Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

Poslovni broj Gž-1036/2025-3

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Duška Abramovića predsjednika vijeća, Barbare Bosner članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Dubravke Butković Brljačić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĆČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Roku Periću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Jurišićeva 4, Zagreb, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivu Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3851/2024-16 od 17. travnja 2025., na sjednici vijeća 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbijaju se kao neosnovane žalbe stranaka i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3851/2024-16 od 17. travnja 2025. u točkama I. i II. izreke, u točki III. izreke u dosuđujućem dijelu i u dijelu kojim je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 312,50 eura sa zateznim kamtama, te u točki IV. izreke.

II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu troška u povodu žalbe.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda u točki I. izreke utvrđeno je da je ništetna odredba čl. 5. 1. Ugovora o kreditu broj 310611 od 28.02.2005. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, koja glasi: „Administrativna naknada: 1,75% (slovima: jedancijelihsedamdesetpetposto) jednokratno na iznos odobrenog kredita. Točkom II. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 792,17 eura sa zateznim kamatama od 16. ožujka 2005. do isplate. Točkom III. izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.190,58 eura sa zateznim kamatama od donošenja prvostupanjske presude do isplate, dok je u točki IV. izreke odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška kao neosnovan.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnose obje stranke.

2.1. Tužitelj pobija odbijajući dio odluke o njegovom parničnom trošku za iznos od 312,50 eura u točki III. izreke zbog žalbenih razloga propisanih čl. 353. st. 1. toč. 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23–dalje: ZPP), s prijedlogom da se presuda pobijanom dijelu preinači u smislu žalbenih navoda.

2. Tuženik žalbom pobija toč. I., II., dosuđujući dio točke III. izreke i toč. IV. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz odredbe čl. 353. st. 1. ZPP-a s prijedlogom da se prvostupanjska presuda preinači u smislu žalbenih navoda, a podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. Žalbe nisu osnovane.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom odredbe čl. 5.1. Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 28. veljače 2005. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti administrativnu naknadu od 1,75% jednokratno na iznos odobrenog kredita te restitucijski zahtjev za isplatu iznosa od 792,17 eura s kamatama koji je tužitelju naplaćen na ime naknade i troškova za odobrenje kredita.

6. U postupku je nesporno da su tužitelj kao korisnik kredita i prednik tuženika Volksbank d.d., Zagreb kao banka, sklopili Ugovor o kreditu broj: 310611 i osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišne knjige temeljem kojeg je banka odobrila korisniku kredita iznos od 70.950,00 CHF uz redovnu kamatu od 4,80 % promjenjivu vezanu za tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora, interkalarnu kamatu za period od korištenja kredita do prijenopsa kredita u otplatu, na rok otplate kredita od 25 godina, te da su u čl. 5. stranke ugovorile da se korisnik kredita obvezuje kreditoru platiti temeljem ugovora o kreditu sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora, a naročito administrativnu naknadu 1,75% jednokratno na iznos kredita.

6.1. Prvostupanjski sud, cijeneći sadržaj predmetnog ugovora o kreditu i iskaz tužitelja, utvrđuje da je tužitelj kao korisnik kredita naveden kao fizička osoba koja je sklopila ugovor s tuženikom i to za kupnju kuće za osobne potrebe te je nastavno zaključio da je tužitelj na taj način stekao svojstvo potrošača, a da tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom nije posebno, ni pojedinačno pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, već da je ta odredba Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika. Slijedom toga, zaključuje da tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj sporne ugovorne odredbe, cijeneći da se radilo o formaliziranom, tipskom Ugovoru.

6.2. Razmatrajući spornu ugovornu odredbu u primjeni čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03-dalje ZZP/03) i čl. 87. ZZP/03 prvostupanjski sud cijeni da se radi o ugovornoj odredbi koja je unaprijed sastavljena od strane tuženika o kojoj se nije unaprijed pregovaralo i na koju tužitelj nije mogao utjecati, niti je bio upoznat s parametrima koji utječu na visinu te naknade, slijedom čega zaključuje da je predmetna ugovorna odredba nepoštena i posljedično tome ništetna, te da tužitelj sukladno čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) ostvaruje pravo na povrat iznosa od 792,17 eura kojeg je tuženik primio na temelju ništetne ugovorne odredbe. Na dosuđeni iznos, prvostupanjski sud dosuđuje zatezne kamate od dana kada je tuženik stekao taj iznos pozivom na čl. 1115. ZOO-a, cijeneći da je tuženik nepošteni stjecatelj jer da je tužitelju nametnuta obveza plaćanja naknade za obradu kredita o kojoj odredbi ugovora se nije pregovaralo.

