REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Posl.br: P-4883/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Romani Hukelj, u pravnoj stvari tužitelja ZČ (OIB [osobni identifikacijski broj]), [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Ines Bojić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d. (OIB 02535697732), Zagreb, Radnička 50, kojeg zastupa punomoćnik Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 1. listopada 2025. godine u prisutnosti osobno tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 22. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o j e:

I Utvrđuju se ništetnim odredbe kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz švicarski franak, sadržane u čl. 7 i čl. 12. Ugovora o kreditu broj 9010854538 između tužitelja ZČ (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (OIB 02535697732), kao kreditora, sklopljenog dana 22. studenog 2005. godine, solemniziranog dana 24. studenog 2005. godine po javnom bilježniku Katići Valić, broj ovjere: OU-847/05, pa stoga navedene odredbe ugovora ne proizvode pravne učinke između ugovornih strana. II Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 1.852,20 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

9,09 eura od 30.10.2008. godine do isplate;

9,62 eura od 6.1.2009. godine do isplate;

4,61 eura od 30.1.2009. godine do isplate:

10,47 eura od 5.3.2009. godine do isplate:

5,53 eura od 7.4.2009. godine do isplate:

6,15 eura od 8.5.2009. godine do isplate:

0,85 eura od 17.6.2009. godine do isplate:

1,30 eura od 8.8.2009. godine do isplate:

3,27 eura od 4.9.2009. godine do isplate:

0,25 eura od 13.10.2009. godine do isplate:

1,70 eura od 10.11.2009. godine do isplate:

3,61 eura od 3.12.2009. godine do isplate:

7,13 eura od 1.1.2010. godine do isplate;

11,27 eura od 2.2.2010. godine do isplate;

9,30 eura od 5.3.2010. godine do isplate;

15,01 eura od 9.4.2010. godine do isplate;

14,45 eura od 5.5.2010. godine do isplate;

17,73 eura od 5.6.2010. godine do isplate;

30,39 eura 13.7.2010. godine do isplate;

26,54 eura 1.8.2010. godine do isplate;

42,51 eura od 9.9.2010. godine do isplate;

43,11 eura od 11.12.2010. godine do isplate;

56,65 eura od 5.1.2011. godine do isplate;

45,04 eura od 10.2.2011. godine do isplate;

45,61 eura od 8.3.2011. godine do isplate;

44,51 eura od 2.4.2011. godine do isplate;

53,28 eura od 14.5.2011. godine do isplate;

67,63 eura od 15.6.2011. godine do isplate;

77,39 eura od 15.7.2011. godine do isplate;

97,97 eura od 17.8.2011. godine do isplate;

86,99 eura od 3.9.2011. godine do isplate;

68,83 eura od 5.10.2011. godine do isplate;

67,96 eura od 4.11.2011. godine do isplate i

799,52 eura od 24.11.2011. godine do isplate, sve kamate do 31.7.2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

III Tužitelj se odbija s dijelom zahtjeva kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 1 Ugovora o kreditu broj 9010854538 između tužitelja ZČ (OIB [osobni identifikacijski broj]), kao korisnika kredita, i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. (OIB 02535697732), kao kreditora, sklopljenog dana 22. studenog 2005. godine, solemniziranog dana 24. studenog 2005. godine po javnom bilježniku Katići Valić, broj ovjere: OU-847/05, u kojem je obveza tuženika staviti na raspolaganje tužitelju iznos kunske protuvrijednosti od 26.172,64 CHF.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.500,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude (22.10.25.) do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 dana.

V Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja s osnove manje plaćenih anuiteta zbog tečajne razlike CHF u iznosu 388,74 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.12.2008. godine do isplate.

Obrazloženje

1. Nije među strankama sporno:

- da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, dana 22.11.2005. godine zaključili ugovor o kreditu broj 9010854538 za iznos od 26.172,64 CHF u kunskoj protuvrijednosti;

- da su stranke iznos kredita vezale uz srednji tečaj tuženika na dan isplate, a isplaćen je u kunama;

- da je obveza tužitelja bila plaćati u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća;

- da je tijekom ugovornog odnosa tečaj CHF u odnosu na kunu rastao.

2. Tužitelj tvrdi da su takva odredba ugovora (o ugovorenoj valuti glavnice vezanoj uz CHF) ništetna i da je tijekom ugovornog odnosa došlo do preplate s razlike tečaja, a koje iznose sa kamatom od dana plaćanja potražuje od tuženika, uz naknadu parničnog troška s pripadajućom kamatom.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom postupka u bitnome osporava sve navode tužitelja, kako u osnovu tako i u visini. Smatra da odredba o glavnici vezanoj uz CHF nije ništetna. Osporava tužitelju svojstvo potrošača, ističe prigovor zastare, protivi se preinaci zahtjeva. Predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja za vrijeme dok je tečaj bio niži od onoga na dan isplate kredita, tj. predlaže zahtjev odbiti i potražuje naknadu parničnog troška.

4. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u ugovor o kreditu, otplatni plan, knjigovodstvenu karticu, zahtjev, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka, potvrde o plaćanjima, proveden je dokaz saslušanjem tužitelja, kao stranke, u svrhu dokazivanja.

4.1. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđenu u cijelosti.

4.2. Ocjenjujući rezultate provedenog dokaznog postupka ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev osnovan kako je odlučeno pod točkama I i II izreke ove presude.

5. Pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 01.11.2004. do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

5.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom poslovni broj Rev-2221/2018 dana 03.09.2019. godine potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojom je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica CHF.

5.2. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.

6. Temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku (NN 148/11, 25/13, 70/19 - u daljnjem tekstu ZPP) i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi.

7. U odnosu na navode tuženika da u konkretnom slučaju nije primjenjivo pravno shvaćanje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu (točka 5.), zbog čega bi u svakom sporu o individualnom restitucijskom zahtjevu potrošača, pokrenutom nakon donošenja pravomoćne presude u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava, trebalo iznova preispitivati poštenost spornih odredaba potrošačkog ugovora, ističe se da je sukladno članku 502.c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o promjenjivoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli. Naime, člankom 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ovoga Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

7.1. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i VS RH u odluci Rev-3142/2018-2 od 19.03.2019. godine uz obrazloženje da sudovi nisu dužni u navedenom pravcu provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. Zakona o zaštiti potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača.

7.2. Citirana odluka VS RH bila je predmet ustavnosudskog ispitivanja i Ustavni sud Republike Hrvatske ju je u cijelosti potvrdio odlukom U-III-2233/2019 od 10.06.2020. godine u kojoj je obrazložio da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača.

7.3. U odnosu na direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača valja istaknuti i to da je tuženiku dopušteno dokazivati suprotno, ali samo u slučaju kada bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac) onda je teret dokaza takve činjenice na tuženiku i dopušteno je tuženiku to dokazivati, ali u ovom postupku tuženik nije tako nešto tvrdio (tako i VS RH, broj Rev-18/2018), jer ne osporava tužitelju status potrošača.

7.4. Nadalje, Ustavni sud Republike Hrvatske je u odluci brojU-III-5458/2021 od 30.06.2022. godine iznio pravno shvaćanje da su "…u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora."

7.5. U odnosu na sredstva dokazivanja (dokaze) o punoj obaviještenosti konkretnog potrošača Ustavni sud je istaknuo "…da postoji već stabilna praksa redovnih sudova i Ustavnog suda o tome da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti parametre promjene kamatne stope ili rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti…".

7.6. Također je stajalište Ustavnog suda da saslušanje zaposlenika banaka koji nisu sudjelovali u sklapanju konkretnog ugovora (već mogu iskazivati o općim procedurama banke pri sklapanju ugovora) po svojoj dokaznoj vrijednosti nisu prikladni za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču i da nesaslušavanje takvog predloženog zaposlenika banke ne može povrijediti načelo jednakosti oružja i utjecati na ishod i pravičnost postupka.

7.7. Dakle, iz citiranih odluka Vrhovnog suda i Ustavnog suda slijedi da je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali da banka može dokazivati postojanje posebnih okolnosti zbog kojih se na konkretnog potrošača ne bi primjenjivao direktan učinak odluke iz kolektivnog spora. U tom smislu banka može predložiti da se na okolnost obavijesti koje su dane određenom potrošaču prije sklapanja konkretnog ugovora sasluša njezin zaposlenik koji je sudjelovao u sklapanju tog ugovora i to na okolnost pune obaviještenosti potrošača o značenju promjenjivosti kamatne stope i parametrima promjene kamatne stope te o rizicima fluktuacije tečaja CHF.

7.8. U ovom postupku tuženik nije predložio saslušanje svojeg djelatnika koji je sudjelovao u postupku obrade i sklapanja kredita (osobnog bankara), već je predložio saslušanje tužitelja. Stav je ovog suda da tuženik puno obaviještenost tužitelja ne može dokazivati kroz saslušanje tužitelja, jer se tužitelj činjenično poziva na utvrđenje koje je identično onome utvrđenom u postupku koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Sukladno navedenom pod točkom 7.5. saslušanjem javnog bilježnika ne mogu se utvrditi činjenice odlučne za ishod ovog spora.

7.9. Stav ovog suda (7.8.) potvrđen je i saslušanjem tužitelja, koji iskazuje da mu je novac trebao zbog kupnje automobila za osobne potrebe. U auto kući su mu rekli da ako želi automobil kupiti na kredit da mora ići isključivo u poslovnicu tuženika u blizini Jarunske tržnice u Zagrebu, da valuta kredita mora biti CHF, a u poslovnici tuženika su tražili potvrdu o plaći i striktno odredili kod kojeg javnog bilježnika mora ići na ovjeru. Zaključno tužitelj iskazuje da iz njegovog iskaza proizlazi da nije imao mogućnost ni o čemu pregovarati. Sud prihvaća iskaz tužitelja, na njega niti tuženik nije imao primjedbi pa se utvrđuje da se radilo o poziciju tužitelja uzmi ili ostavi. Dakle, u ovom konkretnom slučaju na tužitelja je primjenjiva odluka tj. pravno shvaćanje iz 5.- 6. Naime, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije dobio detaljne informacije od strane djelatnika tuženika već samo jasne upute što sve treba (koja banka, koja poslovnica, kakav kredit) da bi kupio automobil. Pri tome sud ističe da je tužitelj svoju tužbe činjenično vezao uz isto postupanja tuženika kakvo postupanje je bilo predmet dokazivanja i raspravljanja u postupku za zaštiti kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu. Prema stavu ovog suda, tuženik drugačije postupanja u ovom individualnom sporu ne može dokazivati, samo, saslušanjem tužitelja. Navedeno upravo iz razloga što tužitelj svoju tužbu činjenično veže iz kolektivni spor pa nije niti logično niti životno da će pred sudom iskazati da je, baš on, u potpuno usporedivoj situaciji, bio izuzet iz postupanja opisanog pod 5.-6. Stav je ovog suda da tek, ako, osoba koja je neposredno pregovarala s tužiteljem prije i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, sudu pruži dovoljno uvjerljive razloge da je u odnosu na konkretnog tužitelja bilo postupanja suprotnom onome iz 5. da tek tada sud dolazi u situaciju kada, radi utvrđenja činjeničnog stanja, mora saslušati tužitelja. U ovakvom dokazivanju odlučnih činjenica, a u kojem je izostalo saslušanje osobe koja je neposredno pregovarala s tužiteljem, saslušanje tužitelja je usmjereno na odugovlačenje postupka i povećanje troškova postupka. Radi se o povredi načela suprotnim odredbama ZPP-a.

7.10. Sud kao uvjerljiv prihvaća i iskaz tužitelja u dijelu u kojem je utvrđeno da isti ima status potrošača, a tužitelj navodi da je anuitete plaćao on, time što dozvoljava da je koju ratu platila njegova supruga.

8. Dakle, presuda iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača ima direktan učinak i na tužitelja, što znači da je ništetna i odredba zaključena među strankama o valutnoj klauzuli pa sud odlučuje kao u točki I izreke ove presude i utvrđuje djelomičnu ništetnost odredaba ugovora.

8.1. U odnosu na čl. 1 ugovora sud utvrđuje da je tim člankom utvrđen iznos kredita, koji jest vezan uz valutu CHF, ali je nastavno navedeno da se odobrava kredit u kunskoj protuvrijednosti na dan korištenja kredita.

8.2. Navedenom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženik isplatio tužitelju. Ista odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača obzirom definira obvezu tuženika (a ne tužitelja), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 1. Ugovora o kreditu u tom dijelu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa (5. i 6.) pa je tužitelj s tim dijelom zahtjeva odbijen (točka III izreke).

9. Tuženik istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan.

9.1. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u postupku kolektivne zaštite potrošača (od 14.06.2018. godine za valutnu klauzulu, (5.). Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 225. ZOO-a.

9.2. Povodom dvojbi i nedoumica o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31.01.2022. zauzeto je pravno shvaćanje da, ako je ništetnost ustanovljena u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

9.3. Dakle, zastara počinje teći od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost u kolektivnom sporu, jer VSRH u izraženom pravnom stavu izričito navodi "počinje teći", a ne "ponovno počinje teći". Da je korišten izričaj "ponovno počinje teći" tada bi to upućivalo na shvaćanje da je podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu (tužba u kolektivnom sporu je podnesena 4. travnja 2012.) prekinuta zastara i da se računa vrijeme prije podnošenja te tužbe, te bi u tom slučaju zastarjeli svi anuiteti plaćeni prije 3. travnja 2007. Kako je, međutim, na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022. zauzeto pravno shvaćanje da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada to znači da se za sve anuitete zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, a to je za odluku o valuti dana 14.06.2018. godine.

9.4. Tužitelj je tužbu podnio dana 2.6.2023. godine pa njegov zahtjev nije u zastari.

9.5. Nije sporno da je tužitelj dana 19.5.2025. godine svoj zahtjev preinačio na način da ga je povisio, a toj se preinaci tuženik protivio i istaknuo prigovor zastare.

9.6. Sud je preinaku (9.5.) u smislu odredbe čl. 190. i 191. ZPP-a dopustio, a otklanja se i prigovor zastare zbog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici održanoj 27.5.2024. godine, a koje glasi: "U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva", koja pravna situacija se desila u ovom predmetu, jer je do povišenje došlo nakon provedenog financijskog vještačenja, a viši iznos potražuje se iz iste činjenične osnove.

10. Kako je u ovom postupku sud utvrdio djelomičnu ništavost tada se ima primijeniti odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, a koja upućuje na primjenu odredaba o stjecanju bez osnova tj. na odredbu čl. 1111. st. 1 ZOO-a.

11. Odlučujući o revizije protiv odluke Visokog trgovačkog suda (Revt-249/14) Vrhovni je sud na stranici 36. svoje odluke naveo: „Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102. ZZP te ugovorne odredbe ništetne… U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene, a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.“ 11.1. Iz navedenog proizlazi da prilikom odlučivanja o visini zahtjeva valja provesti financijsko vještačenje na način da će početni parametar biti i početni tečaj CHF za kune koji je vrijedio na dan ispunjenja tj. isplate po ugovoru, koja visina je tada bila poznata, uz koji tečaj kredit i isplaćen pa takva visina nije niti nepoštena niti ništetna.

11.2. Polazeći od takvog stava sud je na taj način i dao zadatak vještaku Zrinku Ručeviću. Vještak je u skladu sa takvim zadatkom suda sačinio nalaz i mišljenje i sud ga je prihvatio u cijelosti, jer je sačinjen jasno i upravo temeljem rješenja suda, a način vještačenja (pitanje početnog tečaja) je pravno, a ne financijsko pitanje.

11.3. Imajući u vidu prigovor tuženika na izračun sud utvrđuje da tuženik ne prigovara visini izračuna već metodi izračuna i to jasno i navodi u svojem očitovanju kada iznosi primjedbe pravne prirode. Vještak je postupio u skladu s rješenjem suda i nije se ugovor promatralo na način da je isti zaključen u kunama, već se primijenio početni tečaj CHF za kunu koji nije ništetan. Vještak nije pogriješio u izračunu, a način na koji je vještačio određen je rješenjem suda pa se na pravna pitanja vještaka ne može saslušavati, jer o primjeni prava odlučuje sud.

11.4. U svojem usmenom očitovanju vještak je odgovorio na samo jedan prigovor tuženika, koji nije bio pravne prirode već načina vještačenja i objasnio je da visina anuitete izražena u CHF i kao takva nije sporna, da eventualna promjena visine kamatne stope nije ni od kakvog utjecaja kada se računa preplata zbog tečajnih razlika. Pri tome je objasnio da kada se računaju razlike zbog promjene kamatne stope da se tada takva razlika u CHF množi tečajem koji je vrijedio na dan isplate kredita pa u takvom izračunu nema tečajnih razlika.

11.5. Temelje provedenog dokaza financijskim vještačenje utvrđeno je u ovom postupku da je tužitelj u utuženom razdoblju temeljem ništetnih odredaba o valutnoj klauzuli preplatio utuženi iznos pa je zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti pod točkom II izreke.

11.5. Kamata je dosuđena, prema zahtjevu tužitelja, od dana plaćanja. Imajući u vidu izreku presude iz postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača sud nalazi da je tuženik bio nesavjestan i da na glavno potraživanje mora platiti kamatu od dana stjecanja, a ne od dana kada je tužitelj podnio ovu tužbu.

11.6. Tuženik je kao profesionalac u obveznom odnosu dužan ispunjavati svoje obveze iz profesionalne djelatnosti s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima, dakle treba postupati s pažnjom dobrog stručnjaka, a kao takav mogao je i trebao znati da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi nepoštene, a time i ništetne. Zbog toga je nesavjestan i kamatu treba platiti od dana stjecanja.

11.7. Vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja, radi čega se ništetnost spornih odredbi ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, već upravo suprotno. Zbog navedenog je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen, dok je pak pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem utvrđenih ništetnih ugovornih odredbi naplaćeno, opstojno.

11.7. Kamatna stopa određena je temeljem čl. 29. ZOO-a.

12. Točno je da je tužitelj tijekom otplate kredita platio 388,74 eura manje, zbog nižeg tečaja od onoga koji je vrijedio na dan isplate kredita, jer je vještak takvu negativnu razliku utvrdio u svojem nalazu i mišljenju.

12.1. Međutim, sud utvrđuje da istaknuti prigovor prijeboja nije osnovan i to jer ne postoje zakonske pretpostavke iz članka 323. ZOO-a. Naime odredbom članka 323. stavak 2. ZOO-a propisano je da ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljem niti ga je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za promjenu kamatne stope odnosno u konkretnom slučaju rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na njegovoj strani. Dakle, nije tužitelj kao stranka ugovora odgovoran za ništetnost navedenih odredbi već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

12.2. Pri tome sud napominje da iz odredbe članka 81. stavak 1. ZZP-a ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ostvarivao pravo na povrat u smislu članka 323. stavak 1. ZOO-a jer se odredba članka 81. stavak 1. ZZP-a odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja.

12.3. Naime, pravna osnova po kojoj je tužitelj plaćao manji anuitet nije otpala slijedom čega tužena ne može iznos negativne razlike koji je utvrđen financijskim vještačenjem tražiti od tužitelja u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a. Plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio, stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečega što nije niti primljeno, zbog čega ne postoji niti tražbina tuženika.

12.4. Stoga sud zaključuje da ne postoji potraživanje tuženika istaknuto radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike (točka IV izreke).

13. Odluka o naknadi troškova temelji se na odredbi čl. 154. st. 5 ZPP-a, jer odbijanjem dijela zahtjeva tužitelja na ništetnost nisu nastali posebni troškovi.

13.1. Trošak se odnosi na troškove zastupanja tužitelja putem odvjetnika i to na sastav tužbe, dva obrazložena podneska i pristupa na dva ročište po 200,00 eura ili ukupno 1.000,00 eura, što je uvećano za 250,00 eura PDV-a i 250,00 eura troškova vještačenja.

13.2. Ukupan troška tužitelja iznosi 1.500,00 eura na koji temeljem čl. 151. st. 3 ZPP-a teče kamata od dana donošenja ove presude.

13.3. Ostali trošak (sudske pristojbe) tužitelju nije priznat, sudske pristojbe nije platio niti ih je u ovoj vrsti spora dužan plaćati.

U Zagrebu, 22. listopada 2025. godine

Sutkinja:

Romana Hukelj

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda Županijskom sudu.

Dna:

1.tužitelju po pun.

2.tuženiku po pun.