REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl.br: P-1503/2023-33
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja RU (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Nensi Šarić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877), Zagreb, Slavonska avenija 6, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 9. rujna 2025. godine u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 22. listopada 2025. godine,
p r e s u d i o j e:
I Utvrđuju se da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2., čl. 3., čl. 6. Ugovora o kreditu broj 016-820/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog dana 13.08.2004. godine i solemniziranog dana 23.08. 2004. godine kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek, pod poslovnim brojem OU-1858/2004 između RU (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita i zalogodavatelja i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877), kao i odredbe u pripadajućim Aneksima 1 i 2 uz ugovor o kreditu broj 016-820/2004, u dijelu u kojem je određeno da se otplata anuiteta i glavnice kredita tuženiku veže za valutu švicarskog franka (CHF).
II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 61.896,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:
-2,09 eura od 2.10.2004. godine do isplate;
-3,20 eura od 2.11.2004. godine do isplate;
-6,92 eura od 2.12.2004. godine do isplate;
-5,79 eura od 3.1.2005. godine do isplate;
-2,83 eura od 2.2.2005. godine do isplate;
-2,29 eura od 2.3.2005. godine do isplate;
-3,69 eura od 31.10.2008. godine do isplate;
-8,11 eura od 31.12.2008. godine do isplate;
-5,65 eura od 2.2.2009. godine do isplate;
-5,76 eura od 2.3.2009. godine do isplate;
-4,39 eura od 31.3.2009. godine do isplate;
-4,10 eura od 30.4.2009. godine do isplate;
-1,54 eura od 1.6.2009. godine do isplate;
-0,08 eura od 31.7.2009. godine do isplate;
-1,12 eura od 31.8.2009. godine do isplate;
-1,00 eura od 30.9.2009. godine do isplate;
-1,90 eura od 30.11.2009. godine do isplate;
-3,56 eura od 31.12.2009. godine do isplate;
-5,83 eura od 1.2.2010. godine do isplate;
-4,79 eura od 1.3.2010. godine do isplate;
-8,38 eura od 1.4.2010. godine do isplate;
-6,61 eura od 30.4.2010. godine do isplate;
-7,82 eura od 31.5.2010. godine do isplate;
-15,91 eura od 30.6.2010. godine do isplate;
-14,67 eura od 2.8.2010. godine do isplate;
-20,09 eura od 31.8.2010. godine do isplate;
-17,63 eura od 30.9.2010. godine do isplate;
-15,20 eura od 2.11.2010. godine do isplate;
-20,87 eura od 30.11.2010. godine do isplate;
-29,65 eura od 31.12.2010. godine do isplate;
-23,92 eura od 31.1.2011. godine do isplate;
-23,60 eura od 28.2.2011. godine do isplate;
-23,57 eura od 31.3.2011. godine do isplate;
-23,26 eura od 30.4.2011. godine do isplate;
-34,86 eura od 31.5.2011. godine do isplate;
-34,75 eura od 30.6.2011. godine do isplate;
-44,95 eura od 1.8.2011. godine do isplate;
-40,31 eura od 31.8.2011. godine do isplate;
-34,09 eura od 30.9.2011. godine do isplate;
-34,68 eura od 31.10.2011. godine do isplate;
-33,18 eura od 30.11.2011. godine do isplate;
-36,71 eura od 31.12.2011. godine do isplate;
-38,83 eura od 31.1.2012. godine do isplate:
-36,59 eura od 29.2.2012. godine do isplate:
-37,65 eura od 31.3.2012. godine do isplate:
-37,39 eura od 30.4.2012. godine do isplate:
-39,31 eura od 31.5.2012. godine do isplate:
-36,94 eura od 30.6.2012. godine do isplate:
-38,47 eura od 31.7.2012. godine do isplate:
-37,62 eura od 31.8.2012. godine do isplate:
-34,65 eura od 1.10.2012. godine do isplate:
-37,77 eura od 31.10.2012. godine do isplate:
-37,46 eura od 30.11.2012. godine do isplate:
-38,02 eura od 31.12.2012. godine do isplate:
-34,32 eura od 31.1.2013. godine do isplate;
-33,84 eura od 28.2.2013. godine do isplate;
-37,74 eura od 2.4.2013. godine do isplate;
-35,33 eura od 30.4.2013. godine do isplate;
-32,67 eura od 31.5.2013. godine do isplate;
-31,52 eura od 1.7.2013. godine do isplate;
-33,52 eura od 31.7.2013. godine do isplate;
-35,03 eura od 31.8.2013. godine do isplate;
-35,92 eura od 30.9.2013. godine do isplate;
-36,04 eura od 6.11.2013. godine do isplate;
-35,62 eura od 7.12.2013. godine do isplate;
-37,67 eura od 7.1.2014. godine do isplate;
-38,21 eura od 7.2.2014. godine do isplate;
-35,54 eura od 7.3.2014. godine do isplate;
-38,98 eura od 7.4.2014. godine do isplate;
-36,50 eura od 7.5.2014. godine do isplate;
-37,31 eura od 7.6.2014. godine do isplate;
-36,29 eura od 7.7.2014. godine do isplate;
-38,92 eura od 7.8.2014. godine do isplate;
-40,13 eura od 8.9.2014. godine do isplate;
-38,59 eura od 7.10.2014. godine do isplate;
-40,92 eura od 7.11.2014. godine do isplate;
-40,29 eura od 8.12.2014. godine do isplate;
-41,21 eura od 7.1.2015. godine do isplate;
-41,33 eura od 7.2.2015. godine do isplate;
-32,00 eura od 7.3.2015. godine do isplate;
-35,42 eura od 7.4.2015. godine do isplate;
-34,28 eura od 7.5.2015. godine do isplate;
-17,71 eura od 8.6.2015. godine do isplate;
-17,14 eura od 7.7.2015. godine do isplate;
-17,71 eura od 7.8.2015. godine do isplate;
-17,00 eura od 7.9.2015. godine do isplate;
-16,45 eura od 7.10.2015. godine do isplate;
-17,00 eura od 7.11.2015. godine do isplate;
-17,60 eura od 7.12.2015. godine do isplate;
-18,18 eura od 7.1.2016. godine do isplate;
-24,07 eura od 8.2.2016. godine do isplate;
-22,46 eura od 7.3.2016. godine do isplate;
-23,15 eura od 7.4.2016. godine do isplate;
-21,61 eura od 7.5.2016. godine do isplate;
-22,67 eura od 7.6.2016. godine do isplate;
-23,56 eura od 7.7.2016. godine do isplate;
-23,97 eura od 8.8.2016. godine do isplate;
-21,76 eura od 7.9.2016. godine do isplate;
-21,70 eura od 7.10.2016. godine do isplate;
-22,55 eura od 7.11.2016. godine do isplate;
-23,71 eura od 7.12.2016. godine do isplate;
-24,90 eura od 7.1.2017. godine do isplate;
-24,58 eura od 7.2.2017. godine do isplate;
-22,42 eura od 7.3.2017. godine do isplate;
-24,65 eura od 7.4.2017. godine do isplate;
-23,17 eura od 7.5.2017. godine do isplate;
-22,90 eura od 7.6.2017. godine do isplate;
-21,86 eura od 7.7.2017. godine do isplate;
-19,67 eura od 7.8.2017. godine do isplate;
-19,30 eura od 7.9.2017. godine do isplate;
-19,32 eura od 7.10.2017. godine do isplate;
-19,08 eura od 7.11.2017. godine do isplate;
-18,47 eura od 7.12.2017. godine do isplate;
-18,66 eura od 7.1.2018. godine do isplate;
-18,30 eura od 7.2.2018. godine do isplate;
-16,57 eura od 7.3.2018. godine do isplate;
-16,98 eura od 7.4.2018. godine do isplate;
-15,08 eura od 7.5.2018. godine do isplate;
-18,37 eura od 7.6.2018. godine do isplate;
-17,28 eura od 7.7.2018. godine do isplate;
-17,77 eura od 7.8.2018. godine do isplate;
-19,96 eura od 7.9.2018. godine do isplate;
-19,57 eura od 7.10.2018. godine do isplate;
-19,71 eura od 7.11.2018. godine do isplate;
-19,22 eura od 7.12.2018. godine do isplate;
-20,18 eura od 7.1.2019. godine do isplate;
-19,40 eura od 7.2.2019. godine do isplate;
-18,18 eura od 7.3.2019. godine do isplate;
-21,32 eura od 7.4.2019. godine do isplate;
-19,30 eura od 7.5.2019. godine do isplate;
-21,09 eura od 7.6.2019. godine do isplate;
-21,12 eura od 7.7.2019. godine do isplate;
-22,02 eura od 7.8.2019. godine do isplate;
-22,59 eura od 7.9.2019. godine do isplate;
-22,44 eura od 7.10.2019. godine do isplate;
-22,36 eura od 7.11.2019. godine do isplate;
-20,58 eura od 7.12.2019. godine do isplate;
-22,10 eura od 7.1.2020. godine do isplate;
-23,31 eura od 7.2.2020. godine do isplate;
-24,89 eura od 7.3.2020. godine do isplate;
-28,81 eura od 7.4.2020. godine do isplate;
-27,33 eura od 7.5.2020. godine do isplate;
-28,52 eura od 7.6.2020. godine do isplate;
-27,70 eura od 7.7.2020. godine do isplate;
-27,13 eura od 7.8.2020. godine do isplate;
-27,02 eura od 31.8.2020. godine do isplate;
-26,16 eura od 30.9.2020. godine do isplate;
-28,10 eura od 31.10.2020. godine do isplate;
-22,91 eura od 30.11.2020. godine do isplate;
-23,29 eura od 31.12.2020. godine do isplate;
-23,96 eura od 31.1.2021. godine do isplate;
-20,66 eura od 28.2.2021. godine do isplate;
-22,16 eura od 31.3.2021. godine do isplate;
-21,57 eura od 30.4.2021. godine do isplate;
-22,59 eura od 31.5.2021. godine do isplate;
-21,65 eura od 30.6.2021. godine do isplate;
-23,83 eura od 31.7.2021. godine do isplate;
-23,44 eura od 31.8.2021. godine do isplate;
-22,52 eura od 30.9.2021. godine do isplate;
-24,98 eura od 31.10.2021. godine do isplate;
-25,48 eura od 30.11.2021. godine do isplate;
-26,89 eura od 31.12.2021. godine do isplate;
-27,01 eura od 31.1.2022. godine do isplate ;
-24,67 eura od 28.2.2022. godine do isplate ;
-27,98 eura od 31.3.2022. godine do isplate ;
-27,44 eura od 31.4.2022. godine do isplate ;
-30,10 eura od 31.5.2022. godine do isplate ;
-31,12 eura od 30.6.2022. godine do isplate ;
-34,75 eura od 31.7.2022. godine do isplate ;
-37,58 eura od 31.8.2022. godine do isplate ;
-38,99 eura od 30.9.2022. godine do isplate ;
-36,24 eura od 31.10.2022. godine do isplate ;
-55,97 eura od 30.11.2022. godine do isplate ;
-57,56 eura od 31.12.2022. godine do isplate ;
-54,52 eura od 31.1.2023. godine do isplate;
-76,64 eura od 28.2.2023. godine do isplate;
-84,06 eura od 31.3.2023. godine do isplate;
-84,16 eura od 30.4.2023. godine do isplate;
-110,42 eura od 31.5.2023. godine do isplate;
-104,21 eura od 30.6.2023. godine do isplate;
-114,52 eura od 31.7.2023. godine do isplate;
-135,09 eura od 31.8.2023. godine do isplate;
-127,24 eura od 30.9.2023. godine do isplate;
-135,23 eura od 31.10.2023. godine do isplate;
-139,51 eura od 30.11.2023. godine do isplate;
-158,97 eura od 31.12.2023. godine do isplate;
-154,63 eura od 31.1.2024. godine do isplate;
-138,82 eura od 29.2.2024. godine do isplate;
-138,90 eura od 31.3.2024. godine do isplate;
-134,06 eura od 30.4.2024. godine do isplate;
-135,62 eura od 31.5.2024. godine do isplate;
-137,56 eura od 30.6.2024. godine do isplate;
-143,75 eura od 31.7.2024. godine do isplate i
-55.328,17 eura od 24.9.2024. godine do isplate, sve kamate do 31.12.2007. godine po stopi iz čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, do 31.07.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
