Zakon.hr

Poslovni broj: P-611/2023-25

Općinski sud u Dubrovniku

Dr. Ante Starčevića 23

20000 Dubrovnik

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, u pravnoj stvari tužitelja SE, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Branimir Rozić, odvjetnik iz Dubrovnika, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, koju zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik u odvjetničkom društvu Šavorić & partneri d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 17. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženice, 22. listopada 2025.

p r e s u d i o j e

I. Prihvaća se zahtjev tužitelja:

¨Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj: 266-370/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji ugovor je dana 27. studenog 2006. godine solemniziran po javnom bilježniku Nikša Viđen iz Dubrovnika, pod poslovnim brojem OU-1446/06.-1, u dijelu koji glasi: „u kunskoj protuvrijednosti 796,37 CHF (sedamstodevedesetšest švicarskih franaka i 37/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.“, odnosno u svim dijelovima Ugovora kojima se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak, pa stoga ove odredbe predmetnog Ugovora ne proizvode nikakve pravne učinke.¨.

II. Prihvaća se zahtjev tužitelja:

¨Utvrđuje se ništetnom odredba članka 5. Ugovora o kreditu broj: 266-370/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji ugovor je dana 27. studenog 2006. godine solemniziran po javnom bilježniku Nikša Viđen iz Dubrovnika, pod poslovnim brojem OU-1446/06.-1, u dijelu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.“, pa stoga ova odredba predmetnog Ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke.¨.

III. Prihvaća se zahtjev tužitelja:

¨Utvrđuje se ništetnom odredba članka 8. Ugovora o kreditu broj: 266-370/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji ugovor je dana 27. studenog 2006. godine solemniziran po javnom bilježniku Nikša Viđen iz Dubrovnika, pod poslovnim brojem OU-1446/06.-1, u dijelu koji glasi: "U slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d..“, pa stoga ova odredba predmetnog Ugovora ne proizvodi nikakve pravne učinke¨.

IV. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 11.612,82 eura sa zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

V. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana platiti tužitelju iznos od 1.016,78 eura sa zateznom kamatom tekućom od 29. studenog 2006. do isplate i to računajući po stopi od 15 % godišnje do 31. prosinca 2007, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. određuje po stopi koja se određuje po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

VI. Odbija se zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 653,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

VII. Nalaže se tuženici u roku od 15 dana isplatiti tužitelju na ime nadoknade troška postupka iznos od 1.950,00 eura sa zateznom kamatom tekućom od 23. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

Obrazloženje

1.1. Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 5. lipnja 2023. i tijekom postupka tvrdi da je s tuženicom 27. studenog 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 2266- 370/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, za iznos od 132.800,00 CHF s rokom otplate 20 godina, s namjenom adaptacije kuće i zatvaranja postojećih kredita. Pojašnjava da je u ugovoru isplata i otplata kredita određena u CHF u kunskoj protuvrijednosti, a da ga tuženica prije zaključenja ugovora nije informirala o općem riziku vezanom za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja euro zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Ukazuje da je navedeno ugovaranje valutne klauzule dodatno nezakonito jer je određeno da se kredit otplaćuje u kunskoj vrijednosti po tečaju kreditora, a ne po tečaju HNB, time po tečaju koji jednostrano određuje kreditor. Tužitelj se poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/14 od 14. lipnja 2018., a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., kojom je u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno da su banke povrijedile interese potrošača na način da je ugovorena valuta koja je vezana uz CHF, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja, nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa predlaže utvrditi ništetnost navedenih odredbi predmetnog ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula tako daje glavnica vezana uz tečaj švicarskog franka.

1.2. Nadalje, tužitelj navodi da je tuženica u isti ugovor unijela odredbu o plaćanju tzv. ulazne naknade – naknade za obradu kredita u iznosu 1,25 % iznosa odobrenog kredita i da je sam kredit već pri isplati umanjen za navedeni iznos, a da za tu cijenu nije pružena nikakva usluga niti je takva naplata kreditora propisana zakonom. Tvrdi da se radi o odredbi ugovora koju je tuženica unaprijed formulirala te da se o istoj uopće nije pregovaralo niti se moglo pregovarati.

1.3. Konačno, tužitelj tvrdi da je nepoštena i ništetna odredba ugovora o kreditu temeljem koje mu je tuženica naplatila naknadu za prijevremenu otplatu kredita iako prijevremenom otplatom nije pretrpjela nikakvu štetu niti mu predočila koji su to objektivni troškovi nastali za nju zbog prijevremene otplate kredita.

1.4. Slijedom navedenog, predlaže utvrditi ništetnost prethodno navedenih odredbi ugovora i naložiti tuženici da mu vrati stečeno temeljem takvih odredbi sa zakonskim zateznim kamatama, uz obvezu tuženice da mu nadoknadi troškove ovog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od donošenja presude do isplate.

2.1. U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženica prigovara zastari potraživanja tužitelja jer da povrat dijela mjesečnih anuiteta zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakog anuiteta, dok odluke donesene u kolektivnom sporu potrošača nisu od utjecaja na tijek zastare potraživanja tužitelja. Ujedno smatra da je zahtjev za povrat plaćene naknade zastario u općem zastarnom roku obzirom na vrijeme plaćanja naknade.

2.2. Tuženica smatra da se tužitelj nema pravo pozivat na utvrđenja iz kolektivnog spora potrošača jer on ne traži naknadu štete već temeljem stečenog bez osnove, dok je ugovor sklopljen u vrijeme dok nije vrijedio Zakon o zaštiti potrošača kojim je propisan obvezujući učinak odluka iz postupaka zaštite kolektivnih interesa.

2.3. U odnosu na ništetnost valutne klauzule, tvrdi da je u cijelosti prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu informirao tužitelja o bitnim parametrima, da se radi o jasnoj, lako uočljivoj i razumljivoj odredbi ugovora koja je ispisana velikim slovima. Ističe da je institut valutne klauzule bio zakonom propisan i dopušten, a da je tužitelj bio slobodan kredit uzeti u bilo kojoj banci. Tvrdi da nitko nije mogao predvidjeti kretanja tečaja ugovorene valute, a da je općenito u javnosti bilo od strane guvernera HNB bilo upozoravano da postoje rizici ugovaranja valutne klauzule i da HNB ne može utjecati na tečaj CHF, za razliku od Eura jer CHF nije ključan parametar u vođenju hrvatske tečajne politike. Ukazuje da je CHF godinama bio stabilna valuta i daje u periodu od ožujka 1996. do ožujka 2006. porastao samo za 1,1 %, što da je evidentno utjecalo na odluku tužitelja za odabir navedene valute.

