Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-926/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sutkinji pojedinki, u parničnom predmetu tužitelja Vodoopskrba i odvodnja d.o.o., OIB: 83416546499, iz Zagreba, Folnegovićeva 1, zastupanog po opunomoćeniku Dražanu Crnkoviću, odvjetniku iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Dražan Crnković & Alen Pešušić iz Zagreba, protiv tuženika DĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po opunomoćenici Željki Filipčić, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1105/2025-6 od 28. travnja 2025., 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuju točke II. i III. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-1105/2025-6 od 28. travnja 2025.

II. Točka I. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Ukida se u cijelosti platni nalog sadržan u točci I. rješenja ovrsi ovoga suda, poslovni broj Ovrvd-9185/2005 od 25. travnja 2005.

II. Nalaže se tuženiku DĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], isplatiti tužitelju Vodoopskrba i odvodnja d.o.o., OIB 83416546499, Zagreb, Folnegovićeva 1, iznos od 35,95 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 7,16 EUR od 02.03.2004.,

- na iznos od 0,84 EUR od 02.04.2004.,

- na iznos od 15,41 EUR od 02.05.2004.,

- na iznos od 12,54 EUR od 02.06.2004., obračunatim do 31. prosinca 2007. po stopi sukladno čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinaciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 151,54 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. travnja 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinaciranja Europske središnje banke za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.“

2. Protiv točke II. i III. izreke navedene presude potpunu, pravovremenu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 12. svibnja 2025. zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da tuženiku naknadi troškove cjelokupnog postupka.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. U svojoj žalbi tuženik navodi da pobijana presuda ne sadrži obrazloženje o odlučnim činjenicama čime ukazuje na počinjenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007.-Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP). Prvostupanjski sud da nije odgovorio na prigovor tuženika u dijelu u kojem on traži da tužitelj dostavi dokaz o tome da je između tužitelja i tuženika zaključen ugovor koji bi obvezivao tuženika u odnosu na tužitelja.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu te je dao razloge o odlučnim činjenicama za presuđenje u ovoj pravnoj stvari. Iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi zbog čega prvostupanjski sud smatra da je tuženik u obvezi prema tužitelju, a bez obzira na nepostojanje pisanog ugovora između tužitelja i tuženika.

5.2. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Tužitelj potražuje iznos od 35,95 eura sa zakonskom zateznom kamatom koja teče na pojedine mjesečne iznose kako je to specificirano od dospijeća istih do isplate, a temeljem usluge isporučene vode za stambeni prostor na adresi u [adresa]. Radi se o računima za potrošnju vode za mjesece veljaču, ožujak, travanj i svibanj 2004. Tužitelj je potraživao i trošak isporučene vode za siječanj 2004., ali je povodom prigovora zastare tuženika povukao tužbu za iznos od 16,57 eura, kao što je povukao i tužbu za iznos od 8,38 eura s osnova obračunatih uglavničenih kamata.

6.1. Tuženik je istaknuo prigovor promašene pasivne legitimacije jer da u vrijeme koje je obuhvaćeno tužbom nije živio na adresi na koju se odnose računi i prigovor zastare jer da se računi za potrošnju vode odnose na isporuku vode za kućanstvo zbog čega je rok zastare određen člankom 232. stavak 1. točka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) i iznosi godinu dana od dana dospijeća potraživanja.

