Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1342/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Božidara Horvata člana vijeća i suca izvjestitelja te Tihane Cišper članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnica Ivana Mandić, odvjetnica u Osijeku, K. A. Stepinca 7, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Marko Kallay, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o., radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-668/2021-34 od 6. studenog 2024. i rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-668/2021-36 od 6. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-668/2021-34 od 6. studenog 2024. pod toč. I. izreke u dijelu kojem je utvrđen ništetnim čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 528-50-3304215 od 2. ožujka 2006., potvrđen po javnom bilježniku Zdenki Pavelić Musa 6. ožujka 2006. pod poslovnim brojem OU-296/2006 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) u dijelu koji glasi : "… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita“ te pod toč. II. i III. izreke u dijelu kojem je naloženo tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužiteljici ZŠ trošak parničnog postupka u iznosu od 1.931,35 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. studenog 2024. pa do isplate.

II. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-668/2021-34 od 6. studenog 2024. pod toč. I. izreke u dijelu kojem je utvrđen ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), odnosno kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak i koja glasi: "kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja" i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužiteljice ZŠ u dijelu kojim zahtijeva utvrđenje ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), odnosno kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak i koja glasi: "kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja."

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-668/2021-34 od 6. studenog 2024.

II. Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-668/2021-36 od 6. studenog 2024.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 378,86 eura.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice ZŠ za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 283,18 eura.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđen je ništetnim čl. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima, odnosno kojom je glavnica obveze vezana uz valutu švicarski franak i koja glasi: "kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja", čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi : "…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita", u toč. II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 1.770,69 eura s pripadajućim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose te je pod toč. III. izreke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu 1.931,35 eura sa zateznim kamatama tekućim od 6. studenog 2024. pa do isplate, dok je u preostalom dijelu zahtjeva za naknadu troškova postupka u iznosu od 738,91 eura tužiteljica odbijena.

1.1. Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-668/2021-34 od 6. studenog 2024. odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku.

1.2. Rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-668/2021-36 od 6. studenog 2024. naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici trošak postupka u iznosu od 125,00 eura.

2. Tuženik pobija navedenu presudu zbog svih zakonom predviđenih razloga. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužiteljici da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje. Za sastav žalbe potražuje iznos od 378,86 eura.

2.1. Tuženik pobija rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj P-668/2021-34 od 6. studenog 2024. zbog bitne povrede odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. i 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP).

2.2. Tuženik pobija rješenje prvostupanjskog suda poslovni broj P-668/2021-36 od 6. studenog 2024. zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

2.3. U odgovoru na žabu tužiteljica osporava žalbene navode tuženika i predlaže odbiti žalbu kao neosnovanu te potvrditi pobijanu presudu i pobijana rješenja prvostupanjskog suda. Potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu od 283,18 eura.

3. Žalba je djelomično osnovana.

4. Prije svega, pravilno je prvostupanjski sud odbio prigovor mjesne nenadležnosti tuženika, za koju je odluku dao valjane i ovom sudu prihvatljive razloge, zbog čega suprotno žalbenom navodi nije počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

4.1. Donoseći odluku o svojoj mjesnoj nadležnosti, prvostupanjski sud je uzeo u obzir da je Ugovor o kreditu sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu zbog čega se smatra da su stranke bez pojedinačnog pregovaranja ugovorile nadležnost suda prema sjedištu tuženika u Zagrebu. Zatim je sud uzeo u obzir i okolnost da mogućnosti dolaska na sud sjedišta tuženika i s time povezani troškovi i gubici vremena imaju odvraćajući učinak na tužiteljicu te da ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti stvara neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, jer ju stavlja u nepovoljniji procesnopravni položaj, pa da je ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti nepoštena, a time i ništetna ugovorna odredba.

4.2. Za ugovornu odredbu koja je unaprijed formulirana od tuženika (kao trgovca) postoji zakonska presumpcija iz čl. 81. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 - dalje: ZZP) da se o takvoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ZPP ne sadrži prisilne (kogentne) odredbe o isključivoj nadležnosti za potrošačke sporove, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti o kojoj nisu vođeni pojedinačni pregovori, nije na temelju čl. 81. st. 5. ZZP-a izuzeta iz područja primjene glave 10. II. dijela tog Zakona (Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima). Isto tako, ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti ne odnosi se na predmet ugovora i cijenu, pa u smislu čl. 84. ZZP-a podliježe testu poštenosti, iako je jasno i lako razumljivo sastavljena.

4.3. Iz sadržaja čl. 12. Ugovora o kreditu jasno proizlazi da je za slučaj spora ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke. Ta je odredba omogućavala tužiteljici da precizno procijeni pravne i ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze, pa je riječ o odredbi koja je transparenta u smislu čl. 85. ZZP-a. Međutim, iako je riječ o ugovornoj odredbi koja je jasno i razumljivo sastavljena, jer omogućuje tužiteljici da u trenutku sklapanja ugovora precizno ocijeni nadležnost suda za slučaj spora, a time i ekonomske učinke ugovaranja takve odredbe, sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

4.4. Sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

4.5. Člankom 12. Ugovora o kreditu stranke su ugovorile prorogacijsku klauzulu u potrošačkom ugovoru o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja prenosi mjesnu nadležnost na sud u mjesto sjedišta banke, a to je Općinski građanski sud u Zagrebu koji je znatno udaljen od mjesta prebivališta tužiteljice ([adresa]). Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da znatna udaljenost između prebivališta tužiteljice i suda u mjestu sjedišta banke za tužiteljicu povećava troškove sudjelovanja i gubitak vremena potrebnog za putovanje, sve u smislu čl. 89. st. 2. i čl. 264. ZPP-a. Ujedno povećava i ukupne troškove postupka koje će po okončanju spora snositi neuspješna stranka, a što sve u ukupnosti zadovoljava uvjete za ocjenu nepoštenosti u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a. U odnosu na žalbeni navod da u postupku nije bila potrebna osobna prisutnost tužiteljice, a s obzirom na to da je ista zastupana po punomoćniku, vrijedi istaknuti da je u svrhe dokazivanja tužbenih navoda bilo potrebno provesti saslušanje tužiteljice, a što je iziskivalo njezinu osobnu prisutnost pred sudom.

4.6. Nepoštena ugovorna odredba o prorogaciji nadležnosti iz predmetnog potrošačkog ugovora je na temelju čl. 87. st. 1. ZZP-a ništetna. Stoga se smatra da ugovorena nadležnost suda sjedišta tuženika (u Zagrebu) nikad nije niti postojala. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja kada je utvrđeno da je prorogacijska klauzula nepoštena, a time i ništetna odredba, za odluku o prigovoru mjesne nenadležnosti suda relevantne su odredbe ZPP-a. Člankom 46. st. 1. ZPP-a propisano je da ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojeg drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika. Budući za predmet ovog spora nije određena isključiva mjesna nadležnost, valja primijeniti čl. 48. st. 1. ZPP-a kojim je propisano da je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište. Nadalje, čl. 59. ZPP-a propisano je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.

4.7. Osnovani su navodi tužiteljice da je na konkretan predmet primjenjiv čl. 59. ZPP-a budući je Ugovor o kreditu sklopljen u Osijeku što je jasno navedeno u samom Ugovoru i što ukazuje da sklapanje ugovora predstavlja djelatnost te poslovne jedinice tuženika (u Osijeku), a budući su predmet spora upravo okolnosti sklapanja Ugovora iz djelatnosti te poslovne jedinice, tada je za suđenje u ovom sporu osnovom čl. 59. ZPP-a nadležan Općinski sud u Osijeku. No, činjenica da u sudskom registru nije upisana poslovna jedinica tuženika u Osijeku nije odlučna za ocjenu mjesne nadležnosti suda u smislu odredbe čl. 59. ZPP-a, iz razloga jer se svaka poslovna jedinica za razliku od podružnice ne upisuje u sudski registar, odnosno pojam podružnice ne može se poistovjetiti s pojmom poslovne jedinice, a prema čl. 59. ZPP-a za postojanje izberive nadležnosti suda nije potrebno da poslovna jedinica bude upisana u sudski registar.

5. Slijedom izloženog, prvostupanjski sud nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a na koju upire tuženik u žalbi. Stoga, trebalo je na temelju čl. 380. toč. 3. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-668/2021- 34 od 6. studenog 2024., kako je i odlučeno u toč. I. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u okviru žalbenih navoda tuženika, kao i po službenoj dužnosti, u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi sud prvog stupnja počinio bilo koju povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP-a na koju pazi po službenoj dužnosti.

7. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer se pobijana presuda može ispitati, izreka presude je razumljiva te presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kao i odredbe materijalnog prava koje je sud prvog stupnja primijenio. Jednako tako, u obrazloženju presude sud je sumarno izložio zahtjeve stranaka, činjenice koje su iznijele i dokaze koje su predložile, naveo je i obrazložio koje je od tih činjenica utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio te kako ih je ocijenio, kao i koje je odredbe materijalnog prava primijenio pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st. 4. ZPP-a, na koju tuženik upire žalbom.

8. Predmetom ovog postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnom odredbe Ugovora o kreditu kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita, odredbe kojom se iskazan način otplate kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju banke na dan dospijeća te zahtjev za isplatu iznosa od 1.770,69 eura na ime ništetne odredbe kojom je otplata anuiteta vezana za tečaj CHF. Tužiteljica se u vezi ništetnosti navedenih odredi Ugovora o kreditu poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. te presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., koje su donesene u kolektivnom sporu.

9. Nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je sud prvog stupnja pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

9.1. Tako je sud prvog stupnja utvrdio da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 2. ožujka 2006. zaključili Ugovor o kreditu, kojim je ugovoreno da se kredit otplaćuje u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih prema srednjem tečaju banke važećem na dan dospijeća, da je namjena kredita bila kupnja rabljenog automobila za osobne potrebe tužiteljice, da tuženik prilikom sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije informirao tužiteljicu o svim rizicima i parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o sklapanju Ugovora o kreditu te da tužiteljica nije imala mogućnost pregovaranja oko sadržaja predmetnih spornih odredbi.

9.2. Sud prvog stupnja je na temelju prednjih činjeničnih utvrđenja pravilno zaključio, s obzirom na nespornu činjenicu mijenjanja tečaja CHF nakon sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, da je odredba kojom je bila ugovorena valutna klauzula ništetna. Pritom se pozvao na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u dijelu koji se odnosi na povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezanih za ugovorenu valutnu klauzulu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te je dakle u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da je ovdje tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača sklapajući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe (ugovaranjem valutne klauzule na način da je ugovorena valuta CHF uz koju je vezana glavnica), a da tuženik nije tijekom pregovaranja i sklapanja ugovora potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o zasnivanju kreditnog odnosa. Navedena presuda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. je potvrđena presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., kojom su odbijene revizije tužitelja i tuženika, te su u cijelosti potvrđena ranija utvrđenja iz spora kolektivne pravne zaštite o tome kako su banke ugovorile nepoštenu i ništetnu odredbu o valuti švicarski franak.

10. Na žalbene navode tuženika, koji se svode na tvrdnju da se pobijana presuda temelji isključivo na utvrđenjima iz postupka kolektivne zaštite i da ne sadrži razloge za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke (među kojima je i tuženik) u navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništave ugovorne odredbe, ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je sukladno čl. 502.c ZPP-a za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala. Naime, odredba čl. 502.c ZPP-a propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe. Dakle, citirana odredba propisuje direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu pozivaju na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.).

10.1. Također, i odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje. ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14-a, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Stoga, neosnovano tuženik ukazuje da se sud prvog stupnja pogrešno pozvao na ZZP/14-a koji nije bio na snazi u trenutku sklanja Ugovora o kreditu, s obzirom na to da se radi o procesnoj odredbi Zakona koja se primjenjuje na sve postupke koji su pokrenuti nakon njezina stupanja na snagu, zbog čega se suprotno žalbenom navodu tuženika ne radi se o nedopuštenom povratnom djelovanju zakona.

10.2. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP/14-a, a da su predmetne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su toč. 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Ovo stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

11. Nadalje, iz iskaza tužiteljice, kojeg je prvostupanjski sud ocijenio istinitim i uvjerljivim, utvrđeno je da je izostalo pregovaranje o valutnoj klauzuli, da tužiteljici nisu pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule te da tuženik nije dokazao niti učinio vjerojatnim da je u slučaju tužiteljice i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužiteljicu u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, zbog čega je pravilno sud prvog stupnja zaključio da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.

12. Stoga, kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da se o spornim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, na tuženiku je bio, prema čl. 81. st. 4. ZZP- a, teret dokaza da tome nije tako, a što tuženik nije dokazao.

13. Također, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio potrošački karakter predmetnog Ugovora o kreditu, a koji je zaključak izveo iz činjenica koje je tužiteljica navela u svom iskazu, da je Ugovor o kreditu sklopila na tržištu kao fizička osoba za potrebe kupnje osobnog vozila koji je koristila za osobne potrebe, dakle, u svrhe koje nisu namijenjene njezinom zanimanju niti njezinoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti (čl. 3. st. 1. ZZP-a). Pored toga, u okolnostima kada se neki pravni posao sklapa u okviru poslovne djelatnosti jedne od ugovornih strana za pretpostaviti je da će se u tom pravnom poslu navesti kako se isti sklapa u okviru poslovne djelatnosti korisnika kredita, između ostalog i zbog zakonskih pravnih posljedica (npr. visina stope zakonske zatezne kamate), što u ovom predmetu, s obzirom na sadržaj predmetnog ugovora o kreditu, nije slučaj. Osim toga, na tuženiku, kao kreditoru, je teret dokaza činjenice da tužiteljica nema svojstvo potrošača (ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Tuženik to nije učinio, već je predložio da sud pribavi podatke od Ministarstva financija, Porezne uprave (je li tužiteljica automobil unijela u imovinu obrta / društva, odnosno koristila kakva prava u kontekstu poreznih propisa) bez da je u smislu čl. 232. st. 3. ZPP-a dokazao da te isprave nije mogao sam pribaviti, što znači da se radi o paušalnom dokaznom prijedlogu i postupanju tuženika protivno čl. 219. st. 1. ZPP-a. Ovdje treba reći i da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada nije prihvatio navedeni dokazni prijedlog i iz razloga jer iz nijedne okolnosti ne proizlazi da bi tužiteljica bila nositeljica obrta ili da bi bila imateljica poslovnog udjela u trgovačkom društvu ili dioničar trgovačkog društva, pa da bi slijedom toga automobil, kupnju kojeg je financirala ugovorom o kreditu, unašala u imovinu obrta ili trgovačkog društva, tako da se radi o dokaznom prijedlogu koji nije bitan za ovaj postupak. Stoga, okolnost što prvostupanjski sud po prijedlogu tuženika nije pribavljao navedene podatke od nadležne Porezne uprave, u situaciji kada je utvrđeno da tužiteljica nije bila vlasnica obrta, odnosno imateljica poslovnih udjela ili dioničar trgovačkog društva, nepribavljanjem predloženih podataka od nadležne Porezne uprave, u okviru ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a, sud je pravilno odlučio koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica, u kojem djelu je neosnovan žalbeni navod tuženika.

14. Jednako tako, prvostupanjski sud je pravilno otklonio kao neosnovan tuženikov prigovor zastare glede isplate preplaćenih iznosa s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli. Naime, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva iznova ponovno počinje teći od trenutka pravomoćnosti presude u predmetu Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa je tužba podnesena 4. lipnja 2021. unutar petogodišnjeg zastarnog roka propisanog čl. 225. ZOO-a.

14.1. Valja ukazati da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." U presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.).

14.2. Također, građanski odjel Vrhovnog suda Republike je na sjednici 31. siječnja 2022. donio objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje glasi: „Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.”

14.3. Prema tome, suprotno žalbenom navodu tuženika, a imajući u vidu citirana pravna shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, na koja se pravilno pozvao sud prvog stupnja, pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, na koje se u tužbi poziva tužiteljica, dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle s osnove ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018.

14.4. Također, suprotno žalbenom navodu tuženika, pravilno je sud prvog stupnja naložio tuženiku da tužiteljici isplati zatezne kamate na dosuđeni iznos preplate od dana isplate svakog pojedinačnoj iznosa sukladno čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik bio nesavjestan stjecatelj budući da je postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja kada je zaključio predmetni ugovor, a da pritom nije upoznao tužiteljicu sa svim rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a što je sve tuženiku moralo biti poznato, kako je to pravilno i obrazložio sud prvog stupnja.

15. Svi drugi žalbeni navodi tuženika nisu od odlučnog značenja za odluku pa nisu posebno cijenjeni (čl. 375. st. 1. ZPP).

16. Slijedom navedenoga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojem je utvrđen ništetnim čl. 7. Ugovora o kreditu te pod toč. II. izreke (toč. I. izreke ove drugostupanjske presude).

17. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da bi bio ništetan čl. 1. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima (CHF), odnosno kojom je glavnica obveze vezana za valutu švicarski franak i koja glasi: "kunska protuvrijednost CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja." Ovo stoga jer se ništetnost valutne klauzule odnosi na način otplate kredita, a ne na način isplate kredita, prema kojoj odredbi se kredit isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Također, prema tom tečaju sačinjen je nalaz i mišljenje financijskog vještaka, na način da je za svaki anuitet utvrđena razlika između početnog tečaja i tečaja koji je vrijedio na dan dospijeća svakog anuiteta. Stoga, navedena odredba Ugovora o kreditu nije protivna odredbama ZZP-a, ni odredbama ZOO-a, niti dovodi do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a niti je bila predmetom osporavanja u kolektivnom sporu.

17.1. Prema tome, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom i dio navedene odredbe Ugovora o kreditu pa je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a valjalo preinačiti prvostupanjsku presudu u tome dijelu i tužbeni zahtjev tužiteljice odbiti kao neosnovan (toč. II. izreke ove drugostupanjske presude).

18. Iako je djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude izmijenjen uspjeh stranaka u sporu, nije mijenjana odluka o troškovima postupka, jer tužiteljica nije uspjela samo u neznatnom dijelu svojeg zahtjeva, a zbog toga dijela nisu nastali posebni troškovi.

19. Dakle, na zakonu je osnovana i odluka o troškovima parničnog postupka u smislu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a. Naime, tužiteljica je uspjela u parnici pa joj je tuženik na temelju odredbe čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP-a dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem parnice. Kako sud drugog stupnja po službenoj dužnosti ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, a tuženik odluku o troškovima postupka određeno ne pobija, to odluka o troškovima postupka u preostalom dijelu po službenoj dužnosti glede visine nije ispitivana.

19.1. Slijedom navedenoga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a trebalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu pod toč. III. izreke u pobijanom dijelu, kako je i odlučeno u toč. I. izreke ove drugostupanjske presude.

20. U nepobijanom dijelu (toč. III. izreke pobijane presude u dijelu kojem je tužiteljica odbijena za trošak postupka u iznosu od 738,91 eura) prvostupanjska presuda nije ispitivana u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. ZPP-a.

21. U odnosu na trošak pristupa na ročište za objavu presude dosuđene pobijanim rješenjem poslovni broj P-668/2021-36 od 6. studenog 2024., pravilno je prvostupanjski sud dosudio tužiteljici taj trošak, a s obzirom na to da se na tom ročištu prisutnoj stranci uručuje presuda te joj od toga dana teče rok za žalbu, pa se ne radi o ročištu koje ne bi bilo svrsishodno za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a. Pored toga, za istaknuti je da na tom ročištu, osim što objavljuje sadržaj presude, sud u skladu s čl. 336. st. 1. ZPP-a ukratko iznosi i usmeno obrazloženje presude pa je stoga pravo na naknadu tog troška izravno povezano s pravom na pristup sudu, a koje je pravo zajamčeno čl. 29. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 76/10, 85/10 i 5/14) i čl. 6. Konvencije o temeljnim ljudskim pravima i slobodama („Narodne novine – Međunarodni ugovori“, broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17). Budući da je punomoćnica tužiteljice bila prisutna na ročištu za objavu presude 6. studenog 2024. i pravodobno je zatražila naknadu tog troška (u troškovniku koji je predan 23. rujna 2024.), to tužiteljici primjenom Tbr. 9. toč. 3. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023 – dalje: Tarifa) pripada trošak pristupa na to ročište, uz traženi iznos PDV-a, u ukupnom iznosu od 125,00 eura.

22. Stoga, trebalo je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbiti kao neosnovanu žalbu tuženika i potvrditi pobijano rješenje poslovni broj P-668/2021-36 od 6. studenog 2024. (kako je i odlučeno u toč. II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja).

23. Odluka pod toč. III. izreke ovog drugostupanjskog rješenja temelji se na odredbi čl. 166. st. 1. i 2. ZPP-a u vezi čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a. Zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka je odbijen kao neosnovan, jer je njegova žalba osnovana samo u razmjerno neznatnom dijelu.

24. Također, tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu trošak odgovora na žalbu jer isti nije bio potreban za odlučivanje (čl. 155. st. 1. ZPP-a), kako je i odlučeno u toč. IV. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

U Velikoj Gorici 22. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak