Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-667/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Helene Vlahov Kozomara, predsjednice vijeća, Milene Vukelić-Margan, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ingrid Bučković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EE iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Krznarić & Alitović j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d. Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Grgić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-604/2022-63 od 24. siječnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-604/2022-63 od 24. siječnja 2025. u točkama I. i III. izreke.

II. Djelomičnim uvaženjem žalbe tužitelja preinačuje se ista presuda u točki II. i točki III. izreke ( u odbijajućem dijelu) i sudi:

1.Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju štetu u daljnjem iznosu od 1.343,22 eura (tisuću tristo četrdeset tri eura i dvadeset dva centa) sa zateznim kamatama od 18. prosinca 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, uvećanoj za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, te nadoknaditi tužitelju daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 1.205,73 eura ( tisuću dvijesto pet eura i sedamdeset tri centi ) sa zakonskom zateznom kamatom od 24. siječnja 2025. do isplate, sve u roku petnaest dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

2. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju zakonsku zateznu kamatu na iznos od 5.980,30 eura (pet tisuća devetsto osamdeset eura i trideset centi) za razdoblje od 18. prosinca 2015. do 11. prosinca 2024., u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 106,25 eura (sto šest eura i dvadeset pet centi) u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke, je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 5.980,30 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 12. prosinca 2024. do isplate, u točki II. izreke je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja radi isplate iznosa od 3.894,56 eura te zahtjev za isplatu zakonske zatezne kamate za razdoblje od 17. prosinca 2015. do 11. prosinca 2024., dok je u točki III. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 1.601,56 eura, u roku od 15 dana.

2. Protiv presude su žalbu podnijele obje stranke, s tim što tužitelj pobija presudu u točki II. izreke, pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1.Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22; dalje ZPP), dok tuženik pobija presudu u točkama I. i III. izreke, pozivajući se na žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

3. Tužitelj u žalbi ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, jer da je izreka presude u suprotnosti s obrazloženjem i priloženim dokazima. Ističe da dosuđeni iznos ni približno ne odgovara realnoj naknadi neimovinske štete te da je nejasno zašto je sud drastično odstupio od nalaza vještaka odlučujući o naknadi štete. Naglašava da je u presudi izostalo utvrđenje o utjecaju kvalifikatornih okolnosti na dosuđeni iznos štete pa da se presuda ne može ispitati, zatim da nisu u dovoljnoj mjeri cijenjene sve okolnosti slučaja, posebice činjenica da je teško ozlijeđen u dobi od 34 godine, kao mlada osoba koja se aktivno bavila sportom i aktivno sudjelovala u obiteljskom i društvenom životu, a da su posljedice štetnog događaja uvelike označile život koji je bitno izgubio na kvaliteti. Ističe da Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete (dalje: Orijentacijski kriteriji) koje je donio Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u ožujku i lipnju 2020., ne predstavljaju matematičku formulu za izračun štete, već sud mora uzeti u obzir sve okolnosti slučaja.

5. Smatra da je pogrešno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, odredba čl. 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO) jer sud nije vodio računa o jačini i trajanju fizičkih i duševnih boli i straha, nastalom naruženju te umanjenju životnih i radnih aktivnosti, naročito uzimajući u obzir okolnosti konkretnog slučaja koje su već navedene. U odnosu na odluku kojom je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate, navodi da su razlozi nejasni, jer da se u obrazloženju presude navode odredbe mjerodavnih propisa temeljem kojih oštećena osoba ima pravo na isplatu kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva, dok se zahtjev odbija pa u tom dijelu upućuje na više odluka sudova kojima potkrjepljuje svoje tvrdnje.

6. Osporava i odluku o parničnom trošku, uz obrazloženje da je pogrešno obračunat njegov uspjeh u parnici te da nije obrazloženo zbog čega nisu priznati troškovi pojedinih radnji odvjetnika te sudskih pristojbi.

7. Predlaže stoga preinačiti presudu sukladno žalbenim navodima, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje, sve uz nadoknadu troška prvostupanjskog i žalbenog postupka.

8. Tuženik u žalbi ističe da je pogrešno utvrđena visina isplaćene štete pa ukazuje da je prvotno isplatio iznos od 15.000,00 kuna za neimovinsku te 1.000,00 kuna za imovinsku štetu, a nakon donošenja prve presude i iznos neimovinske štete od 29.150,00 kuna, što znači da je do dana donošenja pobijane presude isplatio ukupno 5.859,70 eura neimovinske štete te 132,70 eura imovinske štete, odnosno ukupan iznos od 5.992,42 eura, dok je u presudi navedeno da je isplaćen iznos od 5.140,30 eura. Stoga da je trebalo tužbeni zahtjev odbiti za iznos od 144,84 eura sa zateznom kamatom.

9. Smatra nezakonitom i odluku o parničnom trošku, jer da je trošak zastupanja odvjetnika obračunat primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika iz 2023. („Narodne novine broj 138/23), pri čemu je povrijedio načelo zabrane retroaktivnosti propisano čl. 90. st. 4. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine broj: 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10, 5/14 – Ustav RH).

10. Predlaže u pobijanom dijelu presudu preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev preko nespornog iznosa od 5.847,58 eura sa kamatom od 12. prosinca 2024. do isplate te naložiti tužitelju da mu nadoknadi trošak žalbenog postupka.

11. Žalba tuženika nije osnovana, dok je žalba tužitelja djelomično osnovana.

12. Predmet ovog spora je naknada neimovinske i imovinske štete koja je tužitelju nastala u štetnom događaju koji se zbio 8. studenog 2015., u kojem događaju je pretrpio teške tjelesne ozljede. Sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj tijekom postupka u više navrata mijenjao tužbeni zahtjev, da je 6. ožujka 2019. donesena presuda kojom je tuženik obvezan isplatiti tužitelju štetu u iznosu od 29.150,00 kuna(sada 3.868,87 eura[1] ) sa zateznim kamatama od 3. listopada 2016. do isplate, da je tuženik prema presudi isplatio dosuđeni iznos, dok je prije toga isplatio iznos od 16.000,00 kuna (sada 2.123,56 eura) pa je tako isplatio tužitelju ukupan iznos od 45.150,00 kuna (sada 5.992,43 eura), da je presuda ukinuta u dijelu u kojem je odbijen tužbeni zahtjev te je u novom postupku trebalo odlučiti o eventualnom pravu tužitelja na daljnju štetu u odnosu na onu koja je dosuđena, odnosno isplaćena. Nadalje, proizlazi da je radi utvrđivanja opsega i visine pretrpljene štete provedeno multidisciplinarno vještačenje po vještaku ortopedu dr. Jasminki Burnać i dr. Miroslavu Bielenu, vještaku neurologu prof. dr. IE, a u ponovljenom postupku vještaku prof.dr. Miljenku Franiću te da su u konačnici potonja dva vještaka dali objedinjeni nalaz i zajedničku ocjenu s neurološkog i traumatološkog aspekta. Sud prvog stupnja ocjenjuje da su svi nalazi jasni i potpuni, te na temelju tih dokaza utvrđuje koje je ozljede pretrpio tužitelj u nezgodi, kako su vještaci ocijenili trajno umanjenje životne aktivnosti tužitelja, pretrpljene fizičke boli te strah i naruženje.

13. Glede primjene mjerodavnog materijalnog prava, sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 1100. ZOO-a ocjenjuje da bi tužitelju zbog povrede prava osobnosti koje se ogledaju u pretrpljenim fizičkim bolovima, naruženju, pretrpljenom strahu te umanjenju životne i radne aktivnosti, pripadalo pravo na naknadu štete u iznosu od 11.000,00 eura te za imovinsku štetu, naknadu za tuđu njegu i pomoć u iznosu od 840,00 eura. S obzirom na činjenicu da je tuženik isplatio tužitelju tijekom postupka iznos od 5.140,30 eura, tužitelju dosuđuje razliku u iznosu od 5.980,30 eura sa zateznom kamatom od 22. prosinca 2024. do isplate, dok odbija tužbeni zahtjev u preostalom dijelu, radi isplate iznosa od 3.894,56 eura te zahtjev za isplatu zatezne kamate za razdoblje od 17. prosinca 2015. do 11. prosinca 2024.

14. Odluku o parničnom trošku je sud donio primjenom čl. 154. st. 2. ZPP-a, pri čemu je utvrđeno da je tužitelj uspio u parnici u omjeru od 80,5%, a tuženik u omjeru od 19,5 % pa su tužitelju priznati troškovi u omjeru od 61% i to za radnje koje su provedene u ponovljenom postupku. Tako je tužitelju priznat iznos od 876,88 eura koji se odnosi na trošak zastupanja odvjetnika te 399,54 eura za troškove vještačenja, što uz trošak sudskih pristojbi od 325,44 eura daje ukupan iznos od 1.601,86 eura.