III Odbija se dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži da se utvrdi da su ništetne i bez pravnog učinka odredbe sadržane u čl. 2., Ugovora o kreditu broj 016-820/2004 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine sklopljenog dana 13.08.2004. godine i solemniziranog dana 23.08. 2004. godine kod javnog bilježnika Ilinke Lisonek, pod poslovnim brojem OU-1858/2004 između RU (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita i zalogodavatelja i Hypo Alpe-Adria Bank d.d. kao pravnog prednika tuženika Addiko Bank d.d. (OIB 14036333877), kao i odredbe u pripadajućim Aneksima 1 i 2 uz ugovor o kreditu broj 016-820/2004, u dijelu u kojem je određeno da se isplata kredita (glavnica kredita) tuženika veže za valutu švicarskog franka (CHF). IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.150,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (22.10.25.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Nije među strankama sporno:
- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik (tj. njegov pravni prednik, Hypo Alpe Adria bank d.d.), kao kreditor, dana 13.8.2004. godine zaključili ugovor o kreditu broj 016-820/2004 za iznos od 129.786,49 CHF u kunskoj protuvrijednosti, s otplatom kroz 20 godina;
- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika na dan isplate, a isplaćen je u kunama;
- da je obveza tužitelja bila plaćati mjesečni iznos od 301,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, a koja sredstva će se koristiti za kupnju udjela u otvorenom investicijskom fondu;
- stranke su ugovorile da se glavnica kredita u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate, dakle nakon 20 godina i podmiruje se u kunama obračunatima po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja;
- da je tijekom ugovornog odnosa tečaj CHF u odnosu na kunu rastao.
2. Tužitelj tvrdi da su takva odredba ugovora (o iznosu kredita vezna u CHF na dan isplate i o načinu plaćanja kredita, a prema kojem je njegova obveza vezana uz CHF) ništetne i da je preplatio iznos od 61.896,05 eura s osnove promjene tečaja pa taj iznos sa kamatom od dana plaćanja potražuje od tuženika. Tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.
3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja, kako u osnovu tako i u visini. Smatra da odredba o glavnici vezanoj uz CHF nisu ništetna. Osporava tužitelju svojstvo potrošača, kao i da je tijekom zaključivanja dva aneksa mogao utjecati na sadržaj svoje obveze. Tuženik ističe prigovor zastare, protivi se preinaci tužbenog zahtjeva i predlaže zahtjev odbiti, potražuje naknadu parničnog troška.
4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu i anekse, otplatni plan, visinu kamatnih stopa, knjigovodstvenu karticu, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka i saslušan je tužitelj, kao stranka, u svrhu dokazivanja.
5. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.
6. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan, kako je odlučeno u točkama I i II izreke presude.
7. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik (tj. prednik HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d.) u razdoblju od 01.06.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.
8. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.
9.1. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presuda pod 7. i 8, zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19, 80/22 - u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
9.2. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i VS RH u odluci Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.
9.3. Citirana odluka VS RH bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10.06.2020. godine u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.
9.4. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (tako i VS RH, broj Rev-18/2018).
9.5. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30.06.2022. godine iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."