6.2. Odbijen je prigovor promašene pasivne legitimacije jer da iako iz službenih evidencija o prebivalištu tuženika proizlazi kako u utuženom vremenskom razdoblju isti nije bio prijavljen na adresi u [adresa], da ga ta činjenica ne oslobađa od obveze prema tužitelju jer je člankom 5. Odluke o načinu obračuna i plaćanja komunalne usluge opskrbe vodom i odvodnje i pročišćavanja otpadnih voda („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 04/03.; dalje: Odluka), koja je bila na snazi u spornom razdoblju, propisano da korisnik nekretnine iz članka 3., odnosno novi vlasnik iz članka 4., dužni su obavijestiti isporučitelja usluge o promjenama iz članka 3., odnosno članka 4., te odgovaraju za plaćanje komunalne usluge solidarno s prijašnjim potrošačem. Isto tako, da je i u točkama 2.5. do 5. Smjernica za dobavu vode iz javnog vodovoda „Vodovoda Grada Zagreba“ (dalje: Smjernice) definirano da je prijavljeni organ upravljanja u obvezi za potrošenu vodu za cijelo vrijeme dok nije predao pismenu odjavu, a u točki 1.9. Smjernica je organ upravljanja definiran kao organ koji upravlja nekretninama, odnosno njen vlasnik, korisnik ili potrošač, iz čega da proizlazi kako za status korisnika nije relevantno s koje osnove se koristi nekretninama na koju se odnosi potrošnja vode. U članku 2. stavak 1. točka 2. i članku 6. Odluke da je korisnik nekretnine široko određen kao najmoprimac, odnosno podnajmoprimac, stanar, zakupac odnosno podzakupac, kao i osoba koja se bez valjane pravne osnove koristi nekretninom.

6.3. Zbog toga prvostupanjski sud smatra da je irelevantna prijava ili odjava prebivališta tuženika u MUP-u obzirom da se tuženik nije u smislu navedenih Smjernica i Odluke pismeno odjavio kao korisnik potrošnje vode na predmetnom mjernom mjestu.

6.4. Odbijen je prigovor zastare jer je tužitelj kao ovrhovoditelj prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave podnio sudu 25. veljače 2005., to da računi za razdoblje od veljače 2004. do svibnja 2004. nisu u zastari, odnosno najstariji račun za veljaču 2004. da je dospio 1. ožujka 2004.

6.5. Na temelju priloženih računa i izvoda iz poslovnih knjiga tužitelja prvostupanjski sud je utvrdio da je isti zaveden u evidencije tužitelja kao korisnik usluge u utuženom periodu, pa stoga primjenjujući Odluku i Smjernice zaključuje kako je tuženik odgovoran za potraživanje tužitelja, čija visina i nije sporna. Tuženik da u smislu odredbe članka 219. ZPP-a nije dokazao da je pravovremeno tužitelju uputio pismenu odjavu s vjerodostojnom dokumentacijom kojom bi tužitelja obavijestio o promjeni korisnika komunalne naknade za isporučenu vodu za predmetni stan.

6.6. Na dosuđene pojedinačne mjesečne iznose neplaćene potrošnje vode dosuđena je i zakonska zatezna kamata od dospijeća navedenih računa s obzirom da je člankom 29. stavak 1. ZOO-a propisano da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice i zatezne kamate.

6.7. O naknadi troškova postupka odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP-a te je prvostupanjski sud obvezao tuženika da tužitelju naknadi trošak u ukupnom iznosu od 151,54 eura sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate. Visina troška određena je primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 74/1995., 57/1996., 137/2002., 125/2011., 112/2012., 157/2013. i 110/2015.) i Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/2018. i 51/2023.).

7. Tuženik žalbu podnosi zbog pogrešne primjene materijalnog prava smatrajući, dakle, da nije u obvezi prema tužitelju jer tužitelj nije dokazao da između njega i tuženika postoji ugovorni odnos. Smatra da je pogrešna odluka o zakonskoj zateznoj kamati na mjesečne iznose glavnice jer da ista nije mogla početi teći prije 16. ožujka 2021. kada je tuženik na zakonit način obaviješten o potraživanju tužitelja prema njemu (članak 183. ZOO-a). Isto tako, da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo i u odnosu na odluku o naknadi troškova postupka jer da sud nije vodio računa o tome da je tužitelj povukao dio tužbenog zahtjeva pa bi trebalo trošak dosuditi prema uspjehu u postupku.

7.1. Kako se radi o sporu male vrijednosti, to je ovaj sud vezan činjeničnim stanjem kako ga je utvrdio prvostupanjski sud. Prvostupanjski sud je na temelju dokumentacije koja mu je dostavljena od strane tužitelja utvrdio da je tuženik bio evidentiran u evidencijama tužitelja kao korisnik usluge isporuke vode za kućanstvo i u navedenom periodu te da se nije pismeno odjavio kako je to predviđeno Odlukom i Smjernicama, pa je nebitno što prema službenim evidencijama MUP-a u utuženom periodu nije bio prijavljen na adresi [adresa].