15. U donošenju pobijane presude nije počinjena neka od bitnih postupovnih povreda iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti pa tako ni povreda na koju u žalbi ukazuje tužitelj, jer su razlozi presude potpuni i jasni, u njima nema proturječja te je presudu moguće ispitati. Međutim, pri odlučivanju o visini naknade štete koju je tužitelj pretrpio u štetnom događaju od 8. studenog 2015. je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, u konačnici na štetu tužitelja, što će u nastavku biti obrazloženo.

16. Kako je uvodno navedeno, tuženik je isplatio tužitelju tijekom postupka iznos od 16.000,00 kn/2.123,56 eura ( za neimovinsku štetu 15.000,00 kuna te imovinsku štetu 1.000,00 kuna) te na temelju prve presude iznos od 29.150,00 kn/3.868,86 eura, (za neimovinsku štetu 27.000,00 kuna te naknadu za tuđu njegu i pomoć 2.150,00 kuna), odnosno ukupno za neimovinsku štetu te imovinsku štetu po osnovi tuđe pomoći i njege 45.150,00 kn/5.992,42 eura. U pravu je stoga tuženik kada tvrdi da je od iznosa štete koji bi pripadao tužitelju, pogrešno odbijen iznos od 5.140,30 eura (kao dotad isplaćeni iznos), budući da je tijekom postupka tuženik isplatio iznos od 5.992,42 eura. Međutim, kako sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve kvalifikatorne okolnosti koje utječu na visinu štete, u konačnici je tužitelju dosuđen niži iznos naknade štete od onog koji mu pripada, zbog čega je žalba tužitelja djelomično osnovana, a žalba tuženika neosnovana.

17. Predmetom raspravljanja i nove odluke bio je zahtjev za naknadu neimovinske štete, kao i zahtjev za tuđu pomoć i njegu preko već dosuđenog iznosa, uz napomenu da je konačni zahtjev postavljen na glavnoj raspravi održanoj 12. prosinca 2024. na način da je tužitelj zatražio isplatu iznosa od 16.000,00 eura, s tim što je ukupan iznos imovinske i neimovinske štete umanjio za nesporno isplaćeni iznos štete od 6.125,14 eura, tako da je u konačnici tužitelj zahtijevao isplatu štete u ukupnom iznosu od 9.874,86 eura.

18. Prema stajalištu ovog suda, sud prvog stupnja nije u dovoljnoj mjeri cijenio sve okolnosti konkretnog slučaja koje utječu na odluku o visini neimovinske štete. Prema odredbi čl. 1100. st. 2. ZOO-a pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud će voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

19. Prema ocjeni ovog suda, s obzirom na duljinu i intenzitet pretrpljenih fizičkih boli te sve neugodnosti kojima je tužitelj bio izložen tijekom liječenja, a one su doista bile brojne, tužitelju bi pripadalo pravo na naknadu neimovinske štete po kriteriju pretrpljenih fizičkih boli u iznosu od 30.000,00 kuna/3.981,68 eura. Pri odlučivanju o utjecaju narečenog kriterija na visinu štete, od odlučnog utjecaja su činjenice utvrđene na temelju nalaza i mišljenja vještaka, ortopeda i neurologa, iz kojih bi proizlazilo da je tužitelj pretrpio u nezgodi brojne ozljede, i to prijelom kostiju desne podlaktice uz pomak ulomaka, zatim prijelom donje trećine lijeve palčane kosti te lakatne kosti uz pomak ulomaka te ozljedu prednje križne sveze desnog koljena, da je istog dana u bolnici izvršena operacija kostiju lijeve podlaktice, te repozicija iščašenog lijevog ručnog zgloba te mu je izvršena imobilizacija lijeve podlaktice i šake gipsom, da je nakon obavljene MR pretrage utvrđeno puknuće prednje sveze desnog koljena i napuknuće meniskusa, da je tužitelj u više navrata provodio fizikalnu terapiju, uz brojne kontrole liječnika fizijatara, neurologa te kirurga, da je trpio bolove različitih ozlijeđenih dijelova tijela te je bio podvrgnut raznim snimanjima (RTG, MR, EMNG).

