Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1105/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinja Ivane Čačić predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice BĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], koju zastupaju punomoćnici Blaženka Musulin i dr., odvjetnici u Odvjetničkom društvu Musulin i suradnici d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Grada Zagreba, OIB: 61817894937, Zagreb, Trg. S. Radića 1, uz sudjelovanje umješača Wiener osiguranje Viena Insurance Group d.d., OIB: 52848403362, Zagreb, Slovenska ulica 24, kojeg zastupa punomoćnik Ante Puljiz, odvjetnik u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući povodom žalbe tužiteljice izjavljene protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 28. svibnja 2025. poslovni broj: Pn- 2881/2022-36, u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužiteljice i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2881/2022-36 od 28. svibnja 2025. u točki V. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužiteljice djelomično se odbija kao neosnovana i djelomično se uvažava te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-2881/2022-36 od 28. svibnja 2025.:

- djelomično potvrđuje u točki VI. izreke u dijelu u kojem je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 125,00 EUR sa zahtijevanom zateznom kamatom

- djelomično preinačava u točki VI. izreke na način da se nalaže tuženiku da u roku 15 dana naknadi tužiteljici i daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 926,69 EUR sa zateznom kamatom od 22. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

II. Odbija se tužiteljica sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

III. Odbacuje se žalba tužiteljice u dijelu kojom pobija prvostupanjsku presudu u dijelu kojom nije odlučeno o zahtjevu za isplatu zatezne kamate na iznos od 748,00 EUR za razdoblje od 11. studenog 2022. do 27. svibnja 2025.

IV. Nepobijane točke I., II. i III. izreke nisu bile predmetom ispitivanja u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 3.500,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 11. studenog 2022. do isplate. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos 748,00 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2025. do isplate. Pod točkom III. izreke naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 576,36 EUR sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, od dana dospijeća do isplate i po stopi sve pobliže navedeno u toj točki izreke, a pod točkom IV. izreke naloženo je tuženiku naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.478,79 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 28. svibnja 2025. do isplate. Pod točkom V. izreke odbijen je preostali dio tužbenog zahtjeva tužiteljice u iznosu od 1.300,00 EUR sa zateznom kamatom, a u točki VI. izreke odbijen je preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.051,69 EUR sa zateznim kamatama.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tužiteljica zbog pogrešne primjene materijalnog prava i to u odnosu na točku V. izreke kojim je odbijena za iznos od 1.300,00 EUR, u odnosu na točku II. izreke u kojoj su tužiteljici dosuđene zatezne kamate na tuđu pomoć i njegu od presuđenja kao i u odnosu na odluku o trošku sadržanoj u točki VI. izreke. Predlaže nadležnom županijskom sudu prvostupanjsku presudu shodno žalbenim razlozima preinačiti u pobijanom dijelu te tužiteljici dosuditi trošak ulaganja žalbe i sudske pristojbe na žalbu.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tužiteljice djelomično je osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora u kojem tužiteljica zahtijeva naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i imovinsku štetu koju trpi kao posljedicu ozljede zadobivene uslijed pada zbog oštećenja nogostupa u Trnjanskom parku u Zagrebu, a vodeći računa o navodima tuženika kojima osporava nastanak štetnog događaja, svoju odgovornost za naknadu štete i visinu štete, prvostupanjski sud je na temelju ocjene provedenih dokaza utvrdio slijedeće za predmet spora odlučne činjenice:

- da je do ozljeđivanja tužiteljice došlo kada je 19. lipnja 2021. u Zagrebu u Trnjanskom parku nogom zapela za oštećenje na nogostupu uslijed čega je posrnula i pala

- da tužiteljica nije doprinijela nastanku štetnog događaja jer se kritične zgode kretala normalnim hodom, na nogama je imala tenisice, a na ramenu žensku torbu