9.6. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".
9.7. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.
9.8. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF. Tuženik je na okolnost obavijesti dostavio u spis izjave svjedoka, svojih djelatnika, koje izjave sud nije cijenio, jer sukladno odlukama VS RH i Ustavnog suda ne mogu biti dokaz niti su prikladni za utvrđivanje obavijesti u odnosu na konkretnog potrošača.
9.9. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika tj. od tog je dokaznog prijedloga odustao, a saslušanjem javnog bilježnika ne mogu se utvrditi činjenice odlučen za ishod ovog spora (9.6.).
10. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je on dosita bio zaposlenik tuženika, ali da nije obavljao uobičajene bankarske poslove rada sa klijentima, već je obavljalo administrativne poslove kuvertiranja, unosa ugovora i slično, koje poslove je jedino i mogao obavljati s obzirom na svoje obrazovanje (kuhar). Nadalje, tužitelj iskazuje da mu je novac trebao kako bi dovršio kuću u kojoj i danas živi i u kojoj se nije obavljalo poslovna djelatnost. Kod tuženika mu je ponuđen ugovor koji je predmet ispitivanja u ovom postupku i tužitelj u odnosu na sastojke ugovore navodi da mu je ponuđen ugovor koji je u konačnici i potpisao, ali su mu tada rekli da samo takav ugovor može dobiti, da je sastavni dio ugovor i obveza uplaćivanja u investicijski fond. Odnosno, kako iskazuje tužitelj nije bilo mogućnost da u ugovoru ne bude obveza uplate u investicijski fond, da nije mogao kredit vezati uz drugu valutu. Tijekom ugovornog odnosa pokušao je naći neko rješenje, jer je rata stalno rasla, čak su ga i zvali iz banke s prijedlogom da se napravi konverzija, na to je čak i pristao tražeći da tečaj bude kao na dan zaključenja ugovora, ali na njegovu ponudu nije od banke dobio odgovor. Sud je iskaz tužitelja kao uvjerljiv i logičan prihvatio u cijelosti, a tuženik na iskaz nije imao prigovora niti primjedbi.
10.1. Uvidom u ugovor utvrđeno je da su stranke ugovorile da tužitelj mjesečno ima obvezu plaćati iznos kamata, a da se glavnica kredita u cijelosti vraća na dan isteka roka otplate i podmiruje se po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja. Nadalje, tužitelj je bio u obvezi i plaćati točno određeni mjesečni iznos od 301,21 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB-a, a koja sredstva će se koristiti za kupnju udjela u otvorenom investicijskom fondu. Cijeneći navode stranaka tijekom postupka sud utvrđuje da se radilo o ugovoru koji samo stvara privid drugačijeg ugovora, od onih koji su bili predmet postupka pod 7. i 8. i to iz razlog što je se bitnim sastojcima ugovora radi o ugovoru o kreditu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Način otplate (kroz investicijski fond) je u biti anuitetna otplata, a tvrdanja tuženika da je tužitelj zbog rasta tečaja stjecao više udjela u fondu pa time i zarađivao ostalo je nedokazana i na nivou pukih, pogrešnih navoda tuženika, što je u ovom postupku potvrđeno i provođenjem dokaza financijskim vještačenjem.
10.2. Kroz dva aneksa ugovora koji su stranke zaključile bitni sastojci ugovora nisu se mijenjali (visina kredita, rok otplate i sl), već se prvim aneksom mijenjala nekretnina, kao sredstvo osiguranja kredita, pa dok je u ugovoru založno pravo bilo upisano na nekretnini u Zagrebu, aneksom je založeno pravo upisano na nekretnini u Zaprešiću. Drugim aneksom stranke su mijenjale ugovorne odredbe o kamatnoj stopi.