20. U odnosu na visinu pretrpljene štete po kriteriju duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti, prije svega je bilo nužno cijeniti relativno visoki postotak trajnog smanjenja životne aktivnosti tužitelja od 25% (kao posljedice prijeloma kostiju lijeve i desne ruke te ozljede koljena), kao i trajne posljedice svih ozljeda, kao što su trajni bolovi, smanjena pokretljivost lijeve i desne ruke, smanjena mogućnost dizanja i nošenja tereta te vršenja brzih i uzastopnih pokreta, preciznih pokreta te svih drugih težih fizičkih aktivnosti. Treba posebno naglasiti da je tužitelj tako teške ozljede, sa teškim posljedicama doživio u svojoj tridesetčetvrtoj godini, kao mlada osoba pred kojim je trebao biti život ispunjen brojnim aktivnostima, kako u poslovnom, tako i u privatnom smislu, a što je u znatnoj mjeri izmijenjeno prometnom nesrećom koju je skrivio osiguranik tuženika.

21. Stoga, prema stajalištu ovog suda, kriterij pretrpljenih duševnih boli zbog smanjenja životne aktivnosti utječe na visinu neimovinske štete iznosom od 35.000,00 kn/4.645,30 eura, pretrpljeni strah iznosom od 12.000,00 kuna/1.592,67 eura te duševnih boli zbog naruženja u iznosu od 17.000,00 kuna/2.256,29 eura, pri čemu je cijenjen način ozljeđivanja tužitelja ( iznenadni udarac vozila osiguranika tuženika u motocikl kojim je upravljao tužitelj, pad tužitelja na kolnik i teške tjelesne ozljede koje je pritom pretrpio), kao i prisutnost vidljivih postoperativnih ožiljaka na rukama.

22. Glede imovinske štete, sud prvog stupnja je pravilno primijenio čl. 1095. ZOO-a kada je ocijenio da bi tužitelju pripadalo pravo na naknadu štete za tuđu njegu i pomoć u iznosu od 840,00 eura, pri čemu razlozi u tom dijelu imaju osnovu u provedenim dokazima.

23. Kada se zbroje svi iznosi naknade štete koji pripadaju tužitelju, proizlazi da bi imao pravo na naknadu ukupnog iznosa od 94.000,00 kuna/13.315,94 eura pa kada se od tog iznosa odbije isplaćeni iznos štete od 45.150,00 kuna/5.992,42 eura, proizlazi da je tužitelju, pravilnom primjenom materijalnog prava, trebao biti dosuđen iznos od 7.323,52 eura. Kako je pobijanom presudom dosuđen iznos od 5.980,30 eura, slijedi da tužitelj ima pravo na daljnji iznos štete od 1.343,22 eura.

24. Na žalbene navode o tijeku zatezne kamate, treba navesti da je sud prvog stupnja u tom dijelu pogrešno primijenio mjerodavne odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj 151/05 - dalje ZOOP), koji propis predstavlja posebni zakon (lex specialis), budući da je tužitelj pretrpio štetu koja je nastala u prometu, upotrebom motornog vozila. Prema čl. 12. ZOOP odgovorni osiguratelj je dužan u slučaju neimovinske štete najkasnije u roku od 30 dana, a u slučaju imovinske štete najkasnije u roku od 14 dana od dana podnošenja odštetnog zahtjeva oštećenoj osobi dostaviti obrazloženu ponudu za naknadu štete, ako su odgovornost za naknadu štete te visina štete nesporni, odnosno utemeljeni odgovor, ako su odgovornost za naknadu štete ili visina štete sporni (stavak 1.) U slučaju nemogućnosti utvrđenja visine konačnog iznosa štete, odgovorni osiguratelj je oštećenoj osobi dužan isplatiti iznos nespornog iznosa naknade štete kao predujam u roku propisanom stavkom 1. ovoga članka (stavak 3.). U slučaju neizvršenja obveze isplate naknade štete u roku iz stavka 1. ovoga članka, oštećena osoba uz dužni iznos naknade štete, ima pravo i na isplatu iznosa kamate i to od dana podnošenja odštetnog zahtjeva (stavak 4.).

25. Iz utvrđenja suda prvog stupnja bi proizlazilo da su do dana podnošenja odštetnog zahtjeva, odnosno do dana kada je tuženik bio dužan postupiti prema obvezi iz čl. 12. st. 1. ZOOP-a, obavljeni operativni zahvati te bolničko liječenje tužitelja, pa je tuženik imao sve elemente za isplatu štete tužitelju u zakonskom roku. Stoga je pogrešno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo kada je odbijen zahtjev za isplatu zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Još treba navesti da okolnost povišenja tužbenog zahtjeva tijekom postupka, prema osnovama koje su već u tužbi zatražene, ne utječe na tijek zatezne kamate, jer je tuženik pao u zakašnjenje trenutkom kada ga je tužitelj pozvao na isplatu. Naime, s obzirom na činjenicu da tuženik u zakonskom roku nije isplatio iznos koji je zatražen u odštetnom zahtjevu, a tijekom postupka je osporavao visinu zahtjeva tužitelja, jasno je da je tuženik došao u zakašnjenje u onom trenutku kada je bio dužan isplatiti tužitelju štetu pa povećanje zahtjeva ne može biti od utjecaja na dospijeće zatezne kamate niti se može razmatrati odvojeno od dospijeća iznosa zatraženog u tužbi po istoj osnovi, odnosno istim kriterijima, tim više što su su stupanjem na snagu ZOO/05 (koji se primjenjuje u ovom postupku), ranije propisani vidovi štete, postali kriteriji koji utječu na visinu neimovinske štete. Utoliko su osnovani žalbeni navodi tužitelja koji su u tom smislu istaknuti.

26. Zbog izloženog je valjalo žalbu tuženika odbiti i presudu suda prvog stupnja u točkama I. i III. izreke potvrditi, primjenom čl.368.st.1. ZPP-a, a žalbu tužitelja djelomično uvažiti i presudu u točki II. izreke te točki III. izreke u odbijajućem dijelu preinačiti primjenom čl.373. toč.3. ZPP-a.

27. S obzirom na činjenicu da je tužitelj u većem dijelu uspio u parnici, trebalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku. Tužitelj je konačni zahtjev postavio na glavnoj raspravi održanoj 12. prosinca 2024. zahtijevajući isplatu iznosa od 16.000,00 eura sa zateznom kamatom od 17. prosinca 2015. do isplate, a prema ocjeni ovog suda tužitelju pripada pravo na isplatu iznosa od 13.315,94 eura, pa uspjeh tužitelja u parnici iznosi 92 % (uspio s osnovom zahtjeva 100 %, a s visinom 83 % ; 100 + 83 = 183 : 2 = 92 % ).Trošak zastupanja tužitelja je pravilno obračunat, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23 - dalje Tarifa), koja je bila na snazi u vrijeme donošenja pobijane presude pa kako troškovi zastupanja iznose 1.437,50 eura, proizlazi da bi tužitelju srazmjerno uspjehu u parnici, pripadalo pravo na trošak zastupanja u ponovljenom postupku u iznosu od 1.322,50 eura, kojem iznosu treba dodati trošak vještačenja od 399,54 eura te iznos plaćene pristojbe od 162,72 eura, što daje ukupan iznos od 1.884,76 eura. Tom iznosu treba pridodati srazmjerni dio troška koji nije priznat prvom prvostupanjskom odlukom i nije plaćen tužitelju. Prema presudi od 6. ožujka 2019. proizlazi da je trošak zastupanja tužitelja iznosio 12.187,50 kuna (sada 1.617,56 eura) pa bi tužitelj imao pravo na trošak za taj dio postupka u iznosu od 1.488,15 eura (u omjeru od 92%). Kako je priznat trošak zastupanja u iznosu od 565,32 eura / 4.259,37 kn, proizlazi da tužitelju pripada razlika u iznosu od 922,83 eura, odnosno ukupan trošak od 2.807,59 eura pa kako je u točki III. izreke dosuđen iznos od 1.601,86 eura, valjalo je dosuditi daljnji iznos od 1.205,73 eura. Pritom treba naglasiti da su osnovani žalbeni navodi tužitelja o načinu obračuna parničnog troška (bez uračunavanja troška tuženika), tim više što je tužitelj žrtva prometne nezgode uslijed nepropisne vožnje osiguranika tuženika, da je bio prisiljen voditi dugotrajni parnični postupak kako bi ishodio pravo na naknadu primjerenog iznosa štete te da mu je u konačnici trošak zastupanja odvjetnika umanjen za postotak s kojim nije uspio u parnici.

28. Tužitelj je djelomično uspio u žalbenom postupku pa ima pravo na nadoknadu troška srazmjerno uspjehu. Tužitelj je pobijao presudu u odbijajućem dijelu za iznos od 3.894,56 eura, a uspio je s iznosom od 1.343,22 eura, dakle u omjeru od 34 %.Trošak sastava žalbe prema Tbr. 10. točka 1. Tarife iznosi 312,50 eura, pa tužitelju pripada pravo na iznos od 106,25 eura, uz napomenu da nije priložen dokaz o plaćanju sudske pristojbe za žalbu. Odluka o troškovima žalbenog postupka je donesena primjenom čl. 166. st. 2. ZPP-a.

U Rijeci 22. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Helena Vlahov Kozomara