodaje njemačke obveznice nije proveo Nostro transfer 3.000.000,00 eura s valutom 27.1.2020., s EUR Nostro računa Privredne banke Zagreb d.d., kao banke skrbnika, na EUR Target račun KentBank d.d. otvoren u Hrvatskoj narodnoj banci. Zbog takvog postupanja, prouzročio je pad regulatornoj DP/DO koeficijenta na 16,91%, u odnosu na zakonski minimalno propisanih 17,00%. Dalje se navodi kako navedeno predstavlja povredu odredbe čl.8. Odluke o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima kojima je reguliran limit propisan od strane Hrvatske narodne banke, te je time radnik izložio poslodavca riziku pokretanja prekršajnog postupka od strane HNB-a za što je propisana vrlo visoka novčana kazna do 500.000,00 kn.
17. Uvidom u Upozorenje na obveze iz radnog odnosa od 10.5.2018. utvrđeno je da je istim tužitelj upozoren na povrede obveza iz radnog odnosa, uz mogućnost otkazivanja ugovora o radu u slučaju nastavka kršenja obveza iz radnog odnosa. Pritom se tužitelja upozorava da je dana 29.1.2018. pogrešno unesen vlasnik partije nakon unosa DBR što uzrokuje krivu deviznu pričuvu i DPDO, da je dana 19.3.2018. umjesto izdavanja EUR limita unesen povrat pozicije, da su dana 21.3.2018. primijećeni pogrešni datumi unosa dospijeća obveznica iz 2016., da je dana 26.3.2018. kod kupnje CRO 2025. i 2027. obveznice kod unosa računa namire unesena prvotno kriva banka, a potom nakon upozorenja sektora Operacija za ispravkom, ispravljeno je na način da je unesena ponovo u sustav druga obveznica a ne ona koja se morala ispraviti.
18. Uvidom u Obranu tužitelja od 10.2.2020. utvrđeno je da je isti pozvan od strane poslodavca na davanje obrane (Pozivom od 5.2.2020.), te da je isti priznao da je počinio povredu radne obveze koja mu se Odlukom o otkazu stavlja na teret, navodeći kako se radi o nenamjernom propustu, odnosno osobnom propustu zbog kojega izražava žaljenje, te da se uzmu u obzir okolnosti u kojima je do propusta došlo, a to su da je u tom razdoblju u Sektoru Riznice pored njega bila još samo jedna djelatnica, te su pored te specifične i stresne situacije obavljali i druge zadatke, pri čemu se ispričava zbog svih mogućih neugodnosti kojima je izložio Banku ili bilo koga od odgovornih osoba.
19. Svjedok ČN saslušana u ovom postupku iskazala je da kod tuženika radi od 2.9.2019., te obavlja poslove direktora sektora riznice. Poznaje tužitelja i bila mu je neposredno nadređena u vrijeme dok je dobio otkaz, sudjelovala je u postupku otkazivanja tužitelju. Tužitelj je kod tuženika bio zadužen za trgovanje obveznicama i valutama. Tužitelj je počinio povredu radne obveze koja se sastojala o tome da je 23.1.2020. prodao obveznice u vrijednosti od 3.000.000,00 eura, a rutinski postupak koji je tužitelj trebao učiniti bio je da je tu obveznicu koju je prodao morao maknuti s računa na kojem se ista držala, te ju prebaciti na Target račun tuženika, odnosno iznos od 3.000.000,00 eura prebaciti na Target račun otvoren kod Hrvatske narodne banke, te bi time za tuženika nastao priljev u tom iznosu. Tužitelj dakle konkretno nije prebacio 3.000.000,00 eura s računa kod Privredne banke Zagreb, odnosno računa tuženika na Target račun kod HNB-a, odnosno nije proveo taj rutinski posao kod prebacivanja obveznice. Zbog takvog postupka tužitelja jedan od ključnih koeficijenata, a radi se o minimalnom koeficijentu za devizna potraživanja, koji mora na kraju svakog dana iznositi minimalno 17 % što je propisano, pao je ispod toga, odnosno na 16,9 %, a to se dogodilo zato što je nedostajalo tih 3.000.000,00 eura na Target računu kod HNB- a. Sljedećeg dana nakon što je tužitelj izvršio gore opisanu transakciju, utvrđen je proboj regulative HNB-a, odnosno utvrđeno je da je regulatorni koeficijent ispod minimalno propisanog, te iako je sljedećeg dana izvršeno prebacivanje tih sredstava na Target račun HNB-a, proboj regulatornog koeficijenta ostao je evidentiran ispod zakonskih 17%, čime je tuženiku nastala ogromna reputacijska šteta. Radi