6.3. Pritom prvostupanjski sud ocjenjuje neosnovani prigovor zastare istaknut po tuženiku jer ocjenjuje da se u ovom slučaju primjenjuje zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO-a, koji počinje teći od pravomoćnosti odluke o ništetnosti sporne ugovorne odredbe, zbog čega da nije protekao zakonom propisani zastarni rok za podnošenje zahtjeva za povrat naknade.

6.4. Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud donosi pozivom na čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, pri čemu je visinu troškova zastupanja tužitelja sud dosudio imajući u vidu vrijednost predmeta spora i vrijednosti boda Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika prema zahtjevu za isplatu u iznosu od 792,17 eura.

7. U donošenju pobijane presude nije počinjena ni jedna od bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st. 2. ZPP-a pa tako ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju neosnovano ističe tuženik u žalbi, jer presuda sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama te presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

8. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da je sporna ugovorna odredba ništetna, zbog čega tužitelju pripada pravo na povrat isplaćene naknade sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate.

9. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima te je čl. 81. st. 1. ZZP/03 propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca ( st. 2. ). Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati ( st. 4. ). Nadalje, odredbom čl. 84. ZZP/03 je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbom čl. 87. ZZP/03 je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, s time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9.1. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je odredba čl. 5. st. 1. koja se odnosi na ugovaranje plaćanja naknada i troškova u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama kreditora i to administrativna naknada 1,75% jednokratno na iznos odobrenog kredita bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva, dakle ta odredba je bila transparentna, međutim, sama ta okolnost ne isključuje ocjenu o tome je li ta odredba tužitelju bila razumljiva kao korisniku kredita i potrošaču te je li ta odredba poštena u smislu čl. 84. ZZP/03.

9.2. Pri tom treba imati na umu da je Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Suda EU od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

9.3. U tom smislu, pravilno je prvostupanjski sud cijenio sadržaj iskaza tužitelja i utvrdio da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati s tuženikom u vezi naknade za obradu kredita, te je pravilno zaključio da mu ta odredba nije predočena, niti da je sastavljena na temelju jasnih i razumljivih kriterija kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz takve odredbe proizlaze, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

9.4. U odnosu na visinu naknade, treba navesti da je ona u samom ugovoru i obračunava se u omjeru od 1,75 %, međutim ta odredba ne sadrži podatke temeljem čega je tuženik kao banka odredio tu visinu od 1,75% od iznosa kredita, dakle, iz te odredbe nije vidljivo koji su to troškovi tuženika kao banke koji su mu nastali radi obrade kredita. Dakle nije dovoljno da banka samo u navedenoj odredbi odredi visinu naknade u postotku, već je potrebno da banka razgraniči i na transparentan način objasni koji troškovi banke su sadržani u toj naknadi.

9.5. Konačno, prilikom utvrđenja nepoštenom, odnosno ništetnom ugovorne odredbe o visini naknade za obradu kredita, treba ukazati i na praksu Suda EU, presudu u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 povodom dva zahtjeva za prethodnu odluku na temelju članka 267. UFEU-a, a koje pitanje se odnosi na primjenu članka 3. stavka 1. Direktive 93/13 da li odredba o "naknadi za obradu kredita" kada se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i kada financijska institucija nije dokazala da ona odgovara uslugama koje su stvarno pružene i troškovima koji su joj stvarno nastali uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka iz ugovora, zbog koje bi je nacionalni sud trebao poništiti, na koje je Sud odgovorio "da članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.

10. Pravilno je prvostupanjski sud u primjeni čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a odlučio o troškovima postupka prema vrijednosti predmeta spora od 792,17 eura. Tužitelj neosnovano osporava prvostupanjsku odluku u dijelu koji se odnosi na način obračuna troškova parničnog postupka. Pri tome je pravilno shvaćanje prvostupanjskog suda da kad se pored kondemnatornog tužbenog zahtjeva postavlja i deklaratorni koji predstavlja pravnu osnovu kondemnatornog zahtjeva, kao vrijednost predmeta spora treba uzeti samo vrijednost kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Naime, vrijednost predmeta spora pravilno je utvrđena imajući u vidu samo vrijednost kondemnatorng tužbenog zahtjeva s obzirom da deklaratorni zahtjev (na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe) istaknut uz tužbeni zahtjev na isplatu (stečenog bez osnove na temelju ništetnom utvrđene ugovorne odredbe) treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva na isplatu te se ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora računa se u konkretnom slučaju samo prema vrijednosti zahtjeva na činidbu (isplatu) (istovjetno pravno shvaćanje izrazio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u rješenjima broj Revr- 475/2008 od 27. listopada 2008. i Rev-1264/2007 od 29. listopada 2008.).

11. Stoga je trebalo odlučiti kao u izreci ove presude, na temeljui čl. 368. st. 1. ZPP-a.

12. Strankama nije odmjeren trošak u povodu žalbi jer u žalbenom postupku nisu uspjele (čl. 166. st. 1. ZPP-a).

U Rijeci 22. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Duško Abramović