7.2. Ovakav zaključak prihvaća i ovaj sud, pa je prvostupanjski sud pravilno zaključio odbio prigovor promašene pasivno legitimiran u ovom postupku i obvezao tuženika da tužitelju namiri njegovo potraživanje koje nije u zastari.

7.3. Što se tiče zakonske zatezne kamate, ona teče od prvog dana nakon dana kada dužnik dolazi u zakašnjenje, pri čemu se ne može prihvatiti stav tuženika da bi tužitelj eventualno imao pravo na zakonsku zateznu kamatu od 16. ožujka 2021. kada je on na valjan način obavješten o postojanju potraživanja tužitelja prema tuženiku. Članak 183. ZOO-a ne može se primijeniti u ovom slučaju. Navedenim člankom je propisano da dužnik dolazi u zakašnjenje kad ne ispuni obvezu u roku određenom za ispunjenje. Ako rok za ispunjenje nije određen, dužnik dolazi u zakašnjenje kad ga vjerovnik pozove da ispuni obvezu, usmeno ili pisano, izvansudskom opomenom ili započinjanjem nekog postupka čiji je cilj da se postigne ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju rok za ispunjenje je određen danom dospijeća navedenim na računima pa se ne može primijeniti stavak 2. članka 183. ZOO-a, kako to pogrešno smatra tuženik.

7.4. Što se tiče odluke o naknadi troškova postupka (trošak ovršnog i parničnog postupka), i taj trošak je pravilno određen, pri čemu je pogrešno primijenjena Tarifa. Naime, umjesto nagrade za rad punomoćnika tužitelja za pojedine radnje u postupku koje mu je prvostupanjski sud priznao trebalo je trošak odrediti temeljem Tbr. 7.9. Tarife kojom je propisano da za zastupanje u parničnom postupku u kojem je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 eura, neovisno o odredbi Tbr. 7.1. Tarife, ukoliko točkama od 2. do 8. ovog Tbr. za pojedine postupke i sporove nije drugačije određeno, odvjetniku pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova.

7.5. Međutim, i pravilnom primjenom Tbr. 7.9. Tarife visina troška bi bila ista, odnosno uključujući i sudske pristojbe ista bi iznosila upravo toliko koliko je i dosuđeno.

7.6. Što se tiče tvrdnje tuženika da je zbog povlačenja dijela tužbe trebalo primijeniti članak 154. stavak 2. ZPP-a pri odlučivanju o trošku, treba reći da je podnesak tužitelja od 25. veljače 2025. kojim je djelomično povukao tužbu punomoćnik tuženika primio 27. veljače 2025. te se o istom nije očitovao u roku 15 dana od dana obavijesti, već tek na ročištu 17. ožujka 2025. i tada je zatražio trošak. Dakle, zahtjev za naknadu troška zbog povlačenja dijela tužbe stavljen je izvan roka iz članka 193. stavak 2. ZPP-a. Pored toga, zbog povlačenja dijela tužbe nije došlo do promjene u visini nagrade za rad punomoćnika, pa zbog navedenog povlačenja nisu nastali nikakvi posebni troškovi za tuženika, odnosno troškovi izračunati prema vrijednosti predmeta spora ranijeg zahtjeva nisu veći od troškova izračunatih prema vrijednosti predmeta spora konačnog zahtjeva. Zbog toga je ovaj sud mišljenja da je prvostupanjski sud pravilno dosudio trošak tužitelju.

8. Zbog navedenih razloga pobijana odluka potvrđena je primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a u točkama II. i III. izreke.

9. Točka I. izreke nije bila predmet drugostupanjskog postupka jer protiv iste nije izjavljena žalba.

Koprivnica, 22. listopada 2025.

Sutkinja

Vesna Rep