se o elementarnom postupku, te ona u svojih dvadeset i nešto godina nije kao voditelj bila kompromitirana na navedeni način, isto kao ni tuženik odnosno banka. Za takvu vrstu proboja koeficijenta propisane su vrlo visoke kazne u okviru Statuta tuženika i u okviru HNB-a, kompromitirana je ona kao voditelj pa i cijela Uprava tuženika, odjel usklađenosti odnosno svi, doživjeli su veliki reputacijski rizik, ne zna je li banka materijalno kažnjena, ali za taj proboj predsjednik Uprave mogao je izgubiti čak i licencu, uglavnom to im je prouzročilo veliki stres i bili su svi na nivou banke osramoćeni. Tužitelj joj nije rekao koji je točno razlog bio za ovakvu povredu radne dužnosti, ali ona može reći da on nije imao kapacitet za obavljanje navedenog posla, budući mu je ona bila nadređena, i prije je bilo povrede radne dužnosti od strane tužitelja. Na poseban upit navodi da u sektoru riznice je radilo njih troje, u vrijeme kada je tužitelj počinio povredu radne dužnosti zbog koje je dobio otkaz ona je bila službeno odsutna,a na daljnji upit je li tužitelj pohvaljen od strane uprave za to što je učinio navodi kako nije jer je on prodao obveznicu koju nije trebao prodati, 3.000.000,00 eura bio je iznos koji je cijelo vrijeme bio na jednom od računa tuženika, ali na pogrešnom računu. Regulator se odnosi na HNB, izvješća regulatora šalju se jednom mjesečno, pretpostavlja prvog u mjesecu. Nakon postupka tužitelja nastala je reputacijska šteta, banka je mogla izgubiti licencu. Tužitelj se nije žalio da ne bi nešto stigao obaviti, odnosno na uvjete rada, tužitelj toga dana nije radio nikakav veći opseg poslova nego inače i kada bi ona bila u uredu.
20. Svjedok IN iskazala je da je kod tuženika radila sedam i pol godina sve do 1.11.2022., bila je suradnik u Sektoru riznice, neposredno nadređena u vrijeme kada je tužitelj dobio otkaz bila joj je ČN, tužitelj je bio suradnik za trgovanje i prodaju proizvoda i zna da je dobio otkaz, nije sudjelovala u postupku otkazivanja tužitelju. Tužitelj je izvršio prodaju njemačkih obveznica, ali pri tome nije napravio transfer s jednog računa banke na drugi račun, pa je zbog toga došlo do proboja limita, odnosno propisani koeficijent koji se dnevno morao održavati iznad 17% pao je ispod te vrijednosti, negdje na 16,90% otprilike. To je predstavljalo reputacijski rizik za banku i mogućnost novčane kazne od strane HNB-a, tužitelj joj nije rekao i ne zna zašto je to učinio, a također dok je ona radila kod tuženika nije se događalo da bi došlo do takvog proboja limita ikada ranije. Misli da su na kraju dobili od strane HNB-a upozorenje i da nije bilo drugih posljedica. Tek trećeg dana od prodaje obveznica bio je izvršen transfer sredstava na račun kod HNB-a kojega je trebalo izvršiti odmah, a tek nakon drugog dana se to vidjelo, vidio se taj regulatorni pokazatelj, a sada se ne sjeća je li tog trećeg dana izvršila transfer ona ili tužitelj. U vrijeme otkazivanja tužitelju u Sektoru riznice bilo je zaposleno njih troje, ona, tužitelj i kolegica ČN, u vrijeme dok je ova prodaja izvršena u uredu njih je fizički bilo dvoje, odnosno ona i tužitelj, nema informaciju kako su nadređeni reagirali na prodaju ove obveznice. Izvješća DPO dostavljaju se jednom mjesečno ali nije sigurna, to dostavlja odjel izvješćivanja. Bila je na radnom mjestu i idućih dana nakon 23.1.2020., a tek treći radni dan nakon prodaje otkriveno je što se dogodilo, te je tada nastala strka u banci koja je trajala i par dana nakon toga jer nisu znali kako će reagirati HNB. S tužiteljem u sektoru radila je negdje tri do četiri godine, tužitelj se njoj nije žalio na uvjete rada, elektronski sustav na kojem su radili bio je spor, imao je svojih mana, ali svakodnevno su radili na njemu, nisu imali druge opcije. Toga dana 23.1.2020. tužitelj nije radio više poslova nego što bi radio da je bila prisutna ČN, bio je uobičajen dan, svatko je radio svoj posao i tužitelj se nije žalio da nešto ne bi stigao odraditi.
