REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1402/2025-6

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Marijanu Glavašu, u pravnoj stvari tužitelja HP-Hrvatska pošta d.d. (OIB: 87311810356), Zagreb, Jurišićeva 13, koju iz rada zastupaju punomoćnici ĐĆ, ĐĆĆ i JĆ, dipl. iur. iz [adresa], protiv tuženika MĆ (OIB: [osobni identifikacijski broj]), iz [adresa], radi isplate stečenog bez osnove, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 7. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja ŠĆ, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, 22. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„ Nalaže se tuženiku MĆ platiti tužitelju HP-Hrvatska pošta d.d. iznos od 434,48 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje od 3. svibnja 2019. pa do 31. prosinca 2022. teku po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta uvećano za 3 postotna poena, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 305,24 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za 3 postotna poena, sve to u roku od 15 dana."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je na temelju ugovora o radu na određeno vrijeme tuženik bio radnik istoga u razdoblju od 23.1.2018. do 1.5.2019. Za vrijeme obavljanja toga rada, tuženiku je u vremenskom razdoblju od 09.10.2018. do 11.01.2019. od strane liječnika obiteljske medicine utvrđena privremena nesposobnost za rad, slijedom čega je tuženik u navedenom razdoblju imao pravo na naknadu plaće. Za prvih 42 dana privremene nesposobnosti za rad tuženiku je naknada plaće obračunata i isplaćena na teret sredstava tužitelja kao poslodavca. Za daljnje razdoblje naknadu plaće mu je isplaćivao tužitelj kao poslodavac, ali na teret sredstava Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje (dalje: HZZO). Odredbama članka 56. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju propisano je da se naknada plaće koju tužitelj kao osiguranik na teret sredstava HZZO-a u propisanoj visini isplaćuje samo pod uvjetom da prije dana nastanka osiguranog slučaja, na osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće, osiguranik ima u HZZO-u ostvaren staž osiguranja najmanje 9 mjeseci neprekidno ili 12 mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine. Osiguraniku, koji ne ispunjava uvjet propisanog prethodnog osiguranja, naknada plaće za sve vrijeme trajanja privremene nesposobnosti za rad pripada u iznosu od 25% proračunske osnovice koja je tada iznosila 3.326,00 kn za puno radno vrijeme, odnosno u iznosu od tadašnjih 831,50 kn. Nadalje, tužitelj navodi da uslijed operativne pogreške u programskom sustavu istoga (LAUS) prilikom obračuna naknade plaće tuženika, tužitelj nije imao uvid u činjenicu da tuženik ne ostvaruje uvjet staža osiguranja odnosno prethodnog osiguranja prema Zakonu o obveznom zdravstvenom osiguranju te mu je umjesto zakonski pripadajućih iznosa naknade od tadašnjih 831,50 kn mjesečno isplaćivao više iznose i to za mjesec studeni 2018. umjesto pripadajućih mu tadašnjih 340,16 kn (što predstavlja razmjerni dio naknade od tadašnjih 831,50 kn za razdoblje od 20.11.2018. do 30.11.2018. kada se naknada plaće isplaćivala na teret HZZO-a) isplatio iznos od tadašnjih 1.333,58 kn ili više za iznos od tadašnjih 993,42 kn, a za mjesec prosinac 2018. umjesto iznosa od tadašnjih 831,50 kn iznos od tadašnjih 3.111,70 kn ili više za iznos od tadašnjih 2.280,20 kn, dakle ukupno mu je više isplaćen iznos od tadašnjih 3.273,62 kn. Nastavno na izloženo, HZZO tužitelju nije izvršio povrat tako više uplaćenog iznosa, već je sredstva refundirao u ukupnoj visini od tadašnjih 1.171,66 kn koja su i trebala biti isplaćena tuženiku. Stoga je tuženik u konkretnom slučaju ostvario nepripadnu imovinsku korist te su ostvarene sve pretpostavke instituta stjecanja bez osnove, zbog čega je tužitelj i pozvao tuženika na povrat predmetnih novčanih sredstava dopisom do 19.04.2019., na koji se tuženik oglušio. Slijedom svega navedenoga, tužitelj u konačnici predlaže donijeti presudu kojom će se naložiti tuženiku isplata iznosa od 434,48 EUR (ranije 3.273,62 kn) sa zateznom kamatom tekućom od 3.5.2019. do isplate i troškovima postupka.

2. Tuženik se u odgovoru na tužbu cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Navodi da je upravo tužitelj taj koji je tuženiku obračunavao i isplaćivao plaću te je pri tome obvezan postupati s dužnom pažnjom i poznavati zakonske propise i to u svim redovnim i izvanrednim okolnostima. Nadalje, ističe kako je on pravodobno i u potpunosti dostavio svu potrebnu dokumentaciju tužitelju u trenutku zasnivanja radnoga odnosa te je isto napravio u trenutku odlaska na bolovanje, zbog čega smatra da je tužitelj bio dužan savjesno i odgovorno vršiti obračun plaće s obzirom da je na uvid imao svu potrebnu dokumentaciju. U konkretnom slučaju očito se radi o propustu određenog zaposlenika tužitelja koji je plaću trebao obračunati s dužnom pažnjom, što nije učinjeno. Navodi i da je on postupao u dobroj vjeri, te slijedom svega toga smatra da nisu ispunjenje pretpostavke za povrat utuženog iznosa.

3. U provedenom postupku sud je izvršio uvid u ugovor o radu od 22.1.2018., obavijest o isteku tog ugovora od 19.4.2019., izvješća o tuženikovoj privremenoj nesposobnosti za rad, isplatne liste i potvrde o plaći za tuženika s korekcijama plaće, tužiteljev popis plaćanja, dopis tužitelja od 19.4.2019. s povratnicom, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću, saslušane su svjedokinje JĆĆ i GĆ.

4. Svi provedeni dokazi ocijenjeni su sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku usprkos protivljenju tuženika ("Narodne novine", br. 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 89/14. – dalje: ZPP).

5. Tužbeni zahtjev nije osnovan.

6. Između stranaka nije sporno, a što i proizlazi iz priležećeg ugovora o radu od 22.1.2018. te obavijesti tužitelja od 19.4.2019., da je tuženik bio radnik tužitelja u razdoblju od 23.1.2018. do 1.5.2019. Nadalje, iz dostavljenih izvješća o privremenoj nesposobnosti za rad razvidno je da je tuženik u razdoblju od 9.10.2018. do 11.1.2019. bio privremeno nesposoban za rad uslijed bolesti, dok je iz dostavljenih isplatnih lista za tuženika utvrđeno da je tuženiku za mjesec studeni 2018. tužitelj obračunao i isplatio naknadu plaće za vrijeme bolovanja na teret HZZO-a (72 radna sata) u iznosu od tadašnjih 1.333,58 kn, a za mjesec prosinac 2018. (168 radnih sati) u iznosu od tadašnjih 3.111,70 kn.

7. U skladu s odredbama čl. 40. Zakona o obveznom zdravstvenom osiguranju ("Narodne novine" br. 80/13., 137/13., dalje - ZOZO) za prvih 42 dana privremene nesposobnosti za rad naknada plaće se obračunava i isplaćuje na teret poslodavca, dok nakon toga sukladno odredbama čl. 41. st. 3. ZOZO-a naknadu i dalje isplaćuje poslodavac, ali je HZZO obvezan vratiti isplaćenu naknadu plaće u roku od 45 dana od dana primitka zahtjeva za povrat. Odredbom čl. 56. st. 1. ZOZO-a propisano je da naknada plaće koja se isplaćuje na teret HZZO-a pripada osiguraniku u visini propisanoj tim Zakonom, odnosno propisima i općim aktima donesenim na temelju toga Zakona pod uvjetom da prije dana nastanka osiguranog slučaja ne osnovi kojeg se stječe pravo na naknadu plaće ima ostvaren staž osiguranja u HZZO-u na temelju radnog odnosa, obavljanja gospodarske djelatnosti ili obavljanja profesionalne djelatnosti samostalno u obliku zanimanja, odnosno na temelju primanja naknade plaće nakon prestanka radnog odnosa, odnosno prestanka obavljanja djelatnosti osobnim radom ostvarene prema ovom Zakonu od najmanje devet mjeseci neprekidno ili 12 mjeseci s prekidima u posljednje dvije godine (prethodno osiguranje), ako posebnim zakonom nije drukčije utvrđeno. Prema odredbi čl. 56. st. 3. ZOZO-a osiguraniku koji ne ispunjava uvjet prethodnog osiguranja iz prethodno citiranog stavka, naknada plaće, za sve vrijeme trajanja privremene nesposobnosti, pripada u iznosu od 25 % proračunske osnovice za puno radno vrijeme.

8. Tužitelj navodi tijekom postupka da je tuženiku u konkretnom slučaju za razdoblje dok mu se obračunavala i isplaćivala naknada plaće za vrijeme privremene nesposobnosti za rad na teret sredstava HZZO-a, a to je razdoblje od 20.11.2018. do 31.12.2018., nije ispunjavao uvjet prethodnog osiguranja iz čl. 56. st. 1. ZOZO-a, slijedom čega mu je za to razdoblje pripadala naknada plaće u iznosu od 25 % proračunske osnovice za puno radno vrijeme. Tuženik tu činjenicu nije posebno niti osporavao.

9. Financijski vještak u svom nalazu i mišljenju potvrđuje da je u smislu odredbe čl. 56. st. 3. ZOZO-a, a što i proizlazi iz tužiteljevog popisa plaćanja (list 22-24 spisa), HZZO tužitelju na ime povrata naknade za razdoblje od 20.11.2018. do 31.12.2018. isplatio iznos od tadašnjih 340,16 kn (za studeni) i iznos od tadašnjih 831,50 kn (za prosinac), odnosno u visini od 25 % proračunske osnovice za puno radno vrijeme koja je u skladu s čl. 22. Zakona o izvršavanju proračuna Republike Hrvatske za 2018. tada iznosila 3.226,00 kn. Na temelju dokumentacije priležeće spisu, vještak zaključuje da je razlika za mjesec studeni 2018. između iznosa koji je tužitelj isplatio tuženiku (tada 1.333,58 kn) i iznosa koji predstavlja naknadu za bolovanje razmjerno broju dana u tom mjesecu u skladu s gornjom odredbom ZOZO-a (tada 340,16 kn) iznosila tadašnjih 993,42 kn sada 131,85 EUR, a razlika za mjesec prosinac 2018. između isplaćenog (tada 3.111.70 kn) i pripadajućeg (tada 831,50 kn) iznosila tadašnjih 2.280,20 kn sada 302,63 EUR, dakle ukupna razlika iznosi 3.273,62 kn sada 434,48 EUR.

10. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka cijeneći ga stručnim i obrazloženim, a istome nisu prigovarale niti stranke.

11. Na temelju tako provedenih dokaza sud nalazi utvrđenim da je u utuženom razdoblju od 20.11.2018. do 31.12.2018. tuženiku tužitelj doista obračunao i isplatio nepripadnu naknadu plaće za vrijeme bolovanja u ukupnom iznosu od 434,48 EUR (ranije 3.273,62 kn), dakle iznos koji i potražuje u ovom postupku. Nesporno je i da je prethodno dopisom od 19.4.2019. (koji je tuženik prema priležećoj povratnici primio 2.5.2019.) tužitelj od tuženika tražio povrat tog iznosa u roku od 15 dana. Dakle, za ovaj sud nije sporno da je takvom isplatom dio imovine tužitelja bez osnove prešao u imovinu tuženika, no neovisno o tome sud nalazi da ne postoji dužnost istoga za povrat kako je to predviđen odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18.). Naime, uzimajući u obzir sve okolnosti konkretnog slučaja, tj. da je tužitelj sam obračunao i isplatio spornu naknadu na što tuženik nije imao nikakav utjecaj, da je tuženik prethodno dostavio svu dokumentaciju potrebnu za obračun naknade te je tužitelj raspolagao svim odlučnim podacima u svezi toga, da je očito greškom tužitelja došlo do pogrešnog obračuna i isplate te je tuženik postupao u dobroj vjeri (istome sve do primitka dopisa od 19.4.2019. nije bilo niti je moralo biti poznato da mu je isplaćen nepripadni iznos, a posebice stoga što prethodno nije primio nikakvu odluku ili obavijest tužitelja koliko će mu tada iznositi naknada, dok je znao da će ona svakako biti manja od plaće koju je inače primao) sud nalazi da je tuženik imao legitimna očekivanja da mu ti isplaćeni iznosi pripadaju i da će ih zadržati pa stoga isti predstavljaju imovinu tuženika koja uživa zaštitu u smislu čl. 1. Prvog protokola Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" – Međunarodni ugovori, br. 18/97., 8/99., 14/02., 13/03. 9/05., 1/06. i 2/10. – dalje: Konvencija) kojom je propisano da svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva te se nitko ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnog prava tužitelja. Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva kojim bi se tuženiku naložilo povrat (isplata) utuženog iznosa prema utvrđenju suda predstavljalo bi nametanje istome nesrazmjernog tereta ograničenja uživanja njegovog prava vlasništva zajamčenog Konvencijom, a koja je općenito po svojoj pravnoj snazi iznad zakonskih odredbi.

12. Slijedom svega izloženoga, valjalo je tužbeni zahtjev koji je u cijelosti neosnovan odbiti kao u izreci presude.

13. Sud nije posebice preostale provedene dokaze u ovom postupku, a s obzirom da su činjenice utvrđivane istima između stranaka nesporne (iskaz svjedokinje GĆ), odnosno nisu od utjecaja na odluku u ovoj pravnoj stvari (svjedokinja JĆĆ koja niti nema neposrednih saznanja o konkretnom slučaju).

14. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio ovu parnicu, odgovarajućom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka.

U Zagrebu 22. listopada 2025.

SUDAC:

MARIJAN GLAVAŠ

POUKA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe na Županijski sud u Osijeku, u roku od 8 dana od dana dostave iste putem ovog suda.

Presuda u postupku u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

tužitelju

tuženiku