- da je tuženik Grad Zagreb na temelju članka 21. stavka 1., članka 22. stavka 1. i članka 23. stavka 4. Zakona o komunalnom gospodarstvu ("Narodne novine" broj: 68/18, 110/18 i 32/20) te posebnih propisa (Odluke o komunalnom redu – "Službeni glasnik Grada Zagreba" broj: 14/19, 24/19, 22/20 i 16/22) kao jedinica lokalne samouprave zadužen za obavljanje komunalnih djelatnosti, a u koje djelatnosti spada i održavanje nogostupa u Trnjanskom parku kako bi isti bio siguran za kretanje pješaka pa je stoga odgovoran za naknadu štete tužiteljici koja joj je nastala padom zbog oštećenja nogostupa

- da je tužiteljica prilikom pada zadobila prijelom baze pete metatarzalne kosti desnog stopala uz minimalni pomak ulomaka i natučenje lijeve strane prsnog koša zbog čega je došlo do povrede tjelesnog i duševnog zdravlja iz članka 19. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje u tekstu: ZOO)

- da su provedenim medicinskim vještačenjem utvrđene trajne posljedice u vidu smanjenja životne aktivnosti od 5% uslijed čega tužiteljica trpi duševne boli, da je tijekom liječenja trpjela fizičke bolove jačeg intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 8 dana i manjeg intenzitete 6 tjedana kumulativno, primarni strah jačeg intenziteta kratkotrajno u trenutku štetnog događaja, a u nastavku liječenja sekundarni strah (zabrinutost za zdravlje i ishod liječenja) jačeg intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta 4 dana i manjeg intenziteta 3 tjedna

- da je tužiteljici bila potrebna tuđa pomoć u opsegu od 3 sata dnevno 5 tjedana kroz vrijeme mobilizacije desne noge, zatim 2 sata dnevno 4 tjedna za obavljanje kućnih poslova, za nabavku i pripremu hrane i sl. ili ukupno 161 sat

- da je za vrijeme bolovanja tužiteljica primila naknadu plaće u manjem iznosu nego što bi joj iznosila plaća da je radila u ukupnom iznosu od 576,36 EUR koja visina izgubljene zarade između stranaka nije sporna

te na temelju utvrđenih kvalifikatornih okolnosti o kojima ovisi pravična novčana naknada na ime neimovinske štete na temelju članka 1100. stavka 1. i 2. ZOO utvrđuje visinu pravične novčane naknade u iznosu od 3.500,00 EUR, koji iznos i dosuđuje tužiteljici sa zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe na temelju članka 1103. ZOO, zatim na temelju članka 1095. stavka 1. ZOO s osnove utvrđene tuđe pomoći tužiteljici dosuđuje iznos od 748,00 EUR utvrdivši po slobodnoj ocjeni cijenu sata osobe koja je tužiteljici pružala pomoć od 4,65 EUR te joj na taj iznos nenovčane materijalne štete dosuđuje zateznu kamatu od donošenja presude jer je tek danom donošenje presude šteta pretvorena iz nenovčane tražbine u novčanu tražbinu. Na temelju članka 1046. ZOO tužiteljici s osnova izgubljene zarade dosuđuje iznos od 576,36 EUR sa zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose izgubljene zarade počev od 15-og u mjesecu za prethodni mjesec do isplate. Obzirom da je tužiteljica s osnove neimovinske štete potraživala iznos od 4.800,00 EUR prvostupanjski sud je odbio zahtjev tužiteljice za naknadu štete s tog osnova u iznosu od 1.300,00 EUR.

Odluku o obvezi tuženika da tužiteljici naknadi troškove postupka prvostupanjski sud temelji na članku 154. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje u tekstu: ZPP), a visinu zastupanja na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23 – dalje u tekstu: Tarifa), pa utvrdivši uspjeh tužiteljice u sporu od 79% u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva (tužbeni zahtjev 6.124,36 EUR u odnosu na dosuđeni iznos od 4.824,36 EUR), a tuženikov uspjeh s 21% zaključuje da tužiteljici pripada 58% priznatih troškova u iznosu od 1.279,71 EUR kojem iznosu pribraja troškove vještačenja u iznosu od 199,08 EUR koje troškove priznaje tužiteljici u cijelosti pa stoga obvezuje tuženika naknaditi tužiteljici ukupni trošak parničnog postupka u iznosu od 1.478,79 EUR sa zateznom kamatom od 28. svibnja 2025. do isplate dok preostali zahtjev tužiteljice za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.051,69 EUR odbija time da tužiteljici nije priznao trošak za sastav podnesaka od 24. travnja 2024. i 16. listopada 2024. obzirom da se radi o požurnicama koji trošak ne može ići na teret tuženika.

6. Kao što je već naprijed navedeno tužiteljica prvostupanjsku presudu pobija u točki V. izreke kojom je odbijen njezin zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 1.300,00 EUR, a ujedno pobija i točku II. izreke u dijelu u kojem su tužiteljici dosuđene zatezne kamate na tuđu njegu i pomoć od presuđenja smatrajući ispravnim tu zateznu kamatu dosuditi od podnošenja odštetnog zahtjeva.

6.1. Međutim, izrekom presude prvostupanjski sud nije odlučio o zahtjevu tužiteljice za isplatu zatezne kamate na dosuđeni iznos naknade imovinske štete s osnove tuđe pomoći i njege za razdoblje od 11. studenog 2022. kako je to tužiteljica zahtijevala pa do dana donošenja prvostupanjske presude.

6.2. Člankom 339. stavkom 1. ZPP propisano je: "Ako je sud propustio da odluči o svim zahtjevima o kojima se mora odlučiti presudom, ili je propustio da odluči o dijelu zahtjeva, stranka može u roku od petnaest dana od primitka presude predložiti parničnom sudu da se presuda dopuni.", dok je stavkom 2. istog članka propisano ako stranka ne podnese prijedlog za donošenje dopunske presude u roku iz stavka 1. ovoga članka, smatrat će se da je tužba u tom dijelu povučena.

6.3. Budući tužiteljica nije podnijela prijedlog za donošenje dopunske presude kojom bi prvostupanjski sud odlučio o njezinom zahtjevu za isplatu zatezne kamate na iznos od 748,00 EUR za razdoblje od 11. studenog 2022. do dana koji je prethodio donošenju prvostupanjske presude 28. svibnja 2025., to se smatra da je povukla tužbu u tom dijelu pa stoga ne može presudu u dijelu kojim nije odlučeno o njezinom zahtjevu i za koji nije tražila donošenje dopunske presude s uspjehom pobijati žalbom.

