REPUBLIKA HRVATSKA

Poslovni broj 163 P-1097/2024

OPĆINSKI SUD U ZADRU

Zadar, Ulica plemića Borelli 9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zadru, po sucu tog suda Jadranki Nižić - Peroš, u pravnoj stvari tužiteljice IF, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćnicima iz ZOU Rikardo Perković i Sanja Perković u Zadru, protiv tuženice:

Privredna Banka d.d. Zagreb, OIB 02535697732, [adresa], 10000 Zagreb, zastupana po punomoćnicima iz OD Matulić, Bilić i Vrsalović u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon održane glavne rasprave dana 17. rujna 2025. godine, te objave dana 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I. Utvrđuje se da su Ugovor o kreditu br. 9012294766 ovjeren dana 22.02.2007.godine po Davoru Miškoviću – javnom bilježniku u Zadru pod brojem ovjere OV-2336/2007, kao i Dodatak citiranom ugovoru ovjeren dana 08.12.2015 godine od strane Vere Marčina, javne bilježnice u Zadru pod brojem ovjere OV-1090315, sve zaključeno između tužiteljice kao korisnika kredita s jedne i Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, OIB:02535697732, sa sjedištem na adresi [adresa] kao kreditora s druge strane, u cijelosti ništetni i bez pravnih učinaka.

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici novčanu tražbinu u iznosu od 74.270,10 € zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na navedeni iznos počev od 02.07.2025 godine pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena.

III. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana"

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.468,81 € zajedno s pripadajućim zateznim kamatama i to:

- na iznos od 102,36 € od 29.02.2012 godine

- na iznos od 113,19 € od 31.03.2012 godine

- na iznos od 114,82 € od 30.04.2012 godine

- na iznos od 116,35 € od 31.05.2012 godine

- na iznos od 113,91 € od 30.06.2012 godine

- na iznos od 114,73 € od 31.07.2012 godine

- na iznos od 113,36 € od 31.08.2012 godine

- na iznos od 109,88 € od 30.09.2012 godine

- na iznos od 113,56 € od 31.10.2012 godine

- na iznos od 115,59 € od 30.11.2012 godine

- na iznos od 114,88 € od 31.12.2012 godine

- na iznos od 105,78 € od 31.01.2013 godine

- na iznos od 112,47 € od 28.02.2013 godine

- na iznos od 112,79 € od 31.03.2013 godine

- na iznos od 109,98 € od 30.04.2013 godine

- na iznos od 102,49 € od 31.05.2013 godine

- na iznos od 102,29 € od 30.06.2013 godine

- na iznos od 103,91 € od 31.07.2013 godine

- na iznos od 106,93 € od 31.08.2013 godine

- na iznos od 111,56 € od 30.09.2013 godine

- na iznos od 109,18 € od 31.10.2013 godine

- na iznos od 110,55 € od 30.11.2013 godine

- na iznos od 112,12 € od 31.12.2013 godine

- na iznos od 87,69 € od 31.01.2014 godine

- na iznos od 89,61 € od 28.02.2014 godine

- na iznos od 89,03 € od 31.03.2014 godine

- na iznos od 86,77 € od 30.04.2014 godine

- na iznos od 85,85 € od 31.05.2014 godine

- na iznos od 86,10 € od 30.06.2014 godine

- na iznos od 89,01 € od 31.07.2014 godine

- na iznos od 91,13 € od 31.08.2014 godine

- na iznos od 90,65 € od 30.09.2014 godine

- na iznos od 92,68 € od 31.10.2014 godine

- na iznos od 94.10 € od 30.11.2014 godine

- na iznos od 93,34 € od 31.12.2014 godine

- na iznos od 94,35 € od 31.01.2015 godine

- na iznos od 94,35 € od 28.02.2015 godine

- na iznos od 94,35 € od 31.03.2015 godine

- na iznos od 94,25 € od 30.04.2015 godine

- na iznos od 94,35 € od 31.05.2015 godine

- na iznos od 94,35 € od 30.06.2015 godine

- na iznos od 94,35 € od 31.07.2015 godine

- na iznos od 94,35 € od 31.08.2015 godine

- na iznos od 94,35 € od 30.09.2015 godine

računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate i to do 31.07.2015 g. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 01.08.2015 g. do konačne isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena,

III. Nalaže se tuženiku platiti tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.697,26 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude prvog stupnja pa do isplate, do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje HNB, sve u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj 10. lipnja 2019. godine, u bitnome navodi da su tužiteljica i tuženik zaključili dana 21. veljače 2007. godine u [adresa] namjenski Ugovor o kreditu br. 9012294766, ovjeren dana 22. veljače 2007. godine po Davoru Miškoviću, javnom bilježniku u [adresa], pod brojem ovjere OV-2336/2007 (dalje tl tekstu: Ugovor), prema kojem je tuženik kao banka kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganije stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 64.055,00 CHF po srednjem za Cl IF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita od 276 mjeseci s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 381,91 CHF obračunatim po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan dospijeća svakog pojedinog anuiteta. Uz iznos glavnice, tužiteljica je sukladno čl. 4.1. Ugovora bila dužna tuženiku i redovnu kamatu od 4,75% godišnje s čime je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke, tuženika o kreditiranju građana. Sukladno prethodno opisanom utanačenju, kamatna stopa se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužiteljice. Takav način promjene kamatne stope je ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Nadalje, sukladno odredbama čl.1. Ugovora, ugovoreno je kako se tuženik obvezuje tužiteljici slavili na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 64.055, 00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Isto tako, u čl. 7.2. Ugovora ugovoreno je kako se kredit u iznosu od 64. 055,00 CHF otplaćuje u 276 jednakih mjesečnih obroka u kunskoj protuvrijednosti. Sukladno prethodno opisanom tumačenju, uslijed ugovorene valutne klauzule u CHF, anuitet kredita se tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao na štetu tužiteljice. Tuženik prilikom zaključenja Ugovora nije tužiteljici pružio dovoljno informacija i obavijest o rizicima vezivanjem uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda od 13. lipnja 2014. god utvrđeno je da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koje povrede traju i nadalie, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije posebno pregovaralo i koja je ništetna. Time je nesporno utvrđeno i presudno kako su ništene i prethodno citirane odredbe iz Ugovora o kreditu zaključnog između ovdje parničnih stranaka vezano za promjenjivost kamatne stope sukladno odluci Banke, tuženika o kreditiranju građana. Poziva se i na presudu Pž-6632/2017-10, kojom da je nesporno utvrđeno i presuđeno kako su ništene i prethodno citirane odredbe iz Ugovora o kreditu zaključenog između ovdje parničenih stranaka vezano za švicarski franak kao ugovorenu valutu koja je vezana za glavnicu. Sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), parničene stranke - kao ugovorne strane, zaključile su dana 07. prosinca 2015. godine u [adresa] Dodatak ugovora o kreditu broj 9012294766. Tužiteljica da stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju pa da je pogrešan zaključak da tužiteljica nema pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti jer je sklopila dodatak ugovora kojim su izmijenjene odredbe ugovora. Uslijed ugovaranja prethodno opisanih ništetnih odredbi u cit. Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope, kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže valutu CHF, tužiteljica je tuženiku (prema o svom trošku obavljenom prethodnom vještačenju tj. Izračunu pretplate), počev od dana 28. veljače 2007. godine kao dana isplate kredita pa zaključno sa 28. travnja 2016. godine tj. do dana prijevremene otplate kredita, uslijed ništetne kamatne stope i uslijed ništetne valutne klauzule, preplatila anuitete u ukupnom iznosu od 57.023,04 kn. Međutim, s obzirom na razliku između stanja glavnice po ugovorenom otplatnom planu od 210.489,03 kn i iznosa realne prijevremene otplate nedospjele glavnice (zatvaranje kredita) od 201.190,96 kuna, tužiteljica je tuženiku u tom trenutku ostala dužna 9.298,07 kn. Kad se dakle od ukupno preplaćenih anuiteta u iznosu od 57.023,04 kn odbije dug tužiteljice prema tuženiku na ime razlike u isplati glavnice to je tužiteljica prema tuženiku u preplati za iznos od 47.724,98 kn.

1.1. U podnesku od 19. kolovoza 2025. navodi, a vezano za glavni tužbeni zahtjev da je vještakinja sukladno dopuni svojeg nalaza od 01. srpnja 2025. godine ustvrdila kako je tužiteljica dana 30. rujna 2011. godine u cijelosti isplatila tuženici kunsku protuvrijednost kredita (glavnicu kredita) s time da do dana 01. srpnja 2025 godine (tj.do dana izrade Nalaza i mišljenja) zakonska zatezna kamata na sve pojedinačne uplate anuiteta izvršene od strane tužiteljice u iznosi 59.573,52 €. Dakle, kada se od ukupnog iznosa svih uplata tužiteljice (plus zzk na te uplate) odbije kunska protuvrijednost glavnice kredita koju je tužiteljica isplatila 30. rujna 2011 godine, tužiteljica je do dana izrade Nalaza i mišljenja tj. do 01. srpnja 2025 godine preplatila ukupan iznos od 74.270,10 €, u što su uključene zzk na ove uplate do navedenog datuma. Vezano za podredni tužbeni zahtjev tužiteljice, vještakinja da je sukladno utvrđenjima i izračunima iz svojeg Nalaza utvrdila kako zbirno potraživanje tužiteljice nakon odbitka preplate iz konverzije u iznosu od 3.747,95 € (preplata po kamati, valuti i razlici nedospjele glavnice - bez obračuna zateznih kamata), iznosi 4.468,81 €. Navedeni iznos dobiven je nakon što je tužiteljica preplatu priznatu joj konverzijom u iznosu od 3.747,95 €, prebila s vještačenjem utvrđenim joj preplatama počev s najstarijim anuitetom od 31. kolovoza 2007. pa zaključno s dijelom mjesečnog anuiteta od 29. veljače 2012 godine u iznosu od 14,11 €. Na taj način, utuženje preplaćenih mjesečnih iznosa započinje s ostatkom anuiteta od 29. veljače 2012 godine u iznosu od 102,36 € pa nadalje.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu u bitnome protivi tužbi tužitelja kao neosnovanoj u cijelosti te ističe prigovor zastare. Stranke da su sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015 — dalje u tekstu ZID ZPK) zaključile dana 07. prosinca 2015. i Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012294766, a koju činjenicu tužitelj navodi i ne spori u svojoj tužbi, ali istu ne smatra odlučnom pozivom na odluku VS Rev-2868/2018-2 Drugim riječima, prvotni kredit u CHF prestao je postojati nakon što ie konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvo potraživanima niti zahtijeva. Konverzijom se, neovisno o nominaciji sporazuma (novi ugovor, dodatak, sporazum)... raniji Ugovor u Cl-IF u cijelosti mijenja u ugovor o kreditu u EUR na način kao da je to bio od početka. Navedeno podrazumijeva uračunavanje i priznavanje svih učinjenih plaćanja od podatka trajanja kredita, što naravno uključuje i sva plaćanja umanjena po osnovi kamata. Tužitelj ne može ovom tužbom tražiti vraćanje pretplate jer je to pitanje određeno ZID ZPK odnosno novim ugovorom sklopljenim na temelju tog zakona. U protivnome bi se tužitelju omogućilo ostvarivanje dvostruke koristi na štetu banke. Slijedom navedenog, prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru o kreditu, ugovorne strane ne mogu više jedna od druge bilo što potraživati. Tako je i na strani tužitelja prestalo postojati bilo kakvo potraživanje po ugovoru u CHF. Nadalje, tužitelju je odredbom Članka 5. Dodatka Ugovoru o kreditu, a u skladu s odredbom članka 19.c ZID ZPK utvrđen iznos pretplate u visini od 3.747,95 EUR-a, te je ugovoreno da će se nakon prijeboja sa manje plaćenim iznosom u prijelaznom razdoblju, isti koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli EUR. Pretplata se dakle priznala tužitelju na ime budućih anuiteta koji će tek dospijevati po novom otplatnom planu. Također je i nesporna činjenica da sve do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013., tuženik nije imao zakonsku obvezu glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti. Unatoč tome, tuženik je obzirom na druge važeće propise ipak definirao uvjete promjenjivosti kamatne stope. Tuženik nikada kamatnu stopu nije mijenjao proizvoljno, bez točno utvrđenih kriterija. Dapače, svaka promjena kamatne stope rezultat je primjene točno utvrđenih i definiranih kriterija i predviđenih metodologija. Tuženik da je informirao tužitelja o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope te je uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojala zakonska odredba o osobnom obavještavanju korisnika kredita, već se urednim smatrati obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, tuženik je ipak svojim klijentima dostavljao personalizirane obavijesti o promjenama kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Imajući u vidu gore izneseno, jasno je da je tuženik prilikom zaključavanja predmetnog ugovora s tužiteljem, u cijelosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu. Pozivanje na zakonsku regulativu važeću danas, a ne u vrijeme zasnivanja obveze, promašeno je i pogrešno. Kako se u konkretnom slučaju kamatna stopa mijenjala upravo zbog kriterija i elemenata čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, to je sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 05. travnja 1993.godine, takva ugovorna odredba izuzeta od ocjene poštenosti. Imajući u vidu da su kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i proizvoljno, bez adekvatnih kriterija.. Pozivom na odredbu čl. 111. ZOO-a tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 47.724,98 kuna uz kamatu tekuću na pojedinačne iznose koji su za sada nedefinirani. Kako dakle tužitelj svoje traženje temelji na institutu stjecanja bez osnove, to tuženik ističe prigovor zastare kojeg drži u cijelosti osnovanim. Dodatkom Ugovoru o kreditu broj 9012294766 od 07. prosinca 2015. stranke su promijenile ugovorenu valutnu klauzulu i ugovornu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu od 21. veljače 2007., čime je položaj tužitelja kao potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. lako nije bio u zakonskoj obvezi prihvatiti konverziju kredita, za razliku od banke koja je to bila obvezna ponuditi, tužitelj je nedvojbeno prihvatio izračun konverzije čime je nastala nova pravna osnova koja onemogućuje tužitelja kao potrošača u ostvarivanju restitucijskog zahtjeva s naslova o stjecanja bez osnove. Druqim riiečima, potrošač/korisnik kredita, ovdie tužiteli, koii ie prihvatio konverziiu nema pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti ugovora koii ie prestao postoiati, niti temeliem takvoq uqovora može od banke zahtijevati bilo kakvu isplatu pa tuženik predlaže kao uvodno tužbu i tužbeni zahtiev tužitelja odbiti kao u cijelosti neosnovanima.

3. Sud je u dokaznom postupku izveo dokaze čitanjem isprava i dokumentacije priloženih spisu i to: ugovor o kreditu broj od 21. veljače 2007.(l.s.4-7), otplatna tablica (i.s.8-11), dodatak ugovora o kreditu od 7. prosinca 2015. (l.s.12-14), dokumentacija koja se odnosi na kredit (l.s.15-38), izveo dokaz financijskim vještačenjem po Sandri Došen, stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo i financije (l.s. 193-202), pročitao dopunu nalaz i mišljenja vještaka od 10. srpnja 2025. (l.s.363), na ročištu održanom pred ovim sudom izveo dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke.

4. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan dok je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje ništetnosti cijeloga Ugovora o kreditu br. 9012294766 ovjerenog dana 22. veljače 2007. te eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva za isplatom temeljem nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

6. U konkretnom slučaju na temelju izvedenih dokaza utvrđene su sljedeće činjenice:

- da su stranke zaključile dana 21. veljače.2007 godine u [adresa] namjenski Ugovor o kreditu br. 9012294766, ovjeren dana 22. veljače 2007 godine po Davoru Miškoviću - javnom bilježniku u [adresa], pod brojem ovjere OV-2336/2007 (dalje tl tekstu: Ugovor), prema kojem je tuženik kao banka kreditor, tužiteljici kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganije stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 64.055,00 CHF po srednjem za Cl IF tečajne liste tuženika na dan korištenja kredita,

- da je ugovoren rok otplate kredita od 276 mjeseci s početno ugovorenim mjesečnim anuitetima kunske protuvrijednosti od 381,91 CHF obračunatim po srednjem tečaju tuženika važećem za CHF na dan dospijeva svakog pojedinog anuiteta te uz redovnu kamatu od 4,75% godišnje s čime je ugovorena kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci Banke - tuženika o kreditiranju građana,

- da su stranke dana 07. prosinca 2015. Sklapanjem dodatka ugovora o kreditu promijenile ugovorenu valutnu klauzulu i ugovornu kamatnu stopu iz ugovora o kreditu od 21. veljače 2007., čime je položaj tužitelja kao potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednačen s položajem u kojem bi bila da je koristila kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR,

- da je prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke da dopunom utvrđeno kako je tužiteljica dana 30. rujna 2011 godine u cijelosti isplatila tuženici kunsku protuvrijednost kredita (glavnicu kredita) s time da do dana 01. srpnja.2025. zakonska zatezna kamata na sve pojedinačne uplate anuiteta izvršene od strane tužiteljice u iznosi 59.573,52 €, a kada se od ukupnog iznosa svih uplata tužiteljice odbije kunska protuvrijednost glavnice kredita koju je tužiteljica isplatila 30. rujna 2011., tužiteljica je do 01. srpnja 2025. preplatila ukupan iznos od 74.270,10 €, u što su uključene zzk na ove uplate do navedenog datuma,

- da prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke da dopunom zbirno potraživanje tužiteljice nakon odbitka preplate iz konverzije u iznosu od 3.747,95 € (preplata po kamati, valuti i razlici nedospjele glavnice - bez obračuna zateznih kamata), iznosi 4.468,81 €.

7. Iz iskaza tužiteljice saslušane kao stranke na ročištu pred ovim sudom proizlazi da je po zanimanju fizioterapeut, da je otišla u banku podignuti stambeni kredit. U banci su joj rekli da postoji kredit u EUR i CHF međutim da je ovaj kredit u CHF povoljniji i da je manja kamatna stopa pa se stoga odlučila podignuti ovaj kredit. Nitko je u banci nije upozoravao na rizik podizanja kredita u CHF, a niti joj objasnio što znači promjenjiva kamatna stopa ili valutna klauzula. Od dobivenog novca je kupila stan. U jednom trenutku kada joj je rata kredita bila veća od 3.000,00 kuna je bila vrlo iznenađena te je otišla u banku vidjeti o čemu se radi, a tamo su joj rekli da je došlo do promjene tečaja i promjene kamatne stope, a što je za nju bio prevelik iznos obzirom da je kupila stan od 27 m2.

8. Prvenstveno je istaći da je, po ocjeni ovog suda, tužiteljica u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu imala status potrošača i stoga se ista može pozivati na utvrđenja iz presuda u kolektivnom sporu.

9. Nije sporno da je kod Trgovačkog suda u Zagrebu u predmetu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., utvrđeno da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik, sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenoj odredbi, zbog čega su takve odredbe ugovora bile ništetne.

10. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena je navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u dijelu kojim se utvrđuje da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 1. srpnja 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorima o potrošačkom kreditiranju – Ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

11. Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je kao neosnovana revizija 1-8 tuženih banaka i potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 u dijelu u koje je utvrđeno da su iste povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora banke kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Citirane presude donesene su na temelju odredbe čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 58/13 i 41/14), a temeljem odredbe čl. 138.a. istog zakonskog propisa, odluka kojom sud usvaja takav tužbeni zahtjev povodom kolektivne tužbe za zaštitu potrošača obvezuje sve ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

13. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, jer je ocijenjeno da su tužene banke imale saznanje o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora u kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tome sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti niti predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

14. Ovdje valja reći da je sukus, u kolektivnom sporu donesenih odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 i Rev-2221/18 o ništetnosti ugovornih uglavaka o kamatnom i tečajnom riziku, utvrđenje da su banke mijenjale ugovornu (redovnu) kamatu i visinu tečaja CHF jednostranom odlukom banke samim obavješćivanjem o promjeni o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao što je to ovdje slučaj, te Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-2521/2015, U-III-2922/18 i U- III-4150/19 od 3. veljače 2021. da je ovakav način ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u ugovorima o kreditu kojeg su banke, pa tako i tuženik sklapale s potrošačima, nisu bile uočljive ni jasne niti razumljive, zbog čega je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka nedvojbeno na štetu potrošača, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava uz ostalo i načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i zabrani zlouporabe prava i da se radilo o nepoštenim odredbama, zbog čega su takve odredbe ugovora o kreditima bile ništetne.

15. U konkretnom slučaju nije dvojbeno da su odredbe koje su se odnosile na valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, o kojim odredbama se sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, niti je potrošač imao utjecaj na njihov sadržaj, a o kojim odredbama je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme zaključenja ugovora zbog čega iste uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje te načelu zabrane zlouporabe prava.

16. Kako je dakle, u konkretnom slučaju ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kako to proizlazi iz iskaza tužitelja, to ovaj sud zaključuje da su odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene, što ih čini ništetnima.

17. Kako vezanost glavnice uz određenu valutu ovisi isključivo o volji jedne ugovorne strane, ovdje tuženika, to isto suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, u konkretnom slučaju na štetu tužitelja, kao ugovorne strane, čime je postupljeno suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, slijedom čega su odredbe o valutnoj klauzuli iz predmetnog ugovora ništetne.

18. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je tužiteljici dao takve obavijesti, takvu svoju tvrdnju, međutim, tijekom postupka nije dokazao.