21. Saslušan kao stranka tužitelj je iskazao da je kod tuženika u vrijeme dok je dobio otkaz obavljao poslove suradnika za trgovanje proizvodima riznice i bio je zamjenik direktora riznice, a uz trgovanje obveznicama obavljao je i sve ostale poslove u riznici kao što je trgovanje tečajevima, depozitima, pratio dnevnu likvidnost, efektivu te jedini sudjelovao na LICO sastancima kao jedini od ne direktora. Nije sporno da je 23. siječnja 2020. izvršio prodaju vrijednosnih papira i to njemačkih obveznica u vrijednosti od 3.000.000,00 eura, što je bilo naloženo u LICO zapisniku, te napominje da je tom prodajom zaradio višestruko veći iznos nego što se od njega očekivalo te je bio pohvaljen putem maila od strane dva člana uprave tuženika, dok je treći član bio na službenom putu s direktoricom. Nakon što je izvršio navedenu prodaju, na dan namire a to je bio 27.1.2020., a inače taj dan kupac postaje vlasnik obveznice a prodavatelj dobiva novac na dan namire, prebacio je navedeni novac na račun tuženika, a radi se o Nostro računu kod Privredne banke Zagreb, a taj je račun u vlasništvu tuženika. Ono što je propustio učiniti je da nije nakon toga napravio još jedan transfer navedenih sredstava i to na račun tuženika kod HNB, što je trebao učiniti, zbog čega je došlo do proboja koeficijenta koji je pao na 16,91%. Minimum za taj koeficijent bio je 17%, taj minimalni koeficijent bio je propisan odlukom HNB-a. Inače HNB nadzire bankarski sustav, te ima ukoliko se banka nalazi u problemima propisane instrumente i odgovarajuće kazne, te tada povlači odgovarajuće poteze, a u konkretnom slučaju tuženiku odgovorno tvrdi nije nastala materijalna niti reputacijska šteta, već se radilo o jednom tehničkom propustu odnosno incidentu koji je trajao jedan dan. HNB nije kaznila tuženika. Dana 28. siječnja njemu je kolegica IN ukazala na to da sredstva nisu prebačena odnosno da je pao koeficijent te je on tada dakle 28.1. prebacio navedena sredstva u vrijednosti od 3.000.000,00 eura na račun tuženika kod HNB, te je nakon toga koeficijent vraćen na normalnu uobičajenu razinu, bio je oko 17 ili 18%, to ne može tvrditi, tako je bilo po prilici. On je pao samo jedan dan i nakon toga se vratio. Razlog zbog kojeg je on propustio izvršiti transfer sredstava na račun tuženika kod HNB bio je prije svega što je bio vršen pritisak od članova uprave da se prodaju navedena sredstva, on je izvršio prodaju za što je bio čak i pohvaljen kao što je naveo, no oni su u to vrijeme u riznici bili potkapacitirani, odnosno bilo ih je zaposleno u vrijeme dok se to dogodilo ukupno troje, direktorica je bila na službenom putu a radili su on i još jedan djelatnik odnosno IN. Zbog toga je bio izložen stresu, jer danas u riznici radi petero ljudi a ne vjeruje da imaju više poslova. Napomenuo je da je njih troje u riznici radilo negdje u periodu od 10. mj. 2019. do 2. mj. 2020. i u tom periodu nije bilo nikakvih propusta u poslovanju. Nitko mu od strane nadređenih odnosno od tuženika nije rekao da bi za njega osobno nastupile kakve posljedice ukoliko ne bi izvršio navedenu prodaju, ta obveza prodaje bila je navedena u LICO zapisniku i on ga je morao poštivati. Napomenuo je kako mu je žao što je počinio propust što je naveo i u svojoj obrani, no razlog za to je bio što je bio pod stresom jer je radio puno različitih poslova u to vrijeme a bilo ih je samo troje, nije to napravio namjerno niti je ostvario sebi bilo kakvu korist tim postupanjem. Elektronski sustav tuženika bio je tada na vrlo primitivnoj i niskoj razini, on je svojom analizom utvrdio da je svatko griješio odnosno bilo je grešaka unosa što se sustavno radilo, a na upit je li njegov propust vezan uz nezadovoljavajući nivo elektroničkog sustava kod tuženika u to vrijeme, naveo je kako nije.
