1                             Poslovni broj: I Kž-rz-6/2023-7

 

 

 

 

 

 

 

Poslovni broj:I Kž-rz-6/2023-7

 

 

 

U I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

              I

R J E Š E NJ E

 

 

Visoki Kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Sanje Katušić-Jergović, predsjednice vijeća te Željka Horvatovića, Marije Balenović, mr.sc. Marijana Bitange i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nevene Popović, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog P. O. i dr. zbog kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 53/91., 39/92., 91/92., 35/93., 108/95., 16/96., i 28/96. – dalje: OKZ RH) i dr., odlučujući o žalbama optuženog P. O., optuženog M. B., optuženog N. P., optuženog P. K., optuženog N. K., optuženog J. J. i optuženog P. K., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj: K-Rz-7/2012. od 15. srpnja 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. rujna 2023. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog P. O., odvjetnika I. K. u zamjenu za odvjetnika S. Š., braniteljice optuženog M. B. odvjetnice J. B. P.u zamjenu za odvjetnika Z. T., braniteljice optuženog N. P., odvjetnice I. Đ.u zamjenu za odvjetnicu V. R., braniteljice optuženog J. J., odvjetnice S. D.i branitelja optuženog P. K., odvjetnika D. R.

 

 

p r e s u d i o   i r i j e š i o j e

 

 

I Djelomično se prihvaća žalba optuženog P. K., ukida se prvostupanjska presuda u odnosu na optuženog P. K. zbog kaznenog djela iz članka 122. OKZ RH (djelo iz točke 2. izreke te presude) za koje je proglašen krivim, i u tom dijelu predmet se upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II Uslijed odluke pod točkom I te djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženog P. K., kao i žalbi optuženog P. O., optuženog M. B., optuženog N. P., optuženog P. K., optuženog N. K. i optuženog J. J., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni, pa se optuženom P. O. za kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. OKZ RH (djelo iz točke 1.), na temelju iste odredbe, utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, dok se za kazneno djelo iz članka 122. OKZ RH (djelo iz točke 2.) prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, a na temelju članka 43. stavka 2. točke 2. OKZ RH, optuženi P. O. se osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina; optuženom M. B., za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH (djelo iz točke 1.), na temelju iste odredbe se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, dok se za kazneno djelo iz članka 122. OKZ RH (djelo iz točke 2.), prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, a na temelju članka 43. stavka 2. točke 2. OKZ RH optuženi M. B. se osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina; optuženi N. P., za kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. OKZ RH (djelo iz točke 1.), na temelju iste odredbe se osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina; optuženom P. K., za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH (djelo iz točke 1.), na temelju iste odredbe se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, dok se za kazneno djelo iz članka 122. OKZ RH (djelo iz točke 2.), prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, pa se optuženi P. K., na temelju članka 43. stavka 2. točke 2. OKZ RH, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju do 14 (četrnaest) godina; optuženom N. K., za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH (djelo iz točke 1.), na temelju iste odredbe se utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, dok se za kazneno djelo iz članka 122. OKZ RH (djelo iz točke 2.), prihvaća po prvostupanjskom sudu utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) godina, a na temelju članka 43. stavka 2. točke 2. OKZ RH, optuženi N. K. se osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 14 (četrnaest) godina; optuženi J. J., za kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. OKZ RH (djelo iz točke 1.), na temelju iste odredbe se osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina, dok se optuženi P. K., za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH (djelo iz točke 1.), na temelju iste odredbe, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 8 (osam) godina.

 

III. U ostalom dijelu odbijaju se žalbe optuženog P. O., optuženog M. B., optuženog N. P., optuženog P. K., optuženog N. K., optuženog J. J. i optuženog P. K. kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom i neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

1. Uvodno označenom prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi P. O. i dr. proglašeni su krivima zbog počinjenja kaznenih dijela protiv čovječnosti i međunarodnog prava i to optuženi P. O., optuženi M. B., optuženi N. P., optuženi P. K., optuženi N. K., optuženi J. J. i optuženi P. K. zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, činjenično i pravno opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude, a pod točkom 2. optuženi P. O., optuženi M. B., optuženi P. K., optuženi N. K., optuženi J. J. i optuženi P. K. su proglašeni krivim zbog kaznenih djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz članka 122. OKZ RH, činjenično i pravno opisana u izreci te presude, za koja djela su im utvrđene kazne i to: optuženom P. O., za svako od kaznenih djela iz članka 120. stavak 1. i članka 122. OKZ RH, utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a na temelju članka 43. stavka 2. točke 2. OKZ RH, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina; optuženom M. B., za svako od kaznenih djela iz članka 120. stavak 1. i 122. OKZ RH, utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a na temelju članka 43. stavka 2. točke 2. OKZ RH osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina; optuženom P. K., za svako od kaznenih djela iz članka 120 stavka 1. i članka 122. OKZ RH, utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a na temelju članka 43. stavka 2. točke 2. OKZ RH osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina; optuženom N. K., za svako do kaznenih djela iz članka 120. stavka 1. i članka 122. OKZ RH utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 10 godina, a na temelju članka 43. stavka 2. točke 2. OKZ RH, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina; optuženom P. K., za svako od kaznenih djela iz članka 120. stavka 1. i članka 122. OKZ RH, utvrđena je kazna zatvora u trajanju od 10 godina a na temelju članka 43. stavka 2. točke 2. OKZ RH, osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina; dok su optuženi N. P. i optuženi J. J. za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH osuđeni svaki na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina.

 

1.2. Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17.,126/19. i 80/22. – dalje: ZKP/08.), oštećenici Š. B., T. B. i M. P. s imovinskopravnim zahtjevom su upućeni u parnicu.

 

1.3. Na temelju članka 148. stavka 1. i 3. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. ZKP/08., optuženi P. O., optuženi M. B., optuženi N. P., optuženi P. K., optuženi N. K., optuženi J. J. i optuženi P. K. obvezani su na plaćanje troškova kaznenog postupka, svaki u iznosu od 1. 694,00 kune i plaćanje paušalne svote od po 2.000,00 kuna.

 

2. Naprotiv, na temelju članka 453. točka 3. ZKP/08., optuženi N. P. oslobođen je od optužbe za kazneno djelo iz članka 122. OKZ RH, a na temelju članka 149. stavak 1. ZKP/08., odlučeno je da troškovi iz članka 145, stavka 2. točke 1. do 5. ZKP/08. kao i nužni izdaci i nagrada za branitelja u odnosu na ovaj dio presude, padaju na teret proračunskih sredstava.

 

3. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08., spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

4. Protiv te presude pravodobno su žalbe podnijeli optuženi P. O. po branitelju S. Š., odvjetniku u Z., optuženi M. B. po branitelju Z. T., odvjetniku u Z., optuženi N. P. po braniteljici V. R., odvjetnici u Z., optuženi P. K. po branitelju G. S., odvjetniku u Z., optuženi N. K. po branitelju D. U., odvjetniku u Z., optuženi J. J. po braniteljici S. D., odvjetnici u P., i optuženi P. K. po branitelju V. R., odvjetniku u Z. i branitelju D. R., odvjetniku u S..

 

5. Optuženi P. O., u žalbi koju je podnio po branitelju odvjetniku S. Š., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te je predložio da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način „da se oslobodi od optužbe.“

 

6. Optuženi M. B., u žalbi koju je podnio po branitelju odvjetniku Z. T., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a podredno da se preinači na način da se oslobodi od optužbe.

 

7. Optuženi N. P., u žalbi koju je podnio po braniteljici odvjetnici V. R., žali se zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

8. Optuženi P. K., u žalbi koju je podnio po branitelju odvjetniku G. S., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

9. Optuženi N. K., u žalbi koju je podnio po branitelju odvjetniku D. U., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

10. Optuženi J. J., u žalbi koju je podnio po braniteljici, odvjetnici S. D., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

11. Optuženi P. K., u žalbama koje je podnio po braniteljima odvjetniku V. R. i odvjetniku D. R., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te je predložio da se pobijana presuda preinači na način da se oslobodi od optužbe, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

12. Odgovor na žalbe optuženika nije podnesen.

 

13. Budući da su branitelji optuženika u žalbama zahtijevali da o sjednici vijeća budu izviješteni, u skladu s člankom 475. stavak 1. ZKP/08. sud je njih i državnog odvjetnika izvijestio te su sjednici vijeća bili prisutni branitelj optuženog P. O., odvjetnik I. K. u zamjenu za odvjetnika S. Š., braniteljica optuženog M. B., odvjetnica J. B.P.u zamjenu za odvjetnika Z. T., braniteljica optuženog N. P., odvjetnica I. Đ. u zamjenu za odvjetnicu V. R., braniteljica optuženog J. J. odvjetnica S. D. i branitelj optuženog P. K., odvjetnik D. R. a na temelju članka 475. stavak 3. ZKP/08. sjednica vijeća je održana u odsutnosti državnog odvjetnika i branitelja optuženog P. K., odvjetnika V. R. koji su o sjednici uredno izviješteni.

 

14. Žalba optuženog P. K., i to u odnosu na kazneno djelo iz članka 122. OKZ RH je osnovana, dok su žalbe optuženog P. O., optuženog M. B., optuženog N. P., optuženog P. K., optuženog N. K., optuženog J. J. i optuženog P. K. djelomično osnovane.

 

U odnosu na presudu u izreci

 

15. Nisu u pravu optuženi P. O., optuženi M. B., optuženi P. K., optuženi N. K. i optuženi J. J. kad u žalbama ističu da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

 

16. Optuženi P. O., iako se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, u žalbi nije određeno naznačio o kojoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka se radi, međutim, naveo je da je činjenični opis djela nedorečen te nije određena radnja da bi se njegovo postupanje moglo podvesti pod inkriminirana kaznena djelo, a osim toga, presuda ne sadrži objektivne i subjektivne elemente dijela, iz čega bi proizlazilo da je se prvostupanjska presuda ne može ispitati jer je izreka presude nerazumljiva te u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, što predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

16.1. Međutim, suprotno iznesenim žalbenim navodima optuženog P. O., u odnosu na radnje koje je isti kao pripadnik paravojne postrojbe tzv. „M. K.“, zajedno s drugim optuženicima te većim brojem neidentificiranih pripadnika te postrojbe poduzeo 26. srpnja 1991., prilikom oružanog napada te postrojbe na selo Z. i S. B., u činjeničnom opisu su sasvim određeno navedene brojne radnje kojima su se kršila pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba, a koje su pripadnici te postrojbe poduzeli prema civilnim osobama odnosno mještanima hrvatske nacionalnosti, u kojim napadima, provaljivanjem u kuće tih osoba, istjerivanjem iz kuća te koristeći ih kao „živi štit“, je aktivno sudjelovao i optuženik. Također, neutemeljeno optuženik u žalbi ističe da presuda ne sadrži razloge u odnosu na objektivnu i subjektivnu komponentu inkriminiranih kaznenih djela jer je prvostupanjski sud u obrazloženju presude, pod točkama 47.1. te 63. i 64., naveo dostatne razloge u odnosu na objektivne elemente inkriminiranih kaznenih djela iz članka 120. stavka 1. i 122. OKZ RH, za koja djela ga je proglasio krivim, a isto tako, pod točkom 65. do 65.3., je naveo razloge i u odnosu na subjektivne elemente u postupanju optuženika, pa je njegova žalba zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08., neosnovana.

 

17. Nije u pravu ni optuženi M. B. kad u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, koja se sastoji u tome što sud, nakon što je državni odvjetnik tijekom dokaznog postupka djelomično izmijenio činjenični opis u optužnom aktu, nije uzeo očitovanje obrane o njihovoj krivnji, čime žalitelj upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 3. ZKP/08. Naime, kako je u ovom postupku, na temelju članka 402. stavka 3. ZKP/08., optuženicima suđeno u odsutnosti, isti se nisu ni mogli očitovati o optužbi, pa je prvostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 416. ZKP/08., ispravno uzeo da optuženici poriču optužbu, zbog čega s tim u vezi nije bio dužan uzeti očitovanja njihovih branitelja nakon što je državni odvjetnik djelomično izmijenio činjenični supstrat u optužnom aktu, pa stoga nije ostvarena naprijed navedena bitna povreda odredaba kaznenog postupka. Osim toga, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiv žalbeni navod optuženog M. B. koji paušalno ističe da su mu postupanjem suda narušena osnovna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i međunarodnim pravom (načelo pravičnosti i načelo zakonitosti), jer optuženik nije naveo u čemu se konkretno sastoji ta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., niti je ovaj drugostupanjski sud ispitujući pobijanu presudu utvrdio postojanje te bitne povrede odredaba kaznenog postupka, na što pazi po službenoj dužnosti.

 

18. Također, nije u pravu optuženi P. K. koji u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. i članka 468. stavka 2. ZKP/08., jer je izreka presude nerazumljiva, proturječna sama sebi i razlozima presude, a razlozi presude su nejasni i proturječni te o odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Ovaj prigovor, u kojem se samo citira tekst navedene zakonske odredbe, žalitelj nije konkretizirao niti je naveo u čemu se iznesene bitne povrede doista sastoje, a ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi postojao bilo koji vid bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. Optuženik je u žalbi također naznačio i bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08., međutim, niti u odnosu na ovu žalbenu osnovu nije naveo nikakve razloge, pa je i u tom dijelu njegova žalba neosnovana, s tim da niti ovaj drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu nije utvrdio postojanje navedene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, na što pazi po službenoj dužnosti.

 

19. Nije u pravu optuženi N. K. kad u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer je izreka presude nerazumljiva i proturječna sama sebi i razlozima presude, nema razloga o odlučnim činjenicama a oni koji su navedeni potpuno su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni te postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude i sadržaju isprava i samih tih isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku. Obrazlažući ovu žalbenu osnovu optuženik navodi da je izreka presude nerazumljiva jer iz izvedenih dokaza ne proizlazi da je počinio kazneno djelo odnosno sve one radnje za koje se tereti pod točkom 1. u izreci pobijane presude. Prema tome, ovdje nije riječ o tome da je izreka presude nerazumljiva, u kojem slučaju bi se radilo o naprijed navedenoj bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka, već optuženik, kroz ovu žalbenu osnovu zapravo upire na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, o čemu će se ovaj drugostupanjski sud očitovati u nastavku.

 

20. Nije u pravu optuženi J. J. kad u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka jer pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kao i da su ti razlozi u znatnoj mjeri proturječni iskazima svjedoka, a osim toga navodi da je sud je povrijedio i njegovo pravo obrane jer svjedokinju M. V. rođ. B., koja ga je spomenula u svom iskazu, nije pozvao na raspravu kako bi objasnila proturječja u svom iskazu, već je njezin iskaz pročitao. Također, prilikom odluke o kazni prvostupanjski sud nije obrazložio doprinos svakog od optuženika počinjenju djela.

 

20.1. Prije svega, nije točan žalbeni navod optuženog J. J. da prvostupanjski sud nije neposredno na raspravi ispitao svjedokinju M. V. rođ. B. jer iz raspravnog zapisnika od 9. ožujka 2021.  (list 868. do 869. spisa) nesporno proizlazi da je sud ovu svjedokinju u nazočnosti branitelja optuženika ispitao te joj predočio sadržaj njezina ranijeg iskaza i razlike u iskazima, koje je svjedokinja pojasnila, pa je neutemeljen navod optuženika da mu je povrijeđeno pravo na obranu pa stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. 

 

20.2. Također, neutemeljeno optuženi J. J. u žalbi ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio oduku o kazni. Upravo suprotno, sud je naveo razloge koje utječu na to da kazna po vrsti i mjeri bude veća ili manja, a druga je stvar je li te razloge pravilno cijenio, pa je žalba optuženika zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., neosnovana.

 

21. Iako su u uvodu svojih žalbi optuženi P. O., optuženi M. B., optuženi P. K. i optuženi J. J. naznačili da prvostupanjsku presudu pobijaju i zbog povrede odredaba kaznenog zakona, ovu žalbenu osnovu nisu obrazložili niti su u žalbama naveli postojanje nekog taksativnog propisanog razloga iz članka 469. ZKP/08., kad se ova žalbena osnova ostvaruje. Ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da je na njihovu štetu, kao i na štetu drugih optuženika, povrijeđen kazneni zakon, na koju povredu pazi po službenoj dužnosti.

 

22. Nisu u pravu optuženi P. O., optuženi M. B., optuženi N. P., optuženi P. K., optuženi N. K., optuženi J. J. i optuženi P. K. kad u žalbama ističu da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje.

 

22.1. U odnosu na naprijed navedenu žalbenu osnovu optuženi P. O. u žalbi ističe da iz svjedočkih iskaza M. S., S. S. i M. S. te L. J. i D. V. ne proizlazi da je svojim postupanjem kršio pravila međunarodnog prava i počinio inkriminirana kaznena djela.

 

22.2. Optuženi M. B. u žalbi navodi da su iskazi svjedoka M. B., M. P., M. V. rođ. B., I. Š., Š. B. i T. B. neodređeni i kao takvi nepouzdani dokazi te smatra da nije dokazano da bi svojim postupanjem dao aktivan doprinos uzimanju talaca za koji se tereti, navodeći pri tome da nije dokazano da bi bio pripadnik bilo kakve oružane formacije i da je nosio uniformu, jer ta okolnost nije evidentirana u dokumentaciji koja je pronađena nakon oslobađanja okupiranog područja, a s druge strane nije sporno da su sve punoljetne osobe na okupiranom području bile mobilizirane i da su postupali po naređenjima, međutim, u tom slučaju se radi o kaznenom djelu sudjelovanja u oružanoj pobuni iz članka 236. f. stavak 1. KZ RH, a ne o kaznenom djelu ratnog zločina.

 

22.3. Optuženi N. P. u žalbi iznosi sadržaje iskaza ispitanih svjedoka te navodi, a suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda, da iz tih personalnih dokaza ne proizlazi da je pucao po kućama stanovnika hrvatske nacionalnosti, da je palio kuće i gospodarske objekte, niti da je istjerivao civile iz njihovih domova te ih tjerao u živi zid, te smatra da nije dokazano da bi počinio inkriminirana kaznena djela.

 

22.4. Optuženi P. K. također u žalbi ističe da nije dokazano da je bio pripadnik bilo kakve paravojne oružane formacije, međutim ako se i uzme da je bio, kao i sve druge punoljetne muške osobe na okupiranom području prisilno mobiliziran, tada bi se radilo o kaznenom djelu iz članka 236. f. stavaka 1. KZ RH, a ne o kaznenom djelu ratnog zločina jer nije dokazano da je sudjelovao u radnjama koje su navedene u činjeničnom opisu djela za koje se pod točkama 1. i 2. u izreci pobijane presude tereti, a koje su poduzete na štetu civilnih osoba i ratnih zarobljenika.

 

22.5. Optuženi N. K. u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da u selu Z. nije bilo hrvatskih oružanih postrojbi, jer je svjedok T. B., koji ga jedini tereti, naveo da je bio u pričuvnom sastavu MUP-a i da su on i M. P. prethodno pucali po četnicima, pa je stoga pogrešan zaključak suda da se radilo napadu na civilno stanovništvo koje nije bilo opravdano vojnim razlozima, kao i da je pogrešan zaključak da je tukao civila T. B.. Također, smatra da on ne može biti odgovoran za formiranje  „živog štita“ i smrt tri osobe koje su se nalazile u tom „živom štitu“ kao i ranjavanje šest osoba, a osim toga upitan je svjedočki iskaz T. B. koji ga jedini povezuje s kaznenim djelom iz točke 2.

 

22.6. Optuženi J. J. u žalbi ističe da analizom svjedočkih iskaza nije utvrđena niti jedna okolnost koja bi ga teretila za počinjenje inkriminiranog kaznenog djela protiv civilnog stanovništva, osim što ga je za to teretila svjedokinja M. V. rođ. B., međutim, njezin iskaz u kontekstu zlostavljanja civilnog stanovništva nije potvrdio nitko od ostalih ispitanih svjedoka, pa stoga smatra da nije dokazano da je počinio inkriminirano kazneno djelo. 

 

22.7. Optuženi P. K., u odnosu na djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH, u žalbi je naveo da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da je svjedok T. B. predstavljao civilnu osobu, jer je isti iskazao da je zajedno s M. P. s tavana njegove kuće u Z., u kojemu se nalazilo nekoliko pripadnika MUP-a., pucao po neprijatelju. Osim toga, nitko od ispitanih svjedoka (I. Š. i M. B.) nije potvrdio svjedočki iskaz T. B. da ga je on tukao, a da bi se radilo o inkriminiranom kaznenom djelu bilo je potrebno utvrditi o kakvom intenzitetu sile i o kakvim ozljedama se radi, a o tome ne postoji nikakva dokumentacija pa stoga smatra da nije dokazano da je počinio djelo za koje se tereti.

 

23. Naprijed navedeni prigovori optuženika nisu osnovani.

 

24. Na temelju izvedenih personalnih i materijalnih dokaza odnosno dokumentacije koja se odnosi na inkriminirane događaje, nedvojbeno je utvrđeno da su 26. srpnja 1991., za vrijeme oružanog sukoba između regularnih vojnih snaga Republike Hrvatske i naoružanih srpskih paravojnih postrojbi tzv. „M. K.“, pripadnici ove postrojbe u sklopu vojne akcije „Ž.“ izvršile napad na selo Z., u kojem nije bilo hrvatskih postrojbi, kao i napad na selo S. B., te su u selu Z. pucali po kućama stanovnika hrvatske nacionalnosti, zapalili nekoliko kuća i gospodarskih objekta te provaljivali u kuće civila, tukli ih i tjerali iz kuća kako bi ih koristili kao „živi štit“ u vojnom pohodu prema selu S. B., u kojemu kretanju, koje je trajalo oko šest sati, su ih tukli, a u tijeku pješadijskog napada tri civilne osobe iz tog „živog štita“ – P., K., M. B. i M. B. su usmrćeni, dok je šestero civilnih osoba – M. U., S. M., D. B., Š. B. i A. M. ranjeno, a M. U. je od posljedica ozljeđivanja kasnije preminula.

 

25. Također, nije sporno da su pripadnici naprijed navedene postrojbe istog dana u selu S. B. zarobili i razoružali D. V., B. V. i Z. Š., policajce MUP-a RH, nakon čega su ih tukli, skinuli im odjeću i natjerali ih da trče preko livade, a potom iz pješačkog naoružanje na njih pucali i usmrtili ih.

 

26. Naprijed opisano postupanje pripadnika paravojnih postrojbi tzv. „M. K.“ protivno je odredbi članka 3. i članka 34. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih osoba u vrijeme rata od 12. kolovoza 1949. te članka 4. i članka 13. Dopunskog protokola Ženevskim konvencijama od 12. kolovoza 1949. o zaštiti žrtava nemeđunarodnih sukoba od 8. lipnja 1977. (Protokol II).

 

27. U odnosu na napad na selo Z., iz dokumentacije Ratnog štaba općine D. je razvidno da je napad na to selo bio unaprijed organiziran i vrlo dobro isplaniran, na što upućuje sadržaj zapisnika od 24. srpnja 1991. u kojem se od prisutnih komandanata pojedinih brigada traži da podnesu izvješće o stanju u tim brigadama, a nakon toga se isti obavještavaju da će se uskoro odigrati sukob na tom području, pa se od njih traži da sve druge aktivnosti stave u drugi plan. Nakon toga, 26. srpnja 1991., komandant Ratnog štaba Općine D. izdao je naredbu da se odmah zaposjedne selo Z., a u izvještaju za izvršenje zadatka „Ž.“ se navode zadaci koje su pojedine vojne postrojbe u toj vojnoj akciji morali provesti te se konstatiraju akcije koje su i proveden, kao i ukupan broj vojnika koji su sudjelovali u toj akciji (oko 800).

 

28. Na temelju iskaza saslušanih svjedoka odnosno mještana sela Z., koji su se kritične zgode prilikom napada sakrili u svoje kuće kako bi se zaštitili, razvidno je da se u selu nisu nalazile hrvatske oružane snage koje bi paravojnim srpskim postrojbama pružile ikakav otpor u zauzimanju sela, pa stoga napad na selo u intenzitetu kako je poduzet, a prethodila mu je minobacačka priprema te je potom izvršen pješadijski napad paravojnih srpskih postrojbi na selo, u kojemu je došlo do pucanja po kućama, paljenja kuća i gospodarskih objekata, s vojnog aspekta nije bio opravdan.

 

29. Međutim, kako to nedvojbeno proizlazi iz posve suglasnih iskaza svjedoka M. V. rođ. B., M. B., Š. B., T. B., D. B., V. B., M. K., M. P., I. M., M. S., I. Š. te F. B., vojna akcija u selu Z. , koje nije bilo strateški bitno, primarno je imala za cilj da se mještani hrvatske nacionalnosti u tom selu uzmu kao taoci iz kojeg razloga su pripadnici paravojnih srpskih postrojbe provaljivali u njihove kuće, tukli ih te uništavali stvari u kućama, a potom ih tjerali iz kuća kako bi ih koristili ih kao „živi štiti“, prisiljavajući ih da se kreću ispred njih u nastavku vojne akcije na selo S. B., u kojem su se nalazile regularne hrvatske oružane snage.

 

30. Na temelju izvedenih personalnih dokaza prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da su u prethodno navedenim radnjama, kao pripadnici srpskih paravojnih postrojbu tzv. „M. K.“, u tome aktivno sudjelovali i dali svoj bitan doprinos optuženi P. O., optuženi M. B. i optuženi J. J.. Navedeni optuženici, kako to proizlazi iz svjedočkih iskaza M. B., M. P., M. V. rođ. B., I. Š., Š. B., V. B., I. M., F. B., D. B. i T. B., provaljivali su u njihove kuće, tukli ih, a potom i odveli u „živi štit“. Iskaze tih svjedoka prvostupanjski je sud ispravno cijenio kao vjerodostojne jer isti nisu imali razloga da optuženike neosnovano terete, a njihovi iskazi i opisi načina postupanja svakog pojedinog optuženika, kako u odnosu prema njima, tako i drugim civilnim osobama, te konkretne radnje koje je tom prilikom poduzeo svaki od optuženika, su uvjerljivi i u bitnom međusobno podudarni.

 

31. Također, na temelju naprijed navedeni svjedočkih iskaza, prvostupanjski je sud ispravno utvrdio da su i ostali optuženici u sastavu paravojnih srpskih postrojbi, i to N. P., P. K., N. K. i P. K., prilikom napada na selo Z. u toj akciji aktivno sudjelovali, te su zajedno s naprijed navedenim optuženicima ulazili u kuće civilnih osoba, razbijali stvari u tim kućama i tukli osobe navedene u prethodnoj točki, dali svoj bitan doprinos, pa u tom kontekstu optuženog N. P. izrijekom spominju svjedoci M. B., M. P. i T. B., optuženog P. K. spominju svjedoci M. B., M. P., I. Š. i T. B., optuženog N. K. spominju svjedoci M. P., I. Š. i T. B., dok optuženog P. K. spominje svjedok T. B., ali i svjedoci Š. B., B. T. i R. K..

 

32. Iz postupanja optuženika u selu Z., evidentno je da se nije radilo o pojedinačnom incidentu koji bi prema civilnim osobama u selu poduzeo neki ili nekoliko neodgovornih pripadnika tih paravojnih postrojbi, već o dobro osmišljenoj i unaprijed pomno razrađenoj vojnoj akciji, s jasnim ciljem upravo prema civilnim osobama, kojom prilikom su optuženici, operativno provodeći ciljeve te akcije, zajedno s ostalim neidentificiranim pripadnicima paravojnih postrojbi, u cilju da  akcija uspije, postupali jedinstveno i vrlo sustavno, na način da su idući od kuće do kuće provaljivali u kuće civilnih osoba, uništavali njihovu imovinu te ih tukli, a potom ih vodili u „živi štit“ koji im je trebao koristiti kao obrana pri napadu na selo S. B., kako bi odvratili hrvatske oružane snage u selu da pucaju na njih i na taj način ga zauzeli. Iz takvog postupanja i radnji koje su poduzeli nedvojbeno proizlazi da su optuženici, zajedno s drugim neidentificiranim osobama u sastavu paravojnih postrojbi, navedene civilne osobe optuženici držali pod svojom punom kontrolom ne dajući im nikakvu mogućnost da eventualno uzmaknu te izbjegnu da ih paravojne srpske postrojbe, u daljnjem napredovanju koriste kao „živi štit“ u kojemu su njihovi životi bili izloženi pogibelji, pa su tijekom napada usmrćene i ranjene civilne osobe navedene pod točkom 23.

 

33. Također, na temelju svjedočkih iskaza M. B., M. V. rođ. B., F. B., D. B., I. Š., M. P. i T. B., osim u dijelu u kojem ovaj svjedok iskazuje u odnosu na optuženog P. K., prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da su istog dana 26. srpnja 1991. u selu S. B. optuženi P. O., optuženi M. B., optuženi P. K. i optuženi N. K., bili u skupini koja je, zajedno s većim brojem neidentificiranih pripadnika paravojnih srpskih postrojbi tzv. „M. K.“, zarobila i razoružala D. V., B. V. i Z. Š., policajce Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (MUP RH), a potom ih tukli, skinuli im odjeću te ih natjerali da trče preko livade te nakon toga na njih pucali iz pješadijskog oružja i usmrtili ih. Iskaze naprijed navedeni svjedoka prvostupanjski sud je ispravno cijenio kao vjerodostojne jer su svjedoci bili očevici događaja, a na okolnosti ovog događaja su iskazivali vrlo uvjerljivo i međusobno podudarno.

 

33.1. Činjenica stradavanja naprijed navedene trojice pripadnika policije MUP-a na naprijed opisani način, osim na temelju personalnih dokaza, utvrđena je i u izvješću koje je sačinio potpukovnik N. S. K. 329. oklopne brigade snaga TO „S. K.“ vezano uz okolnosti napada na selo Z. i S., u kojem izvješću se navodi da su pronađeni tri mrtva pripadnika MUP-a koji su bili skinuti u donji veš i pobijeni rafalnom paljbom u leđa od strane TO. Ovo je potvrđeno i provedenim sudskomedicinskim vještačenjem liječnika vještaka dr. D. M. koji je utvrdio da su D. V., B. V. i Z. Š. zadobili brojne strijelne ozljede tijela koje u svojoj ukupnosti predstavljaju tešku i za život opasnu ozljedu, uslijed kojih ozljeda su navedene osobe, zbog iskrvarenja, umrle nasilnom smrću.

 

34. Oba naprijed navedena događaja u selima Z. i B. S., kako je to već i navedeno pod točkom 33., u odnosu na zaštitni objekt napada, kao i način kako su ti napada izvedeni, nedvojbeno su rezultat jedinstvenog i unaprijed dogovorenog nelegitimnog načina postupanja za vrijeme oružanog sukoba, kako u odnosu na civilno stanovništvo u selu Z., tako i u odnosu na zarobljene pripadnike MUP-a RH u selu B. S., u čemu su optuženici, zajedno s više drugih neidentificiranih pripadnika paravojnih postrojbi, iako su bili svjesni da time krše pravila međunarodnog prava, aktivno sudjelovali i tome dali svoj bitan doprinos.

 

35. Pri takvom stanju stvari prvostupanjski sud je ispravno utvrdio da u konkretnom slučaju nije odlučno što optuženici nisu osobno prouzročili smrt tri civilne osobe i ranjavanje šestero civilnih osoba u selu Zamlači jer su njihove radnje u uskoj funkcionalnoj vezi s uzimanjem tih civilnih osoba kao taoca i formiranjem „živog štita“, kojom prilikom je došlo do pogibije i ranjavanja tih civilnih osoba. Iz istog razloga nije bitno ni to što nije utvrđeno da bi upravo optuženici pucanjem iz oružja koje su imali, usmrtili navedene policijske službenike MUP-a RH.

 

36. U svezi naprijed iznesenih utvrđenja za ovaj drugostupanjski sud nisu prihvatljivi žalbeni navodi optuženika čiji se prigovori u bitnom svode na to da osporavaju da su sudjelovali u navedenim radnjama.

 

36.1. Tako optuženi P. O., pokušavajući osporiti svoje protupravno djelovanje, u žalbi se poziva na svjedočke iskaze M. S., S. S., M. S., L. J. i D. V., navodeći da iz iskaza ovih svjedoka ne proizlazi da je kršio pravila međunarodnog prava. Međutim, to što optuženi P. O. prema svjedocima M. S., S. S. i M. S. nije postupao na način kako je to činio prema ostalim naprijed navedenim civilnim osobama, ne dovodi u pitanje njegovu ulogu u počinjenju inkriminiranih kaznenih djela. Što se tiče svjedočkih iskaza L. J. i D. V., koji su i sami pravomoćno osuđeni za događaje koji se stavljaju na teret optuženicima, prvostupanjski je sud ispravno zaključio da su njihovi svjedočki iskazi usmjereni na to da umanje kako svoje tako i uloge optuženika, pa ih je ispravno ocijenio kao neživotne i neuvjerljive.

 

37. Također, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljivo to što optuženi M. B. u žalbi pokušava dovesti u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka M. B., M. P., M. V. rođ. B., I. Š., Š. B. i T. B., navodeći da su isti neodređeni i uopćeni. Upravo suprotno, navedeni svjedoci su ovog optuženika apostrofirali kao jednu od osobu koja je u selu Z. provaljivao u kuće te fizički zlostavljao i vodio u „živi štit“ civilne osobe, ali i osobu koja je u selu B. S., zajedno s drugim neidentificiranim pripadnicima paravojnih postrojbi, sudjelovala u zarobljavanju trojice policajaca MUP-a RH te njihovom fizičkom zlostavljanju i skidanju u donje rublje, kao i tjeranju tih osoba preko livade, a potom i pucanju u njih, što je dovelo do njihova usmrćenja.

 

37.1. I optuženi M. B. se u žalbi poziva na iskaz svjedoka D. V. koji je iskazao da je u Z. vidio optuženika koji je, kad su izvodili neke ljude iz kuća, rekao da ih ne maltretiraju i ne tuku. Međutim, iz razloga navedenih u obrazloženju pobijane presude pod točkom 23.1., iskaz navedenog svjedoka prvostupanjski sud ispravno nije cijenio kao istinit.

 

37.2. Osim toga, za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva žalbena tvrdnja optuženog M. B. koji u žalbi ističe da nije bio pripadnik bilo kakve paravojne oružane formacije i da nije nosio uniformu, jer su s tim u vezi naprijed navedeni svjedoci jasno i određeno o tome iskazivali, a to što ne postoji dokumentacija u kojoj bi ta činjenica bila evidentirana, na što optuženik u žalbi također upire, s obzirom na iskaze svjedoka, nije odlučno.

 

37.3. Slijedom naprijed navedenog, imajući u vidu utvrđene radnje koje je optuženi M. B. kritične zgode kao pripadnik paravojnih postrojbi poduzeo na štetu civilnih osoba i ratnih zarobljenika, njegovo postupanje se ne može kvalificirati kao kazneno djelo oružane pobune iz članka 236. f. stavak 1. OKZ RH, kako to isti u žalbi sugerira, jer ovo kazneno djelo, suprotno onome što je činio optuženik, podrazumijeva samo pasivno učešće u paravojnim postrojbama i suzdržavanje od bilo kakvih radnji kojima se krše pravila međunarodnog prava za vrijeme oružanog sukoba.

 

38. U odnosu na postupanje optuženog N. P. prema civilnim osobama u selu Z., na temelju svjedočkih iskaza M. B., I. Š. i T. B. prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je i ovaj optuženik sudjelovao u napadu na civilne osobe. Pače, svjedok M. B. je iskazao da ga je optuženik htio ubiti te je krenuo po oružje, ali ga je u tome spriječio jedan zastavnik JNA, dok je svjedok T. B. iskazao da je među osobama koje su ga tukle bio i optuženik, a svjedok I. Š. je iskazao da je optuženika vidio u S. kad je prestao napad te je tom prilikom vidio da je udario M. B. nogom u glavu.

 

38.1. Okolnost da je optuženi N. P., kako je to iskazao svjedok T. B., „krenuo po oružje“, ne znači da isti nije kritične zgode bio naoružan, kako u žalbi sugerira isti, jer su svjedoci suglasno iskazali da su svi pripadnici paravojnih postrojbi koje su ih kritične zgode napali, bili naoružani, što upućuje na to da optuženik samo u jednom trenutku nije kod sebe imao oružje. Također, okolnost da ga neki drugi svjedoci, koje optuženik u žalbi poimenično navodi, nisu vidjeli u paravojnim postrojbama, nije dokaz da optuženik tamo nije bio prisutan jer je s obzirom na mjesto gdje se tko od mještana sela Z. zatekao u trenutku napada, nerealno očekivati da su svi mogli vidjeli sve one koji su ih napali.

 

38.2. Za ovaj drugostupanjski sud nije prihvatljiva tvrdnja optuženog N. P. koji je u žalbi istaknuo da svjedok T. B., kao pričuvni pripadnik MUP-a RH koji je, kako je to i sam iskazao, kritične zgode iz kuće u selu Z. „pucao po četnicima kad je vidio da dolaze“, nije bio civilna osoba. Naime, s obzirom na to da je utvrđeno da je postrojba svjedoka T. B. bila stacionirana u selu B. S., gdje su hrvatske regularne vojne snage držale položaje, isti se kritične zgode nedvojbeno nalazio izvan ratnog ustroja, te je, kako je to i sam iskazao, bio odjeven u civilnu odjeću. Činjenica da je svjedok B. iz kuće u kojoj se nalazio pucao prema paravojnim srpskim postrojbama u kojima se nalazilo oko osamsto vojnika, a koji otpor svjedoci L. J. i D. V., koji su se nalazili u tim postrojbama, nisu niti spomenuli u svojim svjedočkim iskazima, s obzirom na odnos snaga ukazuje da se radilo o posve sporadičnom i s vojnog aspekta nevažnom činu, te se zbog toga isti ne može tretirati kao vojnik, tim više jer je dijelio sudbinu svih drugih civilnih osoba u selu.

 

39. Nadalje, suprotno žalbenim navodima optuženi P. K. koji u žalbi naveo da je kao civilna osoba bio prisilno mobiliziran u paravojne formacije tzv. „M. S. K.“ te je porekao da bi počinio inkriminirana kaznena djela, prvostupanjski je sud, na temelju iskaza svjedoka M. B., T. B., M. P. i I. Š., čije je iskaze cijenio kao vjerodostojne, ispravno utvrdio da je i ovaj optuženik kritične zgode poduzimao naprijed opisane radnje na štetu civilnog stanovništva, a osim toga se nalazio u skupini koja je u selu B. S. zarobila te fizički zlostavljala naprijed navedenu trojicu hrvatskih policajaca, koje su potom prisilili da trče preko livade, a nakon toga su pucali u njih i ubili ih. Prema tome, iz razloga navedenih pod točkom 36.3., niti u ovom slučaju se ne radi o kaznenom djelu oružane pobune iz članka 236. f. stavak 1. OKZ RH, na koje djelo se trebaju primijeniti odredbe Zakona o općem oprostu, što optuženik sugerira u žalbi.

 

40. Optuženi N. K. u žalbi također problematizira ulogu svjedoka T. B. kao civilne osobe te ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da se u konkretnom slučaju radilo o napadu na civilno stanovništvo u selu Z. koje nije bilo opravdano i uvjetovano vojnim razlozima. Međutim, iz suglasnih iskaza svih svjedoka koje je prvostupanjski sud ispitao, nedvojbeno proizlazi da su se u trenutku napada paravojnih srpskih postrojbi isti nalazili u svojim kućama i da ih nitko nije štitio. Prema tome, kako u selu Z. nije bila stacionirana niti jedna regularna hrvatska postrojba niti su se u selu nalazili borbeni položaji, a u odnosu na status svjedoka T. B. i radnji koje je isti poduzeo je riječ o individualnom činu bez ikakvog ozbiljnog učinka, ispravan je zaključak prvostupanjskog suda da napad paravojnih srpskih postrojbi na selo nije bio opravdan vojnim razlozima.

 

40.1. Također, suprotno navodima optuženikove žalbe, na temelju svjedočkih iskaza I. Š., T. B. i M. P., prvostupanjski je sud ispravno utvrdio da je optuženi N. K., kao pripadnik paravojnih srpskih postrojbi, sudjelovao u naprijed navedenim radnjama u odnosu na civilno stanovništvo u selu Z.,  kao i da je bio u skupini koja je u selu B. S. zarobila trojicu hrvatskih policajaca te prema njima postupila na naprijed opisani način. Također, nije u pravu optuženik kad u odnosu na kazneno djelo iz točke 2. u žalbi ističe da ga za to djelo jedini tereti svjedok T. B., koji ga iz mjesta gdje se nalazio nije mogao vidjeti, jer je i svjedok I. Š. iskazao da je gledajući iz „živog štita“, među više napadača koji su bili u krugu oko policijskih službenika, prepoznao i N. K., pa je prvostupanjski sud ispravno utvrdio da je i ovaj optuženik sudjelovao u izvršenju djela pod točkom 2.

 

40.2. Zbog naprijed iznesenih razloga i optuženi N. K. u žalbi neutemeljeno ističe da se njegovo postupanje trebalo kvalificirati kao kazneno djelo sudjelovanja u oružanoj pobuni, na koje djelo je trebalo primijeniti odredbe Zakona o općem oprostu.  

 

41. Optuženi J. J. u žalbi ističe da ga nitko od ispitanih svjedoka, osim M. V. rođ. B., nije spominjao kao osobu koja je u selu Z. na štetu civilnih osoba počinio inkriminirano kazneno djelo. Ovaj drugostupanjski sud je već naprijed  obrazložio razloge zbog kojih svi svjedoci objektivno kritične zgode nisu bili u mogućnosti vidjeti radnje i ponašanje svih optuženika tijekom napada na civilne osobe u selu Z.. Međutim, u odnosu na optuženog J. J. svjedokinja M. V. rođ. B. je istog nedvojbeno prepoznala kao osobu koja je zajedno s više drugih pripadnika paravojnih srpskih postrojbi ušao u njezinu kuću u kojoj su razbijali stvari u kući te je jedan od njih i tukao, a potom su je potjerali u „živi štiti“. Prema tome, s obzirom na decidirani iskaz svjedokinje M. V. rođ. B., koji je prvostupanjski sud ispravno cijenio kao vjerodostojan, optuženi J. J. je prilikom napada na selo Z., kao pripadnik paravojnih srpskih postrojbi, koju je činjenicu potvrdio i svjedok L. J., sudjelovao u napadu na civilne osobe i na njihovu štetu počinio naprijed opisane radnje, pa je njegova žalba u kojoj to osporava, neosnovana.

 

42. Optuženi P. K. u žalbama podnesenim po braniteljima odvjetnicima V. R. i D. R., koje se u bitnom preklapaju pa će se tretirati kao jedna žalba, u odnosu na kazneno djelo iz točke 1. je iskazao da ga za inkriminirani događaj teretio samo svjedok T. B., čiji iskaz nije pouzdan jer je isti 14. lipnja 2014. na okolnosti ovog događaja ispitan kao svjedok u kaznenom postupku broj K-Rz-3/14, koji se vodio protiv L. J., kojom prilikom nije naveo da je među osobama koje su ga tukle bio i optuženik. Međutim, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ispravno je prvostupanjski sud iskaz svjedoka T. B. u tom dijelu cijenio kao vjerodostojan jer je svjedok izrijekom naveo da su ga kritične zgode tukli P. O., oba brata K. te optuženi P. K., dok im je zapovjedao D. V.. Opisujući što se dalje događalo svjedok je iskazao da se onesvijestio i da su ga polili vodom, a kad je došao svijesti te osobe su ga iz kuće odveli u „živi štit“. Za optuženog P. K. je naveo da se radi o visokom i jakom čovjeku  koji ima oko 120 kilograma, a tukao ga je cokulama i kundakom. Svjedok je naveo da tom prilikom nije vidio optuženog M. B. niti je vidio što je radio optuženi J. J.. Budući da je svjedok posve određeno naveo imena osoba koje su ga kritične zgode fizički zlostavljali, a istodobno je naveo imena optuženika koji prema njemu nisu postupali, te imajući u vidu iskaz svjedoka R. K. koji je iskazao da je optuženog P. K. s oružjem u ruci sreo u selu S. B., prvostupanjski sud, bez obzira na ono što je kao svjedok iskazao u kaznenom predmetu protiv L. J., s obzirom na uvjerljivost njegova iskaza u ovom postupku, taj iskaz je opravdano cijenio kao vjerodostojan. Pri tome nije bitno što drugi svjedoci nisu iskazali da ih optuženik nije tukao odnosno nisu vidjeli da tuče nekog drugog.

 

42.1. I optuženi P. K. u žalbi osporava da je svjedok T. B. imao svojstvo civilne osobe, navodeći, a s obzirom da je pucao i pružio aktivni otpor neprijatelju, da postupanje za koje je terećen ne predstavlja kazneno djelo iz članka 120. OKZ RH, za koje ga je prvostupanjski sud proglasio krivim. S tim u vezi ovaj drugostupanjski sud je naprijed naveo razloge zbog kojih se navedena aktivnost svjedoka T. B. u konkretnom slučaju ne može cijeniti kao iole ozbiljniji oružani otpor, pa je žalba optuženika i u tom dijelu neosnovana.

 

43. Zbog svega naprijed iznesenog, suprotno žalbenim navodima optuženika, savjesnom, pažljivom i logičnom ocjenom svakog pojedinog dokaza i u njihovoj međusobnoj vezi prvostupanjski je sud ispravno utvrdio da se u odnosu na postupanje optuženog P. O., optuženog M. B., optuženog N. P., optuženog P. K., optuženog N. K., optuženog J. J. i optuženog P. K. u selu Z., stječu sva bitna zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 120. stavka 1. OKZ RH (kazneno djelo pod točkom 1.), kao i da se u odnosu na postupanje optuženog P. O., optuženog M. B., optuženog P. K. i optuženog N. K. i radnje koje su isti poduzeli u selu B. S., stječu sva bitna zakonska obilježja kaznenog djela iz članka 122. OKZ RH (kazneno djelo pod točkom 2.), pa su njihove žalbe zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovane.

 

43. U odnosu na odluke o kazni, s obzirom na to da je protiv optuženog P. K. ukinuta prvostupanjska presuda za kazneno djelo iz članka 122. OKZ RH, ali i djelomičnim prihvaćanjem žalbe ovog te žalbi ostalih optuženika, valjalo je preinačiti pobijanu presudu u odnosu na pojedinačno utvrđene kazne i jedinstvenu kaznu zatvora te preinačiti izrečenu kaznu zatvora optuženom J. J. i optuženom P. K. za kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. OKZ RH.  

 

45. Žalbe zbog odluke o kazni, koje su u obrazloženju navedene pod točkom 1., podnijeli su svi optuženici, osima optuženog P. O.. Međutim, kako žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja koja je podnijeta u korist ovog optuženika, u skladu s odredbom članka 478. ZKP/08., u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, ispitana je odluka o kazni koju je prvostupanjski sud izrekao i optuženom P. O..

 

45.1. Ispitujući osnovanost iznesenih žalbenih navoda ovaj drugostupanjski sud je utvrdio da su optuženi P. O., optuženi M. B., optuženi N. P., optuženi P. K., optuženi N. K., optuženi J. J. i optuženi P. K. u pravu kad u žalbama ističu da je prvostupanjski sud pri izboru vrste i mjere kazne za kazneno djelo iz članka 120. stavka 1. OKZ RH za koje ih je pod točkom 1. proglasio krivim te je optuženom P. O., optuženom M. B., optuženom P. K., optuženom N. K. i optuženom P. K. utvrdio kazne zatvora u trajanju od deset godina, svakome, dok je optuženog N. P. i optuženog J. J. za to djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset godina, precijenio otegotne, a podcijenio olakotne okolnosti te im izrekao prestroge kazne.

 

45.2. Naime, naprijed navedenim optuženicima prvostupanjski sud je kao olakotno cijenio raniju neosuđivanost, a optuženom N. K. i mlađu životnu dob, dok im je kao otegotno cijenio jakost povrede zaštićenog dobra s obzirom da su prilikom počinjenja kaznenog djela iz točke 1. usmrćene tri civilne osobe, a šestero civila je povrijeđeno, zatim nehumani način postupanja jer su civilne osobe za cijelo vrijeme kretanja u „živom štiti“ morali držati ruke u zraku, te pobude iz kojih su djelo počinili, budući da su iz kuća tjerali domaće stanovništvo druge nacionalnosti.

 

45.3. Iako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve naprijed navedene otegotne okolnosti, u konkretnom slučaju utvrđene odnosno izrečene kazne zatvora za kazneno djelo iz članka 120. stavak 1. OKZ RH, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, je prestrogo odmjerena kazna, pa je prihvaćanjem žalbi optuženika u odnosu na to kazneno djelo valjalo preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni na način da  je optuženom P. O., optuženom M. B., optuženom N. P., optuženom P. K., optuženom N. K., utvrđena kazna zatvora u trajanju od 8 godina, dok je optuženi J. J. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina, a optuženi P. K., uslijed naprijed navedene ukidne odluke, kao i djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženika, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina. U odnosu na kazneno djelo iz članka 122. OKZ RH, suprotno žalbama optuženog P. O., optuženog M. B., optuženog P. K. i optuženog N. K., prvostupanjski je sud pravilno kao otegotno im cijenio težinu inkriminiranog kaznenog djela i način počinjenja djela, te im je pravilno za to djelo utvrdio kaznu zatvora u trajanju od deset godina, svakome, koje kazne je prihvatio kao utvrđene i ovaj drugostupanjski sud.

 

45.4. S obzirom na naprijed preinačene pojedinačno utvrđene kazne zatvora valjalo je preinačiti i jedinstvene kazne zatvora koje je prvostupanjski sud izrekao optuženicima, pa su optuženi P. O., optuženi M. B., optuženi N. P., optuženi P. K. i optuženi N. K., na temelju članka 43. stavka 2. točke 2. OKZ RH, osuđeni na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četrnaest godina, svaki. Navedene jedinstvene kazne zatvora, kao i kazne zatvora koje su izrečene optuženom J. J. i optuženom P. K. u trajanju od osam godina, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda su primjerene težini počinjenih kaznenih djela, ličnostima optuženika i okolnostima djela te će se tim kaznama ostvariti sve u članku 31. OKZ RH predviđene svrhe kažnjavanja.

 

U odnosu na rješenje u izreci

 

46. U pravu je optuženi P. K. kad u žalbi u odnosu na kazneno djelo iz članka 122. OKZ RH za koje je proglašen krivim pod točkom II izreke, ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., jer su razlozi koje je sud naveo u obrazloženju presude nejasni i proturječni.

 

46.1. Naime, u razlozima sadržanim u obrazloženju pobijane presude, pod točkom 59., se navodi da je „…Svjedok T. B. među neprijateljskim vojnicima koji su postupali na štetu zarobljenih hrvatskih policajaca vidio i VII optuženog P. K..“ Iz ovog jasno proizlazi da je prvostupanjski sud postojanje inkriminiranog kaznenog djela iz članka 122. OKZ RH i krivnju optuženog P. K. za to djelo, temeljio isključivo na iskazu svjedoka T. B..

 

46.2. Međutim, prvostupanjski sud je prethodno izvršio analizu svjedočkog iskaza T. B. pa je s tim u vezi, pod točkom 11. naveo: „…vijeće nije zanemarilo okolnost na koju je ukazala obrana VII optuženog vezano uz iskazivanje tog svjedoka u kaznenom predmetu protiv L. J., koji zapisnik iz kaznenog predmeta K-RZ-3/14. s iskazom svjedoka T. B. je pročitan (…). Prethodna utvrđenja o različitosti sadržaja iskaza tog svjedoka u nekim okolnostima u ovom kaznenom postupku i u postupku protiv L. J. dovode do „kompromitiranosti“ iskaza svjedoka T. B. u ovom postupku".

 

46.3. Dakle, tome što je iako je utvrdio da je iskaz svjedoka T. B. „kompromitiran“, prvostupanjski sud unatoč tome ipak nalazi da njegov iskaz u ovom postupku predstavlja „jednu logičnu i misaonu cjelinu“, što je međusobno proturječno i nerazumljivo. Naime, vezano uz događaj zarobljavanja i ubojstva trojice hrvatskih policajaca u selu B. S., svjedok T. B. u postupku koji se vodio pod brojem K-Rz-3/14. protiv optuženog L. J., u odnosu na isti događaj, a kako to proizlazi iz sadržaja raspravnog zapisnika od 4. lipnja 2014. je iskazao slijedeće: „…ja sam se nalazio na čelu živog štita i znam da smo stali u blizini kuće B. (…), i bio sam odmaknut od te kuće oko stotinjak metar i nisam se smio okretati. Sve se to dešavalo ispod te kuće B.. Kasnije sam čuo da su ta trojica djelatnika ubijena. Nitko nije moga pričati od tih civila koji su sačinjavali živi štiti, tako da nisam mogao ni znati da su tom prilikom ubijena tri policajca.“

 

46.4. Prema tome, s pravom optuženi P. K. u žalbi ističe da su razlozi koji je prvostupanjski sud naveo u svezi vjerodostojnosti svjedočkog iskaza T. B. nejasni i proturječni, s obzirom na to da je sud najprije utvrdio da je iskaz svjedoka kompromitiran jer je u ovom postupku naveo da je vidio optuženog P. K. da zajedno s P. O., V. i braćom K. postupao na štetu hrvatskih policajaca, dok iz svjedočkog iskaza koji je s tim u vezi T. B. dao u kaznenom postupku koji se vodio pod brojem K-Rz-3/14., a koji zapisnik je sud pročitao, proizlazi da svjedok taj događaj nije vidio. Slijedom navedenog, unatoč tome što su navedeni iskazi očito potpuno oprečni, a što prvostupanjski sud također konstatira, da bi potom utvrdio da je iskaz svjedoka Begića vjerodostojan, što je posve proturječno.

 

46.5. Vezano uz mogućnost da svjedoku T. B. u ovom postupku predoči njegov svjedočki iskaz u kaznenom predmetu koji se vodio pod brojem K-Rz-3/14., prvostupanjski sud pogrešno smatra da to nije bilo moguće jer se radi o drugom kaznenom predmetu. Međutim, radi se o istoj inkriminaciji u odnosu na isti događaj za koji je kazneni postupak protiv optuženog L. J. razdvojen. Istodobno za naglasiti je da se na zapisniku koji sadrži svjedočki iskaz T. B. u kaznenom postupku broj K-rz-3/14., ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda, jer se radi o nekonfrontiranom dokazu.

 

47. Zbog svega naprijed iznesenog, a budući da prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., zbog kojih pobijanu presudu nije bilo moguće ispitati, na temelju članka 483. stavak 1. ZKP/08., valjalo je prihvatiti žalbu optuženog P. K. te ukinuti pobijanu presudu za kazneno djelo iz članka 122. OKZ RH, za koje je optuženik proglašen krivim te u odnosu na to djelo predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

48. U ponovljenom postupku sud će izvesti sve već jednom izvedene dokaze, a također će ponovno ispitati svjedoka T. B. i predočiti mu njegov iskaz s zapisnika u naprijed navedenom kaznenom postupku K-Rz-3/14. i pozvati ga da objasni razlike vezane uz njegov iskaz u ovom kaznenom postupku, pa će nakon savjesne i logične ocjene svakog dokaza posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, dajući pri tome ocjenu naprijed navedenih proturječnih dokaza, donijeti novu zakonitu i pravilnu odluku, koju će ispravno obrazložiti.

 

49. Slijedom iznesenog, na temelju članka 483. stavak 1. ZKP/08., odlučeno je kao pod točkom I, na temelju članka 486. stavak 1. ZKP/08., je odlučeno kao pod točkom II, dok je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao pod točkom III izreke ove presude.

 

 

U Zagrebu 26. rujna 2023.