19. Ovome valja dodati da je tezu tuženika o davanju svih potrebnih obavijesti u predugovornoj fazi sklapanja ugovora u svojem iskazu opovrgnula tužiteljica, pa ovaj sud nalazi utvrđenim da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora.

20. U navedenom kolektivnom sporu utvrđeno je da tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na rizik u valutnoj klauzuli u EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora.

21. Iz iskaza tužiteljice u bitnom proizlazi da o ni jednoj odredbi predmetnog ugovora o kreditu nije mogla pregovarati niti na nju utjecati, te da nije bila upozorena na postojanje rizika u vezi tečaja. Ovaj zaključak sud temelji na navodima tužiteljice, da je podigla kredit, pri čemu je već bila određena kamatna stopa, o kojoj se dakle nije pregovaralo, kao i da joj je za kredit rečeno da je stabilan i očito kao takav ponuđen kao dobar kredit.

22. U konkretnom slučaju je i analizom predmetnog ugovora ovaj sud zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj.

23. Dakle, tužiteljica je u konkretnom slučaju dokazala osnovanost eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva za isplatom, pa je dokazana činjenična osnova tužbe

- da je s tuženom bankom sklopila predmetni ugovor o namjenskom kreditu s valutnom klauzulom vezanom za CHF u spornom razdoblju te promjenjivom kamatnom stopom, na koju se protežu pravni učinci presude po kolektivnoj tužbi, jer odredbe čl. 502.c ZPP te Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 41/14, 110/15 i 14/19) propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim parnicama radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u takvoj tužbi. Stoga su bez utjecaja navodi tuženika kojima se tvrdi suprotno od onoga što je posljedica direktnog učinka odluke o kolektivnom sporu za zaštitu interesa potrošača.

24. Što se tiče prigovora tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, istaći je da činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovornim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

25. Naime, na temelju Direktive 93/13 te na temelju odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 tužiteljica ima pravo na svoje potraživanje zbog ništetnih ugovornih odredbi, ali i po rješenju u oglednom postupku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Gos 1/2019, jer iako je konverzija valjana, to ne utječe na pravo potrošača da potražuje preplaćene iznose zbog ništetnih odredaba, a utužena banka nije dokazala da je konverzijom izvršeno vraćanje preplaćenih anuiteta, s time da u oglednom sporu Vrhovni sud nije mogao zauzeti shvaćanje o osnovanosti kondemnatornog zahtjeva korisnika kredita nakon sklopljenog sporazuma o konverziji, ali se pozvao i na presudu Europskog suda u predmetu broj C-118/17 I protiv Erste bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. u kojoj je zauzeto pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača, dakle, morala se uspostaviti potpuna ravnoteža između stranaka, što ovdje nije slučaj, jer konverzijom nisu izvršena vraćanja (svih) preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

26. Inače sama konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

27. Također je istaći da se radi o aktu kojim se bankama temeljem zakona nalaže izmjena odredaba iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita, kamatna stopa i iznose preostale neotplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum o raspolaganju pretplatom/podmirenja manje uplaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon.

28. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Aneks kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate, sama za sebe ne upućuje na zaključak da bi time prestala sva potraživanja tužitelja i da bi bila uspostavljena ravnoteža između stranaka.

29. U konkretnom slučaju, visina tražbine utvrđena je na temelju izračuna, odnosno nalaza i mišljenja vještaka Sandre Došen, stalnog sudskog vještaka za financije, marketing i računovodstvo, kojeg ovaj sud prihvaća u cijelosti, ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, danim u skladu s pravilima struke te temeljito i stručno obrazloženim. Naime, sud nalazi da u navedenom nalazu i mišljenju vještaka nisu utvrđene nikakve proturječnosti, niti nedostaci u izraženom mišljenju, niti pak postoje osnovane sumnje u njegovu pravilnost. Prigovore tuženika ocjenjuje paušalnima te otklonjenima očitovanjem vještaka.

30. Odredbom čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje ZOO) propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje, s tim da prema stavku 2. istoga članka ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

31. Dakle, nepoštena odredba u cijelosti ne obvezuje potrošača i to od trenutka sklapanja ugovora, na temelju samog zakona. Potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora, kao da nije bilo nepoštene odredbe, jer je cilj zaštite koja se pruža uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, te održati ugovor na snazi. Potrošaču nadalje pripada pravo i na naknadu svih iznosa koje je platio trgovcu na temelju nepoštene odredbe.

32. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednosti postignute koristi.

33. U konkretnom slučaju vještak je izračunao da je banka uslijed promjene tečaja i kamatne stope, prema nalazu i mišljenju vještaka financijske struke nakon odbitka preplate iz konverzije u iznosu od 3.747,95 € (preplata po kamati, valuti i razlici nedospjele glavnice - bez obračuna zateznih kamata), tuženoj preplatila iznos od iznosi 4.468,81 €.

33. Dakle, na temelju nalaza i mišljenja vještaka, ovaj sud nalazi utvrđenim da je tuženik uslijed promjene tečaja i kamatne stope više obračunao tužiteljici iznos od 4.468,81 €, koji je tužiteljica više platila tuženiku, a koji iznos nije obuhvaćen konverzijom i tek isplatom tog iznosa će tužiteljici u potpunosti biti vraćen iznos koji je tuženik primio kao rezultat promjene tečaja valute CHF u odnosu na kunu i promjene kamatne stope.

34. Sukladno odredbi čl. 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

35. Kako je u konkretnom slučaju do tuženikovog stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, to on ima položaj nesavjesnog stjecatelja, te je na stečeni iznos po čl. 1115. ZOO dužan tužiteljici platiti i zakonsku zateznu kamatu počevši od dana stjecanja, tj. dana isplate anuiteta, kako je to utvrđeno u nalazu i mišljenju vještaka. Slijedom navedenog ovaj sud je našao osnovanim eventualno kumulirani tužbeni zahtjev tužiteljice.

36. U odnosu na tužbeni zahtjev tužiteljice kojim traži utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu, ovaj sud isti nije našao osnovanim. Naime, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. ZOO ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku ništetnost je cijelog ugovora. Stoga, budući da su prema odredbi članka 1021. ZOO bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, eventualna ništetnost odredaba u dijelu u kojem je ugovorena zaštitna klauzula i način na koji se mijenja kamatna stopa, s obzirom da to nisu bitni elementi ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora. Konačno, odredbama članka 87. ZZP/03 i članka 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Stoga je zahtjev tužiteljice usmjeren na ništetnost cijelog ugovora te zahtjevom za isplatom cjelokupnog isplaćenog iznosa odbijen kao neosnovan.

37. Tuženik je osporavajući tužbeni zahtjev tužitelja, istakao i prigovor zastare koji ovaj sud nalazi u cijelosti neosnovanim.

38. Naime, prema pravnom shvaćanju sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zauzeto je shvaćanje da zastarni rok kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

39. Sukladno navedenom pravnom shvaćanju, za tužiteljičinu tražbinu zastara je počela teći od 14. lipnja 2018. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu koji se odnosi na utvrđenje nepoštenog ugovaranja valutne klauzule, pa kako je predmetna tužba podnesena 10. lipnja 2019., to je ista podnesena prije nastupa zastare, jer do dana podnošenja tužbe nije prošao petogodišnji zastarni rok.

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i 4. ZPP, te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 138/23, dalje: Tarifa), po kojima je tužiteljici, a sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora valjalo priznati trošak za sastav tužbe u iznosu od 100 bodova (Tbr. 7. toč. 1.), za sastav obrazloženih podnesaka od 2. prosinca 2022, 28. ožujka 2025., 10. travnja 2025. i 19. kolovoza 2025. po 100 bodova (Tbr. 8. toč. 1.), te pristup ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari i izvodili su se dokazi na dane 16. srpnja 2024., 8. travnja 2025 i 17. rujna 2025. . (Tbr. 9. toč. 1. Tarife) po 100 bodova, te pristup ročištima od 18. lipnja 2025., 23. srpnja 2025. i 20. kolovoza 2025. (Tbr. 9. toč. 5. Tarife) po 25 bodova što ukupno iznosi 875 bodova, odnosno 1.750,00 eura, što uvećano za PDV od 25 % iznosi 2.187,50 EUR. Ovom trošku valjalo je pribrojiti trošak predujma za vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 109,76 EUR, što čini sveukupan trošak postupka u iznosu od 2.697,26 EUR, koliko je tuženica dužna naknaditi tužiteljici.

U Zadru, 22. listopada 2025.

Sutkinja

Jadranka Nižić – Peroš, univ.spec.iur.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana objave, odnosno primitka prijepisa ove odluke, ovisno o ispunjenju uvjeta iz čl. 335. ZPP.

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku

- Tuženiku po punomoćniku