22. Iskaze saslušanih svjedoka i tužitelja sud je prihvatio kao životne i međusobno suglasne, budući iz istih nedvojbeno proizlazi kako je tužitelj počinio povredu radne dužnosti koja mu se pobijanom Odlukom o otkazu stavlja na teret, pri čemu je tužitelj u svom iskazu naveo i kako to nije ni sporno, odnosno priznao je počinjenje povrede radne dužnosti za koju se tereti.
23. Dakle, nesporno je utvrđeno da je tužitelj 23.1.2020. pristupio prodaji vrijednosnih papira, i to njemačke obveznice u vrijednosti od 3.000.000,00 eura, čija je namira ugovorena za dan 27.1.2020., te da nakon prodaje njemačke obveznice nije proveo Nostro transfer 3.000.000,00 eura s valutom 27.1.2020., s EUR Nostro računa Privredne banke Zagreb d.d., kao banke skrbnika, na EUR Target račun KentBank d.d. otvoren u Hrvatskoj narodnoj banci.
24. Pritom navodi tužitelja kojima pokušava opravdati svoje postupanje, odnosno propust, nisu prihvatljivi, odnosno razlozi koje isti iznosi ne opravdavaju počinjenje povrede radne dužnosti koju je tužitelj nesporno počinio.
25. Naime, tužitelj svoje postupanje pokušava opravdati time što je ČN, direktorica Odjela riznice i financijskih institucija tuženika i osoba koja je neposredno nadređena tužitelju, u vrijeme kada je počinio spornu povredu radne dužnosti bila na službenom putovanju, te da je tužitelj morao u istom razdoblju obavljati i sve druge redovne poslove riznice, što je dovelo do izloženosti istoga stresu, te da je osim toga, u Riznici bio prisutan manjak jednog radnika, a što da je dovelo do iscrpljenosti i stresa tužitelja, te da je uslijed toga propustio na dan namire provesti transfer sredstava od prodaje obveznice s Nostro računa tuženika kod Privredne banke Zagreb d.d. na Target račun tuženika otvoren u Hrvatskoj narodnoj banci. Naime, prema iskazu tužitelja, u periodu još od 10. mj. 2019. do 2. mj. 2020. radilo se tako da su bila u Riznici zaposlena tri djelatnika, i to on, IN i ČN, te u cijelom u tom periodu nije bilo nikakvih propusta u poslovanju. Takve je navode potvrdila i svom iskazu i ČN, no ista je navela kako se tužitelj nije žalio da ne bi nešto stigao obaviti, odnosno na uvjete rada, te da tužitelj toga dana kada je počinio spornu povredu radne obveze nije radio nikakav veći opseg poslova nego inače i kada bi ona bila u uredu. Isto je potvrdila u svom iskazu i IN, koja je navela također da se tužitelj njoj nije žalio na uvjete rada, te da toga dana 23.1.2020. tužitelj nije radio više poslova nego što bi radio da je bila prisutna ČN, bio je uobičajen dan, svatko je radio svoj posao i tužitelj se nije žalio da nešto ne bi stigao odraditi. Prema tome, očigledno je da su radnici u Riznici, uključujući i tužitelja, obavljali svoje radne zadatke uredno i bez propusta u cijelom periodu dok ih je bilo samo troje, a obzirom tužitelj za vrijeme dok je ČN bila na službenom putu nije obavljao nikakav veći obujam poslova nego što bi radio inače, da je ona i bila prisutna, to navedeno ni u kom slučaju ne opravdava počinjenu pogrešku, odnosno propust tužitelja. Još manje opravdava tužitelja to što svoju pogrešku pokušava pripisati nezadovoljavajućem nivou na kojem je bio elektronični sustav, navodeći kako je elektronski sustav tuženika tada bio na vrlo primitivnoj i niskoj razini, te iako i IN u svom iskazu navodi da je doista elektronski sustav na kojem su radili bio je spor, imao je svojih mana, ali svakodnevno su radili na njemu, te nisu imali druge opcije, navedeno ni u kom slučaju ne opravdava postupanje tužitelja spornoga dana. Isto je, osim toga, u svom iskazu priznao i sam tužitelj, navodeći jasno na upit suda kako njegov propust nije vezan uz nezadovoljavajući nivo elektroničkog sustava kod tuženika u to vrijeme. Pritom je tužitelj kao radnik postupao krajnje nepažljivo u svom radu, te za takvo postupanje i posljedice zbog istog nije iznio nikakvo valjano opravdanje, dok je tuženik iznio argumentirane dokaze u postupku koji u potpunosti opravdavaju otkaz zbog takvog skrivljenog ponašanja. Ovdje valja dodati i kako niti jednim propisom nije određeno da bi za skrivljeni otkaz bilo potrebno isključivo postupanje radnika s namjerom, pa su takvi navodi, po stavu ovoga suda, paušalni.