10.3. Konačno, iz čl. 2 Ugovora sud je utvrdio, a što je u svojem iskazu potvrdio i sam tužitelj, da mu je novac bio potreban za dovršetak kuće za stanovanje, jer se u čl.2 navodi da se dijelom iznosa kredita zatvaraju dva stambena kredita koje je tužitelj ima zaključenje sa Zagrebačkom bankom d.d., a preostali dio sredstava isplaćuje se za dovršetak kuće. Dakle, ima se zaključiti da je tužitelj bio potrošač.
11. Povezujući sve utvrđeno pod 9. -10.3. sud utvrđuje da tuženik nije tvrdio niti je učinio vjerojatnim da je u slučaju tužitelja i ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu postupio drugačije nego što je to bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, odnosno da je tužitelja u potpunosti obavijestio o naravi, rizicima i posljedicama spornih odredbi, tada je za zaključiti da se u ovom individualnom sporu primjenjuje pravno utvrđenje presude Trgovačkog suda u Zagrebu donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača.
11.1. Tužitelju je ugovor u bitnim sastojcima bio ponuđen kao opcija uzmi ili ostavi, što nastavno znači da prije zaključenja ugovora nije bilo nikakvih pregovora i potpunog obavještavanja tužitelja.
11.2. Dakle, presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ima direktan učinak i na tužitelja, što znači da je ništetna odredba zaključena među strankama o valutnoj klauzuli, kako u ugovoru tako i u aneksima, u dijelu u kojem je obveza tužitelja ugovorena i vezana uz valutu CHF pa je u tom dijelu prihvaćen zahtjev i odlučeno je kao pod točkom I izreke ove presude.
11.3. Međutim, u dijelovima ugovora (čl. 2 ) i aneksa sud utvrđuje da je tim člankom utvrđen iznos kredita, koji jest vezan uz valutu CHF, ali je nastavno navedeno da se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita.
11.4. Tim je ugovornim odredbama i aneksima definiran iznos kredita tj. njegova visina u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF, koji je tuženik isplatio tužitelju. Ista odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definira obvezu tuženice (a ne tužitelja), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi te odredbe bile ništetne, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa (7. i 8.) pa je tužitelj s tim dijelom zahtjeva odbijen (točka III izreke).
11.5. Za rješenje ovog spora nije bitno što je ugovorni odnos trajao i tijekom vođenja ovog spora, jer tužitelj nema mogućnosti svoju obvezu izmijeniti sve dok sud po zahtjevu o ništetnosti ne donese odluku. Osim toga, ovdje se nije radilo tijekom postupka o otplaćenom krediti niti o ništetnosti manjeg značaja. Ovdje se radi o nametanje korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, pa se takva pravna situacija ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, već upravo suprotno. Zbog navedenog je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen, dok je pak pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.
12. Tuženik je istaknuo prigovor zastare, koji nije osnovan.
12.1. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača tj od 14.06.2018. godine (7. i 8.). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.
12.2. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31.01.2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
12.3. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a to je za odluku o valuti dana 14.06.2018. godine.
12.4. Tužitelj je tužbu podnio dana 7.3.2023. godine pa njegov zahtjev nije u zastari.
12.5. Nije sporno da je tužitelj dana 13.3.2025. godine svoj zahtjev preinačio na način da ga je povisio, a toj se preinaci tuženik protivio i istaknuo prigovor zastare.
12.6. Sud je preinaku (12.5.) u smislu odredbe čl. 190. i 191. ZPP-a dopustio, a otklanja se i prigovor zastare zbog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 27.5.2024. godine, a koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva", koja pravna situacija se desila u ovom predmetu, jer je do povišenje došlo nakon provedenog financijskog vještačenja, a viši iznos potražuje se iz iste činjenične osnove.
13. Kako je u ovom postupku sud utvrdio ništavost tada se ima primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.
14. Odlučujući o revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/14) Vrhovni je sud na stranici 36. svoje odluke naveo: „Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne… U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.“
14.1. Navedeno kao logično upućuje i na primjenu početnog tečaja CHF za kune koji je vrijedio na dan isplate kredita, koja visina je tada bila poznata i radi navedenog nije niti nepoštena niti ništetna.