7. Osporavajući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je odbijen njezin zahtjev za naknadu neimovinske štete u iznosu od 1.300,00 EUR tužiteljica ističe da je zadobivena ozljeda zahtijevala višemjesečno liječenje koje je obuhvaćalo i mobilizaciju stopala nakon čega je uslijedila dugotrajna fizikalna terapija i da je unatoč liječenju fleksija stopala ostala trajno ograničena što uzrokuje teškoće pri hodanju i duljem stajanju te obavljanju svakodnevnih aktivnosti koje uključuju kretanje ili oslonac na desnu nogu. Tvrdi da je tijekom procesa trpjela snažnu pulsirajuću bol koja se pojačavala pri svakom pokušaju kretanja ili opterećenja stopala, da je bol bila konstantna i iscrpljujuća, a liječenje bolno i sporo dok je fizičko ograničenje značajno utjecalo na njezin svakodnevni život, ograničeno joj je kretanje, samostalnost, obavljanje kućanskih poslova kao i sudjelovanje u društvenim ili obiteljskim aktivnostima, a osim toga je trpjela i izražene psihičke tegobe prije svega strah od ponovnog pada, nesigurnost prilikom kretanja javnim površinama, frustraciju zbog ovisnosti o pomoći drugih, osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životom što je uzrokovalo psihičku patnju i povećani stres što je dodatno otežalo oporavak i kvalitetu života, a imajući u vidu da se pad dogodio na javnoj površini na kojoj se opravdano očekuje viši standard sigurnosti da je kod nje izazvalo dodatni osjećaj bespomoćnosti i izloženosti. Smatra da je zbog 5% smanjene opće životne i radne sposobnosti primjereno odmjeriti pravičnu novčanu naknadu u iznosu i većem od 7.000,00 EUR što ukazuje da odluka prvostupanjskog suda glede visine neimovinske štete nije primjerena obzirom na sve okolnosti te da bi uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja dosuđivanje daljnjeg iznosa od 1.300,00 EUR na ime naknade neimovinske štete predstavljalo pravičnu novčanu naknadu u smislu članka 1100. ZOO. Također smatra da se odbijeni iznos temelji isključivo na matematičkoj primjeni Orijentacijskih kriterija Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Citira odredbu članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO i zaključuje da je prvostupanjski sud radi utvrđenja visine pravične novčane naknade proveo medicinsko vještačenje te je na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrdio visinu te naknade, a da nalazom nisu utvrđene sve činjenice i okolnosti koji utječu na visinu pravične novčane naknade kao što su druge okolnosti koje treba uzeti, npr. dob, okolnosti štetnog događaja, način podnošenja navedenog i dr. Isto tako smatra da je sud trebao cijeniti činjenicu da je nakon promjene Orijentacijskih kriterija od 2020. došlo do daljnjeg porasta potrošačkih cijena zbog čega je došlo do daljnjeg smanjenja vrijednosti novca (cijena goriva, hrane i sl.) te da inflacija u razdoblju od kolovoza 2020. do travnja 2025. iznosi čak 26,8% zbog čega se trebalo voditi zahtjevom pravičnosti, a na što sve je ukazivala tijekom postupka. Smatra da joj je navedenim postupanjem povrijeđeni kompenzacijski karakter naknade štete ukazujući da je pravna praksa dosljedna u smislu da inflacija predstavlja činjenicu koju valja uzeti u obzir te sukladno tome pravičnu novčanu naknadu dosuditi više no prije. Zaključno smatra da je iznos koji potražuje primjerena novčana satisfakcija za pretrpljene fizičke boli, strah, potrebu za tuđom pomoći i njegom i zaostalom naruženju, a osobito uzevši u obzir veliku stopu inflacije.

8. Odredbom članka 1100. stavkom 2. ZOO na temelju kojeg je prvostupanjski sud utvrđivao visinu pravične novčane naknade i na koju odredbu se poziva tužiteljica u žalbi propisano je da će pri odlučivanju o visini pravične novčane naknade sud voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojemu služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

9. Prema naprijed citiranoj odredbi nedvojbeno proizlazi da su kvalifikatorne okolnosti za određivanje pravične novčane naknade o kojima je sud dužan voditi računa jačina i trajanje povredom izazvanih fizičkih bolova, duševnih bolova i straha. Radi utvrđenja tih kvalifikatornih okolnosti prvostupanjski sud je na prijedlog tužiteljice proveo dokaz medicinskim vještačenjem po sudskom vještaku prof.dr.sc. Božidaru Šebečiću spec. kirurgu, subspec. traumatologu spec. ortopedije i traumatologije koji je u svojem nalazu na temelju medicinske dokumentacije tužiteljice utvrdio povrede koje je zadobila tužiteljica uslijed pada na nogostupu i to prijelom baze V metatarzalne kosti desnog stopala uz minimalni pomak ulomaka i natučenje lijeve strane prsnog koša koji prijelom je liječen imobilizacijom noge nešto dulje od 5 tjedana nakon čega je provedena fizikalna terapija. Nadalje iznosi mišljenje da su kod tužiteljice po završetku liječenja zaostali bolovi u desnom stopalu kod duljeg hodanja, plantarna fleksija stopala je ograničena u manjem stupnju dok su ostale kretnje urednog opsega te da je kost na mjestu prijeloma sklona ponovnim prijelomima, a što sve uzrokuje smanjenje životne aktivnosti od 5% u kojem opsegu tužiteljica trpi odgovarajuću duševnu bol. Nadalje iznosi mišljenje da je tijekom liječenja tužiteljica trpjela fizičke bolove jačeg intenziteta 2 dana, srednjeg intenziteta 8 dana i manjeg intenziteta 6 tjedana kumulativno, dok je trpjela primarni strah jačeg intenziteta kratkotrajno u trenutku štetnog događaja, a u nastavku liječenja sekundarni strah u vidu zabrinutosti za zdravlje i ishod liječenja jačeg intenziteta jedan dan, srednjeg intenziteta 4 dana i manjeg intenziteta 3 tjedna kumulativno. Medicinski vještak je nalaz i mišljenje temeljio i na osobnom pregledu tužiteljice. Njegov nalaz i mišljenje tužiteljica je u cijelosti prihvatila bez ikakvih primjedbi.