26. Nadalje, nisu točni navodi tužitelja niti da njegovim propustom, odnosno time što nije proveo Nostro transfer 3.000.000,00 eura s valutom 27.1.2020., s EUR Nostro računa Privredne banke Zagreb d.d., kao banke skrbnika, na EUR Target račun KentBank d.d. otvoren u Hrvatskoj narodnoj banci, tuženiku nije nastala šteta, jer da je propust brzo otklonjen. Naime, zbog takvog postupanja, prouzročen je pad regulatornoj DP/DO koeficijenta na 16,91%, u odnosu na zakonski minimalno propisanih 17,00%, a isto, predstavlja povredu odredbe čl.8. Odluke o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima kojima je reguliran limit propisan od strane Hrvatske narodne banke. Pritom su neosnovani navodi samog tužitelja kako je točno da je zbog njegovog propusta došlo do proboja koeficijenta koji je pao na 16,91%, dok je minimum za taj koeficijent bio je 17%, a taj minimalni koeficijent bio je propisan odlukom Hrvatske narodne banke, no da tuženiku time nije nastala niti materijalna niti reputacijska šteta, već da se radilo o jednom tehničkom propustu odnosno incidentu koji je trajao jedan dan. Prije svega, počinjeni propust nije uočio čak ni sam tužitelj 28.1.2020., već radnica IN, koja mu je na isto ukazala, te je tek nakon toga tužitelj 28.1.2020. prebacio navedena sredstva u vrijednosti od 3.000.000,00 eura na račun tuženika kod HNB. Tvrdnje tužitelja da je nakon toga koeficijent vraćen na normalnu uobičajenu razinu, bio je oko 17 ili 18%, te da je počinjena pogreška ispravljena u najkraćem roku, odnosno za jedan dan, čime da tuženik nije pretrpio nikakvu štetu, ovome sudu nisu prihvatljive. Naime, iz iskaza svjedoka ČN, direktora sektora riznice, jasno proizlazi da je tuženiku itekako postupanjem, odnosno propustom tužitelja nastala šteta, te da je sljedećeg dana, nakon što je tužitelj izvršio transakciju koju je propustio učiniti, utvrđen proboj regulative Hrvatske narodne banke,odnosno da je utvrđeno da je regulatorni koeficijent ispod minimalno propisanog, te iako je sljedećeg dana izvršeno prebacivanje tih sredstava na Target račun HNB-a, proboj regulatornog koeficijenta ostao je evidentiran ispod zakonskih 17%, čime je tuženiku nastala ogromna reputacijska šteta. Za takvu vrstu proboja koeficijenta propisane su vrlo visoke kazne u okviru Statuta tuženika i u okviru Hrvatske narodne banke, kompromitirana je ona kao voditelj pa i cijela Uprava tuženika, odjel usklađenosti odnosno svi, doživjeli su veliki reputacijski rizik, ne zna je li banka materijalno kažnjena, ali za taj proboj, a predsjednik Uprave mogao je izgubiti čak i licencu, uglavnom to im je prouzročilo veliki stres i bili su svi na nivou banke osramoćeni. Tave je navode potvrdila u svom iskazu i IN, koja je potvrdila da, nakon što je otkriven tužiteljev propust, da je nastala strka u banci koja je trajala i par dana nakon toga jer nisu znali kako će reagirati Hrvatska narodna banka. Dakle, neprihvatljivi su navodi iskaza tužitelja kako se u konkretnom slučaju radilo samo o "jednom tehničkom propustu, odnosno incidentu", već je očigledno da je tužitelj svojim propustom tuženiku počinio ogromnu reputacijsku štetu, pri čemu i nije odlučno je li u konačnici Hrvatska narodna banka kaznila tuženika, već je odlučno što je tužitelj svojim postupanjem počinio povredu radne dužnosti kakva se, na navedenom radnom mjestu i poslovima kakve je obavljao tužitelj, ne može smatrati prihvatljivom, te proći bez odgovarajućih sankcija, upravo zbog odgovornosti samog posla i štete koja takvim propustim može nastali za cijelu Banku, odnosno tuženika, te se odraziti na kompletno njegovo poslovanje. Ovo tim više što su i ČN i IN u svojim iskazima potvrdile da se takvi propusti kod tuženika do tada nisu događali, dok s druge strane, tužitelj je već ranije pisano upozoren od strane tuženika i to Upozorenjem od 10. svibnja 2018. na povrede radnih dužnosti, a koje su pobrojane u tom Upozorenju, pri čemu je upozoren od poslodavca na mogućnost otkaza Ugovora o radu u slučaju ponovnog počinjenja povreda radne obveze. Očigledno je da navedeno Upozorenje poslodavca nije djelovalo na tužitelja da savjesno obavlja svoje odgovorne radne dužnosti, već je ponovno počinio povredu radne obveze, uslijed koje mu je opravdano otkazan ugovor o radu Odlukom od 18.2.2020.
27. To što je tijekom godina dolazilo do izmjene Odluke o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima nije, po stavu ovoga suda, odlučno za ovaj postupak, obzirom je tužitelj bio dužan striktno postupati po onome što je tom Odlukom bilo propisano u vrijeme počinjenja povrede radne dužnosti, a ne naknadno. Za ocjenu povrede radne dužnosti tužitelja relevantna je isključivo ona odluka koja je bila na snazi u vrije kada je povreda radne dužnosti počinjena, dok naknadne izmjene te odluke nisu odlučne za ovaj spor.
28. Nadalje prema Zakonu o HNB u čl.111.st.1. točka 2. propisano je da kreditna institucija čini prekršaj ako se ne pridržava podzakonskih propisa hrvatske narodne banke kojima su utvrđene ostale mjere i instrumenti monetarne i devizne politike. Zakon o Hrvatskoj narodnoj banci u čl.111.st.1. točka 2. propisano je da prekršaj čini kreditna institucija ako se ne pridržava podzakonskih propisa HNB kojima su utvrđene ostale mjere i instrumenti monetarne i devizne politike“. Za počinjenje navedenog prekršaja člankom 113. istog Zakona je propisana vrlo visoka kazna za tuženika u novčanom iznosu do 500.000,00 kuna. Podzakonskim propisom HNB-a, i to Odlukom o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima (NN broj 101/2019), u članku 8. izričito je bilo propisano da su u vrijeme počinjenja povrede radne obveze tužitelja banke bile obvezne minimalno 17% deviznih obveza održavati deviznim potraživanjima svaki dan. Slijedom navedenog, neosnovani su navodi tužitelja da Odlukom HNB-a o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima nisu propisane nikakve novčane kazne, obzirom navedena odluka predstavlja podzakonski akt HNB-a kojim su utvrđene ostale mjere i instrumenti monetarne i devizne politike, a na povrede kojeg se izričito odnose kazne propisane Zakonom o HNB. Stoga je tuženik u Odluci o otkazu pravilno naveo kako su za takvo postupanje potvrđene visoke novčane kazne, a što su u svom iskazu potvrdila i svjedokinja ČN. Iz dokaza provedenih tijekom postupka jasno proizlazi da je tužitelj pristupio prodaji vrijednosnih papira tako da je prouzročio pad regulatornog DP/DO koeficijenta ispod 17%, čime je postupio protivno odredbi čl. 8 Odluke o minimalno potrebnim deviznim potraživanjima. Time je tužitelj nedvojbeno izložio tuženika riziku pokretanja prekršajnog postupka od strane HNB temeljem odredbe čl. 113. Zakona o HNB koje se odredbe odnose na postupanje protivno podzakonskim aktima HNB-a. Stoga je potpuno jasno da je tužitelj svojim postupanjem opisanim u otkazu ugovora o radu počinio tešku povredu obveze iz radnog odnosa zbog koje nastavak njegovog rada kod tuženika nije moguć.
