Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-506/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Ksenije Dimec, kao predsjednice vijeća, Larise Gačanin, kao suca izvjestiteljice i Ive Smokvina Dadasović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja EN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po Odvjetničkom društvu Tušak Miletić i partneri j.t.d. Zagreb, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, zastupanog po Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P- 1731/2020-46 od 21. lipnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I.. Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1731/2020-46 od 21. lipnja 2024., u točkama I, II, III, IV izreke te dijelu točke V. izreke za isplatu naknade troškova postupka od 2.693,55 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

II. Djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika preinačava se točke V. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1731/2020-46 od 21. lipnja 2024., u dijelu kojim je tuženiku naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka od 178,08 eur s pripadajućom zateznom kamatom te sudi:

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka od 178,08 eur, s pripadajućom zateznom kamatom.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova sastava žalbe.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika, kao neosnovana te potvrđuje rješenje sadržano u presudi Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-1731/2020-46 od 21. lipnja 2024.

Obrazloženje

Pobijanom presudom utvrđuju se ništetnim odredba čl. 7. Ugovora o kreditu br. 188-50-4153060 od 31.05.2007. u dijelu koji se odnosi na otplatu kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika/kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća te odredba čl. 2. citiranog Ugovora u dijelu u kojem je banka ovlaštena jednostrano mijenjati kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika (toč. I. i III. izreke) te je tuženiku naloženo tužitelju isplatiti 3.091,75 eur i 901,84 eur, sve s pripadajućim zateznim kamatama (toč. II. i IV. izreke).

Točkom V. izreke tuženiku je naloženo tužitelju naknaditi trošak postupka od 2.871,63 eur s pripadajućom zateznom kamatom.

Rješenjem sadržanim u prvostupanjskoj presudi dopuštena je preinaka tužbe.

Protiv ovih odluka žalbu podnosi tuženik, pozivom na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 111/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 43/13., 89/14., 70/19., 80/22; dalje ZPP) te predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu, odnosno podredno ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Žalba nije osnovana, osim u dijelu troškova postupka.

Predmet postupka zahtjev je tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu (odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutne klauzule), sadržaja navedenog u točkama I. i III. izreke pobijane presude te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi u iznosu od 3.091,75 eur (valutna klauzula) i u iznosu od 8.853,54 kn (valutne klauzule) i 901,84 eur (promjenjiva kamatna stopa), sve s pripadajućim zateznim kamatama.

Donošenjem pobijane presude nije počinjena niti jedna od bitnih povreda postupka na koje ovaj sud, temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.

Prvostupanjski sud nije počinio niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi odredbe čl. 190. ZPP na koju ukazuje tuženik.

Odredbom čl. 186.b. st. 3. ZPP-a propisano je da u sporovima u kojima tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati, premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će tražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

Stavak 4. propisuje da u slučajevima iz st. 2. i 3. ovog članka tužitelj je dužan određeni tužbeni zahtjev postaviti u roku koji mu za to sud odredi tijekom postupka rješenjem protiv kojega nije dopuštena posebna žalba.

Odredbom čl. 325.a. st. 1. ZPP-a propisano je da u povodu tužbi iz čl. 186.b. st. 1. i 2. ZPP-a sud će rješenjem prihvatiti zahtjev za polaganje računa, podnošenja pregleda imovine i obveza ili davanje podataka ako utvrdi da je osnovan. Protiv toga rješenja tuženik može izjaviti žalbu u roku od 8 dana koja ne odgađa ovrhu. Prema st. 2. ako utvrdi da zahtjevi iz st. 1. ovoga članka nisu osnovani sud će donijeti rješenje iz čl. 186. b. st. 4. ZPP-a.

Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu a prema odredbi čl. 191. st. 1. ZPP-a preinaka tužbe jest promjena istovjetnosti zahtjeva, povećanje postojećeg ili isticanje drugog zahtjeva uz postojeći, prema st. 2. ako tužitelj preinačuje tužbu tako da zbog okolnosti koje su nastale nakon podnošenja tužbe zahtjeva iz iste činjenične osnove drugi predmet ili novčanu svotu tuženik se takvoj preinaci ne može protiviti, a prema st. 3. tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio ili ispravio pojedine navode tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

Cijeneći opisano stanje u spisu te citirane zakonske odredbe ovaj sud je stajališta da je tužitelj u konkretnom slučaju podnio tužbu iz odredbe čl. 186.b. st. 3. ZPP-a jer iz činjeničnih navoda tužbe jasno proizlazi da tužitelj nije raspolagao potrebnom knjigovodstvenom dokumentacijom za izračun pripadajuće razlike plaće i prekovremenog rada u utuženom razdoblju, a kojim podacima je raspolagao tuženik kao poslodavac tužitelja.

Okolnost da tužitelj u tužbi nije postavio zahtjev u skladu s odredbom čl. 186.b. st. 3. ZPP-a kao i okolnost da je prvostupanjski sud u smislu odredbe čl. 186.b. st. 4. ZPP-a propustio pozvati tužitelja da u određenom roku postavi određeni tužbeni zahtjev ne ukazuju da se u konkretnom slučaju ne radi o stupnjevitoj tužbi iz odredbe čl. 186.b. st. 3. ZPP-a.

Stoga u okolnostima konkretnog slučaja i primjeni odredbe čl. 186.b. st. 3. ZPP- a kojom je propisan izuzetak od obveze postavljanja određenog tužbenog zahtjeva u slučaju kad tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka kojima raspolaže tuženik tužitelj je i nakon zaključenja prethodnog postupka mogao ali i morao postaviti određeni tužbeni zahtjev koji je tužitelj prema stanju u spisu po prvi puta postavio nakon što je tuženik dostavio u spis potrebnu dokumentaciju i provedenog vještačenja temeljem te dokumentacije, kada je u potpunosti bila poznata visina tužbenog zahtjeva. U tom je kontekstu prvostupanjski sud osnovano dopustio radnju kojom je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev, odnosno prema stavu prvostupanjskog suda isti preinačio.

Tijekom postupka provedeni su svi relevantni dokazi, predloženi po strankama te je donošenjem prvostupanjski sud iste analizirao i dao ocjenu provedenih dokaza te postupanjem suda nije narušeno načelo ravnopravnosti stranaka u postupku.

Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.1. u vezi sa čl. 502.c. i čl. 388. st. 4. ZPP-a na koju žalbom ukazuje tuženik. To iz razloga jer je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP-a kada je zauzeo stav da pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, ima direktan učinak u ovom pojedinačnom sporu. Pri tome, suprotno žalbenim navodima, nije od odlučnog značaja što odredba čl. 502.c. ZPP-a propisuje vezanost sudova odlukom iz kolektivnog spora u pojedinačnim postupcima „za naknadu štete ili isplatu“. To iz razloga jer teleološkim tumačenjem te odredbe pojam naknade štete ne može se podvesti isključivo pod pojam naknade štete u smislu propisa obveznog prava o odgovornosti za štetu, s obzirom da pravni učinci nepoštene i ništetne ugovorne odredbe podrazumijevaju uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da nije bilo povrede njegovih prava i interesa po toj osnovi pa se navedena zakonska odredba odnosi i na restitucijske zahtjeve potrošača po osnovi ništetnih i nepoštenih ugovornih odredbi kao što je predmetni. Također, suprotno žalbenim navodima, prvostupanjska presuda sadržajno je u skladu sa čl. 388. st.4. ZPP-a.

Prvostupanjski sud nije počinio bitnu procesnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a na koju se žalbom poziva tuženik, budući da suprotno žalbenim navodima presuda sadrži jasne i neproturječne razloge o svim odlučnim činjenicama, koji nisu u suprotnosti sa spisu priloženim ispravama i zapisnicima, pa je istu moguće ispitati.

Između stranaka nije sporno da je 31. svibnja 2007. sklopljen predmetni ugovor o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF) i promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, s time da se tečaj CHF tijekom trajanja ugovora mijenjao, kao i početna kamatna stopa od 5,20 % odlukom tuženika, kao i da je tužitelj otplatio kredit u cijelosti u skladu s ugovorom i obračunatim anuitetima od strane tuženika.

