Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-590/2022-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Milene Vukelić-Margan predsjednice vijeća, Helene Vlahov-Kozomara članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Ingrid Bučković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Petra Mostarčić Iković, Boženika Mostarčić i Maro Ogresa u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Tihana Svetec, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12056/2019-26 od 24. siječnja 2022. ispravljene rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12056/2019-33 od 21. veljače 2022., u sjednici vijeća održanoj 22. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-12056/2019-26 od 24. siječnja 2022., ispravljena rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P- 12056/2019-33 od 21. veljače 2022.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja u točki I izreke naloženo je tuženiku da plati tužiteljici iznos od 12.448,69 kuna s zateznom kamatom po stopi i s tijekom na svaki pojedini iznos kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

2. U točki II izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak u iznosu od 10.000,00 kuna s zateznom kamatom po stopi i s tijekom kako je pobliže navedeno u izreci te presude.

3. Protiv te presude žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. U žalbi navodi kako u konkretnom slučaju nije moguće usvojiti kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu bez prethodnog utvrđenja ništetnosti spornih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi. Tuženik ističe kako se u presudi kao osnova zahtjeva ističe stjecanje bez osnove, dok se tužiteljica vodi utvrđenjima iz presude kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa, međutim sukladno odredbi čl. 502 c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) stranke se mogu pozivati na utvrđenja iz presuda donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa, samo u parnicama radi naknade štete. Ističe kako je neosnovano pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 i presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 budući da je sudska zaštita u tim postupcima tražena isključivo u pogledu ugovora o kreditu koji je bio ugovoren švicarski franak kao valuta za koju je vezana glavnica. Obzirom da je tužiteljica s tuženikom zaključila ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eur utvrđenja iz navedene presude ne mogu se koristiti. Tuženik ističe kako je tužiteljica ugovor i svaku njegovu pojedinačnu odredbu u cijelosti prihvatila potpisom istoga, štoviše da je sporni ugovor solemniziran kod javnog bilježnika, dakle odraz stvarne volje.

5. Navodi da je promjenjiva kamatna stopa zakonom dozvoljena te u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije postojala zakonska obveza banke da u ugovoru o kreditu ili u svojim općim uvjetima poslovanja definira parametre za promjenu kamatne stope, već je takva obveza uvedena tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014. Ukazuje da je kamatna stopa po Ugovoru o kreditu promjenjiva, te su u člancima 4.1. i 4.2. Ugovora, definirani uvjeti promjene kamatne stope, te članak 4.2. između ostalog ugovorena i primjena 6M EURIBORA kao parametra promjene, ali u kombinaciji sa kriterijima promjene iz članka 4.1. ugovora. Suprotno utvrđenjima suda u obrazloženju pobijane presude već iz samog sadržaja Ugovora o kreditu proizlazi da je 6M EURIBOR nije bio samostalan i jedini kriterij promjene kamatne stope. Ističe kako kamatna stopa po konkretnom Ugovoru o kreditu ni u jednom trenutku tijekom razdoblja otplate kredita nije prelazila najvišu zakonom dopuštenu stopu ugovorene kamate, štoviše, ista uglavnom nije prelazila niti početno ugovorenu stopu od 5,59%. Okolnost da se u članku 4.2. pojašnjava pod kojim uvjetima kretanje 6M EURIBOR-a utjecati na promjenu kamatne stope po ugovoru o kreditu, ne isključuje primjenu ostalih kriterija navedenih u članku 4.1. Ugovora na visinu kamatne stope, a koje kriterije vještak na čijem nalazu se temelji odluka o visini tužbenog zahtjeva, uopće nije uzeo u obzir. Navodi da niti jedna banka nije nudila kredite u eur u kojima je referentna kamatna stopa EURIBOR uzima kao isključivi kriterij promjene kamatne stope po kreditu, neosnovano je tužitelju omogućio položaj kao da su stranke sklopile kredit u kojem se kamatna stopa čini ovisnom isključivo o kretanju 6M EURIBOR-a kao referentne kamatne stope jer takav ugovor nije postojao. U smislu navedenog, vještaku je inicijalno postavljen pogrešan zadatak koji je rezultirao matematičkim izračunom razlike između kamatne stope koja je, po tužitelju trebala biti obračunata prema kriteriju iz članka 4.2. Ugovora o kreditu i kamatne stope koja je doista primijenjena u utuženom razdoblju, a da pri tom vještak nije uzeo u obzir ostale kriterije iz članka 4. Ugovora o kreditu. Navodi da je tužiteljica poslovno sposobna osoba, te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojila niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražila bilo kakvo razjašnjenje svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, pa onda se može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Navodi kako se iz takvog ponašanja tužiteljice može razumno zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te njena prava i obveze. Tuženik ističe kako je u potpunosti dokazao kako je prilikom zaključenja predmetnog Ugovora s tužiteljicom poštivao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužiteljice koja pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, ne u vrijeme zaključenja odnosno trajanja Ugovora o kreditu, neosnovano prihvaćena i po sudu očito i pogrešno protumačena, pri čemu tužiteljica implicira da tuženik ne bi poštivao kriterije promjene kamatnih stopa po Ugovoru o kreditu, što nije točno a navedeno nije niti dokazano u tijeku postupka.