29. Stoga je Odluka o otkazu ugovora o radu tužitelju od dana 18. veljače 2020. zakonita i opravdana, uslijed čega je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan u cijelosti, a također, obzirom je utvrđeno da je otkaz poslodavca dopušten, nisu ispunjeni uvjeti za vraćanje tužitelja na rad u smislu odredbe čl.124. st.1. ZR, kao ni za prijavu nadležnim institucijama, pa je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke presude.
30. U odnos na protutužbeni zahtjev tuženika za sudskim raskidom i naknadom štete, u slučaju kada bi sud utvrdio da je otkaz nezakonit, valja navesti kako je isti neosnovan, obzirom za isti nisu ispunjene zakonske pretpostavke iz čl.125. ZR.
31. Prema odredbi čl.125.st.1. ZR, ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti sudski raskid ugovora o radu i dosuditi mu naknadu štete. Prema st.2. istoga članka, odluku iz st.1. sud može donijeti i na zahtjev poslodavca, ako postoje okolnosti koje opravdano upućuju na to da nastavak radnog odnosa, uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju ugovornih stranaka, nije moguć.
32. Prema tome, ukoliko poslodavac traži sudski raskid ugovora o radu, potrebno je uz njegov zahtjev utvrditi prije svega da je otkaz nedopušten, a potom i postoje li okolnosti koje bi opravdano ukazivale na to da nastavak radnog odnosa više ne bi bio moguć. Obzirom je otkaz poslodavca utvrđen zakonitim i dopuštenim, to je zahtjev za sudskim raskidom tuženika neosnovan, kao i zahtjev za naknadom štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 7.963,38 eura s kamatama, pa je odlučeno kao od točkom II. izreke presude.
33. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: OT) pa su tuženiku priznati troškovi jednokratne nagrade u iznosu od 250 bodova sukladno Tbr.7.2. OT za četiri parnične radnje (sastav odgovora na tužbu, pristup na ročišta 3.11.2020.,29.4.2022., 1.3.2023.), te pristup na ročište 14.6.2024. - 50 bodova, odnosno ukupno 300 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 600,00 eura, uvećano za PDV, odnosno ukupno 750,00 eura. Tome treba dodati i zatraženi troška u iznosu od 250 bodova za postupak nakon ukidne odluke, sukladno Tbr.7.2. OT, koji se smatra novim prvostupanjskim postupkom, što uz vrijednost boda od 2,00 eura iznosi 500,00 eura, uvećan za PDV, odnosno ukupno 625,00 eura, tako da ukupni troškovi tuženika iznose 1.375,00 eura.
34. Stoga je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.
35. Tužitelju nije priznat parnični trošak, sukladno čl.154. st.1. ZPP-a, obzirom je isti u cijelosti izgubio parnicu.
U Zagrebu 22. listopada 2025.
Sudac:
Lidija Repar Habulinec
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi pismeno, u 4 primjerka, putem ovog suda.
DNA:
1. punomoćniku tužitelja
2. punomoćniku tuženika