Sporna je ništetnost valutne klauzule i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika te posljedično tome pravo tužitelja na povrat preplaćenih iznosa, kao i zastara predmetne tražbine.

Prvostupanjski sud pozivom na odredbe čl. 502.c ZPP-a i čl. 98. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07. 125/07, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13 dalje:ZZP/14), a imajući u vidu direktan učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. odnosno u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, zauzima stav da su sporne ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

Pri tome, prvostupanjski sud na temelju iskaza tužitelja, kao i iskaza saslušanog javnog bilježnika, utvrđuje da tuženik nije prije zaključenja niti u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti odnosno nije upozoren na rizike koji iz takvog vezivanja za valutu švicarski franak proizlaze niti je obaviješten o načinu na koji će se mijenjati visina kamatne stope.

S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovornih odredbi, prvostupanjski sud zauzima stav da je tuženik dužan vratiti tužitelju iznos koji je isplatio na temelju tih ugovornih odredbi.

Stoga, utvrdivši na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka da razlika isplaćenog na temelju tečaja za valutu CHF važećeg na dan plaćanja pojedinog mjesečnog anuiteta i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita iznosi ukupno 3.091,75 eur, dok razlika isplaćenog na temelju početno ugovorene kamatne stope i kamatne stope primijenjene kod otplate iznosi 901,84 eur, prvostupanjski sud obvezuje tuženika na isplatu navedenih iznosa tužitelju.

U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud zauzima stav da je podnošenjem tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 došlo do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u tom postupku. Stoga, zaključuje da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 225. ZOO-a pa otklanja prigovor zastare kao neosnovan.

Odluku o zateznim kamatama prvostupanjski sud temelji na čl. 1115. ZOO-a pa cijeneći da je već prilikom sklapanja samoga ugovora tuženik bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu protivne prisilnim propisima i time ništetne, obvezuje tuženika na plaćanje zateznih kamata od dana stjecanja svake pojedine uplate.

Odluku o troškovima postupka prvostupanjski sud temelji na čl. 154. st. 1. ZPP- a pa tužitelju dosuđuje troškove postupka u cijelosti, prema opisanim radnjama zastupanja, u visini odmjerenoj prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15.,37/22, 126/22., dalje: Tarifa).

Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi i isplatu preplaćenih novčanih iznosa koje je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovorih odredbi.

Žalbeni navodi kojima tuženik osporava direktni učinak pravomoćne presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani. Naime, neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14 pravomoćna odluka suda donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u valutu CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke tuženika, u ugovorima koje je tuženik sklapao u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. odnosno 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2013., kao što je predmetni ugovor, obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti tih ugovornih odredbi.

Imajući u vidu direktni učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno čl. 502.c ZPP-a i čl. 118. ZZP/14, a koja presuda se odnosi i na tuženika (točka 4. izreke), ništetne su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Pri tome, točno je da je u pojedinačnom sporu tuženiku dopušteno dokazivati da se o spornim ugovornim odredbama pojedinačno pregovaralo na način da su tužiteljici prije sklapanja ugovora dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama valutne klauzule te načinu povećanja kamatne stope, a što utječe na određivanje njezine novčane obveze te da je tužiteljica unatoč takvoj obaviještenosti pristala na sklapanje ugovora o kreditu, međutim tuženik u tom pravcu nije pružio nijednog dokaza. Stoga su bez utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude žalbeni navodi kojima tuženik tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO-a tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike između plaćene ugovorne kamate po promjenjivoj kamatnoj stopi i ugovorne kamate obračunate po stopi ugovorenoj na dan sklapanja ugovora, odnosno razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu utuženih iznosa tužitelju, visinu kojih je pravilno utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka, koji tuženik u odnosu na matematički izračun nije osporio.

Isto tako, suprotno žalbenim navodima, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 1115. ZOO-a tužitelju pripadaju zatezne kamate od plaćanja svakog pojedinog preplaćenog mjesečnog anuiteta pa do isplate, budući da je tuženik nesavjestan stjecatelj s obzirom da je u konkretnom slučaju utvrđena ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega je odluka prvostupanjskog suda o zateznim kamatama na zakonu osnovana.

Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima, primijenio materijalno prilikom kada je taj prigovor ocijenio neosnovanim. Naime, pravilno je prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., zauzeo pravno shvaćanje da je podnošenjem tužbe u postupku kolektivne zaštite potrošača prekinuta zastara u smislu čl. 241. ZOO-a i da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke donesene u tom postupku.

Valja jedino dodati, da prvostupanjski sud, a budući da se pravo tužitelja temelji na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite, pogrešno tumači da budući se predmetnom tužbom uz zahtjev za isplatu zahtijeva i utvrđenje ništetnosti, zastara nije niti počela teći. Ovo stoga jer je zastarni rok vezan uz pravomoćnost presuda donesenih u navedenim postupcima, a ne predmetnom.

Stoga, imajući u vidu da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi na temelju jednostrane odluke banke 13. lipnja 2014., a u odnosu na ništetnost valutne klauzule u CHF 14. lipnja 2018., to do podnošenja tužbe u ovom postupku 3. lipnja 2019. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. ZOO- a za zastaru novčane tražbine tužitelja, slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno zaključio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan.

U odnosu na žalbene navode tuženika i stajalište o isključenju prava na isticanje ništetnosti, obzirom da je Ugovor u cijelosti ispunjen, taj žalbeni navod nije osnovan. Iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje u st. 2. ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati, ali u konkretnom slučaju nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može se podvesti pod tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja. Stoga je iznesen žalbeni prigovor neutemeljen jer pravo tužitelja osnovom ništetnosti i povrata što je temeljem utvrđenih ugovornih odredbi naplaćeno je i osnovano prihvaćeno.

U tom se kontekstu tuženik neosnovano poziva na odredbu čl. 19. ZIPZPK koja propisuje da se iz obveze konverzije isključuju svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu tog Zakona. Naime, sasvim je jasno da pravo potrošača na konverziju ima za cilj potrošačima kojima je ugovor u tijeku, olakšati daljnje ispunjenje ugovora. Međutim, ova odredba ne otklanja pravo potrošača koji su u potpunosti ispunili odredbe ništetnog ugovora, isticati ništetnost, jer to njihovo pravo ne zastarijeva.

Međutim, osnovano tuženik žalbom osporava pravilnost primjene materijalnog prava prilikom donošenja odluke o troškovima postupka.

Prije svega valja reći da je prvostupanjski sud pravilno o troškovima postupka odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a, i suprotno žalbenim navodima, pravilno odmjerio trošak prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje Tarifa), koja je bila na snazi u vrijeme donošenja presude u kojoj je sadržana odluka o troškovima postupka. To iz razloga jer je izričitom odredbom Tbr. 48.st.3. Tarife propisano da sud ili drugo tijelo, kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka.

Prvostupanjski je sud jedino u odnosu na radnju zastupanja na pripremnom ročištu pogrešno primijenio Tbr.9.t.1. Tarife, umjesto Tbr.9.t.2. Tarife te je pogrešno tužitelju dosuđena naknada uz PDV u iznosu od 250,00 eur, umjesto 125,00 eur.

Tužitelju je, a obzirom na odredbu čl. 11. st. 1. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine br. 118/18 i 51/23, dalje ZSP) temeljem koje je isti oslobođen plaćanja pristojbi, neosnovano priznat trošak sudske pristojbe na presudu (53,08 eur).

Obzirom na navedeno u tom je dijelu prihvaćena žalba tuženika te preinačena odluka o troškovima postupka.

Budući da je tuženik uspio u žalbenom postupku samo djelomično u odnosu na odluku o troškovima postupka, dakle u razmjerno neznatnom dijelu, i to u odnosu na sporednu tražbinu, zbog kojeg nisu nastali posebni troškovi, to je primjenom čl. 154.st.5. ZPP-a odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka. Slijedom svega navedenog temeljem čl. 368. st. 1., 377. toč. 3. i 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci.

U Rijeci 22. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ksenija Dimec