2.4. Ukazuje da je tužitelj dobrovoljno, za razliku od nje koja je isto bila obvezna temeljem zakona, s njom prije podnošenja tužbe sklopio dodatak ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija ugovora o kredita promjenom valute kredita u EUR i promjenom kamatne stope, a da mu je pri tome, sukladno zakonskim odredbama, izračunata obveza i priznate sve uplate u kunama te umanjena obveza po osnovnom kreditu. Smatra da je time nastala osnove temeljem koje ima pravo zadržati sve dotadašnje uplate po kreditu te da tužitelj nema pravni interes niti pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli osnovnog ugovora, kao niti isplatu stečenog temeljem iste.

2.5. U odnosu na tzv. ulaznu naknadu, tuženik pojašnjava da se radi o naknadi kojom je banka naplatila troškove obrade kredita, i to troška pružanja informacija klijentu o ponudi, kreditnoj sposobnosti i potrebnoj dostavi dokumentacije, obrade dokumentacije, mišljenja o sredstvima osiguranja, priprema isprava i ugovora, tumačenja i potpisivanja kredita, otvaranja kredita i potpisivanja naloga za plaćanje. da se radi o odredbi koja je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a da ista, sukladno praksi Suda EU ne mora sadržavati detaljno sve usluge koje se u zamjenu za istu pružaju, ali da mora biti jasno predočena potrošaču i da on mora shvatiti ekonomsku posljedicu njena ugovaranja.

2.6. Konačno, a u odnosu na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita, tuženica tvrdi da prijevremenom otplatom kredita trpi štetu u obliku troškova financiranja jer ona za navedeni kredit ima obvezu otplate kredita prema matičnoj banci i to kredita koji ona ne može vratiti prijevremeno, za razliku od tužitelja, iako joj tužitelj više ne plaća kamatu. Pored navedenog, tvrdi da joj prijevremenom otplatom nastaju i administrativni troškovi u smislu izrade obračuna i provedbe knjiženja zatvaranja kredita u njenoj internoj administraciji. Obzirom na navedeno, smatra da je i ovaj zahtjev tužitelja neosnovan.

2.7. U odnosu na tijek zateznih kamata, smatra da nema uvjeta za naplatu istih prije podnošenja ove tužbe jer da je ona do tog trenutka svakako bila pošteni stjecatelj.

2.8. Slijedom navedenog, tuženica predlaže odbiti zahtjeve tužitelja i naložiti istom da mu nadoknadi troškove ovog postupka.

3.1. Tužitelj je tijekom postupka i to nakon primitka nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za financije odredio visinu zahtjeva u pogledu zahtjeva za isplatu te se tuženici protivila ovoj radnji tužitelja smatrajući da prvotno istaknuti manifestacijski zahtjev nije bio osnovan, a da točno određeni zahtjev za isplatu predstavlja preinaku tužbe.

3.2. Ocjena je ovog suda da je tužitelj podneskom od 21. svibnja 2025. dopunio tužbu, a ne preinačio istu, obzirom je odredio zahtjev, a ne istaknuo novi ili povećao postojeći zahtjev, te da se stoga tuženica ne može protiviti ovoj radnji tužitelja, dapače isto je obveza tužitelja u smislu čl. 186. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu ZPP).

4.1. Tijekom glavne rasprave pročitan je ugovor o kreditu, osvrti na kredite stanovništvu uz valutnu klauzulu vezanu uz švicarski franak, procedura za radu Lom @S-u, otplatni planovi i pregled uplata po kreditu, izvadak iz sudskog registra za Spiona Invest d.o.o. i Spiona d.o.o., izvadak iz novinskog članka DV, Novi zapisnik od 7.11.2025., saslušan je tužitelj osobno, te je provedeno je financijsko vještačenje po stalnoj sudskoj vještakinji za financije.

4.2. Daljnji dokazi nisu izvođeni jer je ocijenjeno je da bi izvođenje daljnjih dokaza bilo protivno načelu ekonomičnosti postupka obzirom su odlučne činjenice utvrđene temeljem prethodno navedenih dokaza.

4.3. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. ZPP-a, odlučeno je kao u izreci presude.

5. Predmet spora je nepoštenost/ništetnost ugovorene valutne klauzule u ugovoru o kreditu kojim je otplata kredita vezana uz tečaj CHF u odnosu na kunu, kao i odredbi ugovora o kreditu o naplati troškova obrade kredita i troška prijevremene otplate kredita, te vraćanje stečenog temeljem takvih ugovornih odredbi.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelj i tuženica sklopili predmetni ugovor o kreditu,

- da je istim ugovorena valutna klauzula kojom se isplata i otplata kredita vežu za tečaj kune u odnosu na CHF (švicarski franak),

- da je zbog primjene valutne klauzule tijekom otplate kredita mijenjana visina pojedinačnih anuiteta otplate kredita,

- da je ugovorom određeno plaćanje troškova obrade kredita te naknade za prijevremenu otplatu kredita i

- da su sklopili dodatak ugovora o kreditu uz provedbu konverzije kredita.

7. Sporno je među strankama:

- je li se na konkretni spor primjenjuju učinci presude donesene u kolektivnom sporu,

- jesu li stranke pojedinačno pregovarale o odredbama ugovora o kreditu,

- jesu li predmetne odredbe ugovora o kreditu nepoštene time i ništetne, konkretno jesu li odredbe ugovora kojima je ugovorena valutna klauzule te naknada troškova obrade kredita i naknada za prijevremenu otplatu kredita nerazumljive i nejasne te je li uzrokuju neravnotežu prava i obveza stranaka ugovora,

- učinci sklopljenog dodatka ugovora o kreditu na prava tužitelja po osnovnom ugovoru o kreditu,

- ima li tužiteljica pravo na vraćanje više plaćenih anuiteta kredita do konverzije ugovora o kreditu,

- zastara potraživanja tužitelja,

- visina potraživanja tužitelja i

- tijek zateznih kamata na potraživanje tužitelja.

8.1. Čitanjem ugovora o kreditu koji su stranke (pri tome Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. kao nesporni prednik tuženice) sklopile 27. studenog 2006. utvrđeno je da se radi o namjenskom kreditu – stambenom kreditu u svrhu adaptacije kuće i zatvaranja dva postojeća kredita kod iste banke, po kojem je prednica tuženice pozajmila tužitelju iznos od 132.800,00 švicarskih franaka u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju prednice tuženice na dan korištenja kredita, da se tužitelj obvezao navedeni iznos vratiti u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od 796,37 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženice na dan plaćanja, uz kamatnu stopu koja iznosi 3,88 dekurzivno godišnje, i to kao promjenjivu kamatnu stopu, uz pristanak tužitelja da se ista određuje/mijenja odlukom tuženice.

8.2. Pored navedene obveze tužitelja, predmetnim ugovorom, člankom 5. istog, je određena obveza plaćanja troškova obrade u iznosu od 1,25 % prije isplate kredita, pored obveze tužitelja da snosi sve troškove u vezi izrade ugovora, javnobilježničke i sudske pristojbe, kao i drugih eventualnih nuzgrednih troškova, dok je čl. 8.2. ugovora određeno pravo tuženice da u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, zaračunati naknadu sukladno njenoj Odluci o naknadama za usluge tuženice.

9.1. Već iz navedenog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu, vremena sklapanja i nesporne činjenice da je isti ugovoren uz valutnu klauzulu CHF, jasno proizlazi da se zahtjev tužitelja u ovom postupku temelji na istovjetnom interesu koji je bio predmet postupka po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u odnosu na ovdje tuženika, a u kojem je pravomoćno odlučeno da su odredbe ovakvih ugovora ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjena kamatne stope isključivo temeljem odluke banke te u dijelu u kojem su obveze ugovornih strana vezane za tečaj kune u odnosu na tečaj CHF, a da se prethodno o istim nije individualno pregovaralo uz informiranje korisnika kredita kao potrošača o svim parametrima koji utječu na njegova prava i obveze, pa se tužitelj, sukladno čl. 502 c ZPP-a, ima pravo pozvati na utvrđenje suda u ovom postupku.

9.2. Pri tome se ukazuje, da iz sadržaja ugovora o kreditu, namjene ugovora o kreditu te uvjerljivog iskaza tužitelja u dijelu u kojem iskazuje da se radilo adaptaciji stana u kojem je tada pa nadalje stanovao sa svojom obitelji, jasno proizlazi da je isti ugovor sklopio kao fizička osoba i to sa osobne potrebe, dok je tuženica isti sklopila kao pravna osoba koja se profesionalno bavi kreditiranjem, čime je evidentno da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. i čl. 56. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/2003, dalje u tekstu: ZZP).

10. Iz sadržaja ugovora o kreditu, kao tipskog ugovora, kao i iz iskaza samog tužitelja, jasno proizlazi da se radilo o ponudi banke o kojoj se nije individualno pregovaralo u smislu ugovaranja konkretnih odredbi na čijim bi sadržaj potrošač mogao individualno utjecati, već isključivo o ponudi koju je tužitelj kao potrošač mogao ili ne prihvatiti u identičnom sadržaju. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti postupao s povjerenjem u prednicu tuženice i to kao osoba koja je inače bila klijent ove banke te korisnik dva ranija kredita, jednog u valuti EUR i drugo CHF, a prilikom otplate kojih nije dolazilo do bitnih promjena u obvezama tužitelja.

11. Tuženica nije niti jednim dokazom dokazala da bi s tužiteljem indvidualno pregovarala o odredbama ugovora koji je sama unaprijed formulira, a pogotovo ne da bi tužitelja upozorila da ugovorena valutna klauzula pretpostavlja da ne postoji određeni raspon kretanja njegove obveze te da je zbog iste moguće da dođe do znatnih promjena u smislu znatnog povećanja anuiteta koji tužitelj plaća u kunama, platnom sredstvu u RH, a isključivo zbog nepoznatog i nepredvidivog tečaja strane valute, valute koja k tome nije platežno sredstvo u RH. Informiranost tužitelja bi u konkretnim okolnostima pretpostavljala da je tužitelju predočen raspon kretanja njegove obveze, odnosno da je istom jasno prezentirano da navedeni ugovor pretpostavlja da nema gornje granice rasta njegove obveze, a na koju se obvezao u trajanju od 20 godina, a niti mu je dana mogućnost da pregovara o tako preuzetim obvezama, osim po sistemu „uzmi ili ostavi“, dakle prihvaćenjem dane ponude ili ne, pri tome uz napomenu da je sama prednica tuženice, kao trgovac, tužitelju koji je u odnosu s istom postupao s potpunim povjerenjem u savjesnost i poštenje tuženice, predstavljala predmetni kredit, svoj proizvod, kao povoljan, neriskantan i siguran.

12. Prethodno navedeno proizlazi iz osnovne financijske, ali životne logike jer je potpuno nelogično da bi tužitelj informirano i svjesno pristao da plati iznos koji ovisno o odluci banke i nepoznatom tečaju valute koja nije platežno sredstvo u Republici Hrvatskoj, i to iznos koji može, i je, s vremenom znatno rastao, pa da bi pristao da vjerovniku plati cijenu koja je time gotovo neovisna o tražbini koju je dobio jer ovlašćuje vjerovnika da za istu tražbinu kasnije naplati cijenu znatno različitu od inicijalno ugovorene. Logično je i životno da je tužitelj svoju obvezu shvatio kao iznos koji je naveden da mora mjesečno plaćati u otplatnom razdoblju za iznos koji mu je isplaćen, uz moguće manje, ali ekonomski beznačajne oscilacije, a očito je da isti nije znao, niti mogao znati, a sigurno ne bi pristao, da za dobiveni iznos plati višestruko uvećani iznos i to zbog znatnog povećanja valute CHF u odnosu na kunu, na koje nije mogao utjecati, a niti po logici stvari predvidjeti, čime je njegova imovina znatno umanjenja, obveza znatno otežana, a tuženik kao stručna osoba – trgovac stekao znatno povećanje svoje imovine.

13. Tužitelj je kao potrošač iz sadržaja ugovora mogao shvatiti, pa shodno tome i pristati, da tijekom otplate kredita iznos anuiteta ovisi o tečaju CHF-a, no isti u trenutku sklapanja ugovora nije znao niti mogao znati raspon takvih promjena jer isti nije određen u ugovoru na način da bi se vezao za konkretne objektivne parametre, niti je tuženica o tome pri sklapanja ugovora jasno informirala prednika tužitelja.

14.1. Po ocjeni ovog suda, temeljem sadržaja navedenog ugovora, tužitelj je kao prosječni potrošač mogao pretpostaviti da bi zbog valutne klauzule anuitet mogao rasti ili padati u nekim uobičajenim no ne bitno odlučujućim postotcima, no isti zasigurno na temelju predmetnog ugovora nije znao niti je mogao znati, da bi anuiteti kredita zbog navedenih odredbi mogli biti i dvostruko veći, pa da bi valjano, time informirano i svjesno, pristao da s vremenom otplaćuje znatno veću cijenu zajma od prvotno ugovorene cijene, a što je tuženica kao financijska institucija, neovisno o trenutnoj stabilnosti tečaja, mogla kao stručna osoba znati.

14.2. Naime, tuženica kao banka, time stručna i profesionalna financijska institucija koja se primarno bavi poslovnima kreditiranja, ima obvezu pratiti i predviđati kretanja na financijskom tržištu te svoje poslovanje uskladiti s primarnim ciljem ostvarivanja dobiti pa je potpuno neutemeljeno njeno znanja i informiranost o rizicima ugovaranja valutne klauzule, kao i posljedice iste, poistovjetiti s informiranosti klijenta

– potrošača. Upravo radi tog položaja u kojoj je banka trgovac – stručna osoba, ista sukladno načelu savjesnosti i poštenja ima obvezu u dobroj vjeri informirati klijenta – potrošača o mogućim rizicima poslovanja, a na način da isti objektivno kao prosječna osoba shvati bitne elemente ugovora u smislu prava i obveza koja stječe istim te mogućnosti zaštite svojih prava, pa da tek temeljem navedenog odluči o prihvatu istih kako su unaprijed formulirani i određeni od strane banke.

15. Činjenica da je u unaprijed formuliranom ugovoru o kreditu sastavljenom na 6 stranica i pisanom sitnim fontom navedeno da se uplate i isplate točno određenih iznosa vežu za nepoznati tečaj i to za razdoblje od 20 godina, da je tužitelj dužan platiti neodređene i neodredive troškove usluge tuženice u postotku vrijednosti samog kredita, bez navođenja cijene pojedine usluge ili štete koju bi tuženica trpjela, a tužitelj preuzeo obvezu nadoknaditi, ne predstavlja dokaz da se radi o jasnim, uočljiv i razumljivim odredbama ugovora, dapače, navedeno kod prosječnog potrošača čini razumljivim samo iznose koji su već navedeni kao iznosi plaćanja, konkretno iznos kredita i iznos anuiteta koji su brojčano navedeni, s tim da je sam iznos anuiteta jasno naveden brojem u valuti CHF. Kada se navedeno dovede u vezu s činjenicom da niti službenik banke koji je razgovarao sa tužiteljem o ponudi tuženice nije znao parametre o kojima ovise promjene ugovorenih iznosa plaćanja, jasno je da navedena odredba ugovora o kreditu nije poštena, a da je dovela do znatne neravnopravnosti prava i obveza stranaka proizlazi ne samo iz činjenice da je tužitelj zbog nje imao obvezu plaćati znatno veće od prvotno jasno ugovorenih anuiteta, već i činjenica da je tuženica kao banka svoju obvezu ispunila isplatom u ugovoru točno navedenog iznosa, za razliku od tužitelja kao potrošača koji po predmetnom ugovoru nije imao nikakvo jamstvo/osiguranje da će preuzeta prava i obveze biti sukladne postignutom dogovoru, a to je da za dobiveni iznos zajma plati ugovorenu cijenu koja mu je bila ili objektivno mogla biti poznata u trenutku postizanja suglasnosti volja kao osnovnog temelja ugovornog odnosa, a koja je navedena kao iznos mjesečnog anuiteta od 796,37 CHF.

16. Slijedom navedenog, utvrđeno je da odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita primjenom valutne klauzule predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (¨Narodne novine¨ broj 96/03, dalje u tekstu: ZZP), time ništetne ugovorne odredbe, radi čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

17.1. Nadalje, a u odnosu na odredbu čl. 5. predmetnog ugovora o kreditu kojim je određeno da se prije isplate kredita odbijaju od iznosa kredita troškovi obrade u iznosu od 1,25 % iznosa kredita, ukazuje se da je iz formulacije ovog tipskog ugovora razvidno da se o navedenom uopće nije pregovaralo i da se radi o uvjetu odobravanje kredita i to preduvjetu za isplatu samog kredita. Uz navedeno, razvidno je da u ugovoru nije niti pojašnjeno koja je to točno usluga pružena tužitelju pa da za istu plaća navedenu cijenu, dok iz činjenice da je cijena ugovorena u postotku od iznosa kredita proizlazi da sama cijena nije vezana za konkretne radnje po kreditu već isključivo za vrijednost samog kredita.

17.2. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

18.1. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB

Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je:

„1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

2. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

18.2. Iako se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u pravnom sustavu Republike Hrvatske već je iste potrebno implementirati, te iako u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice, a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

18.3. Navedena Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u zakonodavstvo Republike Hrvatske stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12), a zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

19. Tužitelj u konkretnom slučaju nije bio u mogućnosti niti pregovarati o ovoj odredbi, a kako je pristanak na istu tuženica evidentno uvjetovala odobravanjem samog kredita kao glavnog interesa potrošača, zaključak je ovog suda da tuženica nije postupala u dobroj vjeri jer je tužitelju nametnula plaćanje te dodatne cijene kredita za nepoznatu, odnosno neodređenu i neodredivu vrstu usluge, odnosno troška, čime je postupila suprotno načelu savjesnosti i poštenja koje se beziznimno zahtjeva u ugovornim odnosima te je time dovela tužitelja kao potrošača u neravnopravan položaj koji je uzrokovao neravnotežu u pravima i obvezama, obzirom je sam tuženica odredio cijenu nepoznatog troška/usluge i sama je naplatila prije isplate kredita tužitelju, kao jednog od uvjeta isplate kredita tužitelja. Slijedom navedenog, utvrđeno je da se radi o nepoštenoj, time ništetnoj odredbi ovog potrošačkog ugovora.

20. Konačno, a u odnosu na odredbu čl. 8.2. predmetnog ugovora o kreditu, a u kojoj je navedeno ¨U slučaju prijevremen konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, Banka je ovlaštena zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d¨, ocjena je ovog suda da iz sadržaja navedene odredbe prosječni potrošač može shvatiti da ima pravo prijevremeno otplatiti kredit, no uz nepoznate i neodređene uvjete. Naime, iz sadržaja iste nije razvidno koja je to konkretno odluka banke (datum, broj) niti koje su to naknade, a još manje što ta naknada predstavlja u smislu cijene pružene usluge ili pak naknade štete ili pak odustatnine. Već iz same formulacije ove odredbe je jasno da tužitelj nije uopće bio informiran sadržaju i značenju ove odredbe ugovora pa da na nju pristane. Naime, cijena usluge, osim kvalifikacije same usluge, mora sadržavati određeni ili odredivi iznos obveze, a što ova odredba ne sadrži.

21. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP-a je bilo propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a stavkom 2. istog članka, da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca, s tim da je, sukladno stavku 4. ovog članka, trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan to dokazati.

22. Tuženica ničim ne dokazuje da bi se o ovoj odredbi ugovora pregovaralo, a potpuno je nelogično i neživotno da bi potrošač informirano i s pravom voljom pristao preuzeti neodređenu i neodredivu obvezu, uz uvjete koji nisu navedeni u ugovoru, a koje prema formulaciji odredbe banke određuje jednostranom, nedovoljno određenom odlukom.

23. Pri tome se ukazuje, a kako to proizlazi iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-673/23-2, da iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, da se o spornoj odredbi nije niti moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o tim zakonitim interesima potrošača nije vodila računa. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), kao i da prema odredbi čl. 83. ZZP, treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

24. Uzimajući u obzir da se radi o nejasnoj, nerazumljivoj i neodređenoj odredbi ugovora, a kojoj stranke nisu prethodno pregovarale i na čiji sadržaj tužitelji nije mogao utjecati niti je informiran o učincima iste, zaključak je ovog suda da je predmetna odredba ugovora nepoštena i ništetna.

25.1. Nastavno na prethodno navedenog, a u vezi tvrdnji tuženice da se radi o naknadi štete nastale prijevremenom otplatom kredita ukazuje se da se ugovorna šteta, odnosno šteta nastala zbog neispunjenja ugovora ne predmnjeva te je onaj tko tvrdi da mu je ista nastala dužan dokazati štetu, krivnju druge ugovorene strane i uzročnu vezu, a u vezi s čl. 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23. , dalje u tekstu:ZOO).

25.2. Tuženica ničim ne dokazuje da joj je u konkretnom slučaju zaista nastala šteta u vidu nemogućnosti daljnjeg plasmana prijevremeno vraćenih sredstava, a niti da je zbog navedenog bila u nemogućnosti uskladiti bilancu i zbog toga platila kaznu pa da bi sukladno čl. 1024. st. 2. i 3. ZOO-a imala pravo istu naplatiti.

26. Obzirom na nepoštenje navedenih odredbi ugovora o kreditu, odnosno ništetnost istih odredbi, tužitelj bi sukladno čl. 323., čl. 1111. i čl. 1115. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO) imao pravo na vraćanje stečenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi.

27.1. No, kako proizlazi iz tvrdnji stranaka te samog Dodatka ugovora o kreditu, nakon sklapanja osnovnog ugovora o kreditu koji sadrži predmetne ništetne odredbe ugovora, stranke su provele postupak konverzije osnovnog ugovora o kreditu s datumom valute 30. rujna 2015.

27.2. Tuženica je priložila Obavijest o izračunu konverzije kredita kojom je tuženica prije sklapanja samog dodatka obavijestila tužitelja o učincima prihvata izračuna konverzije na način da je istom jasno navela da iznos njegovog duga na dan 30. rujna 2015. u kunama i u eurima, sve u odnosu na dan isplate kredita, uz utvrđenje da je nakon izračuna izvršenih uplata po kreditu tužitelj nakon konverzije kredita u euro platio iznos od 4.568,91 eura (34.901,14) kuna više nego bi platio da je kredit od početka bio vezan za valutu euro. Samom izračunu je priložena specifikacija uplata po kreditu iz koje je vidljivo da je tužitelju početna glavnica u kunama iznosila 612.871,98 kuna, da bi 30. rujna 2015. glavnica iznosila 629.414,21 kuna, da mu na isti datum anuitet iznosi 5.119,67 kuna, a nakon konverzije 4.683,22 kuna, s tim da mu se nova redovna obveza umanjuje za 50 % i to na iznos od 22.341,61 kuna mjesečno do umanjenja iznosa koji jedak iznosu navedene pretplate.

28. Ono što je uočljivo i jasno je da iz priloženih obračuna nije vidljivo koliko je tužitelj platio do 30. rujna 2015. u odnosu na iznos koji je trebao platiti do istog dana po početnom otplatnom planu i to u kunama kao valuti koja mu je isplaćena i valuti u kojoj je plaćao anuitete.

29.1. Iz cjelokupnog teksta obavijesti o izračunu konverzije i samog dodataka ugovora o kreditu, a u vezi s uvjerljivim i životno logičnim iskazom tužitelja, razvidno da je stranke nisu uređivale pitanje stvarnih kunskih pretplata, kao službene valute u RH te valute plaćanja, da se tužitelj nije odrekao nikakvih budućih potraživanja te da je pitanje pretplate razmatrano samo u kontekstu promjene valute kredita koja se koristi kao referentna i to za buduća plaćanja. Nadalje, teksta Dodatka jasno je da isti mijena dio odredbi postojećeg ugovora o kreditu (u Dodatku naziva ¨Osnovni ugovor¨) na način da je potrošaču jasno predočen iznos glavnice u kreditu sada u valuti euro, da je buduća otplata kredita vezana za tečaj valute euro u odnosu na kunu, da je ugovorena kamatna stopa uz pri tome jasno definirane parametri promjene iste.

29.2. Sve ostale odredbe ugovora o kreditu ostaju neizmijenjene (pa i sredstva osiguranja kredita).

29.3. Pri tome se primjećuje da je banka/tuženica i Dodatak unaprijed formulirala i pri tome izričito čl. 12. obavijestila korisnika kredita/tužiteljicu da je pred Ustavnim sudom RH podnijela prijedlog za ocjenu ustavnosti zakona temeljem kojeg je provedena konverzija, odnosno sklopljen Dodatak, dok isti ugovor ne sadrži obavijest da je u tijeku postupak kolektivne zaštite prava potrošača i u odnosu na ovdje tuženicu, a kojem je predmet raspravljanja i odlučivanja upravo ništetntost odredbi ugovora o kreditu koje se mijenjaju Dodatkom (konkretno valutna klauzula) i o kojoj odluci ovisi pravo tužiteljice/potrošača na isticanje zahtjeva za vraćanje stečenog temeljem iste odredbi.

29.4 Pri tome se primjećuje da je banka/tuženica i obračune konverzije unaprijed formulirala.

30. U odnosu na značenje i učinke ništetnih odredbi Ugovora o kreditu u vezi s Dodatkom istog ugovora (tzv. konverzijom), Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, dok je u oglednom postupku poslovni broj Gos 1/19 od 4. ožujka 2020. po pitanju ¨"Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", dao slijedeći odgovor: ¨Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.¨

31. U ovom postupku nije niti sporna valjanost Dodatka (konverzije ugovora o kreditu) te isti nedvojbeno ima pravne učinke na odnose stranaka po otplati kredita jer od sklapanja istog on predstavlja osnovu za izračun svih budućih anuiteta kredita, time ispunjenje obveza po kreditu.

32. Ono što je sporno u ovom postupku je ima li tužitelj pravo na vraćanje stečenog uslijed preplata mjesečnih anuiteta zbog rasta tečaja CHF temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu ukoliko je s tuženicom sklopio Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), a prilikom koje konverzije su ranije uplate tužitelja uzete u obzir pri izračunu buduće glavnice kredita na koju je tužitelj pristao tzv. konverzijom.

33.1. Člankom 19. b Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje u tekstu ZPD) je jasno pod naslovom ¨načelo konverzije kredita¨ propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

33.2. Iz navedenog, a u vezi s tumačenjem Ustavnog suda Republike Hrvatske u rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. da u tom postupku osporeni ZID ZPK/15 ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera, a da njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima, jasno proizlazi da je ratio zakonskog uređenja konverzije ugovora o kreditu vezanih za CHF, u vezi s općepoznatom financijskom krizom građana nastalom zbog znatnog rasta cijene takvih kredita, bila izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca, koji je posebnim propisom stvorio pravnu osnovu za zaključivanje sporazuma u obliku dodatka ugovora radi saniranja zatečene krize u kojoj je veliki broj građana bio egzistencijalno ugrožen bilo zbog nemogućnosti vraćanja dugoročnih kredita pretežito stambene namjene, s hipotekom na objektima stanovanja istih građana, bilo zbog potpune neizvjesnosti o kretanju preuzetih obveza građana prema bankama u danim okolnostima, pri tome težeći uspostaviti stanje određene buduće izvjesnosti i određenosti prava i obveza obje strane.

34.1. Činjenica je da iz ovdje predmetnog Ugovora o kreditu te dodatka istog, kao i odredbi glave IV.a ZPD-a, proizlazi da je provođenjem konverzije glavnica kredita određena kompromisno u iznosu koji je veći od iznosa koji bi potrošač vratio da nije došlo do rasta tečaja CHF i jednostrane promjene kamatne stope, odnosno iznosa koji bi vratio da je otplaćivao kredit po ugovorenom početnom otplatnom planu, a manji od iznosa koji bi platio da nije pristao na konverziju kredita, te je tužitelj zaista konverzijom formalno doveden u položaj u kojem bi se nalazio da je 27. studenog 2006. sklopio ugovor vezan za valutu EUR, a ne CHF.

34.2. Ocjena je ovog suda, a u vezi s ranije istaknutim shvaćanjem VSRH da potrošač ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu i kada je sklopio valjani Dodatak ugovora o kreditu (tzv. konverziju), da činjenica da je tužitelj gotovo 9 godina nakon sklapanja i otplate ugovora o kreditu za buduću otplatu doveden u položaj osobe koja je prije nepunih 9 godina pristala i preuzela obvezu vraćanja kredita vezanog za valutu EUR, nije time pristao da tuženica zadrži sve stečeno temeljem ništetnih odredbi ugovora o kreditu niti se odrekao potraživanja po ovoj osnovi.

34.3. Naime, tužitelj je konverzijom pristao da se dio njegove imovine koju je tuženica stekla bez valjane osnove iskoristi za buduću otplatu kredita koji je u tom smislu informirano dano te sukladno zakonskim odredbama ugovorio sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, no isti nije niti je objektivno mogao pristati da sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu prestaju sva potraživanja koja je imao prema tuženici po osnovi koja je, uz navedeno, a u vezi valutne klauzule, još uvijek bila u postupku preispitivanja kroz kolektivnu sudsku zaštitu potrošača, što je i tuženici bilo poznato kao stranci tog postupka.

35. Kao što je ranije navedeno, potrošač objektivno i faktično, pa i nakon konverzije ugovora o kreditu, nije bio u istom položaju kao potrošač koji je kredit otplaćivao uz primjenu valutne klauzule u EUR u periodu do konverzije kredita jer je isti, za razliku od ovog drugog, ugovorio kredit kojem je cijena bila znatno niža kao predviđena mjesečna obveza, isti je prema ugovorenom planirao svoje financijske i u širem smislu životne mogućnosti te isti nikako nije mogao biti u položaju kao ovaj drugi potrošač koji nije tijekom otplate bio doveden u situaciju da umjesto ugovorene obveze plaća gotovo dvostruku obvezu, i to obvezu na koju nije pristao niti mogao utjecati na istu.

36. Životno je i logično da se ravnoteža i položaj u kojem se netko nalazi ne mogu retroaktivno uređivati jer položaj podrazumijeva trenutno i buduće stanje, kao stanja koja se mogu mijenjati, dok prošli položaj nije promjenjiv te se narušena ravnoteža takvog položaja može isključivo kompenzirati, u obveznim odnosima, naknadom štete odnosno isplatom.

37. Ocjena je ovog suda da time što je tužitelju konverzijom izračunata buduća obveza, na način da je ista jednaka obvezi koju bi imao da je istu već u početku preuzeo, nije prestalo pravo kao potrošača na povrat onoga što je bez valjane osnove dala, i to bez mogućnosti izbora i uskrate (trajni nalog i založno pravo kojim je takvo ispunjenje osigurano), a što nije bilo predmet konverzije jer su navedene uplate samo djelomično iskorištene u konverziji, čime je samo tom dijelu uplata dana osnova temeljem koje tuženice nije dužna vratiti stečeno.

38.1. Da je prethodno navedeno prava volja potrošača i sukladno odredbama ZPD-a te samog Dodatka ugovora o kreditu, jasno proizlazi iz činjenice da pri konverziji ugovora o kreditu nije vršen obračun pretplata anuiteta zbog rasta tečaja CHF, da ZPD i Dodatak koji je sklopljen sukladno odredbama istog uopće ne sadrže odredbe o ovim izvanugovornim pravima potrošača, a sve uz činjenicu da je i strankama ugovora u vrijeme sklapanja Dodatka, a i zakonodavcu pri uređenju instituta konverzije, bilo poznato da je u tijeku kolektivni spor u kojem udruge potrošača zahtijevaju utvrđenje ništetnosti odredbi o primjeni valutne klauzule u odnosu na banke, pa i ovdje tuženicu.

38.2 Logično je i životno da utvrđenje ništetnosti podrazumijeva pravni interes za isto, pa ako potrošači u kolektivnom sporu protiv ovdje tuženice za istovrsne kredite sklopljene u istom periodu zahtijevaju utvrđenje ništetnosti predmetnih odredbi ugovora o kreditu, jasno je da navedeno čine zbog naknade štete koja im je uslijed istih nastala, a koja je kao takva još bila sporna po osnovi u vrijeme provođenja konverzije kredita, što je tuženici bilo poznato u trenutku kada je konverzijom uređivala postojeći ugovorni odnos za ubuduće.

39. Slijedom navedenog, a u vezi s odlukama Suda Europske unije broj C- 118/17 OE protiv Erste Bank Hungary Zrt. od 14. ožujka 2019. i Suda Europske unije od 9. srpnja 2020. u predmetu C-452/18 XZ protiv Ibercaja Banko S.A., ocjena je ovog suda da izvanugovorna potraživanja tužitelja (stečeno bez osnove) evidentno nisu bila predmet razmatranja stranaka prilikom konverzije ugovora o kreditu niti su istim uopće regulirana, a činjenica da je dio plaćenog bez osnove uračunat prilikom konverzije u glavnicu budućeg potraživanja, znači samo da je tužitelj konverzijom pristao da tuženica zadrži taj dio njene imovine, time dajući tuženici osnovu za navedeno, dok je preostali iznos neosnovano stečene imovine, i po znanju tuženice, osobito vezano sa kolektivni spor u tijeku, ostao nereguliran između stranaka (Vrhovni sud – rješenje Rev-1096/2022- 2 od 8. studenog 2022.).

40.1. Odredbama čl. 323. ZOO-a je propisano slijedeće:

(1) U slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

(2) Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

40.2. Nadalje, odredbom čl. 324. ZOO-a je propisano:

(1) Ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

(2) Ali će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

40.3. Konačno, čl. 1111. ZOO-a je propisano:

(1) Kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

(2) Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom.

(3) Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala; dok je čl. 1115. ZOO-a propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

41.1. Jedine odredbe ugovora o kreditu koje su u razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu kao takve jasne i razumljive te odmah određene i primijenjene u smislu kamatne stope i iznosa glavnice tražbine/duga, su po ocjeni ovog suda kamatna stopa od 3,88 % godišnje, kao stopi koja je jedina jasno određena i ugovorena cijena danog zajma, te iznos glavnice koji je primijenjen kod isplate kredita u smislu iznosa kredita koji je isplaćen tužiteljici i na koji iznos je primijenjen tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate.

To su parametri koji su bili jasni i potpuni i o kojima je tužitelj kao potrošač jasno informiran jer se radi o konkretnim iznosima i parametrima, pa je slijedom navedenog, uzimajući u obzir da tužitelj ne zahtjeva utvrđenje ništetnosti odredbe ugovora o jednostranoj promjeni kamate stope, a i činjenicu da je zahtjev za vraćanje stečenog temeljem iste zastario, sudskoj vještakinji dan zadatak da izračuna iznos anuiteta kredita uz primjenu tečaj CHF-a u odnosu na kunu koji je vrijedio na dan isplate kredita, a za razdoblje od sklapanja Ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka ugovora o kreditu.

41.2. Pri tome se ukazuje da je ocijenjeno da tuženica pogrešno smatra da je sud mogao i trebao izračun temeljiti na kriterijima koji su vrijedili za kredite vezane za druge valute, to stoga što sud nema pravo odrediti ugovorne odredbe drugačije od onoga kako iste glase, već isključivo ocijeniti valjanost ugovornih odredbi i u slučaju ništetnosti istih, primijeniti odredbe ugovora koje su kao takve i dalje na snazi ili koje su zakonom određene kao takve.

42.1. Stalna sudska vještakinja za knjigovodstvo i financije je, sukladno navedenom zadatku suda, a nakon pregleda evidencija uplata po kreditu te obračuna sukladno navedenom, mišljenja da je tužitelj platio ukupno 12.266,36 eura više zbog rasta tečaja, da je tuženica prilikom konverzije utvrdila pretplatu od 4.568,91 eura, s tim da je zakonska zatezna kamata koja je tekla na iznos pretplate zbog rasta tečaja do konverzije s datumom 30. rujna 2015. jednaka ukupnom iznosu od 3.978,64 eura. Ujedno nalazi da je glavnica kredita nakon konverzije za 5.000,95 eura veća od iznosa glavnice koji bi tužitelj dugovao da nije došlo do rasta tečaja do konverzije kredita.

42.2. Vještakinja dalje nalazi da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 1.016,78 eura i to 29. studenog 2006..

42.3. Konačno, vještakinja navodi da je iznos zateznih kamata na preplaćene anuitete do konverzije kredita za 653,54 eura manji od iznos priznate pretplate u konverziji kredita te da bi za ovaj iznos trebalo umanjiti iznos glavnice pretplate koji je obračunala.

42.4. Pri tome vještakinja, a na prigovor tuženice, jasno i stručno pojašnjava da je za obračun primijenila istu kamatnu stopu koju je tuženica primjenjivala tijekom razdoblja obračuna i da uopće nije računala razlike uplate nastale zbog promjene kamatne stope. Ujedno ukazuje da je pri izračunu uzela u obzir iznose koje je tužitelj platio tuženici u vidu zateznih kamata zbog kašnjenja u plaćanju, ali samo one koje su se odnosile na glavnicu i kamate.

43. Tužitelj je nakon provedenog vještačenja istaknuo zahtjev za isplatu ukupnog iznosa od 12.266,36 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana pojedine pretplate do isplate, kao i zahtjev za isplati iznosa od 1.016,78 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. studenog 2006.

44.1. Ocjena je ovog suda da su stranke prilikom konverzije jasno odredile buduća potraživanja po kreditu i to računajući od dana konverzije kredita, čime su sva ranija potraživanja po kreditu nastala zbog primjene ništetnih ugovornih odredbi o primjeni valutne klauzule dospjela s danom konverzije kredita, a što konkretno znači da je glavnica potraživanja tužitelja u vidu stečenog temeljem ove odredbe ugovora, kao i visina zateznih kamata koje su tekle na takvu glavnicu do konverzije, dospjela s navedenim datumom, čime je od dana konverzije kredita pa nadalje tuženica došla u zakašnjenje pa je od toga dana do isplate, sukladno čl. 29. st. 1. i 2. Zakon o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje u tekstu: ZOO)dužna, sukladno zahtjevu tužitelja, platiti zatezne kamate na dospjelo potraživanje tužitelja kako je određeno u izreci ove presude.

44.2. Sukladno prethodno navedenom, a u vezi s odredbom čl. 172. ZOO-a, kojom je propisano da ko dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškovi, zatim kamate i napokon glavnica, u skladu s nalazom i mišljenjem vještakinje kako je navedeno pod točkama 42.1. do 42.3. ovog obrazloženja, tužitelju je pretplatom u konverziji u cijelosti namiren trošak zateznih kamata koje su tekle na više plaćene anuitete zbog rasta tečaja, te iznos od 653,54 duga po osnovi pretplate samog anuiteta, čime je tuženica na dan obračuna konverzije tužitelju po osnovi pretplate anuiteta dugovala ukupni iznos od 11.612,82 eura koji je dospio danom obračuna konverzije, time 30. rujna 2015. godine.

44.3. Pri tome se napominje da je tuženica, a sukladno prethodno obrazloženom postupanju pri ugovaranju ništetne odredbe ugovora o kreditu, odgovorna za ugovoranje iste te stoga kao nepošteni stjecatelj nema pravo umanjenje tražbine tužitelja za iznose tzv. negativnih razlika (plaćanja manjih iznosa anuiteta zbog primjene manjeg tečaja od početnog).

45. U odnosu na samu naknadu za obradu kredita, ukazuje se da ista nije bila predmet konverzije kredita, a niti postupka kolektivne zaštite prava potrošača, čime je jasno da je navedena odredba tek u ovom postupku utvrđena ništetnom i da je tuženica, kao osoba koja je nametnula ovu odredbu tužitelju, nesavjesni stjecatelj od trenutka plaćanja iste pa ju je dužna vratiti u punom plaćenom iznosu.

46.1. Konačno, a u vezi prigovora zastare potraživanja tužitelja, ukazuje se da se, sukladno čl. 328 ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, čime ne zastarijeva niti zahtjev za deklaraciju iste, za razliku od kondemnatornih zahtjeva temeljem primjene instituta stjecanja bez osnove, dok tužitelj ima pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odrebdi ugovora ukoliko su iste proizvele ili proizvode učinke na njegova prava i obveze (već plaćeno temeljem primjene valutne klauzule i naplate troška obrade kredita, kao i mogućnost naplate troška prijevremene otplate kredita ukoliko dođe do prijevremene otplate kredita).

46.2. Sukladno čl. 214. st. 1 do 3. ZOO-a zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, a zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze te da se sud neće obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao.

46.3. Čl. 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

46.4. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se da, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH, izraženom na sjednici Građanskog odjela tog suda 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

46.5. Nadalje, sukladno pravnom shvaćanju koje je doneseno 31. siječnja 2022. na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda, ako je ništetnost ugovornih odredaba ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

46.6. Slijedom navedenog, a uzimajući u obzir da je o ništetnost odredbe o primjeni valutne klauzule pravomoćnošću presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske – poslovni broj Pž-6632/17 i to 14. lipnja 2018., zastara za povrat stečenog temeljem ništetnosti valutne klauzule nije nastupila do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari – 5. lipnja 2023., obzirom da do tada nije istekao opći zastarni rok od 5 godina koji se sukladno čl. 225. ZOO-a primjenjuje u konkretnom slučaju, obzirom se potraživanje tužitelja temelji na izvanugovornoj osnovi, institut stjecanja bez osnove, a ne na ugovornom potraživanju na koje bi se eventualno primjenjivao rok određen čl. 226. ZOO-a.

46.7. U odnosu na zahtjev za isplatu stečenog temeljem naplate troškova obrade kredita, ukazuje se da je ništetnost navedene odredbe ugovora utvrđena tek ovom presudom, čime zahtjevi za vraćanje stečenog temeljem istih odredbi nisu niti mogli zastarjeti jer zastara takvih kondemnatornih zahtjeva teče tek od utvrđenja ništetnosti navedenih odredbi ugovora.

47. Obzirom je tuženica nesporno na temelju ništetnih odredbi o primjeni valutne klauzule i troška obrade kredita primila uplate od tužitelja, sukladno čl. 296. ZOO-a i čl. 323. ZOO-a, tuženica je u obvezi vratiti sve što je primila po ništetnim ugovornim odredbama.

47.2. Pri tome se ukazuje da je člankom 323. ZOO- a propisano slijedeće:

47.3. U konkretnom slučaju, tuženica je kao jača ugovorna strana povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženica postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženica, kao trgovac, koja je kriva za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sama pretrpjela zbog djelomične ništetnosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323 st. 2 ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženica koji je odgovorna za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.

48.1. Tužitelj je uspio u postupku osim u pogledu neznatnog dijela zahtjeva za isplatu, a u vezi kojeg nisu nastali nikakvi zasebni troškovi, pa sukladno čl. 154. st. 5. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a ima pravo nadoknadu troškova postupka – zastupanja po punomoćniku odvjetniku prema važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje u tekstu: OT), a sukladno podnesenom zahtjevu tužitelja, i to troška sastav tužbe u iznosu od 250,00 eura (tbr. 7. t. 1. i tbr. 46. OT-a), sastava obrazloženih podnesaka od 21. svibnja 2025. i 24. lipnja 2025. u ukupnom iznosu od 500,00 eura (tbr. 8. toč. 1. i tbr. 46. OT-a) te zastupanja na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari 19. travnja 2024., 24. rujna 2024 . i 17. rujna 2025. u ukupnom iznosu od 750,00 eura (tbr. 9. toč. 1. i tbr. 46. OT-a), time ukupni trošak zastupanja u iznosu od 1.500,00 eura.

48.2. Tužitelj, uz trošak zastupanja, ima pravo na nadoknadu troška plaćenog predujma za vještačenje u iznosu od 450,00 eura, dok nema pravo na nadoknadu troška sudskih pristojbi jer je oslobođen od plaćanja istih temeljem čl. 11. st. 1. toč. 2. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" br. 118/18., 51/23.)

48.3. Tužitelju je stoga dosuđen ukupni trošak postupka u iznosu od 1.950,00 eura sa zateznom kamatom koja je određena sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. ZOO-a.

Dubrovnik, 22. listopada 2025.

Sutkinja

Marija Bušković

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, putem ovog suda, pisano u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženice

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte