Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1155/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Ivane Čačić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Snježane Šaško članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Ljubičiću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženih DŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Petri Dulčić Kardum, odvjetnici u Splitu, ZŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i ĐŽ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], radi iseljenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ps-77/2018-119 od 9. svibnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se točka I. izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ps-77/2018-119 od 9. svibnja 2025.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tužitelja se odbija, a žalba prvotuženice DŽ se djelomično odbija i djelomično uvažava pa se točka II. izreke presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ps-77/2018-119 od 9. svibnja 2025.:

- potvrđuje u dijelu kojem je tužitelju naloženo naknaditi prvotuženici troškove parničnog postupka od 2.425,00 EUR

- preinačuje na način da se nalaže tužitelju u roku od 15 dana naknaditi prvotuženici DŽ daljnje troškove postupka od 2.075,00 EUR.

II. Odbija se tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastavljanja žalbe protiv presude.

III. Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana naknaditi prvotuženoj DŽ troškove sastavljanja žalbe od 100,00 EUR.

IV. Odbija se zahtjev prvotuženice DŽ za naknadu troškova žalbenog postupka od 1.525,00 EUR.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom je presudom, u točci I. izreke, odbijen zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao naložiti tuženicima da se isele iz stana oznake 59 od 59,75 m[2] na devetom katu zgrade na adresi [adresa] u [adresa], koja je izgrađena na čest. zgr. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] te da ga slobodnog od osoba i stvari predaju u posjed tužitelju. Istom točkom izreke odbijen je i tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 18.642,00 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na iznose, za razdoblje i po stopi kako je navedeno u toj točci izreke. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi prvotuženoj DŽ troškove parničnog postupka od 2.425,00 EUR.

2. Navedenu presudu pravodobno izjavljenom žalbom u cijelosti pobija tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 11. i 13. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013. i 89/2014., dalje: ZPP, koji se na ovaj postupak primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine““ br. 70/2019. uz izuzetke iz članka 117. stavaka 2. i 3. toga Zakona i u skladu s člankom 107. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine““ br. 80/2022. uz izuzetke iz članka 107. stavaka 2., 3. i 4. toga Zakona), zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člancima 8., 219. i 221. ZPP-a, zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog pogrešne primjene članka 30. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje: ZV) te članka 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.). Predlaže preinačiti prvostupanjsku presudu na način da se tužbeni zahtjevi za iseljenje i isplatu usvoje u cijelosti, podredno je ukinuti i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva i naknadu troškova sastava žalbe od 312,50 EUR.

2.1. Tuženici nisu odgovorili na žalbu tužitelja.

3. Odluku o troškovima postupka iz točke II. izreke prvostupanjske presude pravodobno izjavljenom žalbom pobija prvotuženica DŽ zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene članka 155. stavka 2. ZPP-a tvrdeći u žalbi da se ta odluka ne može ispitati, da joj troškovi nisu dosuđeni u skladu s vrijednosti predmeta spora te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 138/2023., dalje: OT) kad joj za zastupanje na glavnoj raspravi 21. siječnja 2019. i 27. rujna 2023. nije dosudio naknadu troškova postupka uz primjenu Tbr. 9. stavka 1. OT-a. Predlaže preinačiti pobijano rješenje te zahtijeva naknadu troškova sastava žalbe protiv rješenja u iznosu od 625,00 ERU i sudske pristojbe na žalbu od 1.000,00 EUR.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

4.1. Žalba prvotužene DŽ je djelomično osnovana.

5. Drugostupanjski je sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP-a ispitao pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. Ispitujući na takav način pobijanu presudu, ocjena je ovog suda da u njezinom donošenju nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

7. Pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (u skladu s člankom 338. stavkom 4. ZPP-a) u kojem su navedeni jasni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih se može ispitati. Ti razlozi nisu niti nejasni niti proturječni pa pobijana presuda, koja sadrži razloge o odlučnoj činjeničnoj i pravnoj argumentaciji tužitelja, nema nedostataka na koje se tužitelj u žalbi poziva. Suprotno žalbenim navodima o tome da ju je zbog manjkavog i nerazumljivog obrazloženja „praktično nemoguće pratiti“, pobijana je presuda jasna, određena u svome sadržaju i iz nje se može utvrditi o čemu je njome odlučeno i zbog čega. Zbog toga nije ostvarena bitna povreda iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju se u žalbi poziva tužitelj (i na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine““ br. 70/2019.) to tim više što ne navodi o kojim je nejasnoćama ili proturječnostima riječ.

7.1. Nije počinjena niti bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi s navodnom povredom članka 8. ZPP-a na koju se tužitelj određeno poziva u žalbi tvrdeći da je sud prvog stupnja pogrešno ocijenio dokaze. Prema članku 8. ZPP-a, odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tužiteljevi zahtjevi ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj pogrešne primjene članka 8. ZPP-a.

7.2. Činjenica da žalitelj osporava ili problematizira zaključak suda prvog stupnja o tome da tuženici ne drže u posjedu tužiteljevu nekretninu te da mu ne duguju koristi za njezino korištenje ima značaj prigovora o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu s izrazom nezadovoljstva ocjenom provedenih dokaza i utvrđenim činjeničnim stanjem jer njima tužitelj izražava shvaćanje da je u postupku drukčije trebalo utvrditi činjenice, ali, suprotno žalbenim navodima, nema značaj bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a i članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a. Iz sadržaja žalbe proizlazi da tužitelj kroz taj žalbeni razlog bitnih povreda parničnog postupka zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i zaključak tog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva. Zbog toga će osnovanost tih navoda biti ocijenjena prilikom razmatranja postojanja žalbenih osnova pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

8. U skladu s člankom 354. stavkom 2. točkom 13. ZPP-a bitna povreda odredaba parničnog postupka uvijek postoji ako je odlučeno u povodu nepravodobno podnesene tužbe, a zbog toga je tužbu trebalo odbaciti (članak 282. stavak 1. ZPP-a). Imajući na umu navedeno, bespredmetni su žalbeni navodi tužitelja o tome da je prvostupanjski sud počinio navedenu bitnu postupovnu povredu.

9. Odredba članka 219. ZPP-a nalaže procesne obveze strankama (ne sudu), a članak 221. ZPP-a propisuje koje se činjenice ne trebaju dokazivati u postupku. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi da je prvostupanjska presuda donesena uz povredu tih odredbi.

10. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici predaju u posjed njegov stan u [adresa] te da mu isplate 18.642,00 EUR s pripadajućim zakonskim kamatama. Zahtjev za iseljenje se temelji na tvrdnji da tuženici taj stan drže u posjedu bez osnove, dok se zahtjev za isplatu temelji na tvrdnji da su tuženici korištenjem njegovog stana od svibnja 2013. do lipnja 2018. (kada je podnesena tužba) imali korist od uporabe njegovog stana u tom iznosu.

11. Na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio čitanjem isprava koje su u spisu te saslušanjem tužitelja i prvotužene DŽ, prvostupanjski je sud utvrdio sljedeće činjenično stanje:

- da je tužitelj vlasnik stana oznake 59 od 59,75 m[2] na devetom katu zgrade na adresi [adresa] u [adresa], koja je izgrađena na čest. zgr. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], da je vlasništvo stekao uknjižbom na temelju ugovora o darovanju od 18. listopada 1996. sklopljenim s darovateljem HŽ te da je bio vlasnik stana i u utuženom razdoblju

- da je presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ps-67/2015 od 10. lipnja 2016. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Grada Splita uperen protiv tužitelja kojim je Grad Split zahtijevao utvrđenje prava vlasništva predmetnog stana postala pravomoćna 18. travnja 2018. kada je presudom Županijskog suda u Splitu, poslovni broj Gž- 2782/2016-2 odbijena žalba Grada Splita i potvrđena je ta presuda

- da je tužitelj od tuženika dopisom od 8. lipnja 2018. zahtijevao iseljenje iz predmetnog stana

- da je između tužitelja i prvotuženice DŽ u lipnju 2018. postignut sporazum od tome da se prvotuženica iseli iz predmetnog stana nakon proteka ljetne turističke sezone te godine

- da je prvotuženica DŽ iselila iz predmetnom stana te ga predala u posjed tužitelju 17. rujna 2018. na način da je ključeve stana predala njegovom punomoćniku

- da je tuženica u utuženom razdoblju bila u posjedu predmetnog stana na temelju ugovora o najmu stana sklopljenog s Gradom Splitom kao najmodavcem 1998. i

- da drugotuženik ZŽ i trećetuženik ĐŽ u utuženom razdoblju nisu bili u posjedu predmetnog stana.

12. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski je sud zaključio da tuženici ne drže u posjedu tužiteljev stan pa je zahtjev za iseljenje odbijen uz primjenu članka 162. stavka 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" br. 91/1996., 68/1998., 137/1999., 22/2000., 73/2000., 114/2001., 79/2006., 141/2006., 146/2008., 38/2009., 153/2009., 90/2010., 143/2012., 152/2014., dalje: ZV). Zahtjev za isplatu je odbijen uz primjenu članka 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje: ZOO) jer je sud prvog stupnja zaključio da je prvotuženica DŽ u utuženom razdoblju koristila tužiteljev stan na temelju valjane pravne osnove – ugovora o najmu stana sklopljenog s Gradom Splitom kojem je plaćala najamninu.

13. Prvostupanjski je sud ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke o tužbenim zahtjevima te ja na temelju činjenica koje među strankama nisu sporne i onih koje je utvrdio provođenjem dokaza koji su pravilno ocijenjeni, potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje koje nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika. Zbog toga je neosnovan žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja to tim više što tužitelj u žalbi niti ne navodi koje činjenice nisu utvrđene, odnosno koje su činjenice pogrešno utvrđene. Odlučnu činjenicu da je tužitelju predan posjed spornog stana u rujnu 2018. na način da mu je prvotuženica DŽ predala ključeve predmetnog stana slobodnog od osoba i stvari tužitelj u žalbi priznaje i ta činjenica tijekom postupka nije bila sporna. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi da je o toj nespornoj činjenici odlučeno uz pogrešnu primjenu pravila o teretu dokazivanja. Isto tako, činjenicu koju je utvrdio prvostupanjski sud o tome da je prvotuženica u utuženom razdoblju kao najmoprimac plaćala za korištenje predmetnog stana najamninu Gradu Splitu na temelju ugovora o najmu stana sklopljenog s najmodavcem Gradom Splitom, tužitelj u žalbi također priznaje. Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda o tome da drugotuženik ZŽ i trećetuženik ĐŽ nisu bili u posjedu njegovog stana u utuženom razdoblju tužitelj u žalbi (uopće) ne dovodi u pitanje.

13.1. Žalbeni se navodi u bitnome iscrpljuju u osporavanju pravnog shvaćanja suda prvog stupnja o učincima činjenice da tuženici nisu u posjedu stana, da je prvotuženica u utuženom razdoblju bila u posjedu stana na temelju ugovora o najmu stana zaključenog s Gradom Splitom te da drugotuženik i trećetuženik nisu bili u posjedu stana u spornom razdoblju pa će biti ocijenjeni prilikom ispitivanja žalbenog razloga pogrešne primjene materijalnog prava.

14. U skladu s člankom 30. stavkom 1. ZV-a, pravo vlasništva ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. Prema članku 161. stavku 1. ZV-a vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari. Da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu (članak 162. stavak 1. ZV-a).

14.1. S obzirom na to da nije sporno da je predmetni stan od rujna 2018. u posjedu tužitelja koji je njegov vlasnik, neosnovano tužitelj ustraje pri zahtjevu da mu tuženici predaju u posjed taj stan. Zbog toga je sud prvog stupnja pravilno primijenio članak 162. stavak 2. ZV-a kada je odbio tužiteljev zahtjev da mu tuženici (koji se ne nalaze u posjedu njegovog stana) predaju u posjed predmetni stan (koji je već u njegovom posjedu) pa je uz primjenu 368. stavka 1. ZPP-a odbijena žalba tužitelja i potvrđena je točka I. izreke prvostupanjske presude kojom je odbijen vlasnički zahtjev za predaju spornog stana u posjed.

15. Ako je određena stvar još uvijek u nepromijenjenom obliku (očuvanog identiteta) u posjedu nevlasnika valja primijeniti odredbe članka 164. stavka 1. i članka 165. stavka 1. ZV-a, prema kojim odredbama je samo nepošten posjednik dužan naknaditi koristi od uporabe tuđe stvari. Ako je određena stvar uporabljena na način da je promijenila identitet (radi čega nije moguće ili gospodarski nije opravdano vraćanje te stvari), tek u takvoj situaciji valja primijeniti odredbu članka 1120. ZOO-a, prema kojoj je osoba koja je uporabila tuđu stvar u svoju korist dužna vlasniku naknaditi korist i bez obzira na svoje poštenje odnosno nepoštenje. Takvo je i pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. listopada 2009., Su-IV- 188/09-7 i od 14. studenog 2013., Su-IV-127/13-8. Zbog toga je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je o osnovanosti zahtjeva za isplatu, umjesto uz primjenu članaka 164. i 165. ZV-a, odlučio uz primjenu članka 1120. ZOO- a.