6. Navodi da se kamatna stopa mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika. Tuženik, ne samo da nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, nego niti sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Direktive, poslovanje tuženika u smislu promjene kamatnih stopa izuzima se iz ocjene poštenosti. U smislu navedenog, tuženik ističe kako je razvidno da svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je povećana cijena troškova financiranja. Navodi da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama te odgovarajućim regulatornim propisima Hrvatske narodne banke kao i Općim uvjetima poslovanja banke s fizičkim osobama, te je usklađenost sa zahtjevima Zakona o potrošačkom kreditiranju, pa očito u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika osobito uzimajući u obzir odredbe točke 2B Dodatka direktive 53/13 kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualan interes odnosno pravo tužiteljice koja opravdava odluku suda sadržanu u pobijanoj presudi. Tuženik ustraje i kod prigovora zastare. Smatra kako je sud neosnovano dosudio zateznu kamatu od dana dospijeća svakog pojedinog anuiteta u kojem je obračunata kamata, pri tom zanemarujući odredbu čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

7. Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužiteljici da tuženiku naknadi parnični trošak podredno ukinuti predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

8. Odgovor na žalbu nije podnesen.

9. Žalba nije osnovana.

10. Donošenjem pobijane presude nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje ZPP) na koju ukazuje žalba jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu ni nejasni ni proturječni kako međusobno tako ni stanju spisa, tako da je presudu moguće ispitati.

11. Nije počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a na koju sadržajno ukazuje žalba jer je sud prvog stupnja odlučio u okviru tužbenog zahtjeva. Pogrešno tuženik u žalbi navodi da ništetnost mora biti utvrđena izrekom sudske odluke. Naime, ništetni pravni poslovi ne proizvode pravne učinke koje bi trebali proizvoditi da su valjani. Na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana. Ugovor ne postaje ništetnim u trenutku kad se to utvrdi sudskom odlukom, odnosno samo deklarira nešto što već postoji, već je ugovor ništetan i bez sudske odluke.

12. Pazeći po službenoj dužnosti povodom izjavljene žalbe na postojanje neke od bitnih povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih povreda.

13. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu iznosa od 12.448,69 kuna sa zateznim kamatama.

14. Taj zahtjev tužiteljice je utemeljen na tvrdnji da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj [broj kredita] od 10. travnja 2006. sklopljen između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora i to u djelu odredbe članka 4.1. Ugovora o kreditu koja glasi da je korisnik kredita obvezan kreditoru platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva po odluci kreditora o kreditiranju građana sukladno Zakonu o društveno poticajnoj stanogradnji, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,59% godišnje.

15. U provedenom postupku je utvrđeno:

-da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora dana 10. travnja 2006. sklopljen Ugovor o kreditu broj [broj kredita], a kojim ugovorom je tuženik odobrio tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti od 19.588,02 eura za kupnju stana uz ugovoreni rok otplate od 158 mjeseci u koji je uključen period počeka otplate kredita u trajanju od 12 mjeseci,

- da je odredbom članka 4.1. Ugovora propisana obveza korisnika kredita kreditoru platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva po odluci kreditora o kreditiranju građana sukladno Zakonu o društveno poticajnoj stanogradnji, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 5,59% godišnje, dok je odredbom članka 4.2. Ugovora o kreditu ugovoreno da visinu kamatne stope kreditor može promijeniti ovisno o kretanju šestomjesečnog EURIBOR-a ako se šestomjesečni EURIBOR poveća ili smanji za više od jednog postotnog poena na dan 1.1. tekuće godine u odnosu na utvrđeni EURIBOR na dan 30.6. prethodne godine odnosno na dan 1.7. tekuće godine u odnosu na utvrđeni EURIBOR na dan 31.12. prethodne godine kamatna stopa iz točke 4.1. će se promijeniti za onoliko poena za koliko se promijenio EURIBOR,

- da se visina kamatne stope iz članka 4.1. usklađuje dva puta godišnje na dan 1.1. i 1.7. do konačne otplate kredita, s tim da kamatna stopa utvrđena na dan

1.1. primjenjuje se na razdoblje od 1.1. do 30.6. tekuće godine a kamatna stopa utvrđena na dan 1.7. primjenjuje se na razdoblje od 1.7. do 31.12. tekuće godine, a obračunava se u eur po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke mjesečno i pripisuje glavnici sadržanoj u anuitetu i dopijeva na naplatu zajedno s njima,

- da je financijski vještak Darko Prpić, dipl. oec. u pisanom nalazu i mišljenju naveo podatke o visini referentne stope šestomjesečnog EURIBOR-a u predmetnom razdoblju trajanja kredita (od 30. lipnja 2007. do 30. lipnja 2014.), za svaki ugovoreni datum usklađenja te dao tabelarne prikaze s kretanjima i promjenama referentne stope na temelju kojih proizlazi da su sve promjene visine referentne kamatne stope bile unutar granice od jednog postotnog poena, osim promjene s danom 31. prosinca 2008., kada je visina referentne stope u odnosu na visinu koja je važila na prethodni posljednji dan kamatnog perioda (30. lipnja 2008.) pala za 2,159 postotnih poena te promjene s danom 30. lipnja 2009., kada je visina referentne stope u odnosu na visinu koja je važila na prethodni posljednji dan kamatnog perioda (31. prosinca 2008.) pala za 1,658 postotnih poena, pa da su se slijedom navedenog, s danima 1. siječnja 2009. i 1. srpnja 2009. stekli ugovoreni uvjeti za korekciju visine kamatne stope redovnih kamata, samim time i novi obračun visine anuiteta dospijevajući nakon promjene kamatne stope,

- da je vještak mišljenja da razlika u iznosu anuiteta obračunatim od tuženika i naplaćenih od tužiteljice u odnosu prema anuitetima obračunatim primjenom kamatne stope sukladno primjeni referentne stope šestomjesečnog EURIBOR- a, odnosno sukladno članku 4.2. Ugovora o kreditu počev od veljače 2015. pa do konačne otplate iznosi 1.661,55 eura odnosno 12.448,69 kuna.

16. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja sud prvog stupnja utvrđuje da je odredba članka 4.1. Ugovora o kreditu nejasna, a posljedično tome i ništetna. U prilog tome da govori činjenica da u Zakonu o društveno poticajnoj stanogradnji ("Narodne novine" broj 109/91, 82/04, 76/07, 38/09, 86/12, 7/13 i 26/15) uopće ne postoje odredbe o visini i metodologiji izmjene stope redovne kamate kod takve vrste stambenih kredita. Stoga pozivom na odredbu iz čl. 86. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03), te odredbu čl. 269. i 272. u vezi s čl. 324. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 45/21, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 - dalje ZOO) zaključuje da je odredba članka 4.1. Ugovora o kreditu ništetna.

17. S obzirom na utvrđenu ništetnost ugovorne odredbe članka 4.1. Ugovora o kreditu sud prvog stupnja drži da je tuženik na obračun kamata trebao primijeniti odredbu članka 4.2. Ugovora o kreditu kojom su jasno i precizno predviđeni objektivni uvjeti i način promjene redovne kamate.

18. Stoga, imajući u vidu nalaz i mišljenje vještaka koji je visinu redovne kamate izračunao uspoređujući stopu EURIBOR-a od 31. prosinca 2008. (kao dana kada se prvi put od sklapanja ugovora visina referentne stope EURIBOR promijenila za više od jednog postotnog poena) s danom 30. lipnja 2008. kao prethodnik posljednjim danom kamatnog perioda koji je prethodio periodu u kojem je utvrđeno da je došlo do promjene visine referentne stope za više od jednog postotnog poena kada je ista pala za 2,159 postotnih poena, da tuženik od anuiteta koji je dospio u veljači 2015. do kraja otplate kredita nije uskladio stopu redovne kamate uvjetima ugovora, radi čega je tužiteljica navedene pojedine anuitete patila više od iznosa na koje se obvezala predmetnim ugovorom, zaključuje da je tuženik u obvezi tužiteljici platiti iznos od 12.448,69 kuna, a pozivom na odredbu iz čl. 1111. ZOO-a.

19. Na dosuđeni iznos tužiteljici priznaje zateznu kamatu pozivom na odredbu iz čl. 1115 ZOO-a od dana plaćanja svakog pojedinog anuiteta do isplate, jer se radi o neosnovano više zaračunatom iznosu redovne kamate u kojoj situaciji je tuženik dužan tužiteljici isplatiti kamate koje teku od dana kada je tužiteljica uplatila svaku pojedinu mjesečnu ratu. Navedeno iz razloga jer se radi o formalnom tipskom ugovoru tuženika, kojeg, nakon ostvarenja za njega nepovoljnih uvjeta za smanjenje stope redovne kamate, upravo sam tuženik nije ispunio, slijedom čega se od uplate svake pojedine mjesečne rate ima smatrati nesavjesnim stjecateljem.

20. Vezano za prigovor zastare, navodi da nije osnovan pozivom na odredbu iz čl. 225. ZOO-a kojom je propisan petogodišnji rok zastare koja se primjenjuje na zahtjeve koji se temelje na stjecanju bez osnove.

21. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kad je udovoljio tužbenom zahtjevu.

22. Naime, pravilno je sud prvog stupnja zaključio da Ugovor o kreditu ima dvije odredbe o redovnoj kamatnoj stopi različitog sadržaja od kojih je odredbom članka 4.1. Ugovora o kreditu prema kojoj je kamatna stopa promjenjiva po Odluci kreditora o kreditiranju građana sukladno Zakonu o društveno poticajnoj stanogradnji, nejasna i ništetna, što ne povlači za sobom ništetnost cijelog Ugovora o kreditu već se ima primijeniti odredba članka 4.2. tog Ugovora.

23. U takvim okolnostima pravilno se prvostupanjski sud pozvao na odredbe Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine, koji zakon je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora 10. travnja 2006., pa prema odredbi čl. 86. st. 1. se dvojbene ili nerazumljive ugovorne odredbe tumače u smislu koji je povoljniji za potrošača, te relevantne odredbe ZOO-a o odredivosti činidbe i ocijenio da je ugovorna odredba 4.1. ništetna, a posljedica (djelomične) ništetnosti je vraćanje onoga što je primljeno na temelju ništetne odredbe.

24. U konkretnom slučaju pobijanom presudom nije dovedeno u pitanje pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenjivu kamatu stopu. To iz razloga jer za razrješenje konkretnog spora nije odlučno što je legitimno pravo banke u ugovorima o kreditu ugovarati promjenjivu kamatnu stopu. Međutim, okolnost što je zakonom dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, ne znači ujedno da pojedina ugovorna odredba ne može biti ništetna.

25. Suprotno žalbenim navodima tuženika, sud u pobijanoj odluci nije odredbu članka 4.1. Ugovora o kreditu utvrdio ništetnom zbog toga što bi promjenjiva kamatna stopa određena odlukom banke bila nedovoljno određena, precizna i utvrđena jer da nisu definirani parametri promjenjivosti. S tim u vezi treba dodati kako sud prvog stupnja pobijanu presudu nije temeljio na utvrđenjima iz presude koja je donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa.

26. Stoga je sud prvog stupnja pravilno utvrdio da je ništetna odredba članka 4.1. Ugovora o kreditu kojeg su stranke sklopile 10. travnja 2006. godine u dijelu odredbe članka 4.1. Ugovora.

27. Naime, kako je odredba članka 4.1. Ugovora o kreditu ništetna ima se primijeniti odredba članka 4.2. Ugovora. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tuženik obračunavao i naplaćivao anuitete protivno tako određenom iznosu-onom određenom primjenom članka 4.2. Ugovora o kreditu, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 1111 ZOO-a kad je obvezao tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju.

28. U odnosu na žalbene navode kojima tuženik osporava provedeno vještačenje, valja reći da je vještak dao nalaz i mišljenje sukladno danom zadatku prema kojem je izračunao razliku između otplaćenih anuiteta i anuiteta koje je tužiteljica trebala plaćati da je tuženik mijenjao/usklađivao redovnu kamatu sukladno odredbi čl. 4.2. predmetnog Ugovora o kreditu za razdoblje od veljače 2015. do konačne isplate, pa obzirom na to da je kao prethodno pitanje utvrđena ništetnost ugovorne odredbe čl. 4.1., dok su čl. 4.2. ugovora propisani jasni parametri za promjenu kamatne stope, to su žalbeni navodi u vezi provedenog vještačenja neosnovani.

29. Neosnovano se tuženik u žalbi poziva na pogrešno pravno shvaćanje vezano za prigovor zastare.

30. Naime, sud prvog stupnja je utvrdio da je tuženikov prigovor zastare neosnovan, budući da se radi o stjecanju bez osnove za koje je propisan petogodišnji rok zastare iz odredbe čl. 225. ZOO-a s obzirom da je najstarija tražbina tužiteljice dospjela 1. veljače 2015., tužba podnesena 7. listopada 2019., podnesena je unutar petogodišnjeg roka zastare.

31. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Utvrđenje ništetnosti pojedine odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo.

32. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio odredbu čl. 1115. ZOO-a i obvezao tuženika na plaćanje zatezne kamate od dana primitka preplaćenih iznosa. Naime, i po mišljenju ovog suda tuženik je nepošteni stjecatelj kakvim ga je ocijenio i prvostupanjski sud jer je tuženiku kao banci bilo poznato da je došlo do promjene EURIBOR-a za koje je vezana i promjena ugovorene kamate, te kako nije uskladio kamatnu stopu kako je ugovoreno, to tuženik nije postupao u dobroj vjeri.

33. Iz navedenih razloga valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i presudu suda prvog stupnja potvrditi, a kako je odlučeno u izreci ove presude pozivom na odredbu iz čl. 368. st. 1. ZPP-a.

U Rijeci 22. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Milena Vukelić-Margan