10. Tijekom prvostupanjskog postupka tužiteljica je saslušana u svrhu dokazivanja te u svom stranačkom iskazu nije navela da je fizičko ograničenje značajno utjecalo na njezin svakodnevni život, samostalnost, obavljanje kućanskih poslova, sudjelovanje u društvenim ili obiteljskim aktivnostima, da je trpjela izražene psihičke tegobe prije svega strah od ponovnog pada, nesigurnost prilikom kretanja javnim površinama, frustracije zbog ovisnosti o pomoći drugih, osjećaj gubitka i kontrole nad vlastitim životom što je sve uzrokovalo psihičku patnju i povećani stres što je dodatno otežalo oporavak i kvalitetu njezinog života, pa su sve to nove činjenice koje tužiteljica nije ovlaštena iznositi u žalbi sukladno članku 352. stavka 1. ZPP. Zbog toga ni ovaj sud nije ovlašten cijeniti te činjenice kod ocjene pravilne primjene materijalnog prava kod određivanja visine pravične novčane naknade iz članka 1100. stavka 2. ZOO.

11. Protivno navodima žalbe, a imajući u vidu pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa sjednice od 5. ožujka 2020. i 15. lipnja 2020. broj: Su-IV-47/2020-5 kojim se mijenjaju Orijentacijski kriteriji i iznosi za utvrđivanje visine pravične novčane naknade nematerijalne štete VSRH od 29. studenog 2002., br. Su-1331-VI/02 i 1372-11/02, u primjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 111/93., 3/94., 7/96., 91/96., 112/99. i 88/01.), na način da se tada prihvaćeni iznosi naznačeni u novčanim jedinicama (kune) povećavaju za 50%, prvostupanjski sud je na temelju medicinskim vještačenjem utvrđenim kvalifikatornim okolnostima (trajanje i intenzitet fizičkih bolova, straha i duševnih bolova zbog smanjene životne aktivnosti od 5%) utvrdivši pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete u iznosu od 3.500,00 EUR očito vodio računa i o inflatornom kretanju u Republici Hrvatskoj.

11.1. Naime, prema čistom matematičkom izračunu iz izmijenjenih Orijentacijskih kriterija pravična novčana naknada neimovinske štete prema utvrđenim kvalifikatornim okolnostima iznosila bi 17.865,00 kn odnosno 2.371,09 EUR. Kada se taj iznos uveća za inflaciju za koju tužiteljica tvrdi da je od kolovoza 2020. do travnja 2025. iznosila 26,8% dobije se iznos od 3.006,54 EUR. Stoga, uz utvrđene kvalifikatorne okolnosti ali i uz uvažavanje dobi tužiteljice (rođena **.**.1964.), načinu liječenja imobilizacijom najprije potkoljeničnom longetom, a potom potkoljeničnim gipsom i fizikalnim terapijama, ograničeno kretanje i hod uz pomoć štaka, kontrole, rendgenska snimanja, ocjena je ovog suda da iznos od 3.500,00 EUR čini adekvatnu novčanu satisfakciju za utvrđenu povredu prava osobnost na tjelesno i duševno zdravlje tužiteljice.

12. Pravična novčana naknada neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje ne dosuđuje se za tuđu pomoć i njegu kako to pogrešno smatra žalba već je to člankom 1095. stavkom 1. ZOO priznati oblik naknade imovinske štete u slučaju tjelesne ozljede ili naruženja zdravlja za koju štetu je tužiteljici dosuđen zatraženi iznos od 748,00 EUR. Bespredmetno je govoriti i o novčanoj satisfakciji s osnova zaostalog naruženja jer niti tužiteljica tijekom postupka tvrdi da je zbog zadobivene povrede zaostala naruženost, a niti je to utvrđeno provedenim dokazom medicinskim vještačenjem.

13. Iz naprijed navedenih razloga nije osnovan žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa uz utvrđenje da u prvostupanjskom postupku nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti to je žalbu tužiteljice valjalo odbiti i na temelju članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu u točki V. izreke u kojoj je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu naknade neimovinske štete u iznosu od 1.300,00 EUR.

14. Osporavajući odluku o naknadi troškova parničnog postupka tužiteljica osnovano ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešnom primjenom članka 154. stavka 2. ZPP ocijenio uspjeh tužiteljice u sporu.

15. Tuženik je je u ovom sporu za naknadu štete osporavao svoju odgovornost za naknadu štete i štetni događaj, dakle osnov tužbenog zahtjeva te visinu tužbenog zahtjeva. Kod odlučivanja o troškovima parničnog postupka kod parcijalnog uspjeha stranaka u sporu, u situaciji kad su sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva, prilikom određivanja troškova postupka potrebno je ocjenjivati (uzimati u obzir) uspjeh stranaka ne samo u pogledu visine prihvaćenog odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva, već je potrebno ocjenjivati uspjeh stranaka kako s obzirom na osnovu zahtjeva, tako i s obzirom na visinu prihvaćenog odnosno odbijenog tužbenog zahtjeva (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj: Rev-727/2022-2 od 19. listopada 2022. i Rev-366/2024-2 od 22. svibnja 2024.). Budući je tužiteljica u odnosu na osnov tužbenog zahtjeva uspjela u cijelosti (100%), a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva 79%, to je njezin uspjeh u sporu 89,50 % ( (100 + 79) : 2), odnosno neuspjeh od 10,50%. Takav neuspjeh u sporu ovaj sud ocjenjuje razmjerno neznatnim, pa kako u vezi tog neuspjeha nisu nastali nikakvi posebni troškovi, to primjenom članka 154. stavka 5. ZPP tužiteljici pripada trošak parničnog postupka u iznosu od 2.405,48 EUR koji trošak je prvostupanjski sud i priznao tužiteljici pravilnom primjenom članka 155. ZPP, dok joj primjenom istog članka pravilno nije priznao trošak za sastav podneska od 24. travnja 2024. i 16. listopada 2024. u ukupnom iznosu od 125,00 EUR budući istima tužiteljica požuruje rad prvostupanjskog suda.

16. Iz naprijed navedenih razloga valjalo je djelomično uvažiti žalbu tužiteljice i na temelju članka 380. točke 3. ZPP rješenjem preinačiti točku VI. izreke i tužiteljici dosuditi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 926,69 EUR i obvezati tuženika da na taj daljnji dosuđeni trošak plati zateznu kamatu od dana donošenja ove odluke sukladno članku 151. stavku 3. ZPP kojom je propisano da parnični troškovi obuhvaćaju i zatezne kamate od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troškova postupka, dok je na temelju članka 380. točke 2. ZPP valjalo djelomično odbiti žalbu tužiteljice i potvrditi točku VI. izreke prvostupanjske presude u dijelu kojom je odbijen zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka u iznosu od 125,00 EUR.

17. Budući tužiteljica nije uspjela sa žalbom u odnosu na odluku o glavnoj stvari, dok se djelomični uspjeh odnosi na sporedno potraživanje koje se u smislu članka 35. ZPP ne uzima u obzir kod određivanja vrijednosti predmeta spora, to je tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka odbijen u cijelosti.

U Varaždinu 22. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Ivana Čačić