16. Prema članku 164. stavku 1. ZV-a, pošteni posjednik tuđe stvari koju nema pravo posjedovati mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi, ali nije dužan dati naknadu za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi primjerene onom pravu na posjed za koje je vjerovao da mu pripada, a ne treba ni naknaditi ono što je pritom oštećeno ili uništeno.

16.1. Prema članku 165. stavku 1. ZV-a, nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju taj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario.

16.2. Iz citiranih propisa slijedi da je u parnici u kojoj je predmet spora zahtjev vlasnika protiv posjednika koji koristi i posjeduje tuđu stvar za isplatu naknade za to što ju je upotrebljavao i od nje imao koristi, odnosno naknade za sve koristi koje je tuženik imao za vrijeme svojega posjedovanja, za odluku o tuženom zahtjevu odlučno utvrditi pravni položaj posjednika, pritom nije nužno da se tužbenim (vlasničkim) zahtjevom istodobno traži i predaja te stvari u posjed, ako je vlasnik na odgovarajući način izrazio volju za posjedovanjem stvari. Pritom, pošteni posjednik u svakom slučaju postaje nepošten od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed, ali se njegovo nepoštenje može dokazivati i u odnosu na vrijeme prije podnošenja tužbe ako ga je tužitelj na odgovarajući način pozvao na predaju stvari.

17. Iz stanja spisa predmeta proizlazi (članak 373.a stavak 1. točke 1. i 2. ZPP-a):

- da je pravnom predniku tužitelja, HŽ, predmetni stan dodijeljen na korištenje 1977. te je stekao stanarsko pravo

- da je u 22. svibnja 1996. pokrenut postupak otkaza tog stanarskog prava

- da je 23. kolovoza 1996. između [adresa] i HŽ sklopljen ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo

- da je 18. listopada 1996. sklopljen ugovor o darovanju kojim je HŽ predmetni stan darovao tužitelju

- da je 15. studenog 1996. podnesena tužba radi poništenja ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 23. kolovoza 1996.

- da je pravomoćnom presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-765/2003 od

27. svibnja 2003. poništen taj ugovor

- da je prvotužena DŽ zaključila ugovor o najmu stana s Gradom Splitom

- da je tužitelj 1. rujna 2006. podnio tužbu radi iseljenja DŽ iz predmetnog stana te je presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-1965/2006 od 17. srpnja 2009. koja je postala pravomoćna 23. travnja 2010. odbijen taj tužiteljev zahtjev

- da je u ovom postupku za iseljenje i isplatu tužba podnesena 15. lipnja 2008. te da je prvotuženici dostavljena 21. veljače 2019.

17.1. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda prozilazi da je, nakon što je presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Ps-67/2015 od 10. lipnja 2016. kojom je odbijen tužbeni zahtjev Grada Splita uperen protiv tužitelja kojim je Grad Split zahtijevao utvrđenje prava vlasništva predmetnog stana postala pravomoćna (18. travnja 2018.), tužitelj dopisom od 8. lipnja 2018. zahtijevao iseljenje tuženika iz predmetnog stana. Tom je prilikom između prvotuženice DŽ i tužitelja postignut sporazum o iseljenju nakon proteka ljetne turističke sezone te je prvotuženica DŽ predala posjed spornog stana tužitelju u rujnu 2018., u mirnom postupku, prije nego što je u odnosu na tu tuženicu parnica u ovoj pravnoj stvari počela teći.

18. Imajući na umu činjenice navedene u točkama 17. i 17.1. ovog obrazloženja, prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda očito je da je prvotuženica DŽ u utuženom razdoblju od svibnja 2013. do lipnja 2018. bila na temelju ugovora o najmu stana sklopljenog s Gradom Splitom u poštenom posjedu spornog stana. U skladu s člankom 18. stavkom 4. ZV-a, ako je o sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov je posjed nepošten od časa kada je primio tužbu. Imajući na umu da je tužiteljev zahtjev kojim je pred sudom 2006. od prvotuženice zahtijevao predaju u posjed predmetnog stana pravomoćno odbijen presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-1965/2006 od 17. srpnja 2009. koja je postala pravomoćna 23. travnja 2010., dostava tužbe tuženici u tom predmetu nije utjecala na njezino poštenje. Isto tako, tužba za iseljenje podnesena u ovoj parnici 15. lipnja 2018. dostavljena je prvotuženici u veljači 2019., nakon što je tužitelju već predala posjed predmetnog stana. Zbog toga su neosnovani žalbeni navodi o tome da je prvotuženica u utuženom razdoblju bila nepoštena posjednica spornog stana jer da je tužitelj „tijekom godina više puta isticao svoje vlasništvo i tražio od tuženice da iseli.“ Pritom je prvotuženica, u povodu izvansudskog zahtjeva za iseljenje, na temelju sporazuma s tužiteljem zadržala posjed stana od lipnja do rujna 2018.

18.1. Suprotno pravnom shvaćanju tužitelja, sama činjenica da je između njezinog najmodavca Grada Splita i tužitelja postojao spor o pravu na posjed predmetnog stana ne znači da je posjed prvotuženice nepošten. U okolnostima ovog predmeta treba se primijeniti odredba članka 18. stavka 4. ZV-a prema kojoj poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na posjed ne pripada. U ovom je predmetu to trenutak kada je tužitelj u lipnju 2018., nakon što je donesena drugostupanjska odluka kojom je utvrđeno da njezinom najmodavcu Gradu Splitu ne pripada pravo vlasništva stana koji joj je iznajmljivao, zatražio njezino iseljenje. S obzirom na to da je tada postignut sporazum o tome da će se prvotuženica iseliti u mirnom postupku te je uz dopuštenje tužitelja zadržala posjed stana do rujna 2018. kada mu ga je dobrovoljno predala u posjed, ne može se zaključiti da je tužiteljica od lipnja do rujna 2018. bila u nepoštenom posjedu predmetnog stana.

19. S obzirom na to da je do saznanja o pravomoćnosti sudske odluke donesene u predmetu prvostupanjskog suda broj Ps-67/2015 od 10. lipnja 2016. bila poštena posjednica tužiteljeve nekretnine, prvotuženica nije dužna dati naknadu za to što je od svibnja 2013. do lipnja 2018. upotrebljavala njegov stan. Zbog toga je i uz pravilnu primjenu članka 165. stavka 1. ZV-a trebalo jednako odlučiti o zahtjevu za isplatu u odnosu na prvotuženicu pa je uz primjenu članka 373.a stavka 1. točaka 1. i 2. ZPP-a potvrđena prvostupanjska presuda u tom dijelu. Za dodati je i to da, suprotno tvrdnjama tužitelja, prvotuženica nije „uštedjela“ besplatnim stanovanjem u njegovom stanu s obzirom na to da bi iz stanja spisa proizlazilo da je u samostalnom posjedu predmetne nekretnine u utuženom razdoblju bio Grad Split te da je taj grad imao koristi od posjedovanja tužiteljeve nekretnine.

20. Iz utvrđenja suda prvog stupnja koja se u žalbi ne osporavaju proizlazi da drugotuženik i trećetuženik nisu bili u posjedu predmetnog stana u vrijeme na koje se odnosi utužena isplata pa je već stoga pravilno odbijen zahtjev za isplatu u odnosu na te stranke pa je uz primjenu članka 368. stavka 2. ZPP-a potvrđena točka I. izreke prvostupanjske presude u odnosu na drugotuženika i trećetuženika.

21. Tužitelj koji je u cijelosti izgubio spor dužan je u skladu s člankom 154. stavkom 1.

ZPP-a naknaditi prvotuženici troškove parničnog postupka.

22. Osnovano prvotuženica u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo iz članka 155. stavak 2. ZPP-a kada joj nije dosudio naknadu troškova zastupanja u skladu s vrijednosti predmeta spora "od 13.272,01 EUR do 33.181,00 EUR" u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnik ("Narodne novine" br. 138/2023., dalje: OT).

22.1. Osnovano prvotuženica tvrdi i to da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada joj je za zastupanje na glavnoj raspravi održanoj 21. siječnja 2020. (u žalbi omaškom navedeno 21. siječnja 2019.) dosudio naknadu uz primjenu Tbr. 9. stavka 2. OT-a imajući na umu da se na tom ročištu raspravljalo o glavnoj stvari pa prvotuženici pripada naknada troškova zastupanja na tom ročištu uz primjenu Tbr. 9. stavka 1. OT-a.

22.2. Neosnovano prvotuženica u žalbi tvrdi da je sud prvog stupnja pogriješio kada joj za zastupanje na glavnoj raspravi 27. rujna 2023. nije dosudio naknadu troškova zastupanja uz primjenu Tbr. 9. stavka 1. OT-a, imajući na umu da je riječ o ročištu na kojem se raspravljalo o procesnim pitanjima.

23. Pazeći u povodu žalbe tužitelja na pravilnu primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine““ br. 70/2019.) ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 155. stavak 1. ZPP-a kada je prvotuženici dosudio naknadu troškova za sastav podnesaka od 5. ožujka 2022. i 4. travnja 2023. jer je riječ o troškovima koji nisu bili potrebni za vođenje parnice. Isto tako, sud prvog stupnja je pogrešno primijenio članak 155. stavak 2. ZPP-a kada je prvotuženici dosudio naknadu za zastupanje na ročištu 6. prosinca 2012. uz primjenu Tbr. 9. stavka 2. OT-a iako je riječ o ročištu koje je odgođeno prije početka raspravljanja pa prvotuženici za pristup na to ročište pripada naknada uz primjenu Tbr. 9. stavka 5. OT-a.

24. Imajući na umu razloge navedene u točkama 22. do 23. ovog obrazloženja, prvotuženici pripada naknada troškova zastupanja:

- za zastupanje na ročištu 12.12.2019. (Tbr. 9. stavak 1. OT-a) 250 bodova

- za zastupanje na ročištu 21.1.2020. (Tbr. 9. stavak 1. OT-a) 250 bodova

- za zastupanje na ročištu 19.2.2020. (Tbr. 9. stavak 2. OT-a) 125 bodova

- za zastupanje na ročištu 24.2.2021. (Tbr. 9. stavak 1. OT-a) 250 bodova

- za pristup na ročište 6.5.2021. (Tbr. 9. stavak 5. OT-a) 50 bodova

- za pristup na ročište 7.12.2021. (Tbr. 9. stavak 5. OT-a) 50 bodova

- za zastupanje na ročištu 15.3.2022. (Tbr. 9. stavak 2. OT-a) 125 bodova

- za pristup na ročište 6.12.2022. (Tbr. 9. stavak 5. OT-a) 50 bodova

- za zastupanje na ročištu 27.3.2023. (Tbr. 9. stavak 1. OT-a) 250 bodova

- za zastupanje na ročištu 27.9.2023. (Tbr. 9. stavak 2. OT-a) 125 bodova

- za pristup na ročište 15.4.2024. (Tbr. 9. stavak 5. OT-a) 50 bodova

- za zastupanje na ročištu 24.2.2025. (Tbr. 9. stavak 1. OT-a) 250 bodova

- za zastupanje na ročištu za objavu presude 9.5. (Tbr. 9. stavak 3. OT-a) 50,00 bodova, što ukupno iznosi 2250 bodova odnosno 4.500,00 EUR (Tbr. 54. OT-a)

25. S obzirom na to da i uz pravilnu primjenu članka 155. ZPP-a prvotuženoj pripada naknada troškova postupka koji premašuju iznos određen točkom II. izreke prvostupanjske presude, uz primjenu članka 380. točke 2. ZPP-a, odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je ta točka izreke prvostupanjske presude, a uz primjenu članka 380. točke 3. ZPP-a, uvažena je žalba prvotuženice pa je preinačena točka III. izreke prvostupanjske presude na način da je tužitelju naloženo naknaditi prvotuženoj daljnje troškove postupka od 2.075,00 EUR.

26. Tužitelj sa žalbom nije uspio pa je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.

27. Tuženici je dosuđena naknada troškova sastava žalbe protiv rješenja u iznosu od 100,00 EUR (vps za žalbu protiv rješenja 2.075,00 EUR, Tbr. 10. stavak 4. i Tbr. 54. OT-a) dok je s ostatkom zahtjeva za naknadu troškova sastava žalbe (do zatraženih 625,00 EUR) prvotuženica odbijena. Tuženica je odbijena i sa zahtjevom za naknadu troškova sudskih pristojbi za žalbu jer nema dokaza da je prvotuženica snosila te troškove niti da ju je sud prvog stupnja pozvao na plaćanje tih troškova pa nema mjesta tomu da joj te troškove naknađuje protivna stranka.

U Varaždinu 22. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer