Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-839/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Karlovcu, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mašić, predsjednika vijeća, Vesne Stokrp člana vijeća i suca izvjestitelja te Vinke Vrančić kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MO, OIB: [osobni identifikacijski broj],[adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Sopjanac, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Addiko bank d.d., OIB: 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Zlatku Knezović, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-462/2021 od 24. srpnja 2024., u sjednici vijeća 22. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika preinačava se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-462/2021 od 24. srpnja 2024.:

u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke kojim je utvrđeno da je ništetan članak 2. stavak 1. Ugovora o kreditu broj: 266-315/2006, zaključenog između parničnih stranaka, solemniziranog od javnog bilježnika Nikše Viđena iz Dubrovnika poslovni broj OU-1258/06-1 kojim je određeno da banka odobrava korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 316.500,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF banke važećim na dan korištenja kredita te se taj dio tužbenog zahtjeva odbija, dok se u ostalom dijelu odbijanjem žalbe tuženika presuda potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke.

r i j e š i o  j e

I Ukida se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P-462/2021 od 24. srpnja 2024. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke (odluka o troškovima postupka) te se predmet u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

II Odluka o troškovima žalbenog postupka ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj P- 462/2021 od 24. srpnja 2024. pod točkom I. izreke tužitelj je odbijen sa tužbenim zahtjevom kojim traži utvrđenje da je Ugovor o kreditu broj: 266-315/2006, koji je zaključen između parničnih stranaka 9. listopada 2006. u cijelosti ništetan te da ne proizvodi pravne učinke kao i sa zahtjevom za platež novčanog iznosa od 81.827,61 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine utužene mjesečne iznose kako je to precizirano pod navedenom točkom izreke. Pod točkom II. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe iz članka 2. stavak 1., članka 3. stavak 2. i članka 4. stavak 3. Ugovora o kreditu broj: 266-315/2006, koji je solemniziran po javnom bilježniku Nikši Viđenu iz Dubrovnika, pod oznakom broj OU-1258/06-1 od 9. listopada 2006., a koji je zaključen između parničnih stranaka, a kojim je odredbama ugovorena valutna klauzula. Ujedno je tuženik obvezan isplatiti tužitelju sveukupno iznos od 70.639,65 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospjelosti svakog pojedinog utuženog mjesečnog iznosa pa do isplate kako je to precizno navedeno pod tom točkom izreke. Pod točkom III izreke odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

2. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu pobija tužitelj u dijelu pod točkom III izreke kojom je odlučeno o troškovima postupka. Osporava pravilnost stava prvostupanjskog suda kako je svaka od stranaka uspjela u jednakom dijelu zahtjeva. Upućuje na stav sudske prakse prema kojem se u situaciji prihvaćanja jednog od eventualno kumuliranog tužbenog zahtjeva tužitelju priznaje pravo na trošak ukoliko u pogledu odbijenog tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi. Predlaže žalbu usvojiti, te primjenom aktualne Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 138/23 – dalje Tarifa) dosuditi mu trošak postupka, pozivom na odredbu iz članka 154. stavak 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. – u daljnjem tekstu ZPP).

3. Odgovor na žalbu tužitelja nije podnesen.

4. Pravovremeno podnesenom žalbom tu presudu u cijelosti pobija i tuženik zbog svih žalbenih razloga normiranih odredbom iz članka 353. ZPP-a. U žalbi ističe kako je odluka donesena uz počinjenje bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. i 11. tog propisa. Ističe da je onemogućen raspravljati pred sudom, da presuda nema razloga zbog kojih se može ispitati. Osporava i pravilnost stava prvostupanjskog suda o tome kako tužitelj ima svojstvo potrošača, smatra da se utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu po tužbi Udruge franak ne može primijeniti na konkretnu pravnu situaciju. Ističe da je trebalo provesti i test razmjernosti te da je prvostupanjski sud propustio provesti po njemu sve ponuđene dokaze. Osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare i na početak tijeka zakonske zatezne kamate, upućuje na odredbu iz članka 22. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje ZOO) prema kojim je valutna klauzula dopuštena. Predlaže žalbu usvojiti te preinačiti odluku odbijanjem tužbenog zahtjeva u cijelosti, podredno predlaže odluku ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

5. Odgovor na žalbu tuženika nije podnesen.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja (prema prvopostavljenom tužbenom zahtjevu) za utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu koji je zaključen između parničnih stranaka – tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora dana 9. listopada 2006. (u daljnjem tekstu – Ugovor). Predmet spora je i zahtjev tužitelja (prema drugopostavljenom eventualno kumuliranom tužbenom zahtjevu) za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba iz članka 2. stavak 1. i članka 3. stavak 2. i članka 4. stavak 3. Ugovora zaključenog između parničnih stranaka, a temeljem kojih je odredaba ugovorena valutna klauzula kao i zahtjev za platež novčanog iznosa za koji je tužitelj prema navodima tužbe kredi preplatio uslijed ništetnosti navedenih ugovornih odredaba.

7. U predmetu nema spora da je između stranaka i to tužitelja kao korisnika i tuženika kao davatelja zaključen Ugovor o kreditu (broj 266-315/2006) koji je solemniziran po javnom bilježniku dana 9. listopada 2006. Nadalje, nema spora da je tužitelj kredit prijevremeno otplatio.

8. Tijekom prvostupanjskog postupka i sada u žalbenoj fazi prijeporno je jesu li ništetne ugovorne odredbe sadržane u članku 2. stavak 1., članak 3. stavak 2. i članka 4. stavak 3. Ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu. Nadalje, prijeporno je ima li tužitelj status potrošača, prijeporna je osnovanost prigovora zastare, kao i početak tijeka zakonske zatezne kamate.

9. O žalbi tuženika protiv odluke o meritumu (točka II. izreke pobijane odluke)

10. Ispitujući zakonitost odluke u pobijanom dijelu pod točkom II izreke povodom žalbe tuženika a i po službenoj dužnosti na temelju odredbe iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da pobijana odluka nije donesena uz počinjenje niti jedne od bitnih povreda odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog propisa.

11. Suprotno žalbenim navodima tuženika pobijana odluka je jasna i razumljiva, sadrži valjano i neprotuslovno obrazložene razloge o odlučnim činjenicama, može se ispitati pa nije ostvaren ni žalbeni razlog iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

12. Neosnovano tuženik u žalbi ističe kako je odluka donesena uz počinjenje bitne povrede odredaba postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a.

13. Iz stanja spisa proizlazi da su svi podnesci u predmetu dostavljeni tuženiku, pa ne može osnovano tvrditi da je onemogućen u raspravljanju. Osim toga, suprotno žalbenim navodima tuženika izvedeni su svi po njemu predloženi dokazi, pa ni sa ovog osnova ne može s uspjehom tvrditi da je onemogućen u raspravljanju.

14. U postupku pred prvostupanjskim sudom je utvrđeno te iz stanja spisa proizlazi:

- da je tužitelj kredit podigao kao stambeni u svrhu rješavanja stambenog pitanja, te ga je u tu svrhu i koristio, pa kako je u stanu živio tu je i prijavio prebivalište

- da je tužitelj zbog nemogućnosti otplate kredita stan prodao 2012.,

- da se u banci sa njime nije pojedinačno pregovaralo, da ga nitko nije upozorio na mogućnost porasta valute CHF, te da je potpisao već unaprijed pripremljeni ugovor, da su ugovori o kreditu bili tipski, koje je radila pravna služba a djelatnik tuženika je samo sakupljao dokumentaciju od stranaka za odobravanje kredita te nije znao da bi tečaj CHF mogao drastično porasti pa nije niti stranke na to mogao uputiti,

- da je tužitelj u vrijeme kada je zaključio Ugovor o kreditu obavljao i poslovnu djelatnost, imao registrirano poduzeće, ali realizirani kredit je iskorišten za kupnju stana, te nije korišten za obavljanje djelatnosti

- da je za trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja valute CHF, tako da je tužitelj prema nalazu financijskog vještaka zbog porasta tečaja valute CHF u odnosu na početno ugovoreni tečaj kredit preplatio za iznos od 81.827,61 EUR

- da je u utuženom vremenskom periodu bilo i tzv. "negativnih" tečajne razlike, odnosno da je tužitelj otplaćivao kreditnu ratu manju od one prema početno ugovorenom tečaju, pa je tako tužitelj ukupno platio manje 824,64 EUR,

- da preplata umanjena za tzv. "negativne" tečajne razlike iznosi 70.639,65 EUR.

15. Sva ova činjenična utvrđenja nisu dovedena u sumnju uopćenim žalbenim navodima tuženika, kojim preocjenjuje izvedene dokaze i tumači ih u svoju korist izvan konteksta žalbenog postupka.

16. Pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nije dovedena u sumnju ni žalbenom tvrdnjom kojom tuženik upire kako tužitelj nema svojstvo potrošača. Naime, za ocjenu da li je ugovor o kreditu potrošački ugovor nije od značaja da li se tužitelj tijekom zaključenja ugovora i otplate kredita bavio registriranom djelatnošću, već da li je kredit korišten upravo za potrebe obavljanja te djelatnosti ili je korišten za osobne potrebe.

17. I po stajalištu ovog drugostupanjskog suda prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da se radi o potrošačkom ugovoru, ovo i iz razloga jer iz samog ugovora proizlazi da je taj ugovor zaključio tužitelj kao fizička osoba, a prvostupanjski sud pravilno nalazi utvrđenim da stan kupljen iz kredita nije korišten za obavljanje djelatnosti tvrtke u djelatnosti tužitelja. Tuženik na kojem je bio teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda to nije dokazao.

18. Suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud je pravilno pozvao na utvrđenja iz presude donesene po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač. Naime, prema odredbi iz članka 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvat na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ovog Zakona, da su određenim postupanjem, uključujući postupanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba za njih pozivati.

19. Dakle, u situaciji kada je predmetni Ugovor o kreditu neprijeporno pripremljen i sačinjen po tuženiku kao kreditoru, te kada tužitelj kao korisnik kredita nije mogao utjecat na njegov sadržaj prvostupanjski sud je pravilno pozivom na ranije citiranu odredbu članka 502.c ZPP-a, te pozivom na odredbe Zakona o zaštiti potrošača, naposlijetku i na odredbe iz članka 322. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje ZOO) utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne.

20. Naime, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu broj P-1401/2012 vođen je kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv pravnog prednika tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača te je u navedenom predmetu dana 4. srpnja 2013. donesena presuda (P-1401/2012) koja je u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Navedenom presudom (P-1401/12) utvrđeno je da su banke između ostalih i pravni prednik tuženika (i to u vremenu od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008.) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime su tuženici postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine 96/03 – dalje ZZP/03) u vremenu od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a počam od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbi tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. tog propisa i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

21. Obzirom na odredbu iz članka 138. ZZP/07 koji je bio na snazi u vrijeme otplate kredita odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. u smislu postojanja povrede prava potrošača obvezuje sve sudove, te obzirom na određenja iz članka 502.c ZPP-a pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne.

22. Pritom nije od utjecaja na valjanost odluke žalbeni navod tuženika prema kojem se odredba iz članka 502.c ZPP-a odnosi samo na sporove za naknadu štete a ne i za isplatu. Naime, šteta je umanjenje nečije imovine, a u konkretnoj situaciji plaćanje otplatom povećanih kreditnih rata uslijed promjene tečaja CHF došlo je do umanjenja imovine tužitelja.

23. Jednako tako, pravilnost pobijane odluke nije dovedena u sumnju ni žalbenim navodima tuženika prema kojem je valutna klauzula dopuštena odredbom iz članka 22. stavak 1. ZOO-a. Iz navedene odredbe proizlazi da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju cijene zlata ili tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Naime, odredba o valutnoj klauzuli nije ništetna zato što je protivna ius cogens (citiranoj odredbi iz članka 22. stavak 1. ZOO-a) nego zato što je nerazumljiva i zato što se o njoj nije pojedinačno pregovaralo.

24. Valja još navesti da suprotno žalbenim navodima tuženika prvostupanjski sud nije bio dužan provesti tzv. test poštenosti i test transparentnosti.

25. Žalitelju valja ukazati da se provođenjem testa transparentnosti ispravlja neravnoteža ugovornih stranaka koja je nastala neinformiranošću potrošača, dok se provođenjem testa poštenosti ispravlja neravnoteža koja je uzrokovala podređenost potrošača koji pristaje na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe. Prvostupanjski sud je saslušao po tuženiku predloženog svjedoka, iz čijeg iskaza nedvojbeno proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelju jasno i nedvosmisleno predočeno, niti je mogao sagledati koliko će kroz vrijeme trajanja kredita bili u obvezi platiti tuženiku. Osim toga, test poštenosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli proveden je već u kolektivnom sporu, pa stoga po stajalištu ovog drugostupanjskog suda nije ga bilo potrebno provoditi u ovom individualnom sporu.

26. U situaciji kada su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne pravilno je prvostupanjski sud u skladu sa odredbom iz članka 326. ZOO-a obvezao tuženika da vrati ono što je sa tako nepoštene ugovorne odredbe primio. Tužitelj je naime preplaćeni utuženi novčani iznos stekao bez pravne osnove (na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli), pa ga je dužan i vratiti s time da ga je kao nesavjesni stjecatelj dužan platiti i kamate koje teku od dana stjecanja. Tuženik je i po stajalištu ovog drugostupanjskog suda kao sastavljač ugovora pripremljenog na unaprijed formuliranom obrascu nesavjesni stjecatelj.

27. I naposlijetku neosnovano tuženik osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na istaknuti prigovor zastare. Iz stanja spisa proizlazi da je tužba u ovome predmetu podnesena 25. svibnja 2021.

28. Obzirom na recentnu sudsku praksu rok zastare nije ni počeo teći prije pravomoćnosti odluke donesene u kolektivnom sporu jer je tek sa donošenjem te odluke potrošač stekao saznanja o nepoštenosti, a time i o ništetnosti ugovorne odredbe. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu Pž-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu pravomoćna da danom 14. lipnja 2018., to je tužba podnesena u petogodišnjem zastarnom roku pa je prvostupanjski sud pravilno otklonio ovaj prigovor.

29. Međutim, tuženik osnovano ističe kako odredba iz članka 2. stavak 1. Ugovora o kreditu nije ništetna. Radi se o ugovornoj odredbe iz koje proizlazi da je banka korisniku kredita odobrila stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti od 316.500,00 CHF prema srednjem tečaju CHF važećim na dan korištenja kredita. U tom dijelu navedena ugovorna odredba nije niti nerazumljiva niti nepoštena pa je prvostupanjski sud usvajanjem i ovog dijela tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo.

30. Slijedom svega iznesenog na temelju odredbe iz članka 368. stavak 1. i 373. točka 3. ZPP-a žalba tuženika djelomično je odbijena, a djelomično uvažena, a te je presuda u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke potvrđena osim u dijelu koji se odnosi na članak 2. stavak 1. Ugovora u kojem je dijelu prvostupanjska presuda preinačena tako da je odbijen zahtjev za utvrđenje ništetnosti navedene ugovorne odredbe.

31. O žalbi protiv odluke o troškovima

32. Osnovano tužitelj osporava pravilnost odluke o troškovima postupka.

33. Prvostupanjski sud polazi od činjenice da je tužitelj ustao sa dva tužbena zahtjeva, da je uspio samo sa jednim zahtjev što predstavlja jednaki uspjeh stranaka u postupku, te nalazi da svaka stranka treba snositi svoje troškove postupka.

34. Ovakav stav prvostupanjskog suda nije pravilan kako to osnovano tužitelj ističe u žalbi.

35. Naime, u konkretnoj pravnoj situaciji tužitelj je i kvalitativno i kvantitativno sa podrednim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti pa nije bilo mjesta odluku o troškovima postupka utemeljiti na odredbi iz članka 154. stavak 4. ZPP-a. Prema navedenoj zakonskoj odredbi ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka nadoknadi drugoj stranci samo pojedine troškove, primjenom odredbe iz članka 156. stavak 1. tog Zakona.

36. U konkretnoj pravnoj stvari, po stajalištu ovog drugostupanjskog suda tužitelj ima pravo na naknadu parničnih troškova primjenom odredbe iz članka 154. stavak 1. ZPP-a, i to u pogledu onih parničnih radnji koji se odnose na dio tužbenog zahtjeva sa kojim je uspio (eventualno kumulirani tužbeni zahtjev) i to za radnje koje su bile potrebne za odluke u tome smislu (upućuje se na pravni stav izražen u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-1172/2021-2 od 30. kolovoza 2022., Rev- 882/2024-2 od 9. srpnja 2024.).

37. Međutim, prvostupanjski sud zbog pogrešnog pravnog pristupa nije cijenio visinu troškova tužitelja, pa nisu ispunjeni uvjeti za preinaku odluke o troškovima (upućuje se na stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 882/2024-2 od 9. srpnja 2024.) slijedom čega je u skladu sa odredbom iz članka 380. stavak 3. ZPP-a valjalo odluku u ovome dijelu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

38. U situaciji ukidanja odluke o troškovima usvajanjem žalbe tužitelja uopćeni žalbeni navodi tuženika protiv odluke o troškovima postupka nisu posebno analizirani.

39. U nastavku postupka prvostupanjski sud će donijeti novu na zakonu osnovanu odluku o troškovima postupka, te će ujedno odlučiti o troškovima žalbenog postupka (članak 166. ZPP-a).

40. Obzirom na sve izneseno presuđeno je i riješeno kao u izreci.

Karlovcu 22. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Ivana Mašić