14.2. Polazeći od takvog stava sud je na taj način i dao zadatak vještaku Petri Blašković. Vještak je u skladu sa takvim zadatkom suda sačinio nalaz i mišljenje i sud ga je prihvatio u cijelosti, jer je sačinjen jasno i upravo temeljem rješenja suda, a način vještačenja (pitanje početnog tečaja) je pravno, a ne financijsko pitanje.
14.3. Tuženik je prigovorio na matematički obračun tvrdeći da je vještak koristio pogrešan tečaj, a vještak je u usmenom očitovanju prvo iskazao da je prije dolaska na ročište za glavnu raspravu prekontrolirao cijeli nalaz i mišljenje i da pogreške nisu nađene. Nadalje, vještak je naveo da je kod izrade nalaza i mišljenja koristio isti tečaj kao i tečaj koji je tuženik koristio iskazujući obveze u svojim poslovnim knjigama. Sud utvrđuje da nije osnovan prigovor tuženika da bi vještak koristio pogrešan tečaj, jer je vještak potvrdio da pogreške nema, a tuženik nakon usmenog očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka nije imao daljnjih prigovora niti primjedbi.
14.4. U ostalom dijelu prigovori tuženika usmjereni su na metodu izračuna. Sud utvrđuje da je vještak postupio u skladu s rješenjem suda i nije se ugovor promatralo na način da je isti zaključen u kunama, već se primijenio početno ugovoreni tečaj CHF za kunu koji nije ništetan.
14.5. Cijeneći sve utvrđeno (14.2. -14.4.) sud je nalaz i mišljenje vještaka prihvatio u cijelosti.
15. Temelje provedenog dokaza financijskim vještačenje utvrđeno je u ovom postupku da je tužitelj u utuženom razdoblju temeljem ništetnih odredaba platio upravo utuženi iznos pa je sud zahtjev usvojio i odlučio kao pod točkom II izreke presude, uz kamatu od dana plaćanja po stopi iz Uredbe o visini kamatne stope (NN 153/04) i čl. 29. ZOO-a. Imajući u vidu izreku presude iz postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača sud nalazi da je tuženik bio nesavjestan i da na glavno potraživanje mora platiti kamatu od dana stjecanja, a ne od dana kada je tužitelj podnio ovu tužbu.
15.1. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli nepoštena, a time i ništetna. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.
16. Nije sporno da je tužitelj zbog pada tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita platio ukupno 527,22 eura manje.
16.1. Međutim, u skladu s presudom VS RH, broj Rev-677/23, a koja glasi: "Nema postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženika na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba." sud o istome nije odlučivao.
17. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbi članka 154. st. 1 Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP), a isti trošak se odnosi na troškove zastupanja putem odvjetnika, uz primjenu Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika.
17.1. Trošak tužitelja: sastav tužbe, podneska od 29.8.24. i pristupa na roč.
18.9.24. po 200,00 eura; sastav podnesak od 20.9.24. 50,00 eura; sastav podnesak od 13.3.25. i pristupa na roč. 15.7.25. i 9.9.25. po 1.000,00 eura; trošak pristupa na roč. za objavu odluke 100,00 eura ili ukupno 3.650,00 eura, što je uvećano za 500,00 eura troškova vještačenja.
17.2. Na ukupan trošak u iznosu od 4.150,00 eura kamata temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a teče od dana donošenja ove presude, a po stopi iz čl. 29. ZOO-a.
17.3. U smislu odredbe čl. 155. ZPP-a tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 11.7.25. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog spora. Nije mu niti priznat trošak pristupa na roč. 14.5.2024. na kojem se raspravljalo samo o prijedlogu tužitelja za izdavanjem privremene mjere, sa kojim prijedlogom je tužitelj pravomoćno odbijen.
U Zagrebu, 22. listopada 2025. godine
Sutkinja:
Romana Hukelj
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:
- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